U uskim voždovačkim ulicama koje okomito izbijaju na Ulicu Vojvode Stepe još uvijek se mogu vidjeti kućice s ograđenim dvorištima, onakve kakve se mogu naći i u rubnim kvartovima Zagreba. Ovo je nekad bilo prigradsko selo, čiji se tragovi danas jedva naziru. Kad iz jedne od takvih iziđeš na Vojvode Stepe, široku ulicu s nogostupima na obje strane, odmah osjetiš pulsiranje beogradskog života.

Uzduž i poprijeko, preko cijelog grada, pružaju se ovakve ulice, široke i bučne. Krvotok metropole. Svaka je od njih važna i svaka je nekom najdraža. Spuštat ću se Ulicom Vojvode Stepe i sve što mi pritom padne na pamet reći ću u telefon, a usput ću njime snimiti i fotografije. Tako ću dobiti opravdanje za prednaslov ovog teksta - BEOGRAD NA APARATIMA.

 Voždovac, Ulica Vojvode Stepe (FOTO: Lupiga.Com) 

Na uličnom broju 300 u Ulici Vojvode Stepe kvartovski je kafić duhovitog imena: "Bleja". Oglasom nudi i društvene igre. Unutra piju kafu kvartovski blejači i blejačice. Tu se uključujem iz uske i neugledne pokrajnje ulice, uz koju grade tri, četiri ogromne zgrade. Tu će za koju godinu biti lijep prometni kaos. Ispred "Bleje" mali je trokut zelene površine koji psima služi za pišanje. Sredinom ulice voze tramvaji, stari i novi. U Beogradu i drugdje pazite da vas ne udari tramvaj, to može biti vrlo nezgodno. S obje strane na tom dijelu Vojvode Stepe parkirani su automobili, mjesta nema ni za lijek.

Kraj Visoke škole elektrotehnike i računarstva, nekoliko brojeva niz ulicu dalje, "Gentleman bar". To bi mogla biti kafana na čijoj terasi su članovi voždovačkog ganga pred kamerama dokumentarista najavljivali svoj pohod u centar grada. Ako i nije, a vjerovatno nije, za mene danas jeste. Čujem kako iz nje govori Žuća, odrješito i odvažno. Onaj Žuća što će plakati na sprovodu svakog od svojih drugova, sve dok drugovi ne zaplaču za njim: "Krećemo malo u šetnju gradom, pošto mi iz Vojvode Stepe ne smemo da iziđemo, krećemo Bulevarom revolucije ... Kako se zove ona ulica gde ona pička stanuje ...?" (Ovi koji su gledali "Vidimo se u čitulji" znat će na kojeg Žuću mislim. Ovi koji nisu neka se misle.)

"Gentleman bar" (FOTO: Lupiga.Com)

Na jednom od proširenja nogostupa, na uglu Zavišićeve i Vojvode Stepe, dvije starije žene prodaju cvijeće i jaja. Taman tu, nasred Vojvode Stepe, čovjeku se pokvario auto pa ga uz pomoć neke dobre duše sklanja u Zavišićevu i viče kroz otvoren prozor onome što je priskočio da pogura: "E hvala ti komšija, hvala ti junače srpski!" Srbija je očigledno puna junaka, sve Obilić do Obilića, Jugović do Jugovića i stari Jug Bogdan, koji - kad ne iskače iz paštete - narodu pravi jeftine sendviče od parizera.

Da parafraziram najboljeg četnika među rockerima i najboljeg rockera među četnicima, jedna za drugom redaju se slike: ljudi veselo kroče ulicom u nove pobjede, sa stabala cvrkuću vrane, patriotske poruke sa zidova pozivaju na jedinstvo i slogu, mirišu pekare kao božje bašte, a kad pekara nema, ako nisi prebolio koronu u zraku možeš nanjušiti sladak miris extra-profita. To u ulici Vojvode Stepe cvjeta novogradnja.

Miris extra-profita u Ulici Vojvode Stepe (FOTO: Lupiga.Com)

Nestaju neuredne zelene površine, koje služe za pišanje psima, na zidove ruiniranih zgrada građenih u pedesetima i šezdesetima naslanjaju se lijepo našminkane arhitektonske nakazice. Stan dođe po tri hiljade za kvadrat. Ima i jeftinije, ali nitko neće. Ima po Srbiji stanova i kuća. Ima koliko voliš. U vojvođanskom i šumadijskom selu kupiš kuću i okućnicu za tepsiju ribe, ali idi ti živi na selo.

Rijeke ljudi s namjerom slijevaju se u veliki grad. Tu će život biti bolji, tu se može naći posla, tu se može snaći, može se - uostalom - postati poznat, može se pjevati na televizijskoj folk-paradi, biti zajebani mafijaški boss kao Duća ili televizijska voditeljica kao Jovana Jeremić. (Pretpostavljam da oni koji nisu znali tko je Žuća neće znati ni tko je Duća, ali neka se misle.)

Novo i staro (FOTO: Lupiga.Com)

Subota je ujutro, a po prometu bi čovjek rekao da je radni dan. Rekao bi, ako ne poznaje Beograd. Tko ga poznaje, zna da je radnim danom na njegovim ulicama mali prometni pakao. Beograd znamo da je napučen ljudima, a automobilima - automobilima je napučen preko svake mjere. Na beogradskim ulicama vrijedi zakon jačeg; dobro pazi kad prelaziš cestu i kad ti je upaljeno zeleno. Zgazit će te neki nakoksani luđak kao pečurku, naročito subotom uvečer i subotom rano ujutro i subotom generalno.

Nad ulazima u haustore i poslovne prostore kao čičci zakačene reklame, sve na engleskom jeziku: Infinity design, Pavlović Invest, Workout, Jumbo ... Srpstvo zastupa Kozmetički studio Jefimia. To je, bit će, Jelena Mrnjavčević, Monahinja Jefimija, kćerka kesara Vojine pod Stefanom Dušanom, udata za despota Jovana Uglješu, brata kralja Vukašina s kojim je dobila i sina Uglješu Despotovića, koji je - gluho i daleko bilo - umro sa samo četiri godine. Ona je iz 1349. godine, iz bolje prošlosti, junačkije od današnjice, što nije lako budući da je današnjost srpska herojska da herojskija vrlo teško može biti. Shvatit ćete o čemu govorim kad se spustimo niže niz ulicu, u njezino podnožje gdje će sa svakog drugog zida u nas gledati "srpski heroj" Ratko.

"Heroj" na zidu u Vojvode Stepe (FOTO: Lupiga.Com) 

- Ova pekara dobra?, pita me kroz otvoren prozor auta stara žena pokazujući mi na radnju iz koje miriše burek. Ciganka je, kao iz filmova, sa zlatnim zubom, veselim vrckavim očima i osmijehom u svakoj riječi. - Ne znam brate, voljko joj odgovorim zastavši kraj otvorenog prozora uz njezino, suvozačko sjedište. Ona ipak zna više od mene: "Tu pod sačom peču!" Pitam je: "Jeste li probali prije?" - Nisam, kaže ona, a velu da je dobra! - E probat ću sutra, slagah joj, neću je zaobići! - Odakle si rode, upita? - Iz Bosne, odgovorim, a ona odmah uzvrati komplimentom: "Dobar si čovek!" Upitam je: "Kako znaš?" - Nikoga ne mrziš, a nosio si velik teret, kaže ona. Prvo dete, priupita, gde ti je? - Prvo? Kod kuće fala bogu. - A gde si živio kad si doselio ovde? - Ne živim ovde. - Gde živiš? - U Zagrebu. - U Zagrebu? - U Zagrebu. Tu se malo zamislila, ali nije odustala: "M slovo, ko ti je to?"

Napokon se sjetim šta je na stvari: hoće da mi gata. Gatala mi je jednom Ramina i Tofkina mater Fata, kod njih u stanu na Borongaju. (Ona gatala, a Nadir pjevao: "Ciganska je tuga pregolema.") Nisam mogao zadržati smijeh. Na kraju sam je pitao: "Boga ti Fato, jel ti stvarno nešto vidiš ili ti to 'nako?" Rekla je: "Ja sam na ovo djecu othranila." Otad gatanje shvaćam ozbiljno. Bio sam negdje oko broja 220, predamnom se pružala ugodno strma Ulica Vojvode Stepe, a iznad se protegao jedan tanak, ali podosta širok sivi oblak. Nešto niže u polje vidika sjest će mi osunčani centar grada s tornjevima Beograda na vodi, nad kojim jedva da je bilo oblačka na nebu. Žurio sam u tom pravcu.

Tornjevi Beograda na vodi (FOTO: Luipiga.Com)

- M slovo mi je mama, odgovorim svojoj beogradskoj Fati i odem. Još jedna radnja s kuvanim jelima, knjižara "Bukvar" na broju 212 i nekoliko sitnih kapi kiše koja srećom neće jače pasti. Naravno, ja to još ne znam, nego pružam korak i učas sam na pola razdaljine koju namjeravam preći, puta od kućnog broja 300 do početka ulice.

Na broju 140 još jedna stara zgradica koju će uskoro zamijeniti novogradnja. Od te zgrade počinje zona nebodera, svaki ima po dvadesetak katova. Da je sa mnom bio jedan drug iz Bugojna, on bi ih izbrojao. Ja nisam. Još dole niže zid u boji srpske trobojke, s lijeve strane crkva, skromna, pristojnog izgleda, očigledno starijeg datuma, jer danas ih uglavnom grade nepristojne, odgovarajuće onome što se tamo i otamo može čuti.

Na jednom od plakata uz ulicu - partizanština. Reklamiraju Dane slobode, od 20. oktobra do 1. novembra. (Prošli su dani slobode, op.aut.) Još starih kućica i prvi grafit UNITED FORCE. Prelazim prometne trake da vidim bistu u jednom parkiću. Neka budala sjela je na automobilsku trubu kao da sam jedini pješak u Beogradu koji se ponaša kao kreten.

E moj Parenta ... (FOTO: Lupiga.Com)

U parkiću doktor Nenad Parenta. Kasnije ću pročitati da je u pitanju revolucionar, rođeni Zadranin, narodni heroj, poginuo sredinom ljeta '41. godine u Jajincima, nedaleko odavde. Moj Parenta, umalo izginuh zbog tebe! Još grafita: SAMO RAD i UNITED FORCES. To je ozloglašena navijačka skupina s Banjice, navijači spomenutog Rada, uglavnom ćelave glave s elementima nasilja. Njihovih volontera ima do dvije stotine.

Upravo ovih dana, zbog nesporazuma na stadionu uhapšen im je pedesetjednogodišnji vođa Dragan S., od ranije poznat policiji i pravosuđu. Naslov: "Tukao žandarma na utakmici". Kako se spuštaš prema kružnom toku na Autokomandi sve je više "patriotskih" grafita i "srpskih heroja". Na broju 110 Ratko Mladić na zidu i neka žena koja kopa po torbi. Iz torbe će izvući sprej i sasuti ga "heroju u oči". Ipak neće. Preko puta ulice veliki navijački grafit "STOP REPRESIJI", duhovito prerađen u - "STOP DEPRESIJI". Oba odgovaraju duhu vremena.

Stop depresiji i represiji (FOTO: Lupiga.Com)

Dalje niz ulicu s lijeve strane najbolja je socijalistička gradnja, zgrade od pune crvene cigle. Nema im izdera, to gledajte kad kupujete stan. Kad uđeš kroz široki prolaz, vidiš da je zgrada dio kompleksa koji u sredini ima park. Idealno mjesto za predah. U parku su tri velika stabla, klupe i malo dječje igralište. Okolo grafiti: FK RAD, UNITED FORCES. Odlično mjesto za baklju. Eno ga na 106. Preko puta je fast food "Kod Matije". Kad zatvorim oči vidim male united force ćelavce kako se nakon litre vina i diskusije ko je koga najbolje tuk'o prebrojavaju za hamburgere.

Nekoliko brojeva niže - biser, stara kafana s baštom. Bašta je popločana kockom, iz nje se u nebo dižu dva debela stabla. U ovoj bašti mogao je sjediti Zuko Džumhur. Tako se, eto, ta bašta nosi. Zuke trenutno nema, ali ima nekoliko penzionera koji piju kafu i ljutu. Rado bih sjeo s njima, ali nemam vremena. S broja tristo iz Vojvode Stepe do centra pješke ima, brat bratu, sat i petnaest. Sa desne strane novogradnja; novogradnja, novogradnja, novogradnja ... Navalio investitor kao Jug Bogdan na sendvič s parizerom. AKO SE PLAŠIŠ MRAKA, ZAPALIT ĆU GRAD! Je li bogati! Ko kaže da više nema osjećajne omladine! UNITED FORCES RAD pa BANJICA s nekakvim simbolom, nešto kao kuka, neki je nacizam sigurno u pitanju.

 Ćao mala, zapalit ću grad (FOTO: Lupiga.Com)

Tu na broju 89 Vojvode Stepe postaje strmija. Tu je Dvanaesta beogradska gimnazija, lijepa, nova zgrada s uređenim dvorištem, ograđena velikom željeznom ogradom i kapijom sa znakom zabranjeno uvođenje pasa. Susjedna zgrada je škola stranih jezika. Evo i prvih postratnih generacija: GENERACIJA 97 potpisala se na golo čelo nekog kioska, nad kojim se diže zapuštena žuta zgrada Bioskopa Voždovac. Pred njom i u njoj snimljeno je nekoliko kadrova filma "Kad porastem bit ću kengur".

Taj bioskop, tvrdi Tončić pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću, to je jedina gradska kulturna institucija na Voždovcu. Jebeš kulturu! Jedan Aksa, opet, kaže da bioskop na svakim gradskim izborima obećavaju obnoviti. Zjapi ono pročelje, razbijena stakla i zapušteno dvorište. Ne, komšije s Voždovca neće dobiti kulturni centar, neće dobiti bioskop, neće trošiti vrijeme na kulturnu zajebanciju. To će najbolje znati investitor, grehota da se tamo kote miševi. Jel tako? Na bioskopu piše: NAŠ KRAJ, NAŠA PRAVILA. Tako je! Odmah ispod "Leskovačka skara kod Dejanca", kao malo veći kiosk. To mi radi! Roštilj s nogu najbolja je i najzdravija hrana, samo ako čovjek uspije potrefiti takvo mjesto onda kad mu najviše treba. Treba podvući: "Leskovačka skara kod Dejanca"!

Generacija '97 i Bioskop Voždovac (FOTO: Lupiga.Com)

Na broju 51 nekakve kućice u raspadu i tko zna kad napušteni poslovni prostori. Vidim na blijedoj reklami, tu je stolarsku galanteriju nekad radio Nenad Ilić, samostalna zanatska radnja stolarsko-tapetarsko-dekoraterska i promet na malo. Još jedan trag nekog drugog Beograda, na kojeg nisam prispio, a čini mi se da bi mi više odgovarao nego ovaj danas, iako ni ovaj danas nije loš.

U jednom ulazu ovaj grafit, ispisan crnim slovima preko pola zida: VOLET ĆE TE VUČIĆEV DVOGLED I U OGLEDALO POGLEDAJ KAD DOĐE VREME. DOTLE VOLIM SRBE, VOLEO SAM TEATAR, NIKAD OPERU. BADNJE VREME VOLIM. Pa se ti misli! Stajao sam dva minuta pred tim grafitom i nikako da dokučim šta je pisac hteo i koga je voleo. Kaže - Srbe. Svaka čast! Ispod je netko, ničim izazvan, dopisao opasku: Kosovo Srbija!

Još jedan trag davno prošlog vremena preko puta novogradnje na broju 47a. Natpis koji blijedi, brat bratu, četrdeset godina kaže da je tu bila radnja Centra za zapošljavanje i rehabilitaciju slepih invalida. Njima je centrala u Jevrejskoj 24, a telefon im je 628 330. Ovdje u Vojvode Stepe imali su prodavnicu, "komisiona prodaja i prodaja na malo", sve informacije na telefonu 468 344.

Beograd na suhom (FOTO: Lupiga.Com)

Jedna prekrasna kućica na broju 44 odolijeva naletima investitora. Zauzela im je, garant, pet milijuna eura. Navijam za tebe kućo i kad te budu rušili bit ću tamo da viknem: "ne daj se dušo!", kao Vasko Popa što je vikao onoj topoli na koju su nasrtali buldožerom. Broj niže trag su ostavili naši: NEMA PODELE! SRĐAN ALEKSIĆ HEROJ! Netko je ispod HEROJ dopisao RATKO.

U daljini vidim tornjeve Beograda na vodi, tražim poziciju za slikanje, a na leđima osjećam zalijepljen pogled uvijek budnog i opreznog komšije. Pravim se da ga nisam vidio. Sumnjiv mu je čovjek koji zastaje, bilježi i slika. I meni bi bio sumnjiv. Treba zvati policiju! Čim vidite nekog tako sumnjivog - zovite policiju. On je meni nije zvao. Amater. Možda je pomislio da radim za investitora koji se mota oko one kućice - one na koju samo što nisu nasrnuli buldožerima - a zna se da investitorima policija može uglavnom ništa.

"Ne daj se dušo!" (FOTO: Lupiga.Com)

Kako se bliži kraj ulice, točnije njezin početak, uvećava se broj novogradnji. U ovom dijelu Vojvode Stepe investitor je bio naročito nadahnut. Velike bijele kuće i naočita kafanica "Kangaroo", lijepo okupljalište za komšiluk i slučajne namjernike pa opet grafit SRĐAN ALEKSIĆ HEROJ. Crveni sprej. Tražim kadrove, gazim i već sam na broju 12.

Osjećam da sam živ, Beograd mi čini dobro. Samo turisti žive život. Još jedan grafit RATKO SRPSKI HEROJ pa još jedan ... A ja ti heroja! I eto me napokon na Autokomandi, tu ću na taxi, u gradu me čeka Bojan Tončić, veliki novinar i glavni junak Šešeljeve knjige s naslovom "Marginalni izdajnički potrčko Bojan Tončić". S njim ću nešto na kašiku pa će mi Beograd biti još lepši.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com