Otkad je 1978. godine otvoren Muzej Bitke na Neretvi u Jablanici, umro je Josip Broz Tito, koji je i bio na otvaranju, umrla je Jugoslavija, za koju su se i vodile bitke, dijelovi muzeja su oskrnavljeni u vrijeme rata u BiH, jer su korišteni kao logor za bosanskohercegovačke Hrvate, potom je revitaliziran, baš kao i sjećanje, ali uskoro gotovo da neće više biti ni živih sudionika te velike, humane Bitke. Umrli su na kraju i oni. Skoro svi. 

Jedan od njih, zvat ćemo ga barba Ive, bio je sudionik bitke kako te na Neretvi, tako i one na Sutjesci. Ivo Karabatić mu je ime i ima punih 97 godina. Već godinama dolazi u Jablanicu na godišnjicu bitke. Na žalost, ove godine bez drugova i drugarica. Bitke jesu bile herojske, budile su u ljudima ono najbolje – brigu i solidarnost, ali ne uvijek i svuda jer ljudi su samo ljudi sa svim manama i slabostima o čemu nam je barba Ive ispričao i štoriju. 

Došao je starina iz Ploča, raspoložen za ćakulu sa nekim novim drugovima i drugaricama, kao da mu je 47, a ne 97. Kaže, bio je pripadnik Prve dalmatinske brigade, trećeg bataljuna, prve čete. Komandir mu je bio Branko Veža koji je umro prije godinu dana u 104. godini života, a nakon Sutjeske, gdje su obojica bili, barba Ive je mislio da je poginuo. 

Barba Ive preživio je i Bitku na Neretvi i Sutjesku (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

„Nisan ima kontakta s njime od Gackoga. Tamo smo bili u borbi sa četnicima i on je triba ić za komandanta jednog bataljuna. I kaže 'neću, oću još noćas da ostanem sa mojon jedinicon' i onda će ić on u drugu. Bit će komandant bataljuna, a već su odredili tko će ga zaminit. U toj borbi jedan metak ga pogodija u slijepočnicu i oba oka vanka. Još nije počela Peta ofenziva, to je bila Četvrta još. I šta ćemo s njin? Zavili mu glavu, ali ne može ić. Može na nogama stajat. I ja san se tu sa njime rastao“, priča nam barba Ive.

I tako je bio uvjeren da je Branko poginuo na Sutjesci, ostavši u centralnoj bolnici. 

„Nije moga pobić. Bolnica je nastradala skoro cila“, objašnjava nam on. 

Tako je mislio sve do 1949. godine kad je dobio zadatak da ode u vojni okrug u Splitu po „nekom zadatku“. Ne otkriva barba Ive koji je to zadatak ni danas. 

„Ja dolazin i na porti tražin načelnika u kojoj je sobi. Vojnik mi kaže: 'prvi kat, soba ta i ta'. Ja gore, kucan, a za stolom ... Bogati dragog, jel ovo moj komandir? Ja njemu govorin: 'Oprostite, druže majore. Jeste to vi, Branko Veža?' Kaže: 'Jesan'. A ja njemu 'joooj, pa sićate li se vi onog malog Ike Karabatića, Ivo mi ime, ali Iko su me zvali, iz tvoje čete'. A on skoči sa stola, zagrli me, počeli se ljubit – ja njega on mene“, oduševljen je barba Ive kao da se jučer desilo. 

Na posao koji je otišao obaviti je, veli, i zaboravio. E, sad, kako je komandir ostao živ?

„Završija je posli toga u El Shattu, di je zbjeg bija. Tamo su ga odveli, a kako je doša do Dubrovnika preko brda pitaj boga. Znan da su ga prebacili na Vis, pa u Italiju i iz Italije u Egipat. Tamo je bija komandir jedne jedinice. Nije tamo bilo puno naših ljudi sa biokovskog područja“, objašnjava nam barba Ive. 

Vijenac koji su u Jablanici položili Dalmatinci (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Zatim je ispričao svom nekadašnjem komandiru sve tegobe koje je sam prošao u Petoj ofenzivi, spominjući drugove koje obojica znaju. 

„I nešto sam reka o jednom koji nije činija dobro, ispriča sam šta je to bilo, a on je meni reka: 'A znaš li ti da je on ovdje kod mene'? On je isto ima čin majora. I kaže: 'Bil ti njemu reka to u lice', a ja kažem: 'Kako ne bi?' I dovede on njega i pita ga: 'Jel ti poznaš ovoga čovika?' Branko govori ovom Ševi. Tako se zva ovi. Ševo. Kaže on: 'Meni se čini da poznam, ali ne mogu se sjetit imena.' I sad Branko njemu kaziva moje ime i prezime, a on isto hoće da me zagrli. Ja se nisam tija zagrlit pa je samo tija dat ruku. Ja kažen 'takvima ja ruku ne dajem, ni onda, a kamoli sada'. Branko je reka da ispričan ponovo ono što sam mu ispriča. I ponovija sam sve i Ševi. On je negira, ali za sam ga osobno vidija i to je bilo neljudski za mene, kako onda tako i sada“, odriješit je barba Ive. 

Ne sačekavši dalji epilog priče sa Ševom u bolnici, zanimalo me šta je „to“ bilo, o čemu barba Ive priča, a nikako da spomene, baš kao i onaj svoj zadatak. I tu je započeo.

Okupljeni na 81. godišnjicu Bitke na Neretvi (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

„Poslije Pete ofenzive iz Crne Gore se Prva dalmatinska probijala i išla za Dalmaciju ali je bila razbijena. Nismo bili u punom sastavu. I ta moja jedinica s kojon san iša put Dalmacije se razdvojila. Nema puta, nema staze, orijentacija nam je bila planina. Po danu vidiš vrh i to te vodi u Dalmaciju. Ja san osta sam i još jedan koji je bija stariji samo godinu dana od mene. I mi smo tako pasli travu, nismo imali šta jesti. Svuda su ustaše, Nijemci, još su i Talijani tuda bili. Došli smo blizu Konjica. Idemo planinom i dolazimo na vrh planine kad tamo jedna koliba i čobanica. Idemo da vidimo da nam dadu nešto da pojedemo. Kad čujemo izlazi iz te kolibe jedan i viče: 'Nije put vamo nego tamo'. Naučili smo zvuk od svakog – i od ustaše i četnika i Nijemca. Velim, ovo mora bit neko od partizana. Kad tamo jedna grupa naša u toj kolibi i sad mi sretni, veseli da možemo lakše s njima preć Neretvu. Ne znamo di ćemo je pregazit“, prisjeća se naš barba tih teških dana. 

Dodaje i da su bili nemoćni, bolesni, ali da su im rekli da ako se omasove da tako velika grupa neće moći proći i da je bolje da se ide pojedinačno. 

„I oni neće nas da prime u tu grupu. Stali su sa strane, naložili vatru. Od nekih čobana su dobili janjce. Jeli su, bacili onu kožu i mi smo to jeli. To nam je bilo sve“, nastavlja. 

E, tu je bio taj Ševo kojem ni danas nije zaboravio. I neće. Dok je živ. 

U međuvremenu se oko nas okupila oveća grupa radoznalaca, a i sunce je tog dana neumoljivo tuklo po glavama. Pa, iako je barba Ive bio raspoložen za još ćakule odlučili smo se da ga prepustimo čarima hladovine i muzeja gdje ga je odvela direktorica, dok ispred muzeja grupica djevojčica sjedi pored ulaza i slika prizore iz bitke. Radoznalo prilazim djevojčicama, gledam i čujem: „Kistove zamočite u vodu pa se vratite poslije nastupa. Hajde!“

Djevojčice slikaju (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Glas je to Amre Budim, predsjednice likovnog udruženja Neretva Art – Jablanica, koja je organizirala ovu likovnu koloniju. Prvi puta, kaže, na poziv muzeja. Ističe da je rukovodstvo muzeja osjetilo potrebu da uključi mlađu populaciju i pozvali su njih, udruženje koje broji preko 110 članica i članova, a bilo je mjesta za samo njih 12, no našlo se i za 13. djevojčicu jer je toliko željela da sudjeluje.

„Više njih je htjelo da učestvuje, ali nam ne dozvoljava broj štafelaja koje imamo, a i sam prostor na koji su smješteni je mali“, kaže nam Amra. 

Tu su, pored ulaza, kako ne bi smetali centralnoj manifestaciji. Djeca su sama birala teme, a „tema je sve što asocira na Bitku za ranjenike“.

Amra Budim s mladim slikaricama (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

„Ovdje se prvi put slika sama eksplozija mosta. Ovdje imamo prijelaz preko mosta, ranjenike, partizane“, pokazuje nam Amra radove koje su pripremale djevojčice uzrasta od šestog razreda osnovne pa do srednje škole. 

Sve su one, napominje Amra, imale nekog ko je bio dio ove bitke ili neke od bitaka u Narodnooslobodilačkoj borbi. 

„To se ne zaboravlja, a sama Jablanica kao grad, znate, mi smo jako ponosni na našu istoriju, na tu bitku koja je najhumanija bitka u istoriji ratovanja. Ja se pitam danas ko bi tako uslijed sve te zime, nepogode izdržao da nekoliko hiljada ranjenika prenese preko Neretve i po vrletima Prenja da dođu do slobodne teritorije“, pomalo tužno će Amra, ali potom s ponosom nešto naglašava.

„Ja mislim da svaki Jablaničanin, da u njemu, bez obzira koje bio nacionalnosti ili kojoj partiji pripadao, da on negdje u svom srcu osjeća, ubijeđena sam u to, da je antifašizam iznad svega. Mi smo jako ponosni na to i vidite da mi to njegujemo godinama i ne zaboravljamo“, odlučna je Amra. 

Radovi će na kraju biti izloženi u muzeju, uz nadu da će to postati tradicija, kao i uvjerenje da će se uključiti i djeca iz drugih krajeva, a ne samo Jablanice. 

Pored djevojčica na nekoj se stolici prodaju razglednice sa radovima. Dvije marke, vele. Za udruženje. Zapada mi pogled za jednu i kupujem, a Amra me pita: „Jesi to moju sliku uzeo“? 

Rekoh da ne znam čija je, ali da me privukla i da sam kupio. Pogleda i kaže da je to slika koju je ona nacrtala za Vahida Halihodžića, čuvenog Veležovog nogometaša, ali ono što je još važnije i što svi ističu: „On je naš, iz Jablanice!“

Most na Neretvi (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Rađena je, objašnjava Amra, po originalnoj slici Antuna Detonija, inače učesnika Bitke na Neretvi, a Vaha je htio imati nešto u svojoj kući u Dubrovniku što će ga podsjećati na njegov rodni grad. I to je to. 

Zamolio sam je da proćakulam i sa nekom od djevojčica koje crtaju, da se uvjerim u to koliko su same upoznate sa Bitkom na Neretvi. I dovela je Lejlu, 15-godišnju djevojku koja je crtala prijevoz ranjenika preko mosta. 

„Kod nas je, naravno, to glavna tema. I, naravno, da se o tome uči u školama, a i u porodici su bili borci, pa se priča o tome“, kaže Lejla. Ističe i da mnogo voli slušati anegdote, doživljaje, ali i strahove koje su imali jer „nam je to lekcija da se ne ponovi rat“.

Pitam je spuste li se nekad do mosta, požele li nekad skočiti u Neretvu. Kaže sramežljivo da su se kao djeca često spuštala, da su poželjela i skočiti, ali nije smjela.

A oko mosta crvena mreža i tabla da su radovi u toku i da se mostu ne prilazi. Da su partizani slušali šta im se govorilo ne bi nikad preko Neretve prešli i pitanje je koliko bi ih živo i ostalo. Pa šta je onda jedna mreža za brojne posjetitelje manifestacije, neće valjda ona spriječiti njihove potomke da se spuste do mosta, uhvate koji selfie, a onda svrate na grah i kulturni program koji je pripremljen. I tako je i bilo. Prvi su bili oprezni i nepovjerljivi, ali kad se probio led spuštanje do mosta se prihvatilo kao dio redovnog programa.

Kad se probio led spuštanje do mosta se prihvatilo kao dio redovnog programa (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

Dok se čekao početak programa pažnju nam je privukla grupa u zelenkasto-maslinastim majicama na kojima stoji ispisano ime slovenskog grada Škofja Loka. Spominjem im kako imam prijatelja tamo, nekadašnji je novinar. I znaju ga. Jedan od njih, Franko mu je ime, kaže i da mu je sin kolega. Upravo on je i doveo grupu razdraganih Slovenaca do Jablanice. Njih 53, članova Saveza boraca iz Škofja Loke. Franko kaže da su prošle godine bili prvi put na Sutjesci, na obilježavanju 80 godina bitke. 

„Za ovu godinu smo se odlučili za Neretvu koja ima značaj kao i Sutjeska. Poštujemo ovu stvar i idemo u Jajce, Drvar, svuda gdje su se događale strašne stvari u Drugom svjetskom ratu. Poštujemo sve što se tad događalo“, ističe Franko. 

Na pitanje o Jugoslaviji i odnosu prema Jugoslaviji pokazuje na srce i kaže: „Jugoslavija mi je ovdje. Dužni smo da poštujemo ovo junaštvo i ove stvari koje su se događale“.

"Mi smo još uvijek braća i bićemo" - Franko iz Škofje Loke (FOTO: Lupiga.Com/Dejan Kožul)

U pozadini dok pričamo, sa KUD Idijota odjednom se prešlo na Užičko kolo što je dodatno ozarilo lice druga Franka.

„Uživam kad čujem ovu muziku - Bebeka, Bijelo Dugme, kad čujemo bosansku muziku ide mi kosa gore. To je ludo. To su bila herojska vremena, a sve što je bilo poslije je užasno, ali Bosna, priroda Neretva, Sutjeska prošle godine ... to je ludo, to ne vidiš nigdje na svijetu. Mi smo još uvijek braća i bićemo“, poručuje na kraju. 

Zove Franko da svratim poslije programa po svoj primjerak majice koji me njima privukao, ali vremena je malo za sve. Valja nama preko rijeke, pisao je nekad Mak Dizdar. Sa bine se čuo glas koji je zapjevao: „Stan' Neretvo, stani vodo! Zbogom dome, ja ti odo'”. Ali samo da bi se vratilo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Dejan Kožul

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.