Nagorno Karabah proklet je komad planine između Armenije i Azerbejdžana. Ova regija, nastanjena većinom Armencima, bila je za vrijeme Sovjetskog Saveza dio Azerbejdžanske Sovjetske Republike. Slabljenjem SSSR-a, jača želja za pripojenjem matici Armeniji, praćena nemirima i povremenim sukobima, a 1991. godine, nakon što su i Armenija i Azerbejdžan proglasili neovisnost počinje ozbiljan rat. Trebalo je, u tri godine, iskopati 30.000 novih grobova na prostoru veličine dvije prosječne hrvatske županije, da bi 130.000 etničkih Armenaca, stanovnika Nagorno Karabaha izvojevalo pobjedu u njihovom "ratu za neovisnost". Oko 50.000 Azerbejdžanaca, koji su također živjeli u regiji, sada živi negdje drugdje. Zbog rata, oko 200.000 Armenaca napustilo je Azerbejdžan, a 600 000 Azerbejdžanaca otišlo je iz Armenije. 

Iako su dobili "domovinski rat", u "borbi za međunarodno priznanje" brutalno su poraženi sa 193:0. Niti jedna zemlja članica UN nikada ih nije priznala, a kako stvari stoje nikada niti neće.

Prefiks Nagorno dolazi iz ruskog jezika i znači visoravan dok se ime Karbakh sastoji od dvije riječi, kara što znači crno na turskom i bakh ili vrt na perzijskom jeziku. Do Nagorno Karabaha vodi tek jedna jedina cesta preko armenskog grada Goris. Ne naplaćujemo ulazak, ali se naplaćuje izlazak, poslovni je model po kome funkcionira vizni režim ove tvorevine. Može se ući bez vize, ali bez nje nema izlaska iz "zemlje". Dobiva se za desetak minuta i desetak dolara u Ministarstvu vanjskih poslova, omanjoj kući, u glavnom gradu Stepanakertu. 

Razmišljajući kako provodi vrijeme ministar vanjskih poslova države koju nitko ne priznaje, ne možemo se ne sjetiti Malog princa i njegovog susreta s usamljenim, pomalo tužnim kraljem malog planeta koji je bio tako mali da na njemu nije bilo podanika kojima bi kralj vladao. No, kralj je objasnio Malom princu da on ne vlada samo svojim planetom, nego, ni više ni manje, cijelim svemirom. "Odrasli su zaista čudni", pomislio je Mali princ, napuštajući kralja, a mi smo pomislili isto napuštajući, vjerojatno, najuzaludnije ministarstvo vanjskih poslova na svijetu.

Puste ulice Stepanakerta, glavnog grada nepriznate države u kojoj je ostalo živjeti manje od 150.000 ljudi (FOTO: Franjo Tot)

A da su odrasli zaista čudni najbolje se vidi u selu Vank, tridesetak kilometara od Stepanakerta. "Privlačenje stranih investicija", mantra je svih država pa i onih nepriznatih. Najlakši način, opet svi razmišljaju jednako, je preko dijaspore. Malo, mirno seoce s tisuću duša tako je jednog sasvim običnog ponedjeljka razbudila teška građevinska mehanizacija. Levon Hayrapetyan, milijunaš koji je bogatstvo stekao trgujući balvanima po Rusiji, odlučio je u svom rodnom selu sagraditi grandiozni hotel u obliku Titanika. Ponudu hotela obogatio je kipovima grčkih bogova, kopijama slika impresionista i Van Goghovom bistom. U ekscentrično uređenom parku dao je urezati u stijenu desetometarsku glavu lava koji riče kada se prođe pored njega, a iznad javnog zahoda parkirao je oldtimera. 

Specifična arhitektura okružuje i nogometni stadion u glavnom gradu Nagorno Karabaha (FOTO: Franjo Tot)

Isti arhitektonski smjer može se prepoznati i oko nogometnog stadiona u Stepanakertu - stupovi rasvjete u obliku ženskih statua koje na glavi imaju sjenilo za žarulje ili fontana iz koje vire samo ruke u utopljeničkom grču. Na tom stadionu, prije spomenuti milijunaš, jedne je godine organizirao masovno vjenčanje za 678 lokalnih parova. Svaki par na poklon je dobio lijepi iznos u protuvrijednosti od 2.500 dolara. Devet mjeseci poslije mediji su javljali o gužvama u rodilištu, kako trudnice čekaju u redovima na porod.

Rat nikada nije daleko u Nagorno Karabahu i sve podsjeća na njega. Muzej palih vojnika pun je, od poda do plafona, fotografija mladića koji su poginuli u ratu. Soba za sobom, hodnik za hodnikom, oči s portreta prate vas u tišini.  U zgradi pored je Muzej nestalih vojnika... Šuša, grad koji je bio azerbejdžansko uporište za vrijeme rata, osvojen u najvećoj bitci tog rata i dan danas je razrušen, bez nade da će ikada biti obnovljen. 

Svjedok službenog kraja rata nakon potpisanog primirja bio je i jedan građanin Hrvatske. Goran Milić, poznati televizijski novinar i putopisac na svakom svom putovanju, gdje god bio, od Patagonije do Australije, uvijek nađe ponekog Hrvata koji ima neke veze s krajem u kojem se nalazi. U Nagorno Karabahu njegov bi Hrvat bio Zoran Milanović, bivši premijer i uskoro i bivši šef SDP-a koji je tamo proveo 45 dana u mirovnoj misiji OESS-a, nadgledajući provedbu primirja.

Rat je završio, ali mir zapravo nikada nije počeo. Čarke na linijama fronte bile su svakodnevne, tihi sukob trajao je desetljećima. A onda je početkom travnja ove godine Nagorno Karabah opet završio u medijima. Krenuli su tenkovi, grmjeli su topovi, mrtvi se broje na desetke. Požar je planuo na mjestu gdje je već sve izgorjelo, gosti Titanika bježali su u potpalublje, a vrijedni radnici Muzeja palih vojnika pripremali su nove okvire za fotografije.

Ljudi započinju ratove, ljudi ih i završavaju. Ispušu se mržnje, bjesovi i zla. No, ima ljudi, ima mjesta gdje ratovi nikada ne završavaju. U Nagorno Karabahu grobovi su svježe iskopani. Nad njima mramorni muškarci u uniformama, ispod njih kitice plastičnog cvijeća. Položili su sina pored oca koji ga tu čeka od posljednjeg rata. Obojicu će slaviti kao heroje. Meso trune brzo, mramor i plastika su vječni. A mržnja?

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Franjo Tot