LUPIGA NA PROSVJEDU PEGIDE

Kako izgleda mržnja u Dresdenu

ritn by: Jerko Bakotin | 03.06.2016.
LUPIGA NA PROSVJEDU PEGIDE: Kako izgleda mržnja u Dresdenu
„Ovo je obaveza jednog Nijemca. Ostali više nisu Nijemci! Oni na zapadu, to su polu-muslimani! Oni su protiv normalnih Nijemaca“, oštro nas „brifira“ jedan od Pegidinih prosvjednika u masi sakupljenoj na drezdenskom Altmarktu, opremljenoj stotinama zastava, transparenata, merkelofobnih i ksenofobnih natpisa. Vidljiv je snažan prezir prema političkim strankama i prema medijima – parola Lügenpresse („Lažljivo novinstvo“) ovdje je betonirani aksiom i obrana protiv svih kritičara, sve u jednom. Masa plješće porukama s pozornice. Šarena je to skupina od dvije-tri tisuće ljudi, raznolike koreografije. Osim klasičnih njemačkih i saskih zastava, česte su one s nordijskim križem, ali u njemačkim bojama. „Tal der Ahnungslosen“ („Dolina neprosvijetljenih“) - tako su ostali istočni Nijemci podsmješljivo nazivali stanovnike Dresdena i okolice: to je bilo jedno od dva područja na kojima nije bilo moguće hvatati TV-stanice iz Zapadne Njemačke.

Masa sakupljena na drezdenskom Altmarktu, opremljena stotinama zastava, transparenata, merkelofobnih i ksenofobnih natpisa, dostojanstveno sluša kičastu melodiju, miks polaganog ritma i orkestralnih semplova, muziku jeftinu kao što je to svaki nacionalni ponos.

„To je njihova himna, sami su je komponirali“, objašnjava nam novinar Sächsische Zeitunga, iskusni gradski mačak.

„Podsjeća malo na Conquest of Paradise“, dodat će, misleći na Vangelisov popularni kliše-uradak.

U tom ponosu nazvanom „Zajedno smo jaki“ uživaju izborana i namrgođena, većinom postarija lica pod šiltericama i šeširima, pa poneki trbuh što viri ispod karirane košulje; tu i tamo vidi se pirs ili tetovaža, ali publika većinom izgleda kao da je netko sakupio prosječnu zagrebačku četvrt, svakako udaljenu od šminkera sa špice, i pozvao ih na tjedni ritual ispoljavanja prkosa i mržnje. Svakog ponedjeljka, još tamo od listopada 2014. godine.

Pegida protest
Svakog ponedjeljka još od listopada 2014. godine. Nekada i po 25.000, a danas tek dvije-tri tisuće ljudi. (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovaj transparent vam sve govori“, pokazuje nam visoki, sasušeni prosvjednik sliku Angele Merkel koja sjedi na zlatnom tronu, pod turskom zastavom. Njegov sudrug objašnjava da je u photoshopu umjesto Erdoğana ubacio kancelarku. Na posteru piše „Kalifa Merkül: Od srpnja dolazi moj novi narod!“.

„To je nezamislivo! Otvoriti granice prema Turskoj, pa to je kao kad bi se Amerika otvorila prema Meksiku! Kriminal prema njemačkom narodu, ludilo!... Wahnsinn! Wahn-sinn!...“, uzrujano mantra naš sugovornik, otprilike šezdesetak godina star.

„Dolazite ovdje svakog ponedjeljka“, pitamo.

„Svakog, svakog, već skoro dvije godine. Kiša, oluja, snijeg, nema veze... I stare žene dolaze!“, odgovara.

„Mislite da je to važno?“, zanima nas

„Važno? Pa to je obaveza jednog Nijemca!“, kaže gotovo u čudu. Kao da pitamo nešto samorazumljivo.

Khalifa Merkel
Na posteru piše „Kalifa Merkül: Od srpnja dolazi moj novi narod!“ (FOTO: Lupiga.Com)

„Ostali više nisu Nijemci! Oni na zapadu, to su polu-muslimani! Ne samo to, oni su protiv normalnih Nijemaca! Vidite onaj trg tamo preko, tamo je dvjesto antifašista. Čuva ih dvadeset i pet policijskih automobila. Dolaze ovdje i viču nam da smo nacisti. A oni? Pa to su sve primatelji socijalne pomoći, sve Hartz IV! Neradnici, sami niti imaju posao niti idu raditi, a pozivaju čitav svijet da dođe ovdje! Dobrodošli! Willkommen, jaa, will-kommen!“, rasteže ironično, kriveći usta. „Hartz IV“ je, da objasnimo, naziv jedne od reformi tržišta rada, koja je u javnosti postala sinonim za Arbeitslosengeld II, odnosno naknadu za nezaposlene, pa čak i za milijune pripadnika siromašnih društvenih slojeva i njihov društveni milje.

U međuvremenu s male bine, ukrašene natpisom „Zaustavimo islamizaciju Zapada!“, započinju nastupi Pegidinih (Patriotische Europäer gegen die Islamisierung des Abendlandes – „Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada“) govornika.

Pegida protest
Na Pegidinoj karti Europe Hrvatska nije u Europskoj uniji (FOTO: Lupiga.Com)

„Prijatelji! Svi znamo da je jedino rješenje je da se prekine sa zidom šutnje i ignoriranja te glasno poruči da nećemo primati višak stanovništva iz Afrike i arapskih zemalja. Europa neće biti vaša domovina!“, poručuje se s govornice uz glasan pljesak i uzvike odobravanja.

„Prijatelji! Svakog imigranta koji dođe treba automatski vratiti natrag, bez postupka o azilu. Brodovi moraju biti uništeni, a krijumčari pohapšeni. Tada će životi biti spašeni. Sve ostalo je ludilo!“, nastavlja čovjek po imenu Siegfried Däbritz, jedan od Pegidinih vođa.

Masa opet plješće. Šarena je to skupina od dvije-tri tisuće ljudi, raznolike koreografije. Osim klasičnih njemačkih i saskih zastava, česte su one s nordijskim križem, ali u njemačkim bojama – takav su dizajn zastave, inače, nakon Drugog svjetskog rata predlagali konzervativci. Od stranih naročito su popularne mađarske i ruske zastave. Bizarno je koliko se ovdje nalazi putinofila: „G7 – politički promašaj, samo G8 donosi mir. Bravo za Rusiju i Putina“, piše na jednom transparentu. Neke natpise – recimo onaj „Za domovinu i obitelj – zaustavite politiku naseljavanja“ – uredno bi mogli potpisati Željka Markić i Ladislav Ilčić: univerzalna bijeda ksenofobije.

Rusofili
„G7 – politički promašaj, samo G8 donosi mir. Bravo za Rusiju i Putina“ (FOTO: Lupiga.Com)

“Islamisti nisu dobrodošli“, poručuje se na drugoj zastavi, „Islam – ne hvala“ piše ispod slike prekrižene džamije, potom „Svakom narodu njegova vlastita zemlja, a ne svakom narodu komad Njemačke“. Slučaj - taj prevajani gad - ironično se poigrao, pa je baš u blizinu natpisa „Pegida – za budućnost naše djece“ postavio piratsku zastavu s lubanjom i prekriženim kostima i – ukoliko nije riječ o kritici neoliberalnog darvinizma – suludim natpisom „Obveza izvrsnosti“ (Commitment to Excellence).

Vidljiv je snažan prezir prema političkim strankama i prema medijima – parola Lügenpresse („Lažljivo novinstvo“) ovdje je betonirani aksiom i obrana protiv svih kritičara, sve u jednom. Sve su to – poručuju transparenti – Volksverräter („Izdajnici naroda“). Objekt čiste, nepatvorene mržnje je i Fatima Merkel. Ne samo da je treba izvesti na sud, nego se kancelarki poručuje: „Tko je našu zemlju izdao, treba se peći u paklu!“. Pri tom je, uz montirane merkelovski sklopljene ruke, predstavljena kao – pečena kokoš.

Sve vrvi od izraelskih zastava, zanimljiv pokušaj ograde od nacista, s obzirom na Pegidin arsenal mržnje usmjeren protiv čitave religijske skupine. Na jednom prijašnjem prosvjedu pojavio se i transparent „Islam je karcinom“, dok su pojmovi Lügenpresse i Volksverräter dobro kotirali u nacističkom leksiku. Prije mjesec dana šef Pegide, Lutz Bachmann, osuđen je na novčanu kaznu zbog govora mržnje – na Facebooku je izbjeglice opisao kao „stoku“ i „hrpu govana“. Njegovi sljedbenici, međutim, paralele s nacistima pronalaze kod svojih protivnika, uključujući - zbog solidarizacije s izbjeglicama - i Crkve.

Pegida protest
"Protiv nacizma" na Pegidinom prosvjedu (FOTO: Lupiga.Com)

„Na Crkve se više ne možemo osloniti! Onda, 1989. godine, su stajale na strani naroda, jer su i same u komunizmu bile potlačene, ali inače su uvijek stajale na strani moćnih. Tako je bilo i u nacionalsocijalizmu, tako je danas ponovno“, čuje se s pozornice. Pljesak.

„Nije to jedina paralela. Danas kancelarka i predsjednik (Joachim Gauck op.a.) kažu da islam pripada Njemačkoj. A Crkve stoje pored toga, to je sramotno! Petero mojih poznanika nedavno je službeno napustilo Crkve. One više nemaju veze s kršćanstvom, to su koncerni industrije azila“, poručuje se s istog mjesta. Zvižduci.

„Ljudi! Postojao je već jedan kancelar koji je bio prijatelj islama. Njegovo ime bilo je Adolf!“, nastavlja Däbritz. Potom citira Hitlera, koji je jednom prilikom ustvrdio kako je šteta što su Franci zaustavili islamske prodore iz Španjolske. Naime, da su prihvatili islam, ratničku vjeru, smatrao je glavni zločinac Trećeg Rajha, Germani bi sigurno osvojili svijet, u čemu ih je spriječilo jedino kršćanstvo. Pegidin huškač potom citira i Heinricha Himmlera.

„Protiv islama nemam apsolutno ništa, jer on ljude u bošnjačkoj SS-diviziji Handžar odgaja tako da im obećava nebo u slučaju da padnu u borbi. Za vojnike je to vrlo praktična i simpatična religija“, rekao je šef SS-a. Riječ je, inače, o istoj postrojbi u kojoj je služio i Husein Đozo, imam među čije poštovatelje spada ministar Zlatko Hasanbegović. A ovdje je Pegida koristi da konstruira vezu islama i nacizma.

Dresden Frauenkirche
Povorka potom odlazi u kraći prosvjedni marš po starom dijelu grada, prolazeći nedaleko novoizgrađene barokne Frauenkirche. Originalnu crkvu su zapadni saveznici 13. veljače 1945. godine sravnili sa zemljom zajedno s dobrim dijelom grada (FOTO: Lupiga.Com)

Na scenu potom stupa bivši član CDU-a, obraćajući se „probuđenima“ i „onima koji još spavaju“. Nakon napomene da su svi okupljeni tu kao „jedna obitelj“, vuče paralele od Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP) preko Partije socijalističkog jedinstva (SED) koja je vladala istočnom Njemačkom, do današnje njemačke vlasti. Zapjenjeno grmi protiv spašavanja banaka tijekom financijske krize.

„Uvijek socijalizam! Ali kada su nešto uradili za malog čovjeka koji ima svoju malu firmu, za radnika koji može nešto izgubiti!? Zato sam ovdje! Radi se o budućnosti moje kćerke!“, objašnjava i dobiva aplauz.

„Nismo mi radikali, nego građanska sredina!“, poručuje, a gomila na to skandira „Lügenpresse! Lügenpresse!“. Govornik se potom, gotovo zapomažući, ali i prijeteći, obraća kancelarki Merkel.

„Frau Merkel, ovdje stoje vaši birači. Četiri petine nas su barem jednom zaokružili CDU, ali više nikada to nećemo napraviti“, zaključuje. Ni on nije propustio napasti izbjeglice, nazvavši ih „luđacima“.

Povorka potom odlazi u kraći prosvjedni marš po starom dijelu grada, prolazeći nedaleko novoizgrađene barokne Frauenkirche. Originalnu crkvu su zapadni saveznici 13. veljače 1945. godine sravnili sa zemljom zajedno s dobrim dijelom grada, pri čemu je spaljeno dvadesetak tisuća civila.

Pegida protest
„Pegida – za budućnost naše djece“ uz piratsku zastavu s lubanjom i prekriženim kostima (FOTO: Lupiga.Com)

„Festung Europa! Festung Europa! (Tvrđava Europa)“, viče povorka – što je izvorno bio naziv za navodno neosvojivu Europu pod nacistima. Potom „Wider-stand! Wider-stand!“ („Otpor“) ili „Ab-schieben!“ („Deportirati!“). Najčešća parola je ipak „Wir sind das Volk!“ („Mi smo narod!“) - izvorno je to bio moto prosvjednika protiv vlasti DDR-a 1989. godine koji je Pegida, pervertirajući izvorni smisao preuzela, kao i tradiciju prosvjeda ponedjeljkom. 

U DDR-u je smisao bio građanski otpor diktaturi, u Pegidinom svijetu to je etnička odrednica – što je, doduše, postala već te '89. kada se „Wir sind das Volk“ preobrazilo u „Wir sind ein Volk“ („Mi smo jedan narod“), što je naglašavalo jedinstvo istočnih i zapadnih Nijemaca.

Na drugoj strani ceste nalazi se anti-prosvjed tristotinjak, što bi rekao naš sugovornik „primatelja socijalne pomoći“. Prevladavaju uobičajeni sumnjivci: antifašisti i, čini se, studenti. Protuprosvjed organizira „Gepida“, što je kratica od „Iznervirani građani prosvjeduju protiv netolerancije drezdenskih autsajdera“.

„Wir sind die Mauer, das Volk muss weg!“, skandiraju ksenofobima, odnosno - „Mi smo zid, narod mora otići!“.

Između njih i Pegide – nekoliko desetaka policajaca. Više sudionika inzistira da ne fotografiram, ili ako to radim, barem da pripazim da se ne vide lica.

Pegida protest
Između anti-prosvjeda i Pegide stajalo je desetak policajaca (FOTO: Lupiga.Com)

„Lako me je pronaći“, upozorava bradonja na invalidskom triciklu.

Boje se neonacista. Na današnjem Pegidinom prosvjedu, naime, i nije bilo die-hard nacističkih batinaša, ali ne samo da ih je inače na prosvjedima znalo biti, nego ih u pokrajini ima u izobilju. Osim toga, Pegidine prosvjede – kako u Dresdenu, tako i u njenim „podružnicama“ diljem Njemačke – često je pratilo nasilje, pri čemu je redovno dolazilo do fizičkih napada i nanošenja ozljeda protuprosvjednicima te policijskim i medijskim radnicima.

Zašto su - od šesnaest saveznih pokrajina - baš Saska i njena prijestolnica, Dresden, postali prijestolnica islamofobije i nacionalizma? Naizgled apsurdno, ali većina „zabrinutih građana“ je u cijelom životu priliku vidjeti makar jednog pripadnika islamske religije imala samo - na televiziji. Od početka 2015. godine pokrajina je primila 77.000 izbjeglica, no prema dostupnim podacima, do 2014. godine među više od četiri milijuna Sasa živjelo je jedva 0,4 posto muslimana. Riječ je o jednom od etnički najhomogenijih područja u Njemačkoj. Međutim, u Saskoj problemi s desnim ekstremizmom i ksenofobijom postoje odavno, upozorava me to poslijepodne Albrecht von der Lieth, glasnogovornik Büdnis Dresden Nazifrei, odnosno „Saveza - Dresden bez nacista“.

„Sigurno je da postoji direktna veza između Pegidinog verbalnog i onog fizičkog nasilja. Prošle godine se četvrtina svih napada na izbjeglice u čitavoj Njemačkoj dogodila upravo u Saskoj. Bachmann je, uostalom, viđen u Freitalu (naselju gdje je došlo do nasilnih prosvjeda protiv izbjeglica op.a.). Ako bi Pegida sutradan nestala, to bi bilo dobro jer bi nestalo barem to neposredno djelovanje, ali dugoročni problemi ne bi bili riješeni. Pegida nije uzrok, nego prije simptom problema“, objašnjava von der Lieth. Za specifičnu ovdašnju političko-društvenu konstelaciju postoji i poseban pojam - „saski odnosi“.

Pegida protest
"Pegida nije uzrok, nego prije simptom problema" - Albrecht von der Lieth (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovdje je dvadeset i pet godina na vlasti CDU, koji je u Saskoj ultrakonzervativan i svjesno su hvatali i glasove na samom desnom rubu. Kada su počeli masovni napadi na izbjegličke domove, premijer Stanislav Tilich se javno suprotstavio Merkel, kazavši da islam ne pripada Njemačkoj, dok je ministar unutrašnjih poslova spominjao osnivanje posebne komisije za kriminalitet izbjeglica. Na taj način se iskazivalo razumijevanje za desnicu“, govori nam diplomirani teolog i doktorant s temom političkog angažmana protiv desnog ekstremizma.

Desno-konzervativno su, kaže, ovdje nastrojeni i sudstvo i policija, koja uvelike blagonaklonije pristupa desničarskim prosvjedima nego li antifašističkim, pa nije rijetkost vidjeti, primjerice, kako na protestima propagandni materijali AfD-a stoje u policijskim automobilima, ili se ne reagira na salutiranje desnicom. Demonstracije Pegide vlasti uvijek spremno odobravaju, dok se za Gepidine stalno pronalaze nekakvi prigovori.

„Dobar primjer je situacija iz 2013. godine, kada je jedan anti-nacistički prosvjednik osuđen na dvadeset mjeseci zatvora – bez mogućnosti uvjetne kazne – zato što je navodno megafonom pozivao sudionike da blokiraju nacistički skup, koji je bio prijavljen i time legalan. S druge strane su pripadnici desnoekstremističke grupacije 'Sturm 34' zbog nanošenja teških tjelesnih povreda i osnivanja zločinačke organizacije osuđeni na - novčane i uvjetne kazne. Ukratko, desetljećima imamo desnu vlast i policiju te sudstvo koje umanjuje probleme desnog radikalizma, ili čak podupire“, objašnjava.

Koliko je Saska desno orijentirana, pokazuje podatak da je 2004. godine na izborima za pokrajinski parlament, Landtag, otvoreno neonacistička Nacionaldemokratska partija (NPD) dobila preko 190.000 glasova, odnosno 9,2 posto. Moj sugovornik napominje da do te godine NPD uopće nije bio pretjerano snažan. Tada je, međutim, u CDU-u izbio veliki skandal i odjednom je NPD ojačao, što pokazuje koliko su demokršćani okupljali i žestoku desnicu.

Pegida protest
Anti-prosvjednici se boje neonacista (FOTO: Lupiga.Com)

Za ilustraciju saske atmosfere može poslužiti i priča jednog aktivista s kojim smo razgovarali istog dana, a koji je bio u Heidenauu, u kojem je prošlog kolovoza više od tisuću desnih radikala pokušalo napasti dom za izbjeglice. Zbog teških sukoba u kojima su ekstremisti ozlijedili i više policajaca mjesto je steklo nacionalnu pozornost.

„To je bilo nešto najgore što sam vidio u životu. Mislim na razinu organizacije desnih ekstremista. Aktiviste, koji su iz Dresdena pristizali da bi štitili dom, napadali su već na kolodvoru, a navečer su čak blokirali ulice okolo doma, i u patrolama zaustavljali automobile koji su pokušavali izaći ili ući u četvrt te svjetiljkama provjeravali tko je unutra. Policajaca je bilo svega nekoliko desetaka, pa je drage volje surađivala s nama aktivistima“, pripovijeda nam mladić, koji je zamolio za anonimnost. Nakon dva dana je, kaže, policija došla spremnija, opremljena i vodenim topovima. Međutim, nakon što je izbio sukob s neonacistima, snage reda su vrlo grubo razbile i antifašistički prosvjed, pa je više aktivista završilo u bolnici.

Rasizam, ipak, nije specijalitet samo saske policije: u Hannoveru je jedan policajac ne samo fizički zlostavljao privedene izbjeglice (zločini: nedostatak dokumenata, vožnja vlakom bez karte), nego i prisilno hranio pokvarenim svinjskim mesom.

Pegida je, inače, na svojim vrhuncima okupljala i po 25.000 ljudi, a sastav je, kaže von der Lieth, na početku bio prilično raznolik.

„U Dresdenu je, inače, raširen rasizam na svakodnevnoj razini, koji je posve normaliziran i ne vidi se kao nešto problematično. Prosvjedi su, jasno, na početku privlačili takve građane, ali bilo je primjerice i ljudi koji su prosvjedovali protiv radio-televizijske pretplate, ili protiv 'genderizacije govora'. Bila je to čudna heterogena skupina, ali kako je tijekom 2015. godine retorika postajala sve žešća, ti drugi prosvjednici više nisu mogli tolerirati rasističke poruke s bine pa su otišli. Na kraju se klijentela homogenizirala u desnoradikalnom smislu, to su ljudi do kojih se argumentima uopće ne dopire, i tako je to uglavnom ostalo do danas“, nastavlja nam tumačiti.

Pegida protest
Heidenau gdje je prošlog kolovoza više od tisuću desnih radikala pokušalo napasti dom za izbjeglice (SCREENSHOT: YouTube)

Što se aktualnog stanja tiče, kaže, nema novih sudionika, uglavnom je riječ o nekoliko tisuća ljudi koji jednom tjednom dolaze tu kako bi imali osjećaj da su među istomišljenicima, među kojima mogu reći ono što su oduvijek htjeli reći.

„Mjesto gdje mogu javno reći da su rasisti? Dakle, kao neki oblik psihoterapije?“, pitamo.

„Tako nekako“, smije se.

Jedna od kontroverzi vezana za Pegidu je i pitanje – ima li smisla i do koje mjere sa sudionicima ulaziti u razgovor – kao što je to pokušao direktor Saskog centra za političko obrazovanje, Frank Richter, s kojim ćete uskoro na Lupigi čitati intervju – ili se time samo legitimira rasizam i zapravo normalizira u javnom diskursu.

„Sigurno je primjereno strahove ljudi prihvatiti kao predmet razgovora. Međutim, pitanje je jesu li oni uopće otvoreni za dijalog i žele li uopće dopustiti da izgube taj strah, a kada pogledamo kako izgleda prosvjed, možemo u to opravdano sumnjati. Drugo, povremeno se u jednoj crkvi održavaju rasprave građana na kojima sudjeluju i Pegidini prosvjednici, i u 80 posto slučajeva se to svodi na govore rasista“, objašnjava.

Još jedna posljedica bavljenja „strahovima zabrinutih građana“ je, upozoravaju predstavnici imigranata u samom Dresdenu, da ta tema u javnosti dominira, dok uopće nisu prisutni problemi samih izbjeglica. A kako u Saskoj na djelu rade „građanske straže“ koje su formirane, pokazuje slučaj objavljen ovog tjedna. Psihički bolesnog iračkog izbjeglicu, koji se u trgovini posvadio s blagajnicom, „zabrinuti građani“ nasilno su izveli vani – pri čemu ih nitko nije zvao, niti su kolege blagajnice smatrali da je intervencija potrebna – i vezali za obližnje stablo.

Inače, daleko od toga da u Dresdenu žive samo mrzitelji: krovna inicijativa „Dresden za sve“ – u koju je bilo uključeno mnoštvo različitih organizacija – nekoliko je puta na prosvjed protiv Pegide izvukla i do 20.000 ljudi. A sam „Dresden Nazifrei“, u čijim akcijama sudjeluju različite udruge, pa i sindikati, u više je navrata zaustavljao masovne neonacističke marševe – na kojima su se povodom obljetnica bombardiranja okupljale tisuće i tisuće poklonika zločina – zbog čega je ovaj savez organizacija dobio brojne ugledne nagrade za društveni angažman.

„Dresden Nazifrei“, inače, više ne organizira protuprosvjede. Jedan od razloga za to je i činjenica da se time sve beznačajnijoj Pegidi zapravo daje na publicitetu. Zanimljivo, slično je mišljenje za Lupigu iznio i glavni urednik lista Neues Deutschland, Tom Strohschneider, primijetivši da je broj sudionika na Pegidinim prosvjedima rastao i padao u skladu s medijskim izvještavanjem o pokretu.

Lutz Bachmann
Nastupio je i sam Lutz Bachmann, glavna zvijezda, čovjek sa 16 kaznenih djela (FOTO: Wikimedia)

Na drugom dijelu prosvjeda prošlog ponedjeljka nastupio je i sam Bachmann. Glavna zvijezda Pegide je tip sa 16 kaznenih djela – poput dilanja i provala – u dosjeu. Njegova kolegica iz vodstva, Tatjana Festerling, poznata je po izjavama o „teroru pederskih i lezbijskih manjina nad zdravom većinom“ ili „Zelenom Rajhu bez svinjskog mesa“, naspram „dobrim Nijemcima na istoku“, kao i po stavu da u „obrani domovine“ treba koristiti i „metode koje slabićki, moralizirajući mainstream ne drži pristojnima“. Uostalom – potpuno logično u konstelaciji u kojoj se određuje tko je „narod“, a tko „stoka“. A zna se gdje stoka završava.

I dok Bachmann melje o berlinskim i briselskim izdajnicima naroda, pa o – aludirajući na novogodišnje događaje u Kölnu - „Kalifatu Sjeverna Rajna-Vestfalija“, ili o tome da crvena boja (ljevica) i zelena zajedno daju smeđu – boju nacionalsocijalizma – obližnji mi prosvjednik objašnjava svoj transparent.

„Vidiš, to su stupovi moći: neznanje, strah, nedostatak odgovornosti... Radi se o tome da osvijestimo ljude. Odgovornost je važna, ako nisi odgovoran, onda se nisi spreman ni informirati“, priča potpuno ozbiljno. 

Poznanik s početka skupa mi još jednom objašnjava kakav je sastav skupa.

„Ovo tu su radnici. Vidjeli ste u Austriji, na izborima! Mali čovjek je rekao, protiv onih u odijelima, činovnika, svi su se bojali naroda“, tvrdi, nesvjesno potvrđujući teze po kojima je potpora europskoj radikalnoj desnici rezultat kraha europskog projekta, vođenog od strane liberalnih elita, koje masama osim neoliberalnih reformi i klasnog prijezira ne nude mnogo toga drugog.

Pegida protest
"Otvorite oči, srca i vrata. Vrijednost čovjeka je nepovrediva" stoji na ovim zastavama, a ovo posljednje je citat iz njemačkog ustava (FOTO: Lupiga.Com)

„Tal der Ahnungslosen“ („Dolina neprosvijetljenih“) - tako su ostali istočni Nijemci podsmješljivo nazivali stanovnike Dresdena i okolice: to je bilo jedno od dva područja na kojima nije bilo moguće hvatati TV-stanice iz Zapadne Njemačke. Neke teorije o uzrocima zatucanosti, potom, tvrde da Sasima nedostaje senzibilitet za komunikaciju s pripadnicima druge vjere, s obzirom da osamdesetak posto ovih boraca za kršćanski zapad zapravo čine nekršteni ateisti. No Pegidini skupovi, možda, podsjećaju i na nešto drugo.

U romanu Ivice Đikića „Cirkus Columbia“, u predvečerje rata tvornica šarafa u gradiću nabavlja dotada neviđeni stroj - akcelerator. Zanimanje građana uskoro prerasta u zazor, pa u histerični strah od nepoznate naprave, a na kraju kolaju teorije po kojima je mašina dio paklenog srbo-komunističkog plana da se potruje Hrvate.

Možda, prosvjednici protiv Merkel, banaka i TV pretplate, izbjeglica - silovatelja i širitelja zaraza, izluđeni, dezorijentirani i ustrašeni, okupani mržnjom i puni bijesa na elite, podsjećaju na - Jugoslavene. Kao i oni od osamdesetih pa sve do danas, ovdašnji su prosvjednici stisnuti oko zastava i identiteta, spremni povjerovati u nebuloze, dostojanstveno slušajući patetične himne, sretni što svoj strah mogu projicirati u nešto konkretno, istovremeno i potpuno fiktivno. Dobili su svoj akcelerator.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je u sklopu projekta "Migrantska kriza - Njemačka i Europa" koji je podržalo Ministarstvo kulture temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u neprofitnim medijima

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

    20.11.2024.

    Sofija Kordić

    ZAMOR OD DEMOKRACIJE: Baršun iz studenog 1989. godine nakon 35 godina izgleda kao grubo sukno

  2. POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

    18.11.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Snažni dečki

  3. BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

    16.11.2024.

    Ahmed Burić

    BURE BARUTA: Kako su nam mučkim faulom s leđa polomili noge

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije