„Mi stanujemo u vagonu, što nije nikada na putu. U jednom kutu nam je krevet, a kuhinja u drugom kutu... A naša ulica je duga, duga. I čudno ima ime: Napuštena pruga“, riječi su jedne od najpoznatijih hrvatskih pjesama. Riječ je o „Vagonašima“ Dobriše Cesarića, stihovima koji su i danas mučno aktualni. Posebice jer smo baš jučer pored „Lokomotive“ i vlakova na zagrebačkom Glavnom kolodvoru posjetili ustaljenu akciju humanitarne udruge Savao koja je po tko zna koji put podijelila 200 paketa hrane i potrepština.

Svakog utorka i petka u 18 sati okupe se volonteri u prostorijama udruge u Kranjčevićevoj ulici i pripremaju pakete koje dijele na kolodvoru u 20 sati – vagonašima, beskućnicima, ljudima slabijeg socio-imovinskog statusa, umirovljenicima i maloljetnicima, ljudima različitih vjera i nacionalnosti.

Udruga Savao postoji već pet godina, osnovao ju je Zvonko Jambrešić. Bio je ranjen tijekom rata, na bojištu na Banovini. Liječnici su ga, kaže, otpisali, ali je preživio. 

„Nisam to zaboravio i kada sam se preobratio odlučio sam dati svoj doprinos, kao mali grešan čovjek na zemlji. Počeo sam kod sestara Misionarki ljubavi u Jukićevoj volontirati, molio sam se nekoliko godina i tako je nekako onda krenulo s udrugom. Želimo pomoći svima. Ne pitamo tko je kakve vjere ili nacionalnosti, to nas ne zanima“, kaže nam Zvonko Jambrešić na početku razgovora na koji smo ga jedva nagovorili. Ima ljudi koji jedva čekaju dati izjavu kada učine dobro djelo – Zvonko nije jedan od njih. 

Prije pet godina bilo je, veli, manje potrebitih, a sada ih je nažalost više zbog nepovoljnog stanja u državi. 

„Nisu svi ovdje na ulici, u parku, vagonu ili u nekoj napuštenoj kući, ali su slabijeg socio-imovinskog statusa. Neki žive u stanovima bez vode i struje. Dolazi po hranu i puno mladih ljudi, čak i maloljetnika koji ili pobjegnu iz domova ili su otjerani iz kuće. A ima i ljudi koji iz manjih mjesta dođu u Zagreb jer misle da je obećani grad, ali nažalost nije. U Zagrebu se lakše dolazi do hrane, međutim to nije rješenje. Gradska i državna vlast bi na to trebala reagirati. Mi smo uz pučke kuhinje i ostale humanitarne udruge koje pomažu – mala kapljica“, ističe Jambrešić te dodaje kako su ranije pripremali tople obroke, ali sve je teže kuhati za 200 ljudi koliko ih je, primjerice, bilo sinoć. 

"Njima je osim hrane potrebna i ljubav, ljudska toplina" (FOTO: Lupiga.Com)

Nekada se po noći krišom sakupljalo boce, no danas je sasvim normalno u centru grada u podne, dok sve vrvi od turista, vidjeti ljude kako otvaraju kante za smeće nadajući se da će ugledati bocu. 

Ipak, možda i više od same hrane koju dijeli ova udruga, čovjeku s margine potrebna je integracija u zajednicu. Takvog je mišljenja i osnivač udruge Savao.

„Njima je potrebna ljubav, toplina. Nekome od njih se nitko tjedan dana nije obratio ili mu rekao ´dobar dan´. Mi s našim korisnicima imamo prijateljski odnos, imamo razgovore, druženja, obilazimo ih. Trudimo se integrirati ih u zajednicu, društvo. Oni su odbačeni, a čovjek kada je odbačen, on odbaci i samoga sebe. Nekada je potrebno i nekoliko godina da opet stekne povjerenje u ljude. Imali smo takve slučajeve, čak su nas i napadali misleći da nismo dobronamjerni, ali uspjeli smo zadobiti njihovo povjerenje. Nekima danas plaćamo stan, zdravstveno ... Postoji neki plod svega ovoga što godinama radimo“, kaže nam.

„Ima jedan čovjek“, nastavlja Jambrešić, „koji je otprilike dvije godine u udomiteljskoj obitelji u Vrbovcu. Spavao je u parku Ribnjak. Amputirana mu je noga jer su mu je crvi izjeli. Na kraju se za tog čovjeka nije imao nitko pobrinuti, Centar za socijalnu skrb je nas zvao da pomognemo, ali mi nemamo mogućnosti da ga zbrinemo pa su mu ipak nekako osigurali smještaj u udomiteljskoj obitelji. Taj slučaj mi je ostao upečatljiv jer nikoga nije bilo briga, ni društvo niti Crkvu dok se čovjek nije onesvijestio od bolova. Tek kada se nešto dogodi, onda se počne govoriti o problemu, ali se i dalje nema konkretno rješenje. Naravno da trebamo surađivati s centrima, ali nije na nama da rješavamo takve probleme već bi to trebale institucije. A to nije jedini takav slučaj, takvih slučajeva je mnogo.“

Rješenje su, smatra, dodatna prenoćišta. 

„Prenoćište Kosnica nije u Gradu Zagrebu, a uvjeti su loši. Izgube socijalnu pomoć dok su tamo, država im uzme. Ljudi bi morali imati osnovne uvjete gdje mogu prespavati i otuširati se da mogu uopće ići tražiti nekakav posao. Kako ćeš ići tražiti posao ako nisi čist i pristojno odjeven“, pita se naš sugovornik. 

Vjere da će sustav riješiti probleme potrebitih Zvonko i nema previše. Trenutno s udrugom radi na tome da kuću koju imaju na Banovini stave u funkciju prihvatilišta. 

„Trebao bi to biti resocijalizacijski centar i samoodrživa zajednica, da ljudi budu društveno korisni i da se vrate u društvo“, objašnjava nam.

Jedan čovjek kojeg su uspjeli, kako-tako, vratiti u zajednicu je 57-godišnji Edo. Njegov se život može opisati jednom riječju – pakao. Odbačen kao beba od roditelja, odrastao je po domovima bez adekvatne brige i obitelji. Kada je izašao iz doma nije ga dočekalo ništa osim ulice i kriminala. 

Svakog utorka i petka istočna strana Glavnog kolodvora ispuni se ljudima (FOTO: Lupiga.Com)

„Dosta sam bio po zatvorima, 1997. godine sam pušten. Čim sam izašao iz zatvora nastavio sam 'dilati' i vratio se heroinu. Policija me je tražila stalno pa sam rekao da neću više i zaposlio se u polju agronomije. Naravno, plaća je odlazila na heroin. Nakon nekoliko godina imao sam nesreću s frezom i nastradale su mi noge. Heroin koji sam ubrizgavao je samo pogoršavao situaciju s nogama“, iskreno će Edo koji je zahvaljujući poznanstvu sa Zvonkom već nekoliko godina „čist“ i uzima metadone kao zamjensku terapiju.

„Kada sam naletio na Zvonka prestao sam i sa 'šmrkanjem' i s 'bockanjem'. Sada sam u stanu na Trešnjevci, udruga mi plaća stan i hranu, imam sve što mi treba, samo me noge ne služe. Država mi ne daje nikakvu socijalnu pomoć. Za cigarete mi daju prijatelji jer znaju da ne mogu raditi zbog nogu. A htio bih“, kaže nam Edo koji se našao u tipično hrvatskoj alanfordofskoj situaciji. Naime, država mu je, iako je rođen u Hrvatskoj i istu nikad nije napustio, uzela državljanstvo. 

„Ne znam zašto, to bi mi trebao netko pravno objasniti. Ja se u to ne razumijem. Prošle godine su mi ga vratili. Morao sam platiti tisuću kuna“, kaže nam sliježući ramenima.

Kad ga pitamo kakav mu je sad život, ispalit će kao iz topa - nikakav! 

„Nemam nikakvih radosti. Ništa. Podružim se i imam par frendova i to je to. Ne bih se nikad više vratio kriminalu, ali kasno je i za nekakav normalan život. Svjestan sam toga, da nikada neću imati partnericu, djecu. Znaš ono – klasika. Eto, to vam je to, bilo je tu svega, ali to je moj život ukratko“, reče Edo na rastanku odbijajući cigaretu koju smo mu ponudili. Dobio ih je maloprije, kaže, četiri-pet. 

Među volonterima smo primijetili i nesvakidašnjeg patera Stjepana Ivana Horvata, mentora pripravnicima za svećeništvo kojeg se posljednjih pet godina može vidjeti na splitskom festivalu „Ultra“ kako dijeli vodu. 

Zvonko Jambrešić i Stjepan Ivan Horvat (FOTO: Lupiga.Com)

„Gdje god su ljudi, mislim da je tamo mjesto i svećeniku. Ne ulazimo mi na Ultri u tuđi prostor slobode, tko sam ja da ometam nečiji način zabave? Ali tu smo ako nekome zatreba pomoć. Ne bi bilo u redu da ja na silu tjeram nekoga nešto“, kazao je pater Horvat koji već dvije godine volontira u udruzi Savao.

„Kod nas u udrugu dolaze volontirati i ateisti i muslimani, protestanti. To je područje gdje možemo zajedno djelovati. Ako krenemo pričati o nauku, nećemo se složiti oko mnogo stvari, ali ovi ljudi ovdje su gladni. Njima treba pomoći. Zašto to ne bismo mogli zajedno, iako smo različiti? Dok mi sada razgovaramo, evo tamo ekipa pjeva. To je veličina ovoga. Kada ih počneš žaliti oni odu. Oni i sami znaju koliko im je teško, žele da sjedneš s njima i razgovaraš s njima kao čovjek, o politici, sportu, bilo čemu. To su ljudi kao ti i ja, koji imaju svoje dostojanstvo“, govori nam svećenik.

Za kraj razgovora citira papu Franju: „Milostinja ili pomoć koja te ne boli, ja u nju ne vjerujem. To je rekao papa Franjo. Radi se o tome da se odrekneš nečega da bi pomogao drugome. To je teško, ali ja to ovdje doživljavam. Ne radi se tu samo o novcu, nego i o vremenu. Tu je trenutno jedan dečko koji je asistent na fakultetu, mogao je svoje vrijeme potpuno drugačije iskoristiti, ali večeras je ovdje s nama iako nema koristi od toga. To se vrati stostruko uvijek.“

Udruga se financira isključivo zahvaljujući donacijama, ukoliko ste u ovih par rečenica prepoznali važnost njihove misije možete im pomoći donacijom na IBAN broj žiro računa HR8724020061100849037. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga