IMA JEDNA KUĆA U PLANINI

Ovdje vrijedi pravilo „što je svačije - to je naše“

ritn by: Hrvoje Ivančić | 19.04.2021.
IMA JEDNA KUĆA U PLANINI: Ovdje vrijedi pravilo „što je svačije - to je naše“
Tamo gore, pod stražom stoljetnih bukvi i u apsolutnoj prirodnoj tišini, nastaje mir. Mitska planina Velebit, granica i utočište, kao da svakim svojim kilometrom dodatno liječi zatrovanost našeg tijela uređajima za zabavu i prijenos informacija. Prvi dan hoda može biti neugodan jer je organizam naviknut na podražaje s malih prenosivih ekrana, uši su istrenirane na buku, na umjetno proizvedene zvukove. Dva dana hoda od Paklenice, u smjeru sjevera, u srcu bijelog gorostasa stoji arhitektonska novotarija. Dvadesetak planinara volontera, predvođeno Ivan Juretić, arhitekt, entuzijast i zaljubljenik u prirodu, radilo je na njoj deset dana i naposljetku su uspjeli sklopiti ono što se danas prepoznaje kao jedan od ljepših planinarskih objekata u Hrvatskoj. Sam Juretić kaže da njega to veseli jer je u planinama od djetinjstva i još kao mali je koristio te objekte, a sad je došao u doba kad dio znanja može vratiti zajednici i društvu.

Pružajući jednu nogu ispred druge, stopalom tražeći najčvršći kamen o kojeg će se uprijeti i nastaviti dalje, glavna je radnja svakog planinskog hodača. Meditativni učinak koji nastaje ponavljanjem koraka navede čovjeka da isprazni um od suvišnih misli. Reći ćemo da osim planinskih vrhova, hodači osvajaju i poneki vrh unutar sebe samih, makar se on manifestirao tek pri najobičnijem vikend bijegu iz sobe čvrstih zidova, pogotovo u vremenima kakva su ova pandemijska. Uslijed smjenjivanja lockdowna, uvođenja i ukidanja epidemioloških mjera, zabrana rada ugostiteljskim objektima, gašenja i paljenja kazališta i kino dvorana, izgona koncerata iz društvenog života, odlazak u planine idealan je način kako provesti svoje slobodno vrijeme. 

VRHUNSKA ARHITEKTURA U SRCU PLANINE: Upoznajte prekrasna planinarska skloništa Velebita

Tamo gore, pod stražom stoljetnih bukvi i u apsolutnoj prirodnoj tišini, nastaje mir. Mitska planina Velebit, granica i utočište, kao da svakim svojim kilometrom dodatno liječi zatrovanost našeg tijela uređajima za zabavu i prijenos informacija. Prvi dan hoda može biti neugodan jer je organizam naviknut na podražaje s malih prenosivih ekrana, uši su istrenirane na buku, na umjetno proizvedene zvukove. Nakon oštrog reza tišina djeluje jezivo, svaki zvuk u žbunju prijeteće, a medvjeđi izmet na planinarskoj stazi opasno. Taj strah je najčešća obrana upravo onima koji „gore“ nikad nisu bili. Planinari znaju da je sretan onaj tko makar krajičkom oka dohvati divlju životinju. Posrećilo mu se. Vjetar je puhao u suprotnom smjeru. I baš tad na rubu šume primijetio je divovsko i smeđe klupko kako se češe o glogovu granu. 

Velebit
 Koraci se na kilometarskim livadama pretvaraju u marš (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Hodanje je osluškivanje. Koraci se na kilometarskim livadama pretvaraju u marš. Tad zamišljaš kako su nekadašnji stanovnici planine ovdje pasli konje, a kasnije ih vodili na pojilo do izvora. Netko je uspio prijeći i granicu između Mletaka i Turske. Netko je uspio prevesti dvije vreće brašna. 

Hodanje se ponekad pretvori u mukotrpno penjanje prilikom kojeg se remen ruksaka urezuje duboko u rame, a znoj se s čela cijedi ravno u oči. Nagriza vas sol i ostali minerali koji se nalaze u ljudskom tijelu, kosi ili gdje već. Svakako je jasno da sanjate gutljaj hladne vode, ali ako se niste opskrbili nauživat ćete se suhog grla. Koju kap bi vam drugarski mogao udijeliti planinar iz suprotnog smjera, možda naiđete na izvor ako nije presušio, ili ako se domognete kakvog skloništa pronađete dobru kišnicu. Ma nećete je ni prokuhavati jer popili biste i vodu iz grabe. Toliko ste žedni. 

Dva dana hoda od Paklenice, u smjeru sjevera, stoji planinarsko sklonište Šugarska duliba. U samoj blizini nekadašnjeg JNA objekta Panos, koji je služio kao radarska baza za kontrolu Jadrana. Tamo se Velebit otvara prema moru i ono se s otocima Pagom i Rabom vidi kao nacrtano. Prizor je to koji malo koga ostavlja ravnodušnim jer priroda je ovdje spojila nebo i vodu, planinu je gurnula ravno u more. 

Velebit
Pogled koji ne ostavlja mjesta za ravnodušnost (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Tamo u srcu bijelog gorostasa stoji arhitektonska novotarija. Posebno će iznenaditi one koji su ga pronašli tek po planinarskoj karti jer su na njoj sva skloništa označena istim znakom. U stvarnosti, ona se bitno razlikuju jedno do drugoga. Obilazeći naslijepo naići ćete na barake koje izgledaju kao skladišta za drva, na razrušene objekte, na solidna skloništa u obliku brvnare, a u zadnje vrijeme i na krajolik koji je oplemenjen vrhunskom arhitekturom u režiji Grobničanina Ivana Juretića.

Sklonište je napravljeno u kontejneru i na prvu bismo mogli reći da je „ušminkano“. Ne bismo pogriješili. Povrh svega ono je funkcionalno. Sadrži velike prozore od termoizolacijskog stakla, solarne panele, spremište za kišnicu, peć i klupe s ležajevima za desetak osoba. Iskorišten je svaki milimetar prostora, jednko kao i vanjski dio koji je obrubljen još jednom dugom klupom. S nje će savršen biti pogled na Sunce koje plovi ka zapadu i pretvara se u crvenu loptu baš kao iz one davne slikovnice. 

Šugarska duliba
Jedan od ljepših planinarskih objekata u Hrvatskoj - Šugarska duliba (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Velebit je, logično, čista velika i divlja priroda, ali može ga se promatrati i kao kulturni krajolik. Od davnina ljudi „gore“ žive, prilagođavaju se i grade. Krajolik se, kako gdje, oplemenjuje. Negdje i propada, odnosno, kreacije ljudskih ruku proždire šuma. Tako je oduvijek bilo. 

Ivan Juretić, arhitekt, entuzijast i zaljubljenik u prirodu, glavni je inicijator novog kulturnog preporoda najveće hrvatske planine. Velebit, grandiozan kakav jeste, dobio je ono što zaslužuje - planinarska skloništa kojima se divimo isto kao što se divimo prirodno oblikovanim bijelim stijenama. 

Ivan Juretić
"Bilo je vrijeme da dio znanja vratim zajednici i društvu" - Ivan Juretić, glavni inicijator novog kulturnog preporoda (FOTO: hps.hr)

Stara lugarnica na Šugarskoj dulibi danas je ruševina koju je teško razlikovati od običnog prirodnog kamenja. Bio je to objekt površine 16x16 metara kojeg je 1930-ih uprava šuma na Sušaku dodijelila Hrvatskom planinarskom savezu. Točnije, dali su im na korištenje jednu prostoriju. Juretić kaže da je već tada lugarnica bila u fazi propadanja. Kasnije je u blizini lugarnice postavljen kontejner. Na snimci iz 1989. godine jasno se vidi kako vojni helikopter JNA na Šugarsku donosi kontejner u dva komada. Zapravo je zanimljiva priča o tom kontejneru. Njega je proizvela slovenska tvrtka Autotehna. Oni su još 1977. godine počeli proizvoditi kontejnere za stanovanje, uglavnom za radnike. Ovaj na Šugarskoj je proizveden 1979. godine i zapravo ga je kupila INA naftaplin, a nakon deset godina upotrebe ta ga je tvrtka donirala planinarima

„Kad su me iz Saveza zamolili da otiđem pogledati te objekte, napisal sam im samo jedno: lugarnica je ubistvo, a kontejner je smeće“, reći će nam Juretić, kratko i jasno.

Iako je kontejner bio smeće, on je odlučio zadržati osnovnu konstrukciju, a ostale su dijelove gore dovezli helikopterom. Dvadesetak planinara volontera radilo je deset dana i naposljetku su uspjeli sklopiti ono što se danas prepoznaje kao jedan od ljepših planinarskih objekata u Hrvatskoj

Šugarska duliba
Unutrašnjost skloništa Šugarska duliba (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Prvi velebitski objekt kojeg je Juretić obnovio bio je legendarno Rossijevo sklonište na Premužićevoj stazi, građeno tridesetih godina prošlog stoljeća.

„Da vam iskreno velim, bilo je to 2010. ili 2011. godine, drugi mjesec, prava zima. Dolazim u Rossijevu kroz sedamdeset centimetara snijega, a ona … bez prozora, bez vrata, otučena žbuka. Javil sam se tim ljudima i pital u čemu je problem i onda smo se povezali i jednostavno sam se uključil koliko sam u mogućnosti“, prisjeća se Juretić.

Dakle, velebitska arhitektonska avantura započela je s Rossijevom i s volonterskim radom. Sam Juretić kaže da njega to veseli jer je u planinama od djetinjstva i još kao mali je koristio te objekte, a sad je došao u doba kad dio znanja može vratiti zajednici i društvu

„To vam nije neki veliki biznis pa vam profesionalci obično bježe od toga“, objašnjava.

Velebit
Očaravajući pogled na otoke (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Kada biste krenuli na Velebit iz smjera sjevera, prvo biste stigli na Zavižan, a od tamo bi vam trebala dva sata hoda do Rossijeve kolibe. Vaši tabani gazili bi Premužićevom stazom koja se proteže skroz do Baških Oštarija. Ona se ušulja u gustu bukovu šumu i taman kad pomislite da je beskonačno velika i gusta, staza iz vama nepoznatog razloga izađe na čistinu s koje pogled puca na otok Rab. 

Premužićeva staza pravljena je od 1930. do 1933. godine i nazvana je po šumarskom inženjeru Anti Premužiću. Građena je tehnikom suhozida koju su stanovnici Velebita prenosili s koljena na koljeno. 

„Na Velebitu je to bila siromaština i težak život. Možda mi gledamo idealistično na to. Kaj se tiče Premužićeve, bila je užasno sretna okolnost da je Krajač bil ministar (Ivan Krajač, ministar trgovine i industrije u Kraljevini SHS i predsjednik hrvatskog planinarskog saveza, op.a.), da je raspolagal s nekim budžetom i da je aktiviral lokalne ljude. To su tad bile već zadnje generacije stanovnika i znači da je u zadnji čas aktiviral znanje nakupljeno generacijama. Oni su bili majstori u ovladavanju kamenom i to su gradili kak su znali, nisu puno filozofirali. Oni su i inače gradili staze i putove, ali iz nužde. Kad im je za rad ponuđen novac to je za njih bil jack pot“, govori nam Juretić.

Velebit
Nestvarni krajolici Velebita (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Uz stazu je moguće vidjeti stara sela s još uvijek stojećim kamenim kućama. Neke od njih su i obnovljene od rodbine koja živi raštrkana po gradovima diljem Hrvatske. Selo Radlovac jedno je od takvih. Nekad su stočari cijelo ljeto provodili u planini da bi se tradicionalno, zimi, spuštali u niže predjele. Kad je izgrađena Jadranska magistrala mnogi više nikad nisu otišli „gore“ i sela su ostala zapuštena, ostavljena izletnicima i pokojem stočaru koji još uvijek entuzijastično uzgaja stoku na svježem zraku i vitaminima napucanoj ispaši. 

Zadnji stvarni pastiri koji su u Radlovcu živjeli na starinski način bili su Vlado i Marija Čačić. Otkad znaju za sebe oni su se zimi spuštali do mora, a ljeti se penjali u planine. Istom strmom kamenom stazom. Njih je susreo planinar koji je krenuo iz Baških Oštarija, ali je putem zalutao. Te noći zaspao je ispod vedrog neba. Skrenuo je na krivi put i našao se u najcrnjoj dulibi srednjeg Velebita. Pomislio je da se to može dogoditi svakom. Te noći shvatio je kako spavaju životinje. One spavaju s otvorenim očima, uvijek svjesne svakog pokreta koji se događa u njihovoj blizini. Puhovi su mu skakali po vreći za spavanje, a on je mislio da su medvjedi. Osluškivao je prijeteće pucanje grančica u šumi. 

Sljedećeg jutra uputio se dalje. Poslije pet sati hoda ugledao je kućicu crvenoga krova ne znajući da gleda Radlovac. S te uzvisine pogled puca na otok Pag. Jedan od onih prizora kad čovjek pomisli: "zašto tu nisam bio ranije". Spuštajući se stazom u selo prolazio je pored starih kamenih kuća i u misli prizivao sve legende o vucima i hajducima. Nije on te legende znao, izmišljao ih je. Uz sve to još mu je pukao đon cipele pa ju je zavezao selotejpom da barem malo drži. Primijetio je da u Radolvcu tek jedan dimnjak ispušta dim. Bio je to dom posljednjih nomada, Vlade i Marije.

Velebit
Nomada više nema (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Ponudili su ga vodom i tek ispečenim svježim kruhom. Primijetio je da su to priprosti i tvrdi ljudi odrasli na planini s kozama, koje je odlikovala srdačnost. Kao i u svakom negostoljubivom kraju, putnik je i u planini svetinja. Tog dana Vlado je govorio kako je u selu bilo nekoliko stotina „svijeta“ i kako su se djeca spuštala do Jadranske magistrale, preko strmih obronaka, u školu. Do dolje su hodali dva sata, a gore tri. Govori kako su prije magistrale mogli jedino na brod pa u Rijeku jer cesta je bila loša. Zato su češće odlazili u Gospić, iako je dalje. Vlado je govorio kako je puno puta vidio medvjeda i kako je strah potpuno neopravdan jer "medo ne želi ništa". Ispričao je kako je jednom, ali samo jednom, vidio risa. Skočio je s grane ravno ispred njega na gorskom putu iznad sela. Pogledao ga u oči i nestao trkom kroz bukovu šumu. Vlado je govorio da mu putnik smota duhan jer voli pušiti, a žena mu brani. Skrivali su se iza kamene štale i pušili cigarete. Iz bunara su pili kišnicu i grijali se na staru peć kad bi udarila bura. 

Putnik se uvijek nanovo vraćao u Radlovac. Nekad bi donio cigarete, ponekad kavu ili rakiju. I te godine kad sam ga sreo nosio je rakiju. I kavu. Ali prišavši selu nije primijetio dim niti vidio stado koza. Na žarkom velebitskom suncu našao se tek jedan nepoznat čovjek s crvenom šiltericom. Kupao se u sfumatu otopljenog horizonta. Upitao ga je gdje je Vlado? 

"Bio je jak čovjek, i s 80 je mogao pregaziti brda, ali vidiš ... ipak nije bio od kamena," rekao je. 

Ova planina, kao uostalom i ovaj svijet, više nisu bili njegov dom. Vlado se zadnji put spustio niz kamenu velebitsku stazu i ušao u vječnost. 

Čovjek je rekao da su ga pokopali u studenom. Planinar je ostao ravnodušan. Sve je dobilo svoj logički završetak. Ono jarko sunce, poskoci ispod kamena i slano more u daljini oko pustog Paga. 

Ždrilo
Sklonište Ždrilo, još jedna realizirana Juretićeva ideja (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Mnogi planinari susreli su dvoje staraca u Radlovcu jer su oni bili dio kulture o kojoj govori Juretić. Dio kulture koja je njemu poslužila kao temelj za arhitekturu

„Tamo je živjela starosjedilačka kultura i taj život koji je bio više se nikad neće vratiti. Ja sam možda skloniji nadovezati se na nešto što već postoji, a to je i sama bit i srž arhitekture, a izgubila se danas. Da je upoznate i vidite prvo što je bilo u prostoru, a tek onda da reagirate, a ne da idete beskrupulozno sa svojom idejom. Neki misle: ja sam najškolovaniji, prošao sam fakultete i škole i imam kompjuter, ja mogu napravit ne znam šta … Zapravo je nekako najplemenitije da se čovjek nadoveže na nešto šta već postoji, na temelju koji su izgradili ljudi kojih više nema“, elaborira nam na ovu temu Juretić

Sva skloništa koja je on obnavljao nastala su na temelju starih objekata. Sva osim jednog. Ždrilo, dva sata južno od Baških Oštarija. Ono je nastalo na sasvim novom mjestu, ali opet na starom tradicijskom putu koji vodi iz Podgorja u Brušane. Ždrilo je tamo najviša točka s koje se otvara pogled na otoke, a ako dobro promatrate po obližnjim stijenama vidjet ćete divokoze kako trče uzbrdo i lome kamenje koje se kotrlja skroz do livade.

Ždrilo
Unutrašnjost Ždrila (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Na Ždrilu se također vidi isti arhitektonski potpis. Iako je objekt različit od onog na Šugarskoj, interijer je vrlo sličan. 

„Takvi objekti nalaze se na skroz drugačijim lokacijama od objekata kakve su gradili starosjedioci. Njihovi su objekti imali neku skroz drugu funkciju. Uvijek je to bila neka zavjetrina, zaštićeno mjesto. Oni su radili sebi dom za živjet. Za planinarsko sklonište je dobro da je na poziciji kad vas malo bura strese, da vidite malo taj ekstrem na planini“, objašnjava Juretić.

Velebit obiluje stazama koje nikad nisu označene. Stari vojni i šumarski putevi, zaboravljene ceste koje je pregazilo vrijeme ili čak poprišta starih bitaka koje su se vodile s Turcima. Iz mjesta Križac na Šugarsku dulibu vodi nemarkirana staza kojom nitko nije prošao valjda pedeset godina. To su lijepo klesane stepenice napravljene sa svrhom i smislom. Takvih je poprečnih putova na stotine. Juretiću je kao arhitektu fascinantno kad vidi da su ti ljudi raspolagali nekim smislom za estetiku i za prostor. 

Ždrilo
"Za planinarsko sklonište je dobro da je na poziciji kad vas malo bura strese, da vidite malo taj ekstrem na planini" (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Planina nije samo puka uživancija u lijepim pogledima i, kao što smo saznali u zadnje vrijeme, fotografiranje za instagram. Nikako. Planina je utočište drugarstva. Iako su vam se sad probudile asocijacije na „Kapelske kresove“ i „Kuda idu divlje svinje“, drugarstvo ovdje ima drugu dimenziju. Ono je potencirano zbog oskudnih resursa u okruženju moćne prirode. Takav režim svakodnevnog života čovjeka spusti na zemlju i on počinje cijeniti bocu vode, a na kraju dana i javno dobro u obliku skloništa. Shvaća da zaista svaki korak kojeg napravi u tom objektu vrijedi i da se broji svaki nemar isto kao i svaka dobra gesta.

S obzirom da živimo u društvu u kojem se javno dobro uništava već desetljećima, planinarski objekti pravo su čudo u potvrdi suprotnog. Tamo ne vrijedi pravilo „što je svačije to je ničije“, već zaista jedino ispravno - „što je svačije to je naše“

Bijele stijene
Zadnje obnovljeno sklonište na Velebitu, ponovno ideja Ivana Juretića (FOTO: Hrvoje Ivančić/Lupiga.Com)

Obnovljeno sklonište Miroslav Hirtz na Bijelim stijenama popularizirano je kao najljepše u Hrvatskoj, a obnovio ga je, a tko drugi nego, vrijedni volonter Ivan Juretić kojemu je, kako kaže, upravo ovo sklonište posebno. 

„To je meni trauma iz djetinjstva. To je bila turobna katakomba s ležajevima na tri kata“, prisjeća se.

S volonterima iz Planinarskog društva Kapela pokrenuli su akciju obnove skloništa u koje su ugrađeni materijali razrušenog starog skloništa, što danas nitko ne bi rekao jer djeluje potpuno novo, kao da ga je netko instalirao divovskom rukom.

„Gore je bilo desetak ljudi koji su podložili svoju kičmu, uzeli godišnji za izgradnju skloništa Bilo je i ljudi koji su došli na vikend, na jedan dan. Možda 150 ljudi sve skupa koji su došli volontirati da bi zajednički napravili nešto bolje, za sve nas. Neki su nosili samo jednu dasku, neki vreću, neki alat. Pa neće nam sklonište graditi Austrijanci ili Francuzi … tko bu ak ne budemo mi? Gore ti je meni dobra vibracija. Nikad to nisam shvaćao kao posao gdje će se čovjek eksponirat. Mene je uvijek privlačilo jer je to daleko, izvan fokusa javnosti. Baš da kad netko dođe gore, da ga iznenadi, da mu pruža neko oduševljenje. Ono što bi arhitektura i trebala biti“, kaže nam.

Ždrilo
Ljudi su uzimali godišnje odmore kako bi pomagali u gradnji (FOTO: hps.hr)

Na Bijelim stijenama nalazi se stara planinarska kuća koja je pod ključem. Na vratima, na arapskom i na engleskom stoji natpis kako unutra nema hrane i da mole prolaznike da ne provaljuju. Utočište mogu pronaći u obližnjem skloništu koje je otvoreno stalno i za svakoga. Bez obzira na jezik kojim govori i bez obzira kojem se bogu klanja. Ipak je riječ o planini, ona je spremna prihvatiti tisuću bogova ako ih toliko uopće ima. 

„Mislim da je pogled na tu stvar jako, jako podložan perspektivi s koje se gleda. Sad ću vam reći jedan primjer da vam to nekako ilustriram. Ja sam u vezi Bijelih Stijena gore sve izmjeril i dogovoril s ekipom iz Kapele. Išel sam izmjerit jer mi je falilo još par mjera i bilo vam je već zimsko vrijeme, negdje oko Nove godine. Jedan prijatelj mi se pridružil, nije baš ono ni planinar, ali veli idem ja s tobom. Bilo vam je snijega nekih pet ili deset centimetara i sigurno nekih minus pet stupnjeva kod auta, a gore sigurno minus deset. Mi smo vam putem po stazi susreli te bijednike. Pazite, noć je padala, tri sata popodne, zimsko vrijeme. Ja njemu govorim poslije, sad možemo u gostioni popit vino, a na nogama nam cipele koje vrijede po dvjesto eura, jakne goreteks u kojima možeš biti na minus pedeset. A mi smo naišli na tu skupinu ljudi koji su kad su nas vidjeli poskakali i razbježali se na stranu. Samo je jedan bil ostal kojemu je valjda već svega bilo dosta. Počel sam pričati s njim, ali nije baš išlo jer je slabo znal engleski. I oni su pred sobom imali cijelu noć. Nakon par minuta su se približili pa sam ih pital kam idu, a oni su rekli da idu u Italiju. Pitam gdje ćete spavat. Rekli su da imaju šator, neko krilo. Vidiš im u očima taj strah da ga netko ne ulovi, da ga ti ne prijaviš, pa je izložen toj prirodnoj nevolji … I onda neko veli … znate tko nema empatiju, tko nema samilost do čovjeka onda ja ne znam da li je čovjek uopće. To je jedna živa slika. Sad zamisli da ja velim, napravili smo u planini objekt, ali ti tu nisi dobro došel. Zamisli … kojim pravom? Po meni je to ljudska tragedija“, otvoreno će Juretić.

Šugarska duliba
Unutrašnjost - Šugarska duliba (FOTO: hps.hr)

Prije no što je korona pojela sve vijesti, u javnom prostoru dominirale su teme o migrantima koji prolaze planinama i provaljuju u planinarske objekte. Reakcije na takve napise uglavnom su sezale od jednog do drugog ekstrema, a toliko daleko od same očite činjenice: ljudi se osjećaju sigurnije u planini nego u naseljenim mjestima. Nije li to civilizacijska tragedija? Slično se događalo i kod Grobnika, na Hahliću, objektu kojeg se Juretić prvog prihvatio. 

„Dolazi situacija da prije dvije godine, usred ljeta, stiže tamo prva skupina tih izbjeglica. Nedjelja je popodne, ljudi je malo i lonac je pun hrane. Domar je vidio te ljude i stavil lonac na terasu. Oni su ga doslovno iskapili u sekundi. Zanimljivo je da se to pojavilo na društvenim mrežama. Pojavilo se toliko komentara da je taj čovjek zapravo kriminalac, kako može ilegalne ljude hraniti. Pogledajte sad taj kontekst. On svakom tko mu dođe u taj dom, gladan ili mokar, pruži utočište i gostoprimstvo. Taj domar je tako cijeli život naučil. On je jednostavno postupil kak je naučil. Tad su nam počeli provaljivati u dom. Nikad to nije bila velika šteta, ali razbijena vrata, prozor … Sad imate situaciju da isti čovjek koji je te ljude ponudil s ručkom veli da je prošel izbjeglica i pital ga cigaretu, a on mu je rekel nek se vrati otkud je i došel. Hoću vam reći da se čovjeku vrlo brzo može promijeniti perspektiva“, govori nam sliježući ramenima.

U dom na Hahliću provala više nema. Na vrata su stavili natpis na kojem stoji kako je kuća tu već sto godina i da je kroz tih sto godina nudila gostoprimstvo svim ljudima dobre volje i da je to bit planinarskog doma. Izbjeglicama je na raspolaganje stavljeno sklonište koje je non stop otvoreno i za kraj im je zaželjen sretan put i sretna budućnost gdje god je dočekali. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: hpdzeljeznicar.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

    03.04.2021.

    Lana Bobić

    SHORT STORY SHORT: HDZ nas je naučio da je otpor uzaludan

  2. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

    28.03.2021.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Kakav je to primjer Zoran Milanović?

  3. BURE BARUTA: Put za ilovaču

    24.03.2021.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Put za ilovaču

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije