Kad bismo teritorije omeđene granicama koje danas nazivamo državama htjeli opisati na najjednostavniji način, za Egipat bismo rekli da u sebi nosi nešto dražesno romantično i podjednako teško. Sam pogled na kairsku kavanu u jednoj od uskih ulica staroga grada, miris kardamoma i kave, šarenilo svjetala fenjera koji vise oko orijentalnog ulaza, nisu tek puka fantazija, ali mogli bi potaknuti maštanje o srednjovjekovnom gradu. Takvi prizori zovu, oni mame i zbog toga je Kairo krasan i velik.

Kairo karakterizira nepogrešiva kaotičnost (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Prosjaci koji vas salijeću samo zato jer izgledate europski, djeca koja prodaju razglednice i nekultura odlaganja otpada lako mogu odvratiti i natjerati posjetitelja da zamrzi grad. I zemlju. Ali ime Egipta toliko snažno odzvanja, toliko je ta povijest teška, a turistički marketing jak, da ga rijetki mogu zaobići. Makar i u mašti, posjetio ga je svatko. 

Kairo ima odličan sustav zbrinjavanja otpada, a uz sve je još i jeftin. Ovaj know how je prilagođen građanima jer ne zahtijeva veliki napor pri samom odlaganju kućnog otpada. Poslužimo se primjerom. Građanin sjedi u kavani, pije čaj, jede pecivo omotano papirom, puši cigaretu ... Kad zgotovi s hranom i s cigaretama on jednostavno otpad baci do dva metra od sebe, na nogostup. Tad priđe vlasnik lokala i ovako selektirano odložen otpad nogom napuca na pločnik. Od tog trenutka otpad se lagano vuče gradom, raznose ga psi i mačke i time ga usitnjuju. Ponekad netko skupi plastičnu bocu, ali načelno smeće se prije ili kasnije stopi s gradom ili ga proguta moćni Nil, rijeka koja guta govna još od antičkih vremena. Sve u svemu, dvadeset milijuna ljudi prigrlilo je ovu inovaciju i zasad, koliko vidim, funkcionira sasvim dobro.

Golema rijeka guta smeće još od davnina (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Doći u Egipat, a ne vidjeti piramide otprilike je kao doći u Rim, a ne vidjeti papu. Još davne 2004. godine, prilikom prvog putovanja u Egipat, kompleks velikih piramida u Gizi svakako mi se urezao u pamćenje, ali ne zbog grandioznosti i ljepote samih struktura već zbog napadnosti i potpune komercijalizacije cijele te priče. Nisi mogao napraviti jedan korak, a da ti netko pod nos ne nabije kip Ramzesa II ili neku plastičnu sfingu.

Znam, reći ćete: „pa što onda ideš“ ili „zar samo privilegirani mogu gledati u to čudo“. Sve to moglo bi biti točno, ali da se određeni objekti toliko marketinški ne promoviraju, vjerojatno ih ljudi ne bi ni posjećivali u tom broju. Piramide su egipatski Dubrovnik i destinacija koja se „mora vidjeti“, a sve što se mora zaista je teško. I na kraju nepotrebno.

Danas u Egiptu više nema toliko turista (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Skraćeno: nemoguće je uživati u piramidama jer uz silnu prodaju djeluju kao Potemkinova sela. Da pored kompleksa u Gizi naprave neku plastičnu piramidu visoku sto metara, siguran sam da bi i ona postala atrakcijom. No, u Gizi danas nema gužve. Broj turista nije ni sjena onoga što je bio nekad i tu se može vidjeti koliko je ova grana pala. 

Egipat je okus slatkog crnog čaja i miris magarećeg govna pored ceste. Tamo gdje ljudi uz Nil životare i navodnjavaju svoja polja kao i prije pet tisuća godina, tamo živi pravi svijet, tamo je skrivena duša ove zemlje. Ali ta razglednica neće dobiti poštansku marku i nećemo je odašiljati u svijet svojim rođacima. 

Skrivena duša Egipta (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

U Luxoru smo naišli na Muhameda. Moja generacija, visok i naočit čovjek u bijelog gelabiji. Glava mu je obrijana, a oči crne i udubljene kao da je oko njih prošao maskarom. Rekao sam mu da djeluje poput antičkog Egipćanina sa slike u grobnici, a on je rekao da je to istina jer ipak su se kroz stoljeća neki geni prenijeli. Kako god bilo i on je jedan od onih pogođenih padom turističkog sektora. Grad Luxor cijeli je živio od turizma: Dolina kraljeva, Hatšepsutin hram … svega tu ima, a čega nema to se izmisli. 

Prema službenim podacima, od turizma je živjelo 16 posto stanovnika Egipta, ali kad vidite stanje na terenu, shvaćate da je taj broj daleko veći. Mnogi, baš poput Muhameda, nisu registrirani u toj djelatnosti jer rade na crno, sređuju gostima stvari za proviziju. Muhamed je odrastao u ruralnom kraju, ali zbog velikog naleta turista počeo je usput prodavati kamenje, razglednice, sitnu plastiku i na taj način učio engleski.

Smiraj na obalama Nila (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Danas je već u braku (dogovorenom) i na tu temu može se samo našaliti: “Žene su ovdje poput lubenice, izvana zelena, a iznutra ne znaš što ćeš dobiti.“ Uz sve to ima i troje djece, brine o roditeljima. Čak i da hoće ne može uštedjeti pa tako uz obalu Nila „lovi“ turiste i pokušava im srediti što god žele: vožnju jedrilicom, odlazak u hram, večeru na obali rijeke … Sve to Muhamed napravi za, vjerojatno, sitnu proviziju od par dolara. 

To potvrđuje i friška statistika UN-a koja prikazuje da čak trećina od sto milijuna stanovnika Egipta živi s manje od dva dolara dnevno. Znači s manje od 15 kuna dnevno živi oko 30 milijuna ljudi. To su uglavnom seljaci koji preživljavaju od svojih polja, neobrazovani donji sloj i ljudi poput Muhameda koji su samouki i snalažljivi, ali turizam im je, trenutno, pojela korona. Koliko god bio napadan, umjetan i patetičan u ovakvim mjestima, čovjeku je turizam barem davao nešto da preživi. Ili, kako bi on rekao: „Svi vi govorite kako nemate novac, ali imali ste novac da platite put do Egipta“. Ovdje se obraćao privilegiranoj svjetskoj klasi koja si može priuštiti putovanja, a da se ne lažemo, to smo svi mi koji putujemo i ostavljanjem love u zemljama trećeg svijeta barem trunku popravljamo tamošnje ekonomsko stanje. Na terenu to djeluje grozno jer se u očima drugih pretvarate u hodajuću novčanicu dolara. Teško je biti do kraja pametan.

Korona je ispraznila okolinu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Pored Kaira niče grad za šest milijuna ljudi. Bit će to novi glavni grad: visoki neboderi već se grade, široke avenije su tu. Bit će to „zeleni grad“ u kojeg će se preseliti bogatiji sloj, diplomati i poslovnjaci. Ovo je vjerojatno jedan od najvećih građevinskih projekata ikad. U Egiptu ih, inače, oduvijek ima puno - piramide, Sueski kanal … Baš zbog toga čudi ogromna razlika među klasama. To su naprosto dva svijeta koja žive u različitim erama. Jedan navodnjava zemlju kao i njegov predak za vrijeme Tutankamona, a drugi živi na 58. katu nebodera u novoizgrađenom gradu.

Autom smo krenuli južno od Gize i nakon pedesetak kilometara stigli u Dahshur. Isprva djeluje kao obično selo zametnuto među milijun palmi, ali na kraju zelenila iz pijeska izviru piramide. Tamo se nalaze Crvena, Crna i Savijena piramida. Oko njih nema nikoga i doživljaj građevine je potpun.

Grad prepun razlika (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Čovjek već vidi radnike kako u obližnjem kamenolomu obrađuju kamen i vuku ga do mjesta gradnje, vidi naselje robova koji rade za hranu i vodu. Vidi cijelu vojsku jeftine radne snage koja niti ne pretpostavlja da će za četiri tisuće godina ovdje dolaziti ljudi i sa smiješkom pozirati ispred nečije grobnice. 

Savijenu piramidu dao je sagraditi Snofru, otac poznatijeg Keopsa. Piramida je jedna od većih u Egiptu i po nekim izračunima gradila se dvadesetak godina. Siguran sam da arhitekti nisu planirali napraviti piramidu koja je svijena nego savršenu građevinu, ali očito je tijekom radova došlo do greške. Eh sad, zanimljivo bi bilo vidjeti trenutak kad voditelj radova dolazi do faraona i kaže: "Gospodaru, zajebali smo".

Savijena piramida (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Faraon je izgleda bio milostiv jer je piramida ipak završena. Možda je rekao: "Jeb'o mater svoju, završite je svejedno, nazvat ćemo je Savijenom. Ali sagradit ćete mi novu, ne želim da me sahranite u tom sranju".

Snofru je zapovjedio izgradnju nove piramide, također u Dahshuru. Kasnije će je nazvati Crvenom ili među lokalcima znanu kao el-haram el-watwat - Šišmišjom piramidom, pri čemu "watwat" zvuči kao klepet šišmiševih krila. Piramida nije uvijek bila crvenkasta, već je bila pokrivena bijelim vapnencem. Tijekom srednjeg vijeka vapnenac je korišten za gradnju Kaira, te je cijela vanjska oplata odnesena, osim ona koja se nalazila pri dnu piramide.

Detalj s ruba pustinje (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Popeli smo se na piramidu, zastali na sredini, sjeli na kamen i pogledali prema Kairu. Nije se čuo ama baš nikakav umjetni zvuk.

Jedino je topli vjetar raznosio kapi znoja s naših lica. Neko sam vrijeme promatrao i šutio te u trenu pomislio: kako krasno mjesto za vikendicu. 

Krasno mjesto za vikendicu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Čaplja u letu zakači jarbol felucce i zamalo se strovali u rijeku, u kojoj pliva njezin tradicionalni plijen. Kormilar se zbuni, pogleda prema gore, ali ne vidi ništa. Začuo je samo zvuk klepetanja krila. Prema obali je u letu bilo na stotine ptica i pripisao je to njihovoj mahnitosti.

Sve sam to, sasvim slučajno, vidio sjedeći pored Nila koji je, kao i deset tisuća godina dosad, vodom hranio okolna polja. Tu i tamo bih u daljini uočio čovjeka na magarcu, čija bi, bijelom maramom omotana, glava klizila kroz zelena polja kukuruza.

Sjedeći pored Nila (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Naš ulazak u Egipat nije bio spektakularan kao onomad ulazak Tita. Nisu nas dočekali razdragani stanovnici i mahali nam s ravnih krovova okolnih zgrada. Uostalom bila je noć. Kairo je spavao. Iako to je zaista teško reći za grad od dvadeset milijuna. Spavali su mnogi.

Kao i svaki put do sada, Kairo karakterizira nepogrešiva kaotičnost. Ne samo da policajac na raskrižju služi kao ukras, već i saobraćaj ljudi i vozila djeluje po drugačijim zakonima od "zapadnih". Pravilo jačega, pravilo snalažljivosti i lukavosti da se ubaci u prometnu liniju ili da se, pri prelasku ceste izbjegne kolona automobila. Takav je uostalom i mentalitet: britak poput arapskog pisma. 

Kaotični saobraćaj smiruje se tek u kasnim noćnim satima (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Lukavost se ovdje već pomalo istrošila. Na turistima se koriste iste fore kao i prvi put kad sam ih doživio, početkom milenija. Slučajni prolaznik započet će s vama razgovor i u hodu kroz ulicu sasvim ćete slučajno proći pored radnje u kojoj prodaje parfeme.

I to ne bilo kakve parfeme. Prave, originalne, dobivene prirodnim putem. Parfeme na kojima je radio još njihov djed cijedeći sok iz lotusa golim rukama. Bit će vam predstavljene djedove fotografije, cijelo obiteljsko stablo i ponuđen čaj. Prodavač je spreman za prodaju nečeg sitnog potrošiti sat vremena u razgovoru o djedu i mirisnom cvijeću. Ukoliko se dovoljno dugo zadržite u downtownu, shvatit ćete da skoro svi prodavači parfema imaju istog djeda.

Djedovi parfemi (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Egipat se od mog prvog posjeta okrenuo oko svoje osi za 360... Godine 2011. dogodila se revolucija, ljudi su napokon mogli javno izraziti kritiku vlasti, da bi niti dvije godine nakon toga, vlast ponovo preuzela vojska. Krug se zatvorio, biznis je ostao isti, znači, korumpiran i autoritaran. Sve u svemu, turizam kao jedan od glavnih gospodarskih sektora, završio je u septičkoj jami. Možda su i zbog toga djedovi parfemi sve jeftiniji.

Nil, koji nosi energiju velikih afričkih jezera i gordih etiopskih planina, u Kairu se počinje granati u deltu i napokon se spajati s morem. Doživljava, naime, sudbinu svake rijeke: spaja se s većom vodom, ulazi u jedinstvo s njom. Do ponovnog susreta, kad negdje tamo, u brdima, padne kiša.

Negostoljubive planine prema jugu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Donji grad u Kairu izgradio je, inspiriran Parizom, Ismail Paša. On je krenuo putem juga, želeći proširiti granice Egipta skroz do Etiopije i Ugande. Nije uspio. Ali zato se toliko zadužio da je morao prodati dionice Sueskog kanala. Nije ni prvi ni zadnji koji se prevario, a možda ... možda je mislio napraviti dobro, a kao mnogo puta dosad, ispalo je pogrešno. 

Vozeći se vlakom putem juga, prolazimo kroz sela kojima ne znamo imena i promatramo zgrade bez krovova. I one su posljedica nečije namjere, ali kao i mnogo puta do sada, rezultat akcije nije se mogao predvidjeti. Prema egipatskom zakonu, porez na nekretnine nije se naplaćivao za nedovršene zgrade. Zbog toga je većina stambenih objekata ostavljena s nedovršenom gornjom etažom, iz koje poput ticala strše metalne šipke, spremne da se na njih izlije beton. Neostvarene armature nižu se u naseljima uz Nil.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić