REPORTAŽA - U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

REPORTAŽA - U RALJAMA BIROKRACIJE: Život u kontejneru

„Samo da je dom. Nema tu nekog izbora, jer, kako ono narod kaže, bolje vrabac u ruci nego golub na grani“, kaže nam „glava“ kuće, Čedomir Borojević, kada ga pitamo kako to da ni ne traži da mu pokažu slike objekta koji će mu osvanuti u dvorištu. Kasnije ćemo, i kod drugih obitelji, vidjeti da za suvišna pitanja uopće nema mjesta. Ključno pitanje je samo jedno - kad počinje gradnja. Njihove stare kuće više nema. Podlegla je potresu. Na njenom mjestu sada stoje parkirani kombajn i traktor. Kao da je nikada ni nije ni bilo. Još prije nekoliko dana uklonjen je i zadnji ostatak ruševine. Ostao je samo jedan bočni zid koji pridržava štalu da se ne uruši.„A kakva je to samo kuća bila. Mogla je još 50 godina da nije bilo tog zla“, sa vidnom sjetom će Zlata, pokazujući nam fotografije njihovog doma snimljene krajem devedesetih. To je, kaže, ono što je ostalo od nje – uspomene.
LEKCIJA S ULICE: Jedan dan u ulozi prodavača magazina Liceulice

LEKCIJA S ULICE: Jedan dan u ulozi prodavača magazina Liceulice

Nespretno sam navukao na sebe prsluk sa logom časopisa Liceulice. Nespretno, jer tražio sam da mi se obezbedi XXL veličina, a ovaj koji sam dobio, em mi je bio kratak, em širok, a nit’ ga možeš produžiti, nit’ suziti. Nikoleta iz Liceulice mi je rekla da su veličine univerzalne, znate već ono: „One size fits all“. Prsluk je bio tu, tu je i ekipa prodavaca i nekako ti je drago da nisi sam, da su oni, koji prodaju časopis svaki dan, tu pored, da je ekipa koja brine o sadržaju, ali i o tome da Liceulice već godinama opstaje, uz sve teškoće sa kojima su se suočavali, takođe tu. Ohrabri te. A onda kreneš. Uz vodu, uz ljude jer računaš da je direktan kontakt, pogled oči u oči dovoljan da se napravi taj prvi iskorak ka prodaju časopisa. Ljudi su užasni. Najveći dio će proći pored tebe, koliki god da ste. Ni pogledati vas neće. Neko će odmahnuti rukom, a ima i onih koji stave ruku u položaj da te odgurnu. Za svaki slučaj. I prava je rijetkost naletiti na ljubaznost.
ŽIVOT U NEIZVESNOSTI: „Šta ako dođu u toku noći, šta ćemo onda?“

ŽIVOT U NEIZVESNOSTI: „Šta ako dođu u toku noći, šta ćemo onda?“

Stanari su primetili čudan par koji slika skup. Burno reaguju. Prete. Par se udaljava. Donose kafu i sok za prisutne. Muka je velika tih ljudi, ali veliko je i srce. Negoduju i na komšiluk. Zgrada u kojoj žive nalazi se u kompleksu zgrada koje je Trudbenik gradio. Činjenica da niko od komšija iz tih zgrada ne dolazi da ih podrži poražava ih. Solidarnosti među njima nema, zaključuju. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju, a najglasnija je bila Radojka Trbović - Ćulakić. Glasna, ali i precizna. Radojka je inače iz Rijeke, a u Beogradu se udala 1997. godine. U stanu od 50 kvadrata živi sa suprugom i dvoje dece. “Kao i svi radila sam u Trudbeniku 15 godina, a moj suprug 33“, započinje svoju priču Radojka. Objašnjava da su dobili stanove u zakup, a ti stanovi su građeni od doprinosa kao samački hotel. U najavljeno vreme dolazi i policija, a za njima i izvršitelji. Stanari se konsoliduju, negoduju.
ANTOLOGIJSKA REPORTAŽA: Dežulović u Kninu na dan referenduma za „prisajedinjenje SAO Krajine sa Srbijom“

ANTOLOGIJSKA REPORTAŽA: Dežulović u Kninu na dan referenduma za „prisajedinjenje SAO Krajine sa Srbijom“

S Martićevim specijalcem zadržavamo se u kraćem i temeljitom pretresu automobila. On je Srbin iz Bosne, ima kragujevački kalašnjikov - „najbolji na svijetu, dva puta je bio na Kosovu“ – i nema ništa protiv Hrvata i Španjolaca, ali ima protiv novinara, koji su „svi odreda špijuni i policajci“. Ipak, pušta nas da se „sami uvjerimo kako Srbi i Hrvati zajedno i skladno glasaju na referendumu“. Živo nas zanima ta proljetna kninska idila, pa hitamo do zgrade Radio Knina, prolazeći glavnom ulicom pored brojnih razbijenih izloga i demoliranih prodavaonica, čiji su vlasnici – čudesnom koincidencijom – svi odreda Hrvati. U zgradi Radio Knina mirno i bez incidenata protječe glasanje „za prisajedinjenje ili za“. Hrvata, eto, trenutačno baš nema, ali kažu nam u Radio Kninu da se javljaju uživo i izražavaju lojalnost Srpskom nacionalnom veću.
KAD SE MALE RUKE SLOŽE: „Želimo ljudima na Baniji pokazati da smo još uvijek uz njih“

KAD SE MALE RUKE SLOŽE: „Želimo ljudima na Baniji pokazati da smo još uvijek uz njih“

“Jao pa to si ti! Napokon da se i vidimo!”, čuje se dok se okuplja šarolika ekipa. Najmlađa je dvogodišnja djevojčica koja pomno prati veselo društvo, a najstariji su već neko vrijeme u mirovini. No, kako je u ovom slučaju družba služba, a služba družba, vrlo brzo i disciplinirano sjedamo u krug, vadimo bilježnice i upijamo znanje koje nam Kruno Vuljara i Petra Turčić spretno prenose. Odmah shvaćamo da permakultura nije samo način obrade zemlje već način života kojem je cilj čovjeku pronaći mjesto u postojećem ekosustavu i pod mentorstvom prirode dizajnirati održiv način života. „To je sjeme za održivu budućnost Banije. Banovine. Sisačko Moslavačke županije, SMŽ, napiši kako ti paše“, sugerira mi uz osmijeh Ivana Kordić volonterka SLOGE - Platforme samoorganiziranih volonterki i volontera, neformalne inicijative koja se aktivirala od prvog dana potresa na Baniji.
IMA JEDNA KUĆA U PLANINI: Ovdje vrijedi pravilo „što je svačije - to je naše“

IMA JEDNA KUĆA U PLANINI: Ovdje vrijedi pravilo „što je svačije - to je naše“

Tamo gore, pod stražom stoljetnih bukvi i u apsolutnoj prirodnoj tišini, nastaje mir. Mitska planina Velebit, granica i utočište, kao da svakim svojim kilometrom dodatno liječi zatrovanost našeg tijela uređajima za zabavu i prijenos informacija. Prvi dan hoda može biti neugodan jer je organizam naviknut na podražaje s malih prenosivih ekrana, uši su istrenirane na buku, na umjetno proizvedene zvukove. Dva dana hoda od Paklenice, u smjeru sjevera, u srcu bijelog gorostasa stoji arhitektonska novotarija. Dvadesetak planinara volontera, predvođeno Ivan Juretić, arhitekt, entuzijast i zaljubljenik u prirodu, radilo je na njoj deset dana i naposljetku su uspjeli sklopiti ono što se danas prepoznaje kao jedan od ljepših planinarskih objekata u Hrvatskoj. Sam Juretić kaže da njega to veseli jer je u planinama od djetinjstva i još kao mali je koristio te objekte, a sad je došao u doba kad dio znanja može vratiti zajednici i društvu.
„NJIHOVI I NAŠI“: Začarani krug najvećeg geta u Hrvatskoj

„NJIHOVI I NAŠI“: Začarani krug najvećeg geta u Hrvatskoj

S glavne ceste skrenuli smo na uzak asfaltirani put koji je s obje strane omeđen divlje izraslim bagremom. Vozili smo sporo i oprezno, osjećajući svaki prijeđeni metar pod kotačima. Iz suprotnog smjera prošao bi pokoji biciklist, lijeno okrećući pedale kao da besciljno luta ili, jednostavno, kao da gubi vrijeme. Mladen je postajao nervozan. Vrpoljio se na suvozačevom mjestu kao da se u trenutku negdje ofurio oštrim koprivama. Pogledavao je kroz prozor. Nisam znao što napraviti pa sam ga upitao kako se osjeća. „Tebi ovo djeluje egzotično, ali ja osjećam strah i nelagodu. Nisam tamo bio već mjesecima. Svaki put kad uđem u naselje minuta mi traje ko godina i jedva čekam izaći. Pogotovo sad“, kaže mi. Mladen je svog oca zadnji put vidio u zatvoru. Bio mu je u posjeti sa svojom udomiteljskom obitelji koja je uz njega udomila i troje njegovih braće i sestara. Još troje je udomljeno u drugim obiteljima u Međimurju.
TAJNI VIŠE NEMA: Kako se sudilo neonacistima iz Zlatne zore

TAJNI VIŠE NEMA: Kako se sudilo neonacistima iz Zlatne zore

"Smirite se, ovo nije kazalište", predsjedavajuća sutkinja Maria Lepenioti pokušavala je utišati javnost na jednom od ročišta gdje se sudilo pripadnicima Zlatne zore. Naime, posjetitelji su na izjave jednog od svjedoka odgovorili gromkim pljeskom, izgovarajući povike odobravanja. Toga se posebno sjećam, jer svih ovih godina, sjedeći među novinarima i slušajući dvojicu tužitelja, policajce, forenzičare, svjedoke, suce i odvjetnike, puno puta sam se pitala upravo to - Čujem li dobro? Jesam li u kazalištu? Na mjestu suđenja svjedočila sam nekolicini nasilnih ispada, a kao novinarka prisustvovala sam većini od preko 450 održanih ročišta na žalbenom sudu u središtu Atene. Suđenje je izuzetno precizno i jasno otkrilo mračne operacije grčkih nacista. Tajni više nema. Zlatna zora slijedila je strogi "Führerov princip". "Najviše se radi pod okriljem noći", sugerirao je čelnik stranke u jednom od svojih govora.
JAD I ČEMER NA BANIJI: „Teško smo živjeli prije ovog zla, a ovo sad se više i ne može nazvati životom“

JAD I ČEMER NA BANIJI: „Teško smo živjeli prije ovog zla, a ovo sad se više i ne može nazvati životom“

„To je sve što mi je u životu ostalo“, kroz suze nam govori Ljubica Letica pokazujući na sivu mačkicu koja umiljato mijauče dok je čeka na stepenici Ljubicinog novog doma – malene kamp kućice. Ljubica živi u selu Stražbenica, smještenom nekih desetak kilometara od Petrinje, nedaleko D30, ceste koja od tog u potresu urušenog grada vodi do Hrvatske Kostajnice. Bolje rečeno - živjela je. Jer nakon potresa, kaže, ovo se više ne može zvati životom. Na putu do Stražbenice oko ne zna gdje bi prije pogledalo. Uz cestu se nižu urušene kuće, goleme rupe otvaraju pogled na nečije spavaće sobe. Na zidu jedne jasno vidimo onu staru uokvirenu fotografiju s vjenčanja od sredine stoljeća. Ostala je ravno visjeti na zidu kao da se ništa nije dogodilo. Pored nje veliki križ. Nakrivio se. Sve što su ljudi desetljećima stvarali učas je nestalo. Na ljude u Stražbenici, svega nekoliko njih koliko ih je ostalo živjeti tamo, država je zaboravila.
REPORTAŽA–LUPIGA MEĐU VOLONTERIMA U ŠIDU: Toplim obrokom za izbjeglice u destabilizaciju države

REPORTAŽA–LUPIGA MEĐU VOLONTERIMA U ŠIDU: Toplim obrokom za izbjeglice u destabilizaciju države

„Policija bi ih zaustavljala i provodila u policijsku stanicu gde su im izdavali rešenja o otkazu boravka. Ukupno sedam volontera je dobilo otkaz boravka i naloženo im je da napuste Srbiju u roku od sedam dana sa zabranom ponovnog ulaska u Srbiju narednih godinu dana“, kaže za Lupigu Milica Švabić pravnica iz nevladine organizacije Klikaktiv i suradnica organizacije No Name Kitchen koja pomaže izbjeglicama na hrvatsko-srpskoj granici. Švabić ističe da su volonteri optuženi da se bave ilegalnim stvarima, „da omogućavaju izbeglicama da borave na teritoriji opštine Šid time što im pružaju stvari za preživljavanje“, te dodaje da ovo nije prvi put da se takve stvari događaju kao i da se volonterima tom prilikom prijeti i nasiljem. „Radije ne bih bila ovdje, da moram pomagati ovim ljudima, ali kad već moram divno je ovo što radimo. U Šidu nema nikoga osim nas", kaže nam jedna od volonterki, Ana iz Španjoske.

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

    26.11.2024.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Najčišća prljava mladost

  2. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  3. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije