Subota je ujutro, a po prometu bi čovjek rekao da je radni dan. Ako ne poznaje Beograd. Tko ga poznaje, zna da je radnim danom na njegovim ulicama mali prometni pakao. Beograd znamo da je napučen ljudima, a automobilima - automobilima je napučen preko svake mjere. Tamo vrijedi zakon jačeg; dobro pazi kad prelaziš cestu i kad ti je upaljeno zeleno. Zgazit će te neki nakoksani luđak kao pečurku, naročito subotom uvečer i subotom rano ujutro i subotom generalno. S broja tristo iz Vojvode Stepe do centra pješke ima, brat bratu, sat i petnaest. Sa desne strane novogradnja; novogradnja, novogradnja, novogradnja ... Navalio investitor kao Jug Bogdan na sendvič s parizerom. Jedna prekrasna kućica na broju 44 odolijeva naletima investitora. Zauzela im je, garant, pet milijuna eura.

Jan se sa svojom suputnicom, 23-godišnjom Augustinom, odlučio za suživot sa prirodom. Tek su stigli i puno je posla ispred njih. Pokazali su mi zemljište, te opisali kako planiraju nabaviti životinje, okopati zemlju, posaditi povrće, očistiti grmlje oko divljih voćaka, te osposobiti kuću za život. Priznajem da sam ih slušao sa sumnjom iako sam se divio njihovoj samouvjerenosti. Naime, nije bilo struje, nije bilo vode, objekt je djelovao vrlo ruševno sa svim pukotinama koje su nastale tijekom potresa. Bunar je bio začepljen, neočišćen. Krov je trebalo pošteno zakrpati. Imali su samo dobru volju, te stari žuti poštanski kombi. Sretao sam u životu ovakve tipove ljudi koji su poput nomada obilazili svijet. Možda ipak nakon više od četrdesetak zemalja koje su posjetili, ima nešto posebno na ovom mjestu gdje su se odlučili usidriti.

Ne možete vidjeti ulicu od ljudi. Straga masa. Sprijeda masa. Ulica Kneza Miloša u centru Beograda u petak više nije bila ulica. Ona je protest. Rade samo semafori. Nitko ne zna zašto. Jedan grad je na ulici. Ne postoji drugi način da se to objasni. Gomile učenika. Imaju dvanaest, trinaest, četrnaest godina. Ne žele da se na njih puca. I možeš ih razumjeti. Tu su veterani prosvjeda protiv Slobodana Miloševića, od kojih su neki bili u političkoj hibernaciji deset i više godina. Studenti, penzioneri, roditelji i manja delegacija rudara Jedinstva Kolubara. Kada su 2000. godine sudjelovali u demonstracijama protiv Miloševića, režim je pao. Ovaj put je to samo šačica ljudi iz rudnika. Ali šačica koja daje nadu. Dok sa svojim zastavama ulaze u demonstracije na početnoj točki ispred parlamenta, masa im počinje pljeskati.

Otprilike 700, možda i koja stotina više, okupila se ispred spomenika antifašistima na Brezovači gdje su prvo polagali cvijeće i vijence u spomen 98 palih boraca. Dio se uputio autobusima ka vrhu, a ostatak se pripremao za „marš“ dug devet kilometara. Na čelu kolone zastava Prve proleterske brigade, a u koloni više onih od 77 ili bar bliži 77. godini života, nego onih blizu sedam, iako se i takvih dalo naći. Istupite li iz kolone reći će vam da ne idete ispred zastave, jer to znači nepoštovanje. Zato su neki krenuli ranije. Istim putem, malo bržim tempom, baš kao Safija na koju smo naletjeli na putu ka vrhu. Iskustvo joj govori da su naredovniji posjetitelji Slovenci. „Najviše ih ima. Kad smo išli na Sutjesku ponijeli su svoju harmoniku, veselili se i pjevali“, prepričava nam Safija. Kasnije, kad stignemo do Velikog polja baš će nas gore sačekati grupa razdraganih Slovenaca sa pjesmom i harmonikom.