Nespretno sam navukao na sebe prsluk sa logom časopisa Liceulice. Nespretno, jer tražio sam da mi se obezbedi XXL veličina, a ovaj koji sam dobio, em mi je bio kratak, em širok, a nit’ ga možeš produžiti, nit’ suziti. Nikoleta iz Liceulice mi je rekla da su veličine univerzalne, znate već ono: „One size fits all“. Prsluk je bio tu, tu je i ekipa prodavaca i nekako ti je drago da nisi sam, da su oni, koji prodaju časopis svaki dan, tu pored, da je ekipa koja brine o sadržaju, ali i o tome da Liceulice već godinama opstaje, uz sve teškoće sa kojima su se suočavali, takođe tu. Ohrabri te. A onda kreneš. Uz vodu, uz ljude jer računaš da je direktan kontakt, pogled oči u oči dovoljan da se napravi taj prvi iskorak ka prodaju časopisa. Ljudi su užasni. Najveći dio će proći pored tebe, koliki god da ste. Ni pogledati vas neće. Neko će odmahnuti rukom, a ima i onih koji stave ruku u položaj da te odgurnu. Za svaki slučaj. I prava je rijetkost naletiti na ljubaznost.

Stanari su primetili čudan par koji slika skup. Burno reaguju. Prete. Par se udaljava. Donose kafu i sok za prisutne. Muka je velika tih ljudi, ali veliko je i srce. Negoduju i na komšiluk. Zgrada u kojoj žive nalazi se u kompleksu zgrada koje je Trudbenik gradio. Činjenica da niko od komšija iz tih zgrada ne dolazi da ih podrži poražava ih. Solidarnosti među njima nema, zaključuju. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju, a najglasnija je bila Radojka Trbović - Ćulakić. Glasna, ali i precizna. Radojka je inače iz Rijeke, a u Beogradu se udala 1997. godine. U stanu od 50 kvadrata živi sa suprugom i dvoje dece. “Kao i svi radila sam u Trudbeniku 15 godina, a moj suprug 33“, započinje svoju priču Radojka. Objašnjava da su dobili stanove u zakup, a ti stanovi su građeni od doprinosa kao samački hotel. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju.

S Martićevim specijalcem zadržavamo se u kraćem i temeljitom pretresu automobila. On je Srbin iz Bosne, ima kragujevački kalašnjikov - „najbolji na svijetu, dva puta je bio na Kosovu“ – i nema ništa protiv Hrvata i Španjolaca, ali ima protiv novinara, koji su „svi odreda špijuni i policajci“. Ipak, pušta nas da se „sami uvjerimo kako Srbi i Hrvati zajedno i skladno glasaju na referendumu“. Živo nas zanima ta proljetna kninska idila, pa hitamo do zgrade Radio Knina, prolazeći glavnom ulicom pored brojnih razbijenih izloga i demoliranih prodavaonica, čiji su vlasnici – čudesnom koincidencijom – svi odreda Hrvati. U zgradi Radio Knina mirno i bez incidenata protječe glasanje „za prisajedinjenje ili za“. Hrvata, eto, trenutačno baš nema, ali kažu nam u Radio Kninu da se javljaju uživo i izražavaju lojalnost Srpskom nacionalnom veću.

“Jao pa to si ti! Napokon da se i vidimo!”, čuje se dok se okuplja šarolika ekipa. Najmlađa je dvogodišnja djevojčica koja pomno prati veselo društvo, a najstariji su već neko vrijeme u mirovini. No, kako je u ovom slučaju družba služba, a služba družba, vrlo brzo i disciplinirano sjedamo u krug, vadimo bilježnice i upijamo znanje koje nam Kruno Vuljara i Petra Turčić spretno prenose. Odmah shvaćamo da permakultura nije samo način obrade zemlje već način života kojem je cilj čovjeku pronaći mjesto u postojećem ekosustavu i pod mentorstvom prirode dizajnirati održiv način života. „To je sjeme za održivu budućnost Banije. Banovine. Sisačko Moslavačke županije, SMŽ, napiši kako ti paše“, sugerira mi uz osmijeh Ivana Kordić volonterka SLOGE - Platforme samoorganiziranih volonterki i volontera, neformalne inicijative koja se aktivirala od prvog dana potresa na Baniji.

Tamo gore, pod stražom stoljetnih bukvi i u apsolutnoj prirodnoj tišini, nastaje mir. Mitska planina Velebit, granica i utočište, kao da svakim svojim kilometrom dodatno liječi zatrovanost našeg tijela uređajima za zabavu i prijenos informacija. Prvi dan hoda može biti neugodan jer je organizam naviknut na podražaje s malih prenosivih ekrana, uši su istrenirane na buku, na umjetno proizvedene zvukove. Dva dana hoda od Paklenice, u smjeru sjevera, u srcu bijelog gorostasa stoji arhitektonska novotarija. Dvadesetak planinara volontera, predvođeno Ivan Juretić, arhitekt, entuzijast i zaljubljenik u prirodu, radilo je na njoj deset dana i naposljetku su uspjeli sklopiti ono što se danas prepoznaje kao jedan od ljepših planinarskih objekata u Hrvatskoj. Sam Juretić kaže da njega to veseli jer je u planinama od djetinjstva i još kao mali je koristio te objekte, a sad je došao u doba kad dio znanja može vratiti zajednici i društvu.

S glavne ceste skrenuli smo na uzak asfaltirani put koji je s obje strane omeđen divlje izraslim bagremom. Vozili smo sporo i oprezno, osjećajući svaki prijeđeni metar pod kotačima. Iz suprotnog smjera prošao bi pokoji biciklist, lijeno okrećući pedale kao da besciljno luta ili, jednostavno, kao da gubi vrijeme. Mladen je postajao nervozan. Vrpoljio se na suvozačevom mjestu kao da se u trenutku negdje ofurio oštrim koprivama. Pogledavao je kroz prozor. Nisam znao što napraviti pa sam ga upitao kako se osjeća. „Tebi ovo djeluje egzotično, ali ja osjećam strah i nelagodu. Nisam tamo bio već mjesecima. Svaki put kad uđem u naselje minuta mi traje ko godina i jedva čekam izaći. Pogotovo sad“, kaže mi. Mladen je svog oca zadnji put vidio u zatvoru. Bio mu je u posjeti sa svojom udomiteljskom obitelji koja je uz njega udomila i troje njegovih braće i sestara. Još troje je udomljeno u drugim obiteljima u Međimurju.