Nekad mirni i pitomi gradić od jedva 13.000 duša danas je, nakon ruske invazije, mjesto vjerojatno najvećeg ukrajinskog stradanja. Ime mu je Borođanka. Glavna ulica i cijelo središte grada gotovo su potpuno razoreni. U trenutku kada ulazimo u Borođanku tijela ubijenih civila i dalje se traže ispod ruševina. Teško je i pretpostaviti kad će se i hoće li se ikad Borođanka sasvim oporaviti. Razmjere razaranja možete vidjeti u našoj fotogaleriji na ovom linku.

FOTOGALERIJA: Što smo snimili u razorenoj Borođanki

LUPIGINA NOVINARKA NA PUTU ZA KIJEV: Teško je misliti da je ovo nečiji tuđi rat

LUPIGA U UBIJENOM IRPINJU: Grad duhova u koji se nitko normalan ne bi vratio

U grad odlazim s Mihajlom, volonterom u ukrajinskoj vojsci i Denisom, mojim kijevskim prevoditeljem. Dok se vozimo iza prašnjavog vojnog kombija Denisa zanima kako sam se pripremila na ratne grozote. 

Uobičajeni prizor u Borođanki (FOTO: Lupiga.Com)

„Bio je rat u Hrvatskoj“, kratko odgovaram, a on me pita: „Onda znaš što se sve događalo u Vukovaru?“. 

Kažem mu da sam rođena 1991. godine u Vukovaru za vrijeme rata. 

„Izgleda da sam rođena spremna“, pokušavam se našaliti da izbjegnem sažaljenje. Vozimo se i pokušavam sabrati misli nakon što sam se proteklih dana nagledala Irpinja i Buče. Zelena prostranstva uz cestu se smjenjuju s prizorima razrušenih kuća. A sunce sja, ne zna drugačije. 

Zelena prostranstva uz cestu se smjenjuju s prizorima razrušenih kuća (FOTO: Lupiga.Com)

„Mi smo se već navikli. Gledamo ovo svaki dan“, govori mi Mihajlo. Pokazuje rukom van i misleći na prirodu i devastaciju kaže: „Kao da su dva svijeta“. 

„Stani“, kažem kada uz cestu vidim razapetog Isusa na drvenom križu, a preko puta njega smrskan automobil. Na raskrižju gdje se skreće za Borođanku je drvena ploča na kojoj je sprejem napisano ime grada i stavljen „smajlić“ pa izlazim fotografirati. Tek kada ćemo se vraćati osjetit ću koliko poremećeno djeluje osmijeh baš na tom mjestu.

Ruska vojska je svoj trag ostavila u cijelom gradu i okolici (FOTO: Lupiga.Com)

Ulazimo u Borođanku i gledam u grad od kojeg nije ostalo gotovo ništa. Gledam ruševine, nečije intimne stvari razbacane posvuda okolo što mi djeluje potpuno perverzno, morbidno voajerski.

Ruska vojska ovdje je stigla 26. veljače i ostala više od mjesec dana, do 1. travnja. Još uvijek se ne zna koliko mještena je ubijeno tijekom ruske opsade. 

Zgrada prepolovljena u raketnom napadu (FOTO: Lupiga.Com)

Dok mi Mihajlo nije rekao da je središnji dio zgrade pred kojom stojimo u potpunosti razrušen, ova dva dijela koja još „stoje na nogama“ djelovala su kao dvije odvojene zgrade.

U gradu nema vode, plina i struje. Ljudi kuhaju hranu vani u dvorištima, ono malo duša što ih je ostalo u gradu. U obliznjoj školi koja nije pretrpjela veliku štetu danas nema djece. Tamo je volonterski centar iz kojeg volonteri pomažu ljudima s vodom i hranom. Tu je i psihologinja za ratne traume.

Smješko na mjestu gdje smijeha više nema (FOTO: Lupiga.Com)

Na trotoaru, potpuno nadrealno stoji stolica, predmet koji inače smatramo tako banalnim, a sada gledajući je mogu izmaštati cijeli nečiji život.

Je li na njemu nekada sjedilo neko dijete i protestiralo ne želeći pojesti ručak do kraja ili se na nju netko zavalio i žalio se kako je neudobna, možda napisao pjesmu? Je li uopće živ taj netko? Nikad neću saznati.

Nadrealni prizor iz centra grada (FOTO: Lupiga.Com)

Mihajlo me prati u stopu i prvi put u ovih nekoliko dana vidim neki strah u njegovim očima. Ne odvaja se od mene i svako malo viče – pazi! Predlaže da se većinu puta vozimo, jer je tako sigurnije, ali iz nekog neobjašnjivog razloga mi čita misli. 

„Ti bi hodala, jelda?“, pita me i potvrdno odgovaram pa ipak hodamo. 

Prolazimo pored propucanog automobila preko kojeg je bijelom bojom iscrtano slovo „V“ što označava rusku „pobjedu“ i „moć istine“, kao i da će ruska „misija biti ispunjena“. Posvuda su razbacane cipele, dječje igračke, a netko u bijegu nije ponio ni mobitel pa sada skupocjena spravica neupotrebljiva „drijema“ nasred dvorišta pod proljetnim suncem.

Potpis ruske vojske (FOTO: Lupiga.Com)

Nedaleko od nas izvještava britanski novinar u pancirki i tek tada shvaćam da je moja ostala u autu. Jebiga, sada se ne vraćam. 

Ispred jedne kuće vidimo čovjeka u dvorištu. Kaže nam kako je njegov otac za vrijeme bombardiranja cijelo vrijeme bio u kući.

"I preživio je", kaže.

Zaboravljeni mobitel (FOTO: Lupiga.Com)

Hodamo dalje ulicom koju je sada besprizorno tako oslovljavati. U daljini se ukazuje neka silueta. Kako se približavamo, vidim je sve jasnije. Stara baka usred svih tih ruševina čisti vrt grabljama. Nadrealno, a opet tako nekako ljudski.

Zove se Ala i ima 70 godina. 

Ala u čišćenju svoje zgrade (FOTO: Lupiga.Com)

„Išla kolona i streljali, streljali, streljali“, govori na ukrajinskom, a ja je nažalost sve razumijem. 

Priča nam kako su ih počeli bombardirati za vrijeme noći. Bila je u stanu s prijateljicom. 

„Od snažne eksplozije pale smo na pod. Sve je gorjelo i sve je bilo uništeno. Uspjele smo pobjeći u sklonište kod mojeg brata koji živi blizu. Strašno sam se bojala. Danas mi je teško vjerovati da se to stvarno dogodilo. Čini mi se kao noćna mora koja ne završava. Danima nisam mogla spavati, ali sada je malo lakše“, u jednom će dahu Ala. 

"Ova noćna mora ne završava" - Ala (FOTO: Lupiga.Com)

Objašnjava nam koliko je sve u gradu stradalo i kako je sve uokolo njenog doma puno stakla pa već danima ne prestaje čistiti. 

„Mir, mir! Uspostavite mir u svijetu!“, odrješito će kada je pitamo koju poruku želi prenijeti, jer mir je ono što je sada njoj i njenim sugrađanima potrebnije od ičega.

"Razglednica" iz Borođanke (FOTO: Lupiga.Com)

„Ne mogu vjerovati da ovo brat bratu može učiniti. Rusi su bili naša braća dok rat nije počeo. Da nas je napala Njemačka ili Turska to bih još u svojoj glavi mogla prihvatiti. Da me ne shvatite krivo, nemam ja ništa protiv tih naroda. Samo vam želim objasniti koliko su nama Rusi bili bliski. U šoku sam. Ne znam što reći“, više kao za sebe govori vidno umorna starica.

„Ipak ne mogu reći da mrzim. I za ruske majke koje su ostale bez sinova, ovo je strašno velika žalost, razumijete?“, nastavlja pa se onda silno čudi onome što je čula na televiziji.

Ukrajinska zastava je u razorenom gradu dignuta čim su se Rusi povukli (FOTO: Lupiga.Com)

Kaže kako su navodno Ukrajinci presreli poziv ruskog vojnika kojem je majka rekla da može umrijeti jer će onda dobiti tri milijuna rubalja. Prepričava nam vrteći glavom lijevo-desno.

Ostaci nečijeg života (FOTO: Lupiga.Com)

U jednom trenutku Ala nam pokazuje rukom da je slijedimo. Vodi nas iza zgrade da nam pokaže bivši „ruski štab“. Tako ona zove mjesto gdje su ruski vojnici jeli i pili. Štab su sada potpuno zauzele lokalne mačke koje nam se vrzmaju oko nogu. 

Nakon toga se penjemo u Alinu zgradu. Nekada se ova ulica zvala Lenjinova.

"Ruski štab" okupirale su mačke (FOTO: Lupiga.Com)

Ulazim, sasvim nepozvana, u nečiji tuđi rastureni stan u prizemlju i za oko mi zapadne starinski portret muža i žene, mladenaca u davno vrijeme kad je napravljen. Leži na razbacanim stvarima pored starih novina u kojima tko zna što piše.

Pregažene uspomene (FOTO: Lupiga.Com)

Kapija iza Aline zgrade ima neki očito nedavno napisanu poruku pa pitam Denisa što piše na kapiji. Civilima nije dozvoljeno prolaziti, prevodi Denis.

Poruku su napisali ruski vojnici, a nije jasno u kojem trenu i zašto su odlučili ipak pucati na civile koji nisu prolazili iza kapije. Vojnici su kasnije otrgnuli tu metalnu kapiju, a vlasnici su je našli negdje na ulici i vratili na mjesto. I sada će živjeti s konstantnim podsjetnikom na stradanja. Za drugu kapiju novaca nemaju.

Pitanje je hoće li se Borođanka ikada oporaviti (FOTO: Lupiga.Com)

U dvorištu bivše Lenjinove nas dočekuje Anatolij, muškarac u tridesetim godinama života.

„Što da kažem, vidi se što su napravili“, prvo je što nam je rekao o stradanju. Vidi se da Anatolij nerado o tome govori. Sve više shvaćam koliko novinarski posao može djelovati strvinarski. Glupo je očekivati da će ljudi pogođeni ratom biti spremni razgovarati kao da ništa nije bilo. 

Anatolij nerado govori o proteklom periodu (FOTO: Lupiga.Com)

A Anatolij se početkom ratnih dana, sa suprugom, sinovima od osam i tri godine, punicom i puncem skrivao u vanjskom podrumu. Otvara ga, pokazuje, a na dnu stepenica dječja su kolica. 

Kada je bombardiranje Borođanke započelo domogli su se obližnjeg sela koje je također raketirano, pa su uspjeli pobjeći negdje zapad Ukrajine. Vratili su se prije desetak dana.

Pogled na Anatolijev podrum (FOTO: Lupiga.Com)

Njegova punica Lila spremnija je govoriti. Vodi me u zetovu i kćerkinu kuću i već s ulaza nam pokazuje propucan štednjak. Lilin stan se nalazio ne početku ulice. Zgrada je potpuno uništena. 

„Ukrali su nam novi traktor, nismo ga još ni otpakirali. Tko ga je ukrao, ne znamo. Pokaži“, reče mužu Sergeju koji vadi mobitel i pokazuje nam na ekranu fotografije njihovog tek kupljenog traktora. 

Lila ispred poruke koju su na kapiji ostavili ruski vojnici (FOTO: Lupiga.Com)

„Ostali smo na ulici, što ćemo i kako ćemo – ne znam. Oba naša doma su uništena. Morat ćemo čekati kraj rata, pa nam možda onda netko pomogne i obnovi kuću i stan“, sliježe ramenima bespomoćna Lila. 

„To je taj ruski mir. Kažu da nas oslobađaju, ali od čega? Živjeli smo u miru. Nismo nikome ništa loše učinili. Uđite u kuću, pogledajte što su učinili. Svaka soba je uništena. Ovo je bila dječja soba“, uzrujano pokazuje rukom na krevet na kojem sablasno leži nekakav plišani medvjedić. Čak i on izgleda ubijeno. Sva vrijedna elektronika im je ukradena – kompjuter, laptop ... 

"Ubijeni" plišanac (FOTO: Lupiga.Com)

U strahu su da će se strop unutar kuće svaki tren urušiti. 

„Nevjerojatno je da sat stoji na zidu i dalje, nije pao“, pokazuje Lila prstom na zid. 

Struje i plina nema, kaže da im fali i hrane i vode. U gradu je puno ljudi kojima volonteri pomažu.

„Teško nam je živjeti ovako“, kroz suze će Lila. 

Prvi red do užasa (FOTO: Lupiga.Com)

Njihova kuća je prvi red do užasa. Gledaju samo na porušeno, spaljeno, devastirano. Čisti obješen veš usred svog tog stradanja izgleda kao treća noga na nekoj osobi – potpuno neprirodno. Za pranje veša ljudi koriste kišnicu ili prokuhavaju takozvanu industrijsku vodu.

Sergej mi pokazuje komad zgrade koji je odletio u njihovo dvorište kada su ih bombardirali. 

Oprani veš među ruševinama (FOTO: Lupiga.Com)

„Kolika je to eksplozija bila kada je ovdje doletjelo“, pita se prevoditelj Denis. 

„Kada su nas bombardirali ovdje nije bilo ukrajinskih vojnika, samo civili. Nije bilo razloga da nas bombardiraju. Pucali su po nama iz zabave“, kaže mi Lila koja je sa Sergejem pobjegla iz stana 15 minuta prije nego što na njega pala razorna granata.

Detalj iz Borođanke (FOTO: Lupiga.Com)

I prije rata ovi su ljudi živjeli skromno. A sada nema ni toga. Cijela obitelj se inače hranila uzgojem na malom polju iza kuće. Imali su i pet kokoški. 

„Samo jedna je preživjela“, kaže Sergej i po prvi put primjećujem bijelu kokoš usred ništavila. Po tlu je razbacana šaka-dvije kukuruznog zrna.

Jedina preživjela kokoška (FOTO: Lupiga.Com)

„Imali smo rođake u ovim uništenim zgradama. Ne znamo jesu li pobjegli ili mrtvi. Ne znamo što je s njima. Mislimo da su mrtvi jer bi već dosad stupili u kontakt s nama. Barem da im tijela nađemo ako su mrtvi da ih pokopamo“, kaže Lila. 

Na um mi padne Prévertova pjesma „Sjeti se Barbara“ u kojoj se pjesnik pita je li čovjek kojem je Barbara trčala u zagrljaj u Brestu „od kojeg nije ostalo ništa“ umro, nestao ili živ.

"Tko radi ovakve stvari" - pita se Lila (FOTO: Lupiga.Com)

„Ne mogu shvatiti kakav je čovjek taj Putin. Tko radi ovakve stvari?“, pita me uznemireno Lila pa onda kaže pomirljivo: „Dat će Bog valjda da bude sve opet dobro“.

U centru Borođanke na malom trgu prolaznike gleda propucana glava najvažnijeg ukrajinskog pjesnika. Radi se o spomeniku Tarasu Ševčenku. Kada „fotkam“ na trgu rupe od granata u kadru vidim dvije svećeničke haljine. Bez riječi prolaze pored Ševčenka.

Propucani Taras Ševčenko (FOTO: Lupiga.Com)

Ukrajinci mi tijekom mojeg čitavog boravka ovdje žele pokazati da Ukrajina ima svoj vlastiti identitet pa me ne čudi kada mi Mihajlo pokaže na mural koji je „preživio“. 

„Volimo murale“, kaže mi što nije teško povjerovati jer su i po Kijevu posvuda.

Svećeničke mantije na razrušenom trgu (FOTO: Lupiga.Com)

Na povratku iz uništene Borođanke, u selu Vablja, susrećemo kamion koji odvozi trupla pronađena u selu kroj koje prolazimo. Iza kuće uz cestu otkrivena su dva groba. U njima 52-godišnja majka i sin. Tijela su zakopali susjedi.

Ispred kuće je malena vjetrenjača i premda je život stao ona se i dalje okreće. Policija nas ne pušta da odemo vidjeti grobove, ali nakon uvjeravanja nas ipak puste. Pored grobova je improvizirana meta ruskih vojnika.

Trupla majke i sina u crnim vrećama (FOTO: Lupiga.Com)

„Vježbali su“, Mihajlo mi kaže pokazujući na metu.

Nešto dalje, kroz malo razrušeno selo Andrijivka ususret ide pogrebna povorka. Sprovod izgleda kao sprovod. Nije važno odakle su ljudi. Ruka mi već krene za aparatom, a onda se sjetim što su me učili novinari kojima vjerujem – ne fotografiraj na sprovodu ljude koji plaču za pokojnima.

Tijela ubijenih su zakopali susjedi (FOTO: Lupiga.Com)

Pusta je „Varšavska autocesta" koja vodi prema Kijevu. Nadomak Buče iz rupe na cesti viri neeksplodirani projektil. Tužni podsjetnik na ukrajinsku stvarnost.

Ukrajinska stvarnost (FOTO: Lupiga.Com)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com