„Mi stanujemo u vagonu, što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, a kuhinja u drugom kutu... A naša ulica je duga, duga. I čudno ima ime: Napuštena pruga“, riječi su jedne od najpoznatijih hrvatskih pjesama. Riječ je o „Vagonašima“ Dobriše Cesarića, stihovima koji su i danas mučno aktualni. Posebice jer smo baš jučer pored „Lokomotive“ i vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru posjetili ustaljenu akciju humanitarne udruge Savao koja je po tko zna koji put podijelila 200 paketa hrane i potrepština. Svakog utorka i petka u 18 sati okupe se volonteri u prostorijama udruge u Kranjčevićevoj ulici i pripremaju pakete koje dijele na kolodvoru u 20 sati – vagonašima, beskućnicima, ljudima slabijeg socio-imovinskog statusa, umirovljenicima i maloljetnicima, ljudima različitih vjera i nacionalnosti.

Boli me lijeva cjevanica. Već nekoliko dana lagano, ali sada se bol naglo pojačava, neki mišić se grči i počinjem šepati. Stat ćemo, tješi me tata, sjedam na neki zidić i on mi nogu maže voltarenom. Pijem magnezij, čekam da malo dođem k sebi pa možemo dalje. Već mi je dosta. U glavi počinjem brojati, samo da okupiram misli nečim drugim. Prvo mislim brojati do 1.000, ali nemam koncentracije, ne mogu nabrojati niti do sto. Onda nasumce brojim do koliko mogu, svejedno mi je, treba mi samo neki kronometar da daje takt koracima. Već je vruće. Pronalazimo trgovinu ispred koje su stol i klupe. Tata kupuje kruh i pivo, a ja skidam cipele i čarape i ležim. Osip koji dobivam od znoja već se polako pretvara u ranice i jako svrbi. Bliži se kraj puta, no iako smo čitali da je početak najteži, a poslije se tijelo privikne, sad vidimo da očito nije tako.

Mržnja koja se razvija prema Rusima i ruskom jeziku ostat će ovdje još godinama. Vozeći se u automobilu s volonterima prema Buči, nisam samo jednom bio ispravljen oko izgovora imena glavnoga grada. “Rusi kažu Kijev, a mi kažemo Kyiv”, inzistirala je mlada volonterka Eva, koju krasi duga crvena kosa, pokrivena zelenom vojnom kapom. “Ne smiješ reći Dnjepar već Dnjipro, to je po ukrajinski”, ispravit će me kasnije i drugi put. Problem je to i za ljude koji govore suržik, odnosno mješavinu ukrajinskog i ruskog jezika, a takvih je u Ukrajini, posebno u istočnim regijama, mnogo. Suržik je inače naziv i za kruh napravljen od mješavine žitarica, a u Ukrajini su se jezici miješali stoljećima i taj je miks teško razmrsiti. Po logici stvari, zašto bi ga se i razmrsilo. Nije jezik taj koji ubija ljude, već čelična mašina koja gazi preko plodne zemlje.

Na terasi nad Trgom majora Zorana Karlice svirala je muzika. Dvadesetak do trideset ljudi pilo je svoju popodnevnu kavu, gledajući kako se ispred njih odvija program komemoracije. Mene je na trgu dopalo mjesto kod lokalnog prodavača knjiga, koji tamo ima stalni štand. Pokušao sam zametnuti razgovor želeći saznati što misli o ovom okupljanju, ali čovjek je bio nervozan. Odgovarao je nevoljko, kao da svaka riječ košta. „Je li vama netko stradao u ratu“, zanimalo me. „Ljudino, ostavi me na miru, gledaj svoja posla“, odgovorio je. Snimatelj s kojim sam doputovao pokušao je ući u zgradu robne kuće u potrazi za dobrim kadrom trga. Nisu mu dopustili da uđe i snima. Kad je povorka s transparentima krenula prema glavnom gradskom trgu, vlasnici lokalnih kafića i pekara poredanih niz ulicu nisu ugasili, niti stišali glazbu.