Ruske su granate prozračivale stanove u Saltivki, harkivskom kvartu na samom istoku Ukrajine. Uz sve to one su i preorale svaku asfaltiranu cestu, a krateri, kao posljedica njihova pada, uz proljetne su se kiše pretvorili u male bare u kojima se kote komarci. Četvrt za koju kažu da je najveća u Ukrajini, pretvorena je u grad duhova. Kvart u kojem od nekadašnjih pola milijuna stanovnika sada živi tek desetak posto od toga, mahom starijih. Žena je sjedila na klupi uz zgradu i u plastičnoj vrećici nosila humanitarnu pomoć, donaciju od crkve. Neki gospodin je prolazio obližnjom cestom i htio mi pokazati svoju kolekciju poštanskih maraka, ali se zaustavio i krenuo proklinjati Putina jer im svakodnevno šalje čestitke u obliku balističkih projektila. 

“Orci su tamo, u tom smjeru, prema Ruskoj Lozovi. Od tamo šalju granate na Harkiv”, objasnio je Sergej, inače volonter koji razvozi humanitarnu pomoć, a često služi i kao logistička potpora za vojsku. „Orci“ je naziv koji se u Ukrajini potpuno raširio, a njime se, dakako, cilja na potpunu dehumanizaciju neprijatelja. Logično, čovjeka je lakše ubiti kada mu oduzmemo sve ljudske osobine i pretvorimo ga u zvijer. Rat to, nažalost, traži. Također traži da se iz temelja promijeni sve, da se sve sruši i ponovo izgradi, da neki ostanu bez života, a drugi ga još dodatno obogate jer “rat je svemu otac i svemu kralj”, a tako će izgleda biti i ovog puta. 

Svaki razgovor završi s proklinjanjem Putina (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Prvi koji su napustili Ukrajinu, tjedan dana prije početka ruskog napada, najbogatiji su stanovnici ove zemlje koji su privatnim avionima otišli u Poljsku, Njemačku ili gdje već. Oni sretniji i s nešto sitne ušteđevine su sjeli u automobile i krenuli putem zapada, a oni koji se krpaju od prvog do prvog ostali su u svojim naseljima i za njih je jedina utjeha slušati domoljubne ili jednostavno čekati bolje dane. 

U međuvremenu je ukrajinska vojska potisnula Ruse oko Harkiva i oslobodila grad svakodnevnog granatiranja. Stanovnici koji su se skrivali u gradskom metrou izašli su van, ulice su se napokon napunile i trgovine su stidljivo počele otvarati svoja vrata. Možda se u grad vrati i nešto od onih stanovnika koji su izbjegli na zapad. 

Ljudi su se iz metroa napokon vratili u stanove (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Ono što svakako zadivljuje, ali i začuđuje, je to da su željezničke linije cijelo vrijeme u funkciji. Putnik tako može doći iz Kijeva u Harkiv ili iz primjerice Lavova u Kijev. Može uzeti dnevni ili noćni vlak, čak i spavaća kola. Nitko i ništa ne sprječava čovjeka da putuje zemljom i uvjeri se sam, koliko je to moguće, u ono što se događa na terenu. Svejedno, iz meni nepoznatih razloga, većina novinarskih ekipa koje izvještavaju o ratu u Ukrajini nalaze se u Lavovu, gradu koji je na samom zapadu Ukrajine. Tisuću kilometara od Harkiva, tisuću kilometara od zračnih uzbuna koje grad pretvaraju u jezivu pustoš, predaleko od bilo kojeg događaja vezanog uz rat. 

Prilikom ruskog raketiranja, sredinom travnja, pogođeno je nekoliko vojnih ciljeva oko Lavova, ali i vulkanizerska radnja, koja je po svemu sudeći stradala jer se nalazi u blizini pruge, stvarnog cilja napada. Ukrajinski medijski stratezi odmah su pokupili sve raspoložive novinarske ekipe u gradu i odvezli ih samo na mjesto napada na vulkanizersku radnju. Tog dana na desetine je novinskih i televizijskih kuća imalo istu priču. Tog je dana ovo postala najpoznatija vulkanizerska radnja na svijetu. Čak i mjesec dana nakon događaja, još uvijek sam viđao live javljanja ispred jedne te iste radnje, ali sad se izvještava kako se ona već lagano obnavlja jer “ništa ne može pobijediti želju za životom i za radom”. 

Taj se Lavov nalazi gotovo tisuću kilometara od prve borbene linije. To je otprilike kao i udaljenost od Lavova do Zagreba. Lavov se nalazi na rubu mitteleuropskog kruga, on je tu, povezan s Poljskom, ali nekad i u sastavu Austrougarske monarhije što se jasno vidi u arhitekturi i u zbijenim ulicama s kavanama i malim restoranima. Začudo, svi ti restorani i sve te kavane su krcate strancima. Isto kao i hoteli. Nemoguće je ući u Lavov i tek tako pronaći slobodan smještaj. Otprilike kao u visokoj sezoni na hrvatskoj obali. Svojevrsni turistički boom koji se događa u prijestolnici ukrajinskog zapada je zapanjujući. 

Na svakom uglu Lavova su ulični svirači, često s tradicionalnim bandurama (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Na tisuće novinara koji se nikad ne miču iz grada moraju nekako zadovoljiti svoje nepce, a za to se brinu ukrajinski ugostitelji koji znaju svoj posao i zadivljujuće su spretni i profesionalni. Na svakom uglu su ulični svirači. Uz tradicionalnu ukrajinsku banduru moguće je čuti domoljubnu pjesmu Crvena kalinu. U svim verzijama. Imamo i gitariste koji sviraju neku stvar od Scorpionsa, pa niz udaraljkaša ... i tako dalje. Između njih su prodavači sladoleda i kroasana, i brojne suvenirnice koje prodaju majice s ukrajinskim ratnim frazama: “Ruski korablj idi na hui” ili “Slava Ukraini”. 

Glavno okupljalište svih medijskih radnika je Medijski centar. Tamo se dobivaju kontakti, razmjenjuju se informacije, održavaju se press konferencije. Od tamo se dobivaju poveznice za daljnje traženje osoba za razgovor. Grad je živnuo, u njemu je sve puno stranaca s budžetom koji treba potrošiti. Ako, dakle, u vas postoji i najmanja trunka hedonizma, uživjet ćete se u svakodnevni ritam preživljavanja u barovima i restoranima, kavanama i pekarnicama, slastičarnicama i palančikarnicama. Da ne postoji policijski sat, pomislili bismo da Lavov proživljava svoju ekonomsku renesansu. Nedostaje još samo kakav divovski lunapark. Ali hej! Postoji nešto slično: za simboličnu donaciju, iz plastične puške možete gađati metu s likom Vladimira Putina. 

Najveći broj izbjeglica izašao je iz Ukrajine u trenutku kad su ruske snage opkolile Kijev. Grad od tri i pol milijuna stanovnika naglo je izgubio svoje stanovništvo. Danas je proces obrnut. Kijev se vraća kući. Rusi su se povukli iz predgrađa, a široke kijevske avenije ponovo su se počele puniti automobilima. Svaka cesta koja vodi u grad postala je linija kojom se ljudi vraćaju u svoje domove, za koje su mislili da ih možda nikad više neće pronaći. 

Pogodi Putina (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Bilo je deset sati navečer i već je počeo policijski sat kada smo stigli u Kijev nekoliko dana nakon što su ruske snage odustale od opsade grada. Ispred željezničkog kolodvora je puhao jak i hladan sjeverni vjetar koji se savršeno stopio s jakom sirenom zračne opasnosti. Što očekivati? Hoće li raketirati grad? Hoće li projektil pasti upravo na kolodvor kao bitan infrastrukturni objekt? Putnici koji su se našli vani nisu se uzbuđivali. Pušili su cigarete i pokušavali s pripadnicima teritorijalne obrane dogovoriti neki prijevoz do svojih domova. U Kijevu policijski sat traje od deset navečer do šest ujutro. Nakon deset sati vani ne smije biti nitko osim vojske i policije. Ali kao i toliko puta dosad, slavenska snalažljivost ne preže od provlačenja kroz pravila. U protivnom bi putnici koji stignu na kolodvor u večernjim satima morali čekati do jutra kako bi izašli. Pripadnik vojne kontrole pri izlasku s kolodvora sasvim je dramatično rekao: “Ako sad pješke kreneš do stana, netko bi te mogao ustrijeliti. Što oni znaju tko si ti i kakvim poslom hodaš gradom u kasni sat”.

Momci iz teritorijalne obrane, koji u gradu drže kontrolne točke, spremni su pomoći i odvesti svakog za kog vide da im se uklapa u rutu i njihovu noćnu smjenu. To su redom mladi ljudi, naoružani puškama i bez ikakvog ratnog iskustva, ali u svakom slučaju kadri su, ako do toga dođe, krenuti na neprijatelja. Ovdje je to postalo normalno. I razgovori o smrti nisu tabu. “Rat je, to se u ratu događa,” govore. 

Te noći na Kijev nisu ispaljeni projektili. Raketa je očito preletjela grad i završila negdje drugdje. No i Kijev se još uvijek nađe pod napadom. Povremeno se poneki projektil zabije u industrijsko postrojenje, skladište oružja ili u kakav sličan objekt od vojne i ekonomske važnosti. Raketiranje je poprilično selektivno i precizno. U samom gradu rat se ne osjeti i život kao da se probija kroz krhotine i želi zasjati u obliku kakav je bio prije ruske agresije. Ali znamo da je to još uvijek nemoguće. 

Na kontrolnim točkama su redom mladi ljudi, naoružani puškama i bez ikakvog ratnog iskustva (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Vlakovi koji iz Lavova voze u Kijev, dupkom su puni. Još nedavno u tim vlakovima nije bilo nikoga i vožnja je bila besplatna. Svejedno, ulice Kijeva i dalje ne žive prijašnjim životima. Ovdje se dani nižu i spajaju u beskrajnu nedjelju. Manjak prometa, manjak ljudi, manjak otvorenih radnji. Na svakom većem raskrižju postavljene su kontrolne točke, a mnoge ulice u potpunosti su zatvorene za promet. Opreza nikad dosta jer kako kažu iz vojske, očekuju još svašta pa tako nije isključeno i intenzivnije raketiranje grada. 

U samom centru Kijeva, na popularnom Maidanu, i dalje su postavljene barikade, ali oko njih više nema strogih kontrola kao što je to bilo u trenucima ruskog poluokruženja. Ova pozicija danas služi kao zgodno mjesto za javljanje uživo. Novinar će tako na sebe staviti kacigu, neprobojni prsluk i maramu palestinku, pa će medij za koji izvještava dobiti ekskluzivno “javljanje s ratišta”. Nakon javljanje novinar bi mogao prošetati stotinjak metara do najbližeg McDonaldsa. Ili do talijanskog restorana u ulici Hrešatik. 

Rat u Siriji bio je medijski najpraćeniji rat do ovog proljeća. No njegovo mjesto sad definitivno zauzima rat u Ukrajini. Mogli bismo to pripisati tehnološkom napretku i eksploziji društvenih mreža koje ulaze u svaku sferu našeg života, pri tom brišući granice fikcije i stvarnosti. Rat u Siriji nije bio najpraćeniji jer su novinari izvještavali s terena, iz rovova ili baš s prvih linija bojišta. On je bio najpraćeniji upravo zbog amaterskih snimki koje su radili sami akteri sukoba. Društvene mreže svih vrsta preplavili su video uradci i zainteresirani je čovjek praktički mogao pratiti rat u stvarnom vremenu, mogao je i pogledati neku bitku. Tad su se strogo počeli formirati tabori za i protiv te se cijeli krvavi sukob pretvorio u reality show ili igricu s navijačima. Kao da se radi o kakvom vražjem sportu. 

Majdan je još pod barikadama i kao takav izvrsna kulisa za javljanje uživo (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Sličnosti primjećujemo i u Ukrajini. Dok ukrajinska vojska strogo zabranjuje snimanje vojnika, odlazak na položaje, fotografiranje, čak i već granatiranih javnih objekata, medijski prostor svejedno se puni iz dana u dan novim informacijama. One dakako dolaze preko društvenih mreža, najviše Twittera ili, u Ukrajini i Rusiji vrlo popularnog, Telegrama. Stranice koje uređuju propagandisti jedne ili druge strane, dnevno imaju po stotinjak objava: video klipova, tekstova, fotografija. Sav taj materijal služi kao glavni izvor informiranja preko kojeg se formira slika o samom ratu. Na ruskim je stranicama moguće vidjeti pogođen ukrajinski rov s dvadesetak vojnika pretvorenih u mljeveno meso, a na ukrajinskim stranicama kolone uništenih ruskih tenkova. Kako provjeriti plasirane informacije u vremenu kada vijest mora biti instantna, kada mora odmah biti “gore”? Odgovor je jednostavan: nikako. 

Igor Zaharenko, vlasnik jedne od najvećih turoperatorskih tvrtki u Ukrajini, a danas reporter i volonter, posvetio se medijskom izvještavanju. 

“Svijet to mora vidjeti, to je jako bitno i za nas je važno”, kaže Igor koji inače govori i malo hrvatskog, a sasvim tečno francuski i engleski. Kaže kako je ovaj rat, uz sve ostalo, i medijski rat. Angažman ukrajinskih medijskih radnika je ogroman. 

“Zapadnom svijetu moramo pokazati zločine koje čini ruska vojska, a ruskom narodu moramo pokazati fotografije tijela mrtvih ruskih vojnika. Na taj način dobivamo bitku u ljudskim glavama”, uvjeren je Igor. 

Poruka koja je našla svoje mjeto i na suvenirima (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Čim je rat počeo građani su se u potpunosti angažirali i krenuli prijavljivati u volonterske organizacije i u vojsku. Profesor engleskog, 22-godišnji Anton Bondarenko, već se drugog dana prijavio u paravojnu desnu organizaciju, Pravi sektor (Desni sektor). Bez ikakvog vojnog iskustva, bez znanja rukovanja oružjem, bio je odbijen, ali za nekoliko dana dobio je poziv i primili su ga.

LUPIGA U „JAZBINI“ DESNOG SEKTORA (FOTO): S oružjem u rukama poručuju - „Nismo fašisti, već nacionalisti i domoljubi“

“Zapravo nismo radili ništa posebno. Dali su nam da čuvamo jednu zgradu u kojoj su se okupljali strani dobrovoljci, gdje su dobili oružje, prespavali i bili poslani na ratište”, kaže. Na pitanje nije li kontroverzno imati paravojne formacije koje često funkcioniraju paralelno sa službenom vojskom, rade stvari na svoju ruku, često i reketare, Anton kaže da je u trenutnoj situaciji to opravdano, da treba obraniti zemlju svim raspoloživim sredstvima i iskoristiti sve resurse. U ratu se, dakako, vade baš sva oružja (ili oruđa) pa tako i kontroverze oko ekstremnih organizacija kakva je ova Bondarenkova bivaju gurnute pod tepih. Zasad. 

“Mislim, ti ljudi mrze Ruse i to možda sad ne zvuči lijepo, ali izgleda da je potrebno. Zapravo, ne mrze Ruse već mrze Putina”, objašnjava nam Anton dok sjedimo ispred jedne male kavane koja je, kako kaže, bila otvorena cijelo vrijeme ruskog poluokruženja. 

Život u skloništu (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Mržnja koja se razvija prema Rusima i ruskom jeziku ostat će ovdje još godinama. Vozeći se u automobilu s volonterima prema Buči, nisam samo jednom bio ispravljen oko izgovora imena glavnoga grada. 

“Rusi kažu Kijev, a mi kažemo Kyiv”, inzistirala je mlada volonterka Eva, koju krasi duga crvena kosa, pokrivena zelenom vojnom kapom. 

“Ne smiješ reći Dnjepar već Dnjipro, to je po ukrajinski”, ispravit će me kasnije i drugi put. Problem je to i za ljude koji govore suržik, odnosno mješavinu ukrajinskog i ruskog jezika, a takvih je u Ukrajini, posebno u istočnim regijama, mnogo. Suržik je inače naziv i za kruh napravljen od mješavine žitarica, a u Ukrajini su se jezici miješali stoljećima i taj je miks teško razmrsiti. Po logici stvari, zašto bi ga se i razmrsilo. Nije jezik taj koji ubija ljude, već čelična mašina koja gazi preko plodne zemlje. 

Dok su u predgrađima Kijeva ruski tenkovi još uvijek mijenjali gradske vizure, u Petrogradu je Natalija upravo završila tečaj osteopatije i bila spremna da okrene novu stranicu u životu. Upravo tog dana javio joj se ujak iz Kijeva i sasuo na nju drvlje i kamenje zbog ruskog napada, a nakon toga s njom je prekinuo svaku komunikaciju. Njezin slučaj nije jedini. Gotovo svaka osoba s kojom sam imao prilike razgovarati kaže da ima rodbinu u Rusiji, ali da se vrlo rijetki javljaju s riječima podrške. Raskol između obitelji, između rođaka i prijatelja svakim danom samo se sve više produbljuje i pitanje je gdje će stati. 

Kijevske avenije još uvijek ne žive prijašnje živote (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Put do kijevskih satelitskih gradova danas je čist, ali dotamo je moguće doći samo uz vojnu pratnju. Irpinj i Buča dva su grada čija imena su žestoko odjeknula u svjetskim medijima nakon što je u njih ušla ruska vojska i ostala tamo punih mjesec dana. Ova dva grada, četrdesetak kilometara udaljena od Kijeva, služe kao ugodna mjesta za život srednje više klase. U Buči se nalazi puno kuća i vikendica koje svojom ljepotom jedna nadmašuju drugu, a Irpinj je mali, uređen grad lijepih parkova i šetnica. 

Irina Kulinkova jedna je od mnogih koja je napustila vikendicu u Irpinju i vratila se u Kijev. Kaže kako je njihova kuća temeljito opljačkana, ali još uvijek ne zna tko ju je opljačkao. Možda su Rusi, a možda su i lokalni banditi. Pljačkanje u ovom kaotičnom vremenu nije rijetkost, ali Ukrajinci se s takvima brutalno obračunavaju. Kad se dozna da je netko ulazio u tuđe kuće i krao, njega se zaveže za stup, skinu mu se hlače i prolaznici su pozvani da se na toj osobi ižive udarcima po stražnjici. Koriste se štapovi, letve i šibe. Internet je prepun takvih snimaka. 

Irpinj - idealno mjesto za srednju višu klasu sada to više nije (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

U Kijevu, pored parka Holosiivsky, nalazi se humanitarna organizacija Proaktiv generation. Tamo volontira i Oleg, nekadašnji filmski radnik, skaut za lokacije u službi stranih produkcija koje snimaju filmove u Ukrajini. Na početku rata on je svoju obitelj ukrcao u auto, uzeli su maksimalno stvari koliko su mogli i otišli u selo pod pretpostavkom da će tamo biti mirno.

“Mislili smo da u selu neće biti rata. Pretpostavili smo da to neće biti zanimljivo za rusku vojsku već da će tenkovi krenuti ravno za Kijev. Selo se nalazi na glavnoj cesti iz Rusije za naš glavni grad i to mi je bila neka logika zaključivanja. Svi su iz Kijeva pobjegli pa smo to napravili i mi, ali očito u pogrešno selo”, govori Oleg dosta uzbuđeno i još uvijek iznenađeno.

Na pitanje kako se njegovo selo zove, kroz šalu kaže New Boston. Svi okupljeni se nasmiju jer riječ je očito o raširenoj šali za selo Nova Basan koje se nalazi devedeset kilometara istočno od Kijeva. 

Neki su iz Kijeva pobjegli na selo, misleći da će tamo biti sigurni (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

“Ono što se dogodilo nisam mogao vjerovati”, nastavio je s pričom Oleg: “Oni su ušli u selo, stali i ostali tamo 31 dan. Pitali smo se zašto to rade i koji im je uopće cilj. Ušli bi u kuće ljudi koji nisu bili tamo, ispraznili sve vrijedne stvari i stavili ih na kamion. Nama to nje bilo jasno, zašto to rade? Došli su skroz iz Rusije da bi nekome iz kuće ukrali televizor? Zatim su ulazili u naše kuće i ispitivali stanovnike ima li među nama banderovaca, imamo li kakve veze s vojskom. Mi bismo svoje mobitele porazbijali do te mjere da se na ekranu ništa nije moglo vidjeti već su bili dobri samo za pozive. Da to nismo napravili pregledali bi nam sve što imamo od fotografija i mreža, a tko zna što se tu može naći. Među njima je bilo i Čečena. Jedan dan Čečeni su ušli u našu kuću, ali kad su vidjeli da imamo djecu dali su nam neke slatkiše. Nisu bili nasilni.”

Kako to već biva, ruska je vojska u selu postavila kontrolne točke, iskopali su bunkere i djelovalo je kao da će tamo ostati neko vrijeme. 

Olegov prijatelj, Igor Medev, koji ima vikendicu u istom selu i koji je u to isto vrijeme boravio u “Novom Bostonu”, imao je malo manje sreće. On je pod sumnjom da surađuje s vojskom, u improviziranom zatvoru proveo punih osamnaest dana. U malenoj šupi bilo je njih deset, a dnevno bi dobili samo litru i pol vode. Igor je izvadio mobitel, pokazao mi kako je izgledao prije i usporedio to sa svojim sadašnjim izgledom: “Imao sam osamdeset i osam kilograma, a sad imam sedamdeset i pet.”

Zidovi podsjećaju na svakodnevnu smrt (FOTO: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić)

Kad je u selo ušla ukrajinska vojska, ruska se povukla na drugi kraj sela, udaljen oko tri kilometra. Tad su počele borbe i granatiranja. 

“Mi smo bili između. Možeš misliti kako nam je bilo. Ušli smo u podrum i nismo izlazili danima. Tamo je bila moja žena, dvoje djece, moji stari roditelji, dvije mačke i dva psa. Po cijele smo dane osluškivali detonacije i čekali da sve završi. Na ulicama je bilo tijela mrtvih vojnika, ali i civila. Nije bilo pametno izaći, ali nekad si jednostavno morao”, prisjeća se Oleg i još jednom potvrđuje da svaki rat uzima ono što čovjeku najviše treba - dostojanstvo. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Hrvoje Ivančić