MUKE I EMOCIJE PO „CAMINU“

Kako smo prehodali 800 kilometara slavnog puta

ritn by: Jana Prević Finderle | 19.07.2022.
MUKE I EMOCIJE PO „CAMINU“: Kako smo prehodali 800 kilometara slavnog puta
Boli me lijeva cjevanica. Već nekoliko dana lagano, ali sada se bol naglo pojačava, neki mišić se grči i počinjem šepati. Stat ćemo, tješi me tata, sjedam na neki zidić i on mi nogu maže voltarenom. Pijem magnezij, čekam da malo dođem k sebi pa možemo dalje. Već mi je dosta. U glavi počinjem brojati, samo da okupiram misli nečim drugim. Prvo mislim brojati do 1.000, ali nemam koncentracije, ne mogu nabrojati niti do sto. Onda nasumce brojim do koliko mogu, svejedno mi je, treba mi samo neki kronometar da daje takt koracima. Već je vruće. Pronalazimo trgovinu ispred koje su stol i klupe. Tata kupuje kruh i pivo, a ja skidam cipele i čarape i ležim. Osip koji dobivam od znoja već se polako pretvara u ranice i jako svrbi. Bliži se kraj puta, no iako smo čitali da je početak najteži, a poslije se tijelo privikne, sad vidimo da očito nije tako.

Nekada davno, nakon upisa na faks, s obitelji sam bila na „road-tripu“ po Španjolskoj i Portugalu. U šest tjedana, između ostaloga, obišli smo i „Put sv. Jakova“ – staru hodočasničku stazu koja je iz čitave Europe vodila prema Santiago de Composteli, mjestu za koje se vjeruje da čuva grob apostola Jakova. Gledajući hodočasnike kako pristižu na trg ispred katedrale moj tata je tada rekao: „i ja ću ovako kad odem u penziju“. 

Godinama tata i ja spominjemo kako ćemo skupa prehodati 800 kilometara dugački „Camino“, nekada na pola u šali, gotovo ne vjerujući da će se to stvarno desiti. Za rođendane mu kupujem knjige o „Caminu“ koje onda i sama pažljivo čitam. Kada je tata prošle jeseni otišao u penziju počela sam gledati avionske karte i kombinirati putovanje. Krajem travnja ove godine sjeli smo u avion i krenuli u avanturu o kojoj pričamo već 24 godine.

Camino
Tata i ja na početku avanture sanjane 24 godine (FOTO: Privatni album)

Put kreće iz mjestašca Saint-Jean-Pied-du-Port, smještenog s francuske strane Pirineja. Od tamo kreće uspon od 1.200 metara i ulazak u Španjolsku. Sve što mi treba za život strpala sam u jedan ruksak - par gaća i čarapa, dvije majice, tajice i haljinicu, jaknu i kabanicu, rezervne sandale, osnovnu kozmetiku i prvu pomoć. Tu je i vreća za spavanje jer se spava u zajedničkim prenoćištima za hodočasnike koja liče na planinarske domove.

Kako je teško sažeti mjesec dana vrlo intenzivnog puta izdvojit ću par ulomaka iz zapisa koji su tamo nastali kako bih dočarala atmosferu i doživljaj puta.

1. dan

Odmah kreće uzbrdica. Čeka nas 1.200 metara uspona kroz Pirineje. Pet nas je u ekipi, svi potpuno različiti, tek smo se jučer upoznali, ne znamo ni tko je u kakvoj kondiciji. Krećemo veselo, uzbuđeni zbog avanture koja nas čeka. Tek prolistalo zelenilo kričavo je zeleno. Uskoro počinju prva zastajanja, bodrimo jedni druge i istovremeno u mislima radimo revizije svojih ruksaka razmišljajući što izbaciti da budu lakši. Penjemo se cestom polako ulazeći u oblake. Sve daljine nam briše magla, no i ono blizu dovoljno je prekrasno da zaokupi pažnju. Cvjetaju divlje orhideje, bukve godinama oblikovane snježnim nanosima grče svoja debla i granje, a na podu nanosi lišća koji kao meki jastuci nude kratkotrajan odmor već bolnim nogama. U magli pored ceste stoje konji, naziremo im siluete kada se iz bjeline jave njištanjem.

Punimo boce vodom na Rolandovom izvoru i za par koraka ulazimo u Španjolsku. Poslije čitamo kako je mitski srednjovjekovni vitez Roland, kod nas poznat kao Orlando čiji kip stoji na dubrovačkom Stradunu, poginuo u blizini, no u rosulji kroz koju hodamo nitko nije mogao čitati priče iz vodiča koji nosimo u ruksacima. Počinje kiša, mokri smo usprkos kabanicama, no srećom ipak nema oluje kojom nas je plašila prognoza. 

Camino
Sve daljine nam briše magla (FOTO: Privatni album)

Uskoro nailazimo na dva muškarca od kojih jedan leži pored puta i povraća. Stajemo i nudimo pomoć no oni odmahuju da je sve u redu. Kilometar dalje je sklonište, mala kamena kućica i dok se unutra malo odmaramo od kiše, ulaze i ta dvojica za nama. Radim im mjesta da sjednu pored mene, a tata me piskutavo zove da se brzo maknem od bolesnog čovjeka. Ima loše iskustvo od prošlog ljeta kada je njega i par prijatelja jedan takav zarazio na Triglavu. Spavali su skupa u sobi, a do jutra su i oni dobili prve simptome. Najmlađi od njih jedva se spustio s planine od probavnih smetnji. Prilazeći samostanu u kojem bi trebali spavati u sobi s 50 drugih ljudi pribojavamo se da će i bolesnik ući u našu sobu i sve nas zaraziti, bio bi to kraj puta.

2. dan

Na izlazu iz šume spuštamo se stazicom koja više liči na vododerinu nego na stazu, sve je mokro, cijedi se voda ili stoji razgacano blato. U jednom trenutku tata pada. Stojim gotovo kraj njega, vidim ga kao u usporenom filmu, vidim kako mu se presavija noga, kako klizi i ne mogu ništa, u strahu ukipljena stojim gotovo beskrajnu sekundu dok se ne saberem i pokušam ga dići. On se diže sam, otresa blato i govori da mu nije ništa. U strahu ga sumnjičavo gledam, razmišljam je li to kraj puta, no izgleda da smo imali sreće i on stvarno nastavlja dalje, malo pažljivije gledajući sklisko kamenje.

4. dan

U zadnjem selu prije uspona pokušavamo naći kafić i wc no svuda su samo obične kuće. Pitam nekog dečka ima li negdje bar, a on mi na španjolskom objašnjava i pokazuje smjer. Kada nesigurno krenemo kuda nam je pokazao on odluči potrčati za nama i odvesti nas na cilj. Sretni smo jer bez njega to nikada ne bismo našli. Nalazimo se u novom, pomalo bezličnom naselju stambenih kuća i ovaj kafić je jedini.

Camino
Jedno od naših prenoćišta (FOTO: Privatni album)

Naručujemo colu i pivo i skidamo gojzerice. Prije tjedan dana ne bih mogla ni zamisliti da ovako opušteno u kafiću skinem cipele i stišćem si umorne tabane. Jučer smo očito pretjerali jer danas me tabani puno ranije počinju peći, kao da se nisu stigli oporaviti preko noći. Taman kada odlučujemo obaviti wc vidimo da se kafić upravo zatvara, roleta je već do pola spuštena i dok se oni spremaju za siestu mi krećemo po suncu na uspon.

Hodam sama, razmišljam kako ljudi često kažu da ih je „Camino“ promijenio. U glavi nabrajam svoje mane: zlopamtilo sam, ponekad osjećam neku nepotrebnu zlobu, pokušavam je kontrolirati, ali znam da je to u meni. Sitne zlobne misli koje ne izgovorim, ali sam svjesna da su se pojavile. Zatim nestrpljenje prema onima koje najviše volim, jedino prema njima budem gruba. Ponekad mi se čini i da sam sebična. Može li mjesec dana hodanja i tišine pomoći da taj loši dio mene nestane? Na koji se način mijenjaju ljudi? Ili je to samo mit?

Camino
Sunce na horizontu (FOTO: Privatni album)

Na prijevoju Alto de Pedron stoje velike skulpture - metalne konture hodočasnika koji jure u pravcu Santiaga. Mislim da svi hodočasnici imaju sliku s ovog mjesta. Zato mi je smiješno kada na jednom od njih ugledam natpis „energia hidroelectrica Navarra“, pa to je zapravo divovska reklama za njihov lokalni HEP. Par koraka niže drugi je spomenik, tu su Frankisti 1936. godine pobili ljude čije su kosti nađene tek desetljećima kasnije nakon pada režima.

5. dan

Približavamo se mjestu Puenta la Reina - kraljičin most. Tu se nalazi elegantni kameni most iz 11. stoljeća. Na prilazu mostu razvilo se naselje pa već iz daljine vidimo dva kamena tornja. Rekla bih da se radi o baroku, no kad uđemo u mjesto nailazimo na crkvu i samostan raspeća iz 13. stoljeća.

Camino
Cijelom stazom nailazimo na tragove bogate povijesti (FOTO: Privatni album)

Ulazimo u dvobrodnu templarsku crkvu, gotovo bez dekoracija. Masivne romaničke forme, bačvasti svod i prigušeno svjetlo. Na ulaznom portalu promatram demona koji jede čovjeka, još mu se samo noge koprcaju iz usta. Zamišljam strah onog hodočasnika otprije osamsto godina koji je doslovno shvaćao ovu prijetnju vječne muke.

6. dan 

Dok se spuštamo kroz šumarak ugledam dvije žene od kojih jedna na očigled šepa. Po njenom hodu znam da je boli koljeno. Odmah me podsjetilo na bol koju sam osjetila spuštajući se jednom s Dinare, tada sam mislila da se zbog probadanja u koljenu neću moći spustiti s planine. Zaustavljam se i pitam je što je s koljenom. I njoj se to desilo prvi puta u životu. Srećom imam u ruksaku voltaren koji vadim na njeno veselje.

Camino
Sunce se budi s našim prvim koracima (FOTO: Privatni album)

Obje se toliko vesele što sam im pomogla da ostajemo nekoliko minuta u ugodnom razgovoru. Jedna od njih upita mog tatu što mu to piše na kapi. "To je astronomsko društvo Daruvar. Kod nas postoji park tamnog neba jer nema svjetlosnog zagađenja i može se lijepo promatrati zvijezde." Žena je oduševljena, objašnjava nam da je njena baka u 19. stoljeću bila jedna od prvih žena koje su studirale astronomiju u Americi, u vrijeme kada još nije bilo uobičajeno da žene bilo što studiraju. Rastajemo se, one idu samo do Lorce, a mi žurimo dalje. Opet sam sretna da sam tako lako mogla nekome pomoći.

7. dan

Stižemo do jednog od najpopularnijih mjesta na „Caminu“, samostana Ireche i Fuenta de vino - fontane na kojoj se može besplatno natočiti čaša vina. I mi se poslužujemo, crno vino je pitko i uskoro uzimamo još malo, za put. Na fontani se dnevno podjeli 100 litara vina, a za slučaj da neki ne bi zasjeli postoji i kamera za prijenos uživo koja snima sve koji toče. Ipak, to ne sprečava neke da ne pretjeraju te prenoće u nekom obližnjem hotelu.

Camino
Most koji nam se našao na putu (FOTO: Privatni album)

Osim zgodne geste fontana je i spomen na stari običaj da se hodočasniku ne smije uskratiti čaša vina i komad kruha. To me navodi na razmišljanje o hodočasnicima koji su hodali bez sve ove gotovo turističke infrastrukture, trgovina, odmorišta s kavom, hostela s toplom vodom. Bez kartica i sigurnosti, pouzdajući se u milosrđe lokalnog stanovništva koje je i samo moralo živjeti vrlo skromno.

8. dan

Krećemo dalje prema Los Arcosu, mjestu gdje danas spavamo. Hodamo s razmakom svatko sa svojim mislima. Nesvjesno pjevušim: „I don't belive in intervention God“. Tek kada čujem iza leđa šale na moj račun sjetim se da nisam sama.

CaminoDetalj sa staze (FOTO: Privatni album)

Uz tu pjesmu, „Into my arms“, mislim na Tonija. Već 22 godine mi gotovo svaku noć spavamo zagrljeni i bilo me strah kako ću zaspati bez njega. Navečer zadnja ostajem budna, pišem ovaj dnevnik i pokušavam zaspati, kao da sam prvi puta u životu sama. Na kraju zaspim, no nedostaje mi njegov zagrljaj.

9. dan 

Nakon Tores de Rio put nas vodi gore-dolje kroz vinograde, maslinike i nasade badema. Vinogradi su im drugačiji od naših, s niskim, debelim starim čokotima iz kojih za sada proviruju po dvije grančice s tek par listića. Kada prođemo kroz vinograd s dužim granama po kojima vise osušeni lanjski grozdovi pomislim: tu je netko umro i nije stigao obrati svoj vinograd. Prolazimo po „Caminu“ uz mnogo znakova smrti, križevi uz put s upisanim godinama podsjećaju na ljude sa svih strana svijeta; Italija, Japan, Brazil ... To mora da je lijepa smrt, u trenutku ovakvog unutarnjeg mira.

Camino
Panorama pred nama (FOTO: Privatni album)

Kroz staru, trošnu ulicu stižemo na trg s njihovim čvorastim platanama, uz rub kojega je neobičan portal crkve s dvostrukim vratima. Ulazimo i ostajemo zapanjeni. Glavna lađa zbog svog rebrastog svoda podsjeća na gotiku iako je građena u 16. stoljeću, no glavni je oltar punokrvni pozlaćeni barok. Prvo ga promatram iz daljine, a zatim se primičem i proučavam detalje. Sveta Agata stoji s jedne strane i na pladnju drži svoje odrezane grudi. Sveti Roko podiže haljinu i pokazuje svoje noge zamotane zavojima. Kako je krenulo i moje će uskoro tako izgledati. Nakon obilaska crkve tiho prilazim tati da ga ne ometem jer mi se čini da se on pognut pobožno moli u zadnjoj klupi, no kada mu priđem vidim da se zapravo opet dopisuje s mamom preko fejsa.

10. dan

Već deset dana ne razmišljam o poslu, odgovorim na poneki poziv ili mail, ali posao mi uopće nije bitan. Inače u svakodnevnom životu kod upoznavanja novih ljudi gotovo uvijek prvo od pitanja bude posao kojim se ljudi bave. Ovdje ne. U deset dana nitko me nije pitao čime se bavim, a ni ja to nikoga nisam pitala niti mi je bilo bitno.

Camino
Mjesta kraj kojih morate zastati (FOTO: Privatni album)

Prvo pitanje je obično iz koje zemlje tko dolazi, znamo li isti jezik. Zatim pitanja o kilometrima i danima. Pa noge, imate li žuljeve, što vas boli? Ovdje nema klasnih podjela, one se možda pokažu kod smještaja ili odlaska na večeru u restoran, no kod hodanja svi smo isti, razmišljamo samo hoće li naše tijelo izdržati do Santiaga.

11. dan

Ujutro ustajemo rano, krećemo u pet i pol jer danas nismo rezervirali smještaj već želimo dobiti mjesto u župnom albergu u Grañonu. Do 11 ujutro smo već prešli 20 kilometara i umorna sam. Toliko umorna da bih mogla leći pored puta i zaspati. Uz stopala počinje me peći i kuk. Htjela bih odmoriti, a znam da nećemo imati gdje spavati ako prekasno dođemo i nekom ludom snagom volje hodam dalje iako se tijelo čini kao da više nije sposobno za to. Jedva vučem noge. Kad stignemo obilazimo crkvu tražeći župni albergo i onda shvaćamo da spavamo upravo u crkvi. Vrata u stražnjem dvorištu vode nas kamenim stepenicama na kat, tu nas prima ljubazna starija poljska volonterka i zatim nam daje dvije tanke strunjače i pokazuje mjesto na podu gdje ćemo danas spavati. Uspjeli smo!

Camino
Put do konačišta (FOTO: Privatni album)

Prostorija se brzo puni i uskoro još desetak ljudi uz nas popunjava sve strunjače. Stiže i čovjek kojeg smo jutros gledali kako slaže svoj teški šator. Ovako su nekoć morali izgledati pravi hodočasnici, izmučeni kao beskućnici. Na crkvenom tavanu operem čarape, u uputama mole da se rublje ne vješa u crkvenom dvorištu već iza škole. Hodam zatim mjestom s lavorom pod rukama tražeći školu i štrik za vješanje. Gostioničar mi se smije i upućuje me na drugu stranu, očito mjestom stalno lunjaju ljudi s lavorima mokrog rublja.

Prije večere volonterka nam objašnjava pravila, prvo molitva, a nakon večere pranje suđa i, na kraju, za one koji žele zajednička meditacija. Molitva sliči na početak koncerta, u ritmu "we will rock you" plješćemo i lupamo po stolu dok volonterka pjeva molitvu. Ništa ne razumijem, situacija mi je smiješna, ali ugodno zabavna, plješćem s ostalima, dio sam grupe. Nikada nisam voljela te rituale i grupe. Kod izviđača koji se bave svime što volim grozno su mi djelovali pjevanje himne i dizanje zastave. Ne volim ceremonije. Užasavam se svatova i predstava koje se tamo izvode. Ipak ovdje pomirena s time da sam tu gdje jesam, zahvalna za hranu i smještaj odrađujem što se od mene očekuje koliko god glupo mi to izgledalo. I nije mi teško, radim to kroz smijeh.

Camino
Konačište u samostanu nije bila naša prva opcija (FOTO: Privatni album)

Prvo odlazim na tuširanje, zatim oprati gaće i čarape i na kraju tražim sušilo da objesim mokru robu. Dok vješam svoje čarape netko me nježno zove: Jana. Osvrćem se, pokušavam se sjetiti tko je djevojka koja mi zna ime. Kada spomene kako joj je moj tata dao čokoladu sjetim se, to je jedna od Njemica s Alto de Pedron. Nakon prvih par kurtoaznih riječi počinjemo stvarni razgovor, sjedam do nje i proleti mi vrijeme do večere.

Ovako sam zapravo zamišljala „Camino“, s ovom djevojkom bih mogla biti prijateljica da živimo u istom gradu. Sviđa joj se što hodam s tatom. Ona je željela hodati s mamom da je izvuče iz tugovanja nakon što joj je tata umro od raka pluća, no prvo se nije moglo zbog korone, a sada se i mama razboljela i ne može podnijeti takav napor. Zato hoda sama. Imamo potpuno drugačiji dojam hodočašća, ja većinu dana provodim s tatom ili sama, u tišini, a oko nje se skuplja glasna brbljava gomila. Fali joj mira i tišine da se posveti svojim mislima. Kada dođemo na temu vjere i crkve, gotovo sramežljivo joj priznajem da ne idem u crkvu i da mi to ništa ne znači. Onda vidim po njenoj reakciji da joj je drago što sam iskrena i ne glumim pa i ona opušteno priča o sebi. Povjerljivo se otvaramo jedna drugoj kao dugogodišnje prijateljice.

13. dan

Za doručkom u kafiću čovjek do nas šali se oko svog skupog, a skromnog doručka, nudi i ostalima da se ponude s njegovom šnitom kruha. Tata ga pita: vi ste iz Španjolske? Ne, ja sam iz Baskije, odgovara ovaj. Pokušavamo na euskeri ponoviti "Dobar tek" i "hvala" no meni je to nemoguće. Čuje nas Amerikanac za susjednim stolom i predstavlja se: ja sam Tomislav iz Južne Karoline. Porijeklom je Hrvat. Talijanu kojeg svaki dan susrećemo u tom trenu skupi kroasan pada na pod. Puše u njega i glasno komentira: dobar je, pravilo pet sekundi. Može i više ako si gladan, dobacim mu.

Camino

Čitav kafić međusobno komunicira, svi si opušteno dobacuju pošalice, već smo prešli 300 kilometara i ljudi su navikli da mogu pričati sa svakim koga sretnu. Na zidu kafića gosti ostavljaju potpisane novčanice, ima ih odasvud. Nalazim i hrvatski odjeljak s hrpom kuna, a pokraj i jednu staru, dinare iz Jugoslavije. Nije mi jasno tko je do ovdje nosio već 30 godina nevažeću novčanicu.

14. dan

U hostelu ne možemo sami paliti i gasiti svjetla, automatski su se ugasila u 22, a upalit će se u šest i pol. Već u pet pola ljudi je budno i u mraku petljaju s ruksacima. Francuzi s nama u sobi ne znaju ni riječi engleskog, jučer mi je to bilo žao, a sada se žale na hrkanje pa mi je drago da ne možemo bolje komunicirati. Razumijem samo da oponašaju hrkanje i komentiraju terible, terible. Ne znam da li misle na nas.

15. dan

Boli me lijeva cjevanica. Već nekoliko dana lagano, ali sada se bol naglo pojačava, neki mišić se grči i počinjem šepati. Stat ćemo, tješi me tata, sjedam na neki zidić i on mi nogu maže voltarenom. Pijem magnezij, čekam da malo dođem k sebi pa možemo dalje.

Camino
Noge, hvala vam! (FOTO: Privatni album)

Već mi je dosta. U glavi počinjem brojati, samo da okupiram misli nečim drugim osim naporom. Prvo mislim brojati do 1.000, ali nemam koncentracije, ne mogu nabrojati niti do sto. Onda nasumce brojim do koliko mogu, svejedno mi je, treba mi samo neki kronometar da daje takt koracima.

16. dan

Na putu postoje različite vrste smještaja, municipal albergo je smještaj koji organizira grad, parochial organizira župa i obično ga vode volonteri, a postoji i niz privatnih hostela i hotela s velikim rasponom usluga i cijena. Mi najčešće prvo zovemo gradske alberge, a ako tamo nema mjesta onda prvi sljedeći. Samo par puta smo se odlučili za župni jer se u njima krevet ne može rezervirati, a na putu je ove godine iznimno puno ljudi pa nas je strah rizika da ne ostanemo bez kreveta. Ipak, meni su baš ti najdraži jer se u njima organizira upoznavanje i druženje hodočasnika. I danas idemo u jedan takav.

17. dan

Čovjek ispred garaže nudi okrjepu za hodočasnike. Stajemo, treba nam i wc, popit ću kavu. Pitam ga smijem li tu pojesti onu papaju. Pa naravno, govori on. Maknuli smo se od onih koji viču biznis, biznis i tjeraju nas ako uzmemo zalogaj iz ruksaka. Dok zračim noge čovjek polako sprema svoje stvari natrag u garažu, uskoro počinje siesta, uhvatili smo pauzu u zadnji tren. Odlazimo, on nam na hrvatskom govori hvala i zaključava vrata. Sada opet slijede kilometri praznog prostora. Veseli me samo divlja lavanda i ostalo mirisno bilje.

18. dan

Od sela do sela. Već je vruće. Pronalazimo trgovinu ispred koje su stol i klupe. Tata kupuje kruh i pivo, a ja skidam cipele i čarape i ležim. Osip koji dobivam od znoja već se polako pretvara u ranice i jako svrbi. Pokušavam držati nogu na zraku kada god je to moguće.

Camino
Skupi doručak sa sokom u čaši od rakije (FOTO: Privatni album)

Dok tako odmaram i uživam dolazi hitna i donose ženu koja više ne može hodati pa je nose u sobu. Bliži se kraj puta, no iako smo čitali da je početak najteži, a poslije se tijelo privikne sad vidimo da očito nije tako. Sve češće srećemo ljude koji su stradali zbog ovog dugotrajnog opterećenja, iz dana u dan. I ja već osjetim taj nakupljeni umor. Pristigle su nas i vrućine pa sve sporije hodam.

21. dan

Lijepo je, no noge mi ipak postaju teške. Govorim tati kako polako gubim onaj početni entuzijazam, prije sam se veselila hodanju, a sada pomišljam: ajde, odradit ću to. Tata me zafrkava, pokušava mi podići raspoloženje. Pita može li mi malo čitam? „Nemoj, grbavo je, bojat ću se da ćeš past.“

Astorga
Arhitektura Astorge (FOTO: Privatni album)

On svejedno vadi mobitel i ja sam odmah nervozna od straha, a onda me on iznenadi. Ne počinje mi čitati neki esej o hodanju, kao inače, već pjesmu Tina Ujevića "Odlazak". Recitiram skupa s njim, to mi je jedna od najdražih pjesama, znam je napamet. Kako se samo sjetio te pjesme? Uto nenadano stižemo na vidikovac iznad prvog sela danas. On pušta Arsena Dedića, „Tamo, tamo da putujem“ i ja sada već lagano hodam kroz selo pjevajući na sav glas i topeći se od miline.

22. dan

Sjedim na klupi ispred crkve, držim noge na kamenom zidiću i gledam vrhove krošanja oko mene. Ne moram ništa, samo mirno uživam u trenutku dok mi se hladi čaj. Odhodali smo, skuhala sam ručak, odmorila se, usred smo planine i ne dešava se ništa. Onda to poželim zapisati. Čak i u ovako savršenoj situaciji mirnoće uspjela sam si zadati "obavezu" zbog koje sada vadim mobitel i kvarim sve zapisujući ovo.

Camino
Često bih kvarila ovakve prizore zapisivanjem u mobitel (FOTO: Privatni album)

Priča o torti Santiago je zanimljiva. U Galiciji ne rastu bademi jer im vlažna, kišna i hladna klima ne odgovara, a tri najpoznatije slastice iz Santiaga su torta Santiago, keksi s bademom i bomboni, zapravo ušećereni bademi. Povijest ovih slastica počinje još u srednjem vijeku. Tada je stari grad Santiago de Compostela bio opasan gradskim zidovima. Da bi se kroz neka od gradskih vrata ušlo u grad bilo je potrebno platiti ulazninu. Kako hodočasnici nisu imali novaca oni koji bi dolazili s juga donosili su sa sobom bademe koji su ovdje bili rijetki i dragocjeni. S vremenom, s obzirom na važnost ovog hodočašća i mnoštvo hodočasnika, grad je bio prepun badema pa su od njih počeli smišljati slastice od kojih je torta Santiago sigurno najpoznatija.

24. dan

Odmah kiša i vjetar, pod kabanicom sam u kratkim rukavima pa osjetim hladnoću, sve dlačice mi nakostriješeno stoje dok ih pršću hladne kapljice. Mliječna magla je sakrila cvjetne livade koje samo nazirem, u slojevima iščezavaju stabla. Žao mi je, početak dana otkrio mi je najljepše pejzaže „Camina“, a sada su mi opet skriveni. Ispred mene netko hoda zaogrnut kabanicom, izranja iz magle pa se opet u nju skriva. Figura koju pratim podsjeća me na sliku srednjovjekovnog hodočasnika, nazire se samo kontura, kapuljača na glavi i plašt, ne znam mu ni spol ni godine.

Camino
Kiša nam nije zadavala previše problema (FOTO: Privatni album)

Čitava scena izgleda mistično, bjelina je prebrisala boje, pusto je, većina se sakrila od kiše. Kapljice rumore gore u lišću, poneka zalutala ptičica zacvrkuće, a ja pratim ovu zagonetnu figuru. Tata me sustigne pa skupa ubrzamo. Uskoro sustižemo moj imaginarni lik, to je zapravo vesela talijanska penzionerka koja nam poželi sunce umjesto kiše, u tih par koraka objasni da živi blizu Firence i izrecitira još nekoliko veselih, nama nerazumljivih rečenica. 

26. dan

Brojke kilometara na stupićima se smanjuju. Prva kava pa još malo hodanja i dolazimo do oznake 100. Koji čudni, pomiješani osjećaji, kako se očigledno približava kraj puta. Sjedamo na još jednu kavu, a uz nju i hladnom sangriom nazdravljamo ovim dvoznamenkastim brojkama kilometara. Iako su mi prijateljice iz Španjolske rekle da sangriu piju samo turisti ne mogu odoljeti kad vidim voće koje se toća u crnom vinu.

30. dan

Blizu sam, osvrćem se, vidim tatu pa nastavljam dalje. Prepoznajem prolaz koji vodi do trga pred katedralom, prolazim uz djevojku koja svira gajde i evo, trg se otvara ispred mene, okrećem se u poluprofil, gledam katedralu, udaljavam se da je vidim cijelu. Stojim tu i plačem. Ne znam zašto plačem, ujutro nisam bila uzbuđena, nisam očekivala ništa, nemam želja koje bi se trebale ispuniti nakon ovoga niti me muče neki teški grijesi prošlosti koji bi ovim trebali biti oprošteni, a sada stojim sama na trgu i brišem suze. Zovem mog Jakova, zovem Jana pa Tonija. Gotovo je. Stiže tata i grli me, došli smo na cilj.

Prvo besciljno ležimo svatko u svojoj sobi. Ovo je nekoć bio samostan pa su sobe jednokrevetne, prave male asketske ćelije. Krevet i stol. I dalje sam tužna. Odlazimo kupiti neko voće, pojedemo sladoled, opet me zove Jakov pa mu pokušavam objasniti kako se osjećam. Mislim da me ni tata ne razumije. Kada se vratimo u hotel stiže mi Barbarina poruka: „mi smo u Newrozu, dođi k nama“. Dvoumim se, opet sam ona sramežljiva ja i sa strahom zamišljam kako prilazim većem društvu u kojem gotovo nikoga ne poznajem. Inače mi je to noćna mora, no sada samu sebe prisiljavam da se odvažim. Javljam da stižem, tati govorim da idem još malo van i izlazim u grad. Počešljala sam se prvi puta nakon mjesec dana, no i dalje nosim jedinu crnu haljinu koju imam i u kojoj sam čitav mjesec spavala. Ljudi na ulici mi presporo hodaju, odvikla sam se od šetnje, žurno ih zaobilazim hodajući po cesti, kao da me opet čeka 30 kilometara hodanja.

Camino
Tata i ja na cilju pomiješanih emocija (FOTO: Privatni album)

Stižem pred kafić, malo zastanem kad ugledam 20 ljudi, no Barbara se brzo diže i pravi mi mjesto između nje i Lucy. Tu je i Julia, i ona se naginje prema nama. Od prve rečenice istresam sve iz sebe. Kada me pitaju kako sam pričam im o toj tuzi koja me stišće, kako je na „Caminu“ sve bilo jednostavno, kao neki jednostavni model savršenog društva. Svi su imali isti cilj, nitko nikome nije konkurencija. Tako je lako pomagati drugima jer su potrebe jednostavne, daš ono što imaš, koliko god to bilo malo, i svi su zahvalni. A čim smo skinuli ruksake kao da više nismo hodočasnici, više ne mogu tako jednostavno početi razgovor s bilo kim, nestalo je to zajedništvo. Jednostavno je previše ljudi, a da se među njima ponašaš kao na „Caminu“ smatrali bi te luđakom. Sve cure me slušaju i razumiju me. I one su plakale, i one sada moraju natrag u svoj stvarni život. Tako mi je drago da sam došla među njih, mislim da me nitko drugi danas ne bi shvatio.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Privatni album

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

    27.11.2022.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu

  2. NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

    27.10.2022.

    Sofija Kordić

    NORMALIZACIJA ZLA: Zemlja zapela u paklu teorija zavjere

  3. DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

    26.10.2022.

    Zdenko Duka

    DRUGO MIŠLJENJE ZDENKA DUKE: Loše je biti i američka „korisna budala“

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije