REPORTAŽA

Kapitalistički uspon s petokrakom na čelu

ritn by: Hrvoje Ivančić | 25.08.2024.
REPORTAŽA: Kapitalistički uspon s petokrakom na čelu
Rusi više ne dolaze kako su dolazili nekad i zbog toga su sobe u Nha Trangu prazne, što po jednostavnom ključu ponude i potražnje rezultira nižom cijenom. Za cijenu jednog sladoleda u Dubrovniku, čovjek ovdje može unajmiti sjajnu sobu s pogledom na more. Toliko sjajnu da ga u određenom trenutku počne gristi savjest i poželi da je platio više, ali onda u predvorju hotela ugleda debelog Budu i sve ponovo sjedne na svoje mjesto: luksuz za sitne pare ... uzimaj! Došli smo na stanicu s namjerom da krenemo putem sjevera. Upitali smo prodavačicu za koji grad stranci kupuju najmanje karata. Rekla je za Đong Hoi. U večernjim smo se satima našli na obalama rijeke Nhat Le. Iako po našim standardima nije bilo kasno, tek oko 23 sata, u Vijetnamu je većina već dobrano hrkala. Ovdje se ljudi bude rano, kreću svojim poslom; i zaspu rano ... osim ako nisu ovisnici o karaokama.

Miris kave doplovio je na parama kuhanog mesa, taman da odagna ispušne plinove iz bezbrojnih skutera koji poput mrava pulsiraju ulicama Saigona. Netko je hitro pretrčao cestu. Na malenim plastičnim stolcima, nedovoljno velikima za prosječnog europskog putnika, sjede građani, naslonjeni na zid zgrade i pijuckaju. Lupkaju o svoje pametne telefone, čitaju državnu propagandu u novinama, maštaju o vlastitom biznisu, dogovaraju su za večernji izlazak na karaoke. Mogu samo zamišljati. 

Dok promatram gradske ulice, ne mogu iz sjećanja izbaciti riječi Benjamina Willarda: "Saigon. Shit." Ta referenca na film “Apokalipsa danas” tek je mali dio onoga što Saigon nudi, ali jednostavne reference iz američke pop kulture nemoguće je izbjeći. Valjda je zato i prva asocijacija kada na Zapadu spomenemo Vijetnam upravo Vijetnamski rat. Koji je završio prije skoro punih pedeset godina. 

Vijetnam
Ulicama se neprestano razliježe zvuk "truba" (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

U zagušljivoj sobi kafića, susrećemo gospodina Ngoa, prodavača kave s bogatom prošlošću, koji dijeli svoje sjećanje na rat i uspoređuje ga s današnjim vremenima. 

"Sjećam se vremena kad su avioni letjeli iznad nas i zemlja je drhtala od eksplozija. Rat je ostavio tragove duboko usađene u svaki kamen ovog grada", počinje svoju priču.

Njegove riječi odražavaju tamnu prošlost, ali brzo prelazi na svijetlu sadašnjost. 

"Danas, prodajem kavu ne samo sugrađanima, već i ljudima iz cijelog svijeta. Pogledajte ove nebodere, tvrtke koje se šire, turizam koji cvjeta - to je kao da smo prešli iz crno-bijelog filma u svijet u boji", govori pokazujući rukom ispred sebe na grad.

Vijetnam
"To je kao da smo prešli iz crno-bijelog filma u svijet u boji" - govori prodavač kave (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Saigon je na jugu, Hanoi je na sjeveru. Jug i sjever, kao i svugdje na svijetu, njeguju određenu razinu animoziteta. Uvijek tu postoje mi i oni, samo što su u Vijetnamu bili podijeljeni gotovo trideset godina, a uz to su i ratovali pa je nesnošljivost u pojedinim krugovima proporcionalna količini prolivene krvi. 

Mlađe generacije, srećom, sve manje osjećaju pritisak rata koji ih je oslobodio kolonizacije, ali ujedno i bacio unatrag u društvenom i ekonomskom razvoju. Danas kad se zemlja još uvijek naziva komunističkom, ali zapravo se radi o kapitalizmu pod kontrolom komunističke partije, prosperitet je vidljiv, barem na infrastrukturnom planu i manje se govori o “vanjskom neprijatelju”. Vijetnamski revolucionar Ho Chi Minh i dalje se tretira poput nekog božanstva. Njegovi posmrtni ostaci nalaze se u ogromnom mauzoleju u centru Hanoija, kojeg možete vidjeti u kratkom videu ispod.

Razina ludila koja se provlačila kroz Vijetnam za vrijeme rata kojeg oni, vrijedi znati, nazivaju Američkim ratom, iza sebe je ostavila oko tri milijuna mrtvih. Točan broj se ne zna, ali uglavnom poginulo je oko 60.000 američkih vojnika i oko milijun sjevernovijetnamskih. Tu je još nekoliko stotina tisuća južnovijetnamskih vojnika i poginulih iz raznih paravojnih formacija. Debelu većinu od onih tri milijuna, dakle, čine civili

Vijetnam
Groblje stradalih u Američkom ratu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Kad bi skraćeno htjeli opisati što se dogodilo, rekli bismo da su Amerikanci ustrajali na borbi protiv komunizma, a Vijetnamci su žudili za oslobođenjem cijelog teritorija svoje zemlje i bili su spremni platiti visoku cijenu za to. 

Čisto radi ilustracije opisat ćemo prvu veliku bitku između američkih i sjevernovijetnamskih trupa, koja se odigrala 1965. godine, čak deset godina nakon uključenja SAD-a u rat.

Američka 1. konjička divizija poslana je u potragu za komunističkim snagama u udaljenom središnjem gorju Južnog Vijetnama. Prvu bojnu podigli su helikopteri u zonu slijetanja 14. studenoga. Obližnje područje je bilo baza za dvije sjevernovijetnamske pješačke pukovnije koje su brojile sedam puta više ljudi. Sjeverni Vijetnamci brzo su prebacili vojnike da okruže područje, s namjerom uništenja neprijatelja. 

Vijetnam
Školarci odaju počast poginuli (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Američki vojnici svjedoče da su krenuli na njih trčeći iz šume, zakamuflirani s granjem na leđima. 

“Izgledali su poput malih stabala”, prisjetio se jedan sudionik bitke. 

Do sredine poslijepodneva istog dana borbe su bile intenzivne i često prsa u prsa, broj mrtvih je rastao. Brojčano nadjačani Amerikanci pozvali su topništvo i zračnu potporu da udare na sjevernovijetnamske snage. Ispaljeno je oko 33.000 granata, a bombarderi B-52 koji su letjeli iz Guama, američkog teritorija u Tihom oceanu, između Japana i Papua Nove Gvineje, opustošili su okolna sela. Krajolik je izgledao poput površine Mjeseca. 

Sjeverni Vijetnamci nastojali su se boriti izbliza, "grleći" Amerikance kako topnička i zračna potpora ne bi mogle doći u obzir, jer bi na taj način Amerikanci pogodili svoje. Nakon dva dana borbi Amerikanci su izgubili 234 vojnika, a druga strana ukupno 1.500. 

Danas, pedeset godina nakon rata, kako rekosmo, Vijetnam više nije komunistička već kapitalistička zemlja. Pa je logično postaviti pitanje je li se ta ogromna žrtva isplatila? 

Ho Chi Minh
Novo azijsko čudo s fasada hladnog pogleda promatra Ho Chi Minh, ključna figura vijetnamske borbe protiv kolonijalnih sila (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Jednog jutra u veljači 1968. godine, piše Nick Davies za The Guardian, skupina južnokorejskih vojnika upala je u selo zvano Ha My, među razbacane kolibe od bambusa i u rižina polja, udaljena oko sat vremena od grada, od Dananga. Bili su iz postrojbe Blue Dragon, koja se borila uz Amerikance.

Tjednima su tjerali farmere i njihove obitelji u prenapučeno imanje koje su Amerikanci nazivali "strateškim zaseokom". Izvodeći farmere iz njihovih sela, nadali su se da će komunističkim gerilcima uskratiti hranu i sklonište. Uporno su farmeri i njihove obitelji bježali, vraćali se u Ha My, neki su protestirali, neki se pridružili gerilcima. 

U trenutku ludila koje je uslijedilo prilikom dolaska korejskih vojnika jednog jutra u selo, dogodio se potpuni pokolj seljana. Pobili su ih 135, zapalili njihova tijela i domove i sve prerovali buldožerima. 

Vijetnam
Rižina polja u vijetnamskom gorju (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Sada postoji spomenik tom masakru, sagrađen 30 godina kasnije o trošku korejskih vojnika koji su se vratili izražavajući iskreno kajanje. Ali nešto nije u redu. Spomenik ponosno stoji, velik poput kuće, s kitnjastim krovištem koje skriva dvije zajedničke grobnice i s velikim nadgrobnim spomenikom na kojem su zapisana imena umrlih odraslih i djece. Ali nema objašnjenja za njihovu smrt.

Mještani kažu da je, kada je spomenik prvi put izgrađen, stražnja strana nadgrobne ploče prikazivala živopisan prikaz onoga što se dogodilo toga dana. Jedna čak ima i kopiju riječi, za koje se ispostavilo da su snažna pjesma koja se prisjeća vatre i krvi, gorućeg mesa, tijela u pijesku ... No, kažu mještani, neki južnokorejski diplomati posjetili su je prije službenog otvaranja i žalili se na pjesmu, a umjesto da im se suprotstave, vijetnamski dužnosnici naredili su da se prekrije slikom lotosovog cvijeta. 

Zašto bi Vijetnamci pristali na takav kompromis? Zašto bi ljudi koji su dobili rat dopustili da priču o tom ratu definiraju gubitnici?

Vijetnam
Vijetnam danas ima 100 milijuna stanovnika (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Seljani kažu da je odgovor jednostavan. Južna Koreja je postala jedan od najvećih stranih investitora u njihovu ekonomiju i ponudila da će platiti izgradnju lokalne bolnice ako se pjesma o masakru prikrije. Tako su se vijetnamske vlasti složile; nisu si mogli priuštiti otpor.

Vijetnam je novo azijsko čudo, zemlja u usponu. Ovdje su svoju proizvodnju pokrenuli Samsung, Toyota, Nestle, Huawei, Intel i mnogi drugi svjetski brendovi. Zemlja nije više samo hub za proizvodnju jeftinog tekstila upitne kvalitete. 

Svojevrsna politika nesvrstanosti dovela je zemlju u položaj da nekadašnji neprijatelj, Amerika, ulaže u nju isto kao što ulaže veliki sjeverni susjed, Kina. Na kraju dana, kada tržište i radnu snagu stavimo na stol u krutim brojkama, govorimo o državi od sto milijuna stanovnika, što je više od bilo koje europske države, ukoliko ne računamo Rusiju koja se prostire na dva kontinenta.

Put vlakom od Saigona do Hanoija dug je oko 1.700 kilometara. To je jednaka udaljenost kao put od Zagreba do Moskve, što će reći da Vijetnam nije malen. I ako guštate u vlakovima, ovaj će biti prava poslastica. 

Vijetnam
Za neke prizore se ipak mora izaći iz vlaka (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Dok sam svojevremeno putovao od Moskve do Vladivostoka, najduže sam u vlaku ostao tri puna dana. Vjerujte mi da se nakon toga tračnice zgade i najvećem ljubitelju vagona. Nema više tog pogleda kroz prozor koji će vas razveseliti. Valjda zato jer čovjek uvijek traži nove podražaje, čim jedno dođe mi već nestrpljivo očekujemo drugo. 

Oduvijek sam u teoriji znao za spuštanje u sadašnji trenutak, ali nikad nisam to u potpunosti svladao, sve do Vijetnama. Ništa ne regenerira poput svjesne usmjerenosti, rekao bi vijetnamski redovnik Tich Nhat Hahn. Nije čudo hodati po vodi, već svjesno hodati po zemlji i biti svjestan svakog zvuka i mirisa u tom trenutku. To je mjesto bez briga, bez dobra i zla. Makar tek i jedna minuta dnevno, čovjek je osvježen do kraja. Bude to nešto poput polusna, poput drijemanja na plaži, poput smiraja uz monotoni zvuk tračnica. Tako djeluje vožnja vlakom uz riječi najvećeg vijetnamskog budiste. 

Tich Nhat Hanh je postao poznat po svojem angažmanu u promicanju mira i nenasilja tijekom vijetnamskog rata. Godine 1966. osnovao je "Školu mira" u Vijetnamu, potičući svoje učenike na aktivnosti usmjerene prema pomirenju i humanitarnom radu. Nakon rata je proživio dugotrajni izgnanstvo, a 1982. godine osnovao je Plum Village, budistički centar u Francuskoj, koji je postao važno središte meditacije i učenja. 

Vijetnam
Brodovi poput onih koje je Tich organizirao da skupljaju izbjeglice na moru (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Između ostalog, on je pomagao ljudima iz čamca, koji su, baš kao i danas na neki na drugim meridijanima, bježali zbog straha. U to vrijeme svijet nije znao puno o izbjeglicama, a zemlje susjedne Vijetnamu, prvenstveno Tajland, Malezija i Singapur, nisu im dopuštale da pristanu na obalu već su ih odgurivali natrag u more. Tich je organizirao dva velika broda koja su skupljala izbjeglice iz čamaca i pružali im utočište dok se ne riješi njihov status. 

Napravio je puno, samo sa svojom energijom da organizira ljude i da krene. Na tom svojem putu, za nedaće i zla nikad nije krivio ljude direktno, nikad ljude s imenom i prezimenom već uvjete koji su to toga doveli.

“Kada posadite salatu, nećete kriviti salatu ako ne izraste dobro. Tražite razlog zašto se ne razvija dobro. Možda joj treba gnojiva, više vode ili manje sunca. Nikad ne krivite salatu”, poznata je njegova izjava.

Vlak staje na stanici u Nha Trangu, turističkom gradu visokih nebodera i kilometarske pješčane plaže. Tako sam nekad zamišljao Kaliforniju, samo s većim valovima. Tamo susrećemo Borisa koji ovdje živi već godinama. Na upit zašto baš Nha Trang, odgovara da je razlog klima.

“Ovdje je najbolje vrijeme u Vijetnamu, ima najviše sunca”, otkriva nam.

Vijetnam
Noćni život Vijetnama (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

S obzirom da je programer, lako mu je raditi od kud mu volja, pa je tako odabrao Vijetnam za svoju digitalno nomadsku destinaciju iako kaže da Vijetnam nije nešto popularan među tom skupinom. Većinom ljudi biraju razvijeniji i zapadu bliži Tajland. 

“Velika je razlika između sela i grada, ali u pravilu su ljudi ovdje zadovoljni jer vide da im je svake godine sve bolje. Radi se puno, država ne daje neku zaštitu u vidu zdravstvenog osiguranja ili burze pa se svatko snalazi. Danas netko prodaje na štandu, a za koju godinu ima restoran. Događa se napredak iako je i dalje dosta korupcije u sistemu”, objašnjava nam dok nas vodi u lokalni restoran na svinjsko mljeveno meso. 

Meso se, zajedno sa sirovim začinskim biljem, omota u rižin papir i takav se smotuljak, u obliku male palačinke, umoči u umak i jednostavno pojede. 

Vijetnam
"Događa se napredak iako je i dalje dosta korupcije u sistemu”, kaže nam Boris (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

“Vidio si natpise na ćirilici? To je sve napravljeno zbog Rusa. Oni su tu dolazili masovno, njima je Vijetnam blizu. Kad pogledaš, oni se samo spuste iz Sibira”, govori Boris.

I zaista, kad pogledamo na kartu vidimo da je Rusu iz Sibira doći u Vijetnam isto što i Norvežaninu doći na hrvatsku obalu. Samo što Rus više ne dolazi kako je dolazio nekad i baš zbog toga su sobe u Nha Trangu prazne, što po jednostavnom ključu ponude i potražnje rezultira nižom cijenom

Za cijenu jednog sladoleda u Dubrovniku, čovjek ovdje može unajmiti sjajnu sobu s pogledom na more. Toliko sjajnu da ga u određenom trenutku počne gristi savjest i poželi da je platio više, ali onda u predvorju hotela ugleda debelog Budu i sve ponovo sjedne na svoje mjesto: luksuz za sitne pare ... uzimaj!

Vijetnam
Pogled iz apartmana plaćenog kao jedan sladoled u Dubrovniku (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Došli smo na stanicu s namjerom da krenemo putem sjevera. Upitali smo prodavačicu za koji grad stranci kupuju najmanje karata. Rekla je za Đong Hoi

U večernjim smo se satima našli na obalama rijeke Nhat Le. Iako po našim standardima nije bilo kasno, tek oko 23 sata, u Vijetnamu je većina već dobrano hrkala. Ovdje se ljudi bude rano, kreću svojim poslom; i zaspu rano ... osim ako nisu ovisnici o karaokama. U tom slučaju pronaći će svoj dobro zvučno izolirani bar. 

Ulice u bile puste, žuto svjetlo lampe odbijalo se od masnog tropskog lišća i mogle su se čuti noćne ptice. Čak je i lagani povjetarac nosio miris obližnjeg mora. Kako krasno mjesto, pomislio sam. Mir kakvog u Vijetnamu nisam osjetio niti u jednom gradu prije ili poslije Đong Hoija.

Vijetnam
Puste ulice Đong Hoija, grada s minimalnim brojem turista (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Pojeli smo Pho ca, vijetnamsku juhicu s rižinim rezancima, kuhanom piletinom i šakom zelenjave. Po mojem skromnom mišljenju vjerojatno najzdraviji obrok koji postoji, južno i sjeverno od sedamnaeste paralele. To je Đong Hoi, mjesto koje ne postoji na turističkoj karti. 

Ujutro, iako je bio radni dan, u gradu nije bilo žurbe. Pomislio sam da je neki blagdan, ali nije bio. Trgovine su se otvorile, ljudi su ih obilazili, ali tiho, bez onog stresa koji pružaju nervozne trube Saigona. U kafiću su ljudi lijeno pili kavu, neki su čak i kartali. Gledao sam rijeku i usidrene brodove, pomišljajući kako bi bilo lijepo ostati u ovom gradu koji nikome, osim njegovim stanovnicima, ne znači ama baš ništa.

Veliki gradovi, poput recimo Hanoija, nisu ni blizu Đong Hoiju. Oni iscrpe svaki atom snage iz vašeg tijela dok se probijate kroz gužvu i kroz silinu turističke ponude u samom centru. Neobično je u glavnom gradu vidjeti komunističku ikonografiju, od čega se najviše ističu crvene zastave sa srpom i čekićem, uz McDonald's restorane i uz sveprisutnu Coca Colu. 

Vijetnam
Simbolika je sveprisutna (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Ovdje se nespojivo spojilo, kao u dijalektičkoj sintezi i nastalo je nešto novo, možda sustav budućnosti: kapitalističko društvo koje će komunistička partija usmjeravati sve dok se ne proizvede dovoljno materijalnih sredstava za pravi komunizam. 

Vijetnamom danas dominira slovo V, ali ne kao prvo slovo u nazivu zemlje već kao prvo slovo najmoćnije domaće kompanije, Vingrupe. Ona se proteže od nekretninskog i zdravstvenog sektora pa skroz do proizvodnje automobila, turizma i obrazovanja. Danas Vijetnamci određene klase (izraz klasa nije popularan u Vijetnamu) mogu živjeti u Vinhomeu, slati svoju djecu u Vinschool, ljetovati u Vinpearl resortu i puniti svoj VinFast električni skuter u VinMartu. Također mogu voziti i VinFast električni auto, kakvih je sve više na ulicama Hanoija. 

Kad stvari pogledamo kroz tu prizmu, uočavamo da u Vijetnamu postoji klasa vrlo imućnih koji koriste sve te usluge i koji postaju elita zemlje pod političkim odobrenjem partije. Osnivač Vingrupe, Pham Nhat Vuong, najbogatiji je čovjek u Vijetnamu. Rođen je 1968. godine i odrastao je u Hanoiju, gdje mu je otac služio u zračnim snagama. Bio je među dovoljno privilegiranim da studira u istočnoj Europi, dok se poslijeratno gospodarstvo Vijetnama još uvijek borilo pod sankcijama. Nakon studija na geološkom institutu u Moskvi, Vuong se preselio u Kharkiv u Ukrajini. Sovjetski blok koji se raspadao nudio je mnoštvo poslovnih prilika svakome tko je bio dovoljno poduzetan da ih iskoristi, a Vuong se isprva udružio s Le Viet Lamom. Godine 1993. njih su dvojica osnovali Technocom, tvrtku koja je, koristeći proizvodnu liniju iz Vijetnama, izgradila Mivinu, najpopularniju marku rezanaca u Ukrajini. 

Vijetnam
Vijetnamci ne vole da ih se uspoređuje s Kinom, iako je njihov ekonomski model vrlo sličan (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Vuong je kasnije prodao tvrtku Nestléu za procijenjenih 150 milijuna dolara i odnio novac kući. Njegov tajming je bio savršen. Unovčio je upravo kad je globalna financijska kriza pogađala Ukrajinu i dok su vijetnamske protržišne gospodarske reforme poticale rast. Njegov prvi veliki projekt bilo je odmaralište Vinpearl na tadašnjem nerazvijenom otoku u blizini obalnog grada Nha Trang. Novim zaposlenicima Vingrupe ponekad se priča kako se Vuong uhvatio u koštac s naizgled nepremostivim inženjerskim izazovom pri izgradnji žičare preko dubokog zaljeva koji odvaja otok od kopna. Nakon svog početnog uspjeha, Vuong je izgradio prvi kompleks uredskih tornjeva u Hanoiju i nekoliko stambenih naselja kako u Hanoiju, tako i Ho Chi Minh Cityju ili Saigonu, ako hoćete. Kasnije je spojio Vinpearl, svoj posao s odmaralištima, u Vincom, posao s nekretninama, stvarajući Vingroup. Godinu dana kasnije, Forbes ga je proglasio prvim vijetnamskim milijarderom

Iako Vijetnamci ne vole da ih se uspoređuje s Kinom, njihov ekonomski model svakako je sličan, ako ne i identičan kineskom. I ne samo to, Kina je ostavila duboki trag u kulturi kroz taoizam i konfucijanizam koji su itekako prisutni na sjeveru zemlje, a kroz to i radnu etiku koja se može opisati kao poštivanje hijerarhije, kolektivizam i velika privrženost tvrtki u kojoj se radi. 

Vijetnam
Veliki gradovi i turistička mjesta iscrpe svaki atom snage iz vašeg tijela dok se probijate kroz gužvu i kroz silinu turističke ponude u samom centru (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Iznimno zanimljivo je bilo naći se u taoističkom hramu i uspoređivati načine štovanja sa zapadnima. Naime, u taoizmu postoji filozofija osnovne nedokučive sile koja prožima sve stvari u univerzumu. Postići harmoniju s Taoom smatra se ključem za postizanje ravnoteže i sreće. 

S druge strane neke osnovne ljudske postavke ostaju nepromijenjene. Čovjek, bez obzira na filozofiju i na apstrakciju, uvijek želi vidjeti ono što je slično svijetu ljudi. U kršćanstvu su, primjerice, pokušali s monoteizmom, ali nije išlo. Religija se na kraju pretvorila u politeistički panteon sličan starogrčkom. Imamo sijaset svetaca koji kao da predstavljaju male bogove, zaštitnike svojih uskih područja kojima se treba moliti. Oni su bogovi groma, zemlje, plodnosti i slično. Štuju se dakako i ženska božanstva, prvenstveno Marijin kult. Islam je, što se tiče monoteizma, najstroži. Prikazi božanstva i proroka su strogo zabranjeni, što je iznjedrilo specifičnu arabijsku, geometrijsku umjetnost. Nažalost, u startu je blokiran nastanak nekog Michelangela ili Leonarda. 

U taoističkim hramovima, poput ovog s fotografije, možemo vidjeti motive koji podsjećaju na katoličku crkvu: prikaz božanstva, darovi i neizbježna kutija s donacijama. Ljudi posvećeni religiji: svećenici, monasi i fratri, odlučili su se izdvojiti iz borbe u svjetovnom obliku i posvetiti se meditaciji i molitvi, ali to na kraju ipak netko mora platiti. Najčešće vi, preko kutije za donaciju. 

Vijetnam
Škrabica u prvom planu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Iako je taoizam prvenstveno filozofija, niti ovdje čovjek nije mogao izbjeći prikaz božanstva, u ovom slučaju Zhenwu, koji je popularan u kineskom folkloru, a nazivaju ga još i Crnim carem, Gospodarom sjevera. On je često prikazan kao ratnik sa zmajskim i atributima kornjače. Ova dva simbola često predstavljaju ravnotežu između nebeskog (zmaj) i zemaljskog (kornjača) aspekta. 

Zhenwu se povezuje s zaštitom i često ga taoistički praktikanti prizivaju kao zaštitnika. On je, također, vezan s vojnom strategijom i mudrošću. Neki ga također vežu i s harmonijom te ravnotežom između suprotnosti. Njemu se donose darovi i od njega se traži zaštita. U taoističkim, kao i u budističkim hramovima, bili oni javni ili kućni, pojavljuje se ista vrsta darova. U oči najčešće upadaju limenke Coca Cole, Red Bulla, voda, pivo i kolačići.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

  3. BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

    16.11.2024.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije