Probudila nas je nekakva vojna vježba. Nismo je vidjeli, ali smo je čuli. Pjevanje tisuće grla i pucanje iz isto toliko cijevi. Hop, hop i eto nas u gužvi. Za doručak leeche i neke jabučice koje tamanimo svaki dan. Laganini krećemo prema istoku grada u novu trgovačku meku, ulicu koju su pretvorili u pješačku zonu i otvorili je za sve svjetski poznate zapadnjačke marke. Arhitektura je upitna, barem nama. Staklo, mramor i sjajni metali. Sve veliko i široko, uostalom kao i sve što ovdje žele naglasiti.

Sve je veliko i široko (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Tu smo utvrdili i lekciju cjenkanja. Za neke proizvode na ulici smo srušili cijenu i do 500 posto. U trgovinama je ista stvar – cijena na polici je jedna, ali bez problema pogađamo drugu i na tu posljednju cijenu nam izdaju račun. To će nam netko morat objasniti, jer nije baš jasno kako se u takvim slučajevima nose s knjigovodstvom. Primjerice, u trgovini u kojoj prodaju knjige, jer im POS uređaj ne radi, pozivaju nekog trgovca iz druge trgovine gdje se prodaju kolačići i onda nam tamo naplaćuju isti taj račun. Ludo.

U POTRAZI ZA PEKINŠKOM PATKOM: Prehodali smo više od 20 kilometara Pekinga

U Apple storeu u istoj toj ulici po prvi put taj dan nailazimo na engleski jezik vrijedan spomena. Razgovarali smo s prodavačem otprilike deset minuta. Sve poslije je nevjerojatno loše, što se tiče izgovora i poznavanja vokabulara. U pravilu je potpuno nemoguće komunicirati.

Sasvim drugačiji svijet (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Uputili smo se potom prema još jednom hramu, prehodali dobar komad puta, pri čemu smo zaobišli Zabranjeni grad i završili na zapadnom dijelu. Tamo opet sirotinja, prljave ulice i neočekivano otkriće – sjedište budističke asocijacije u Kini. Unutar njihovih zidina jedan je sasvim drugačiji svijet, malo mira od buke i tisuća miomirisa s ceste. Hram koji smo htjeli vidjeti nismo pogledali, jer se trenutno renovira.

Onda opet pješice kući, ni ne znamo koliko kilometara. Biramo ići najvećom avenijom, koja vodi na Tiananmen, i tamo ostajemo zblesirani prizorom – samo neboder do nebodera, demonstracija bogatstva i moći, i tako sat, dva hodanja … Kao da si na Manhattanu. Ili u Japanu. Ili u Londonu, samo je sve još par puta veće. Svako toliko nailazimo i na neku dužnosničku zgradu, a vojnici koji stražare ispred bankarskih kuća bježe glavom bez obzira čim ih pokušaš fotografirati.

Kilometre smo prestali brojati (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Trčali smo do restorana da napokon stignemo na pekinšku patku, ali opet ćorak – red je čekalo šezdesetak ljudi! Imali smo priliku pojesti i ove primjerke s fotografije, ali smo odustali. Još su se micali na ovim štapićima.

Od kušanja ovih delicija smo ipak odustali (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

U kvartu, kod hostela, napravili smo backup snimljenog materijala u jednom pekinškom foto klubu. Tu smo sreli kolegu, kineskog fotografa i novinara koji sjajno priča engleski, a koji je bio u Zagrebu 1987. godine na Univerzijadi. Pamti nas po dobru, hvali TV Zagreb kao velike profesionalce, sjeća se naših košarkaša, Krešimira Ćosića i Dražena Petrovića. Otkrio nam je i neke pekinške tajne koje ćemo podijeliti s vama čim ih pronađemo.

Cjenkanje je poželjno (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Sljedeće jutro je počelo gladno. Budilica je zazvonila tek na cesti, u gužvi Qianmena. Nadglasala je kruljenje želudca, a glava je bila zabavljena izborom hrane kojom bismo napunili trbuh. Prokleti engleski menu. Treća sreća. Odabrali smo nešto.

Nešto smo ipak odabrali (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Vrlo je ukusno i jede se štapićima. Margarita više nije pecala i jela je jednom rukom s dva štapića. Nakon što su konji nahranjeni, zajahali smo ih i uputili se prema zacrtanom planu koji je dogovoren uz objed. Idemo putem koji nam je "nacrtao" kolega novinar kojeg smo upoznali noć ranije. Tornjevi, zvona i bubnjevi. Pošto su nogice malo otekle i zvone i bubnjaju, odabiremo podzemnu željeznicu, koja košta nevjerojatnih 2¥ (nešto manje od 2 kune), ne bismo li dobili na vremenu koje će nam, kako će se i ispostaviti kasnije, itekako trebati.

Tornjevi, zvona i bubnjevi (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Danas smo po prvi put u svojim grlima i plućima osjetili kakav je pekinški smog. Probili smo se kroz kvartove do tornjeva sjeverno od Tianmena, koji su nekada označavali vrijeme za cijeli grad, i popeli se vrlo strmim stepenicama na vrh prvoga tornja. Tornja zvona. S balkona se nije vidjelo gotovo niti pola onoga što smo slutili da se vidi prethodnih dana. Mozak je na sekundu bio razočaran, ali nakon nekoliko trenutaka smo shvatili da imamo dokument zagađenosti 17-milijunskog Pekinga. Vidjeli smo ceremonijal bubnjanja u drugom tornju, a nakon toga u zadanom ritmu nastavljamo kroz hutonge pješice, prema stanici Dongzhimen, preko koje bismo se trebali prebaciti do Art zone 798, i tu gubimo hrpu vremena, jer....

Sudar svijetova (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Pekinški hutonzi su ono što je drevni Peking. Tamo žive ljudi od srednjeg do siromašnog sloja. Tamo je pravi život. Nažalost, hutonzi umiru, nauštrb onog što smo vidjeli sinoć, a to su neki novi kineski zidovi od stakla i metala koji se pružaju nekim novim božanstvima, visoko u nebo.

"Aleja" tikvica (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Nevjerojatno je da kad, na primjer, hodaš kroz hutong, naiđeš na grozd tikvica. Iz hutonga, posve van kontrole, neobuzdano i zaboravljeno rastu tikvice koje se protežu po elektrifikacijskoj mreži. Ili javni zahodi koji su u svakoj ulici, a koji su, sumnjamo, tamo jer ih domaći nemaju u svojim stanovima. I dok stare građevine zamjenjuju nove, ljudi ovdje svejedno žive, smješkaju se i zapravo su srdačni unatoč svemu.

Prizor iz drevnog Pekinga (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Prolazimo kraj ruskog veleposlanstva, koja zauzima kvadraturu Trnskog. Tamo lovimo "bijelce", zbog poznavanja engleskog, po našoj pretpostavci to bi, računajući na blizinu veleposlanstva, trebali biti Rusi. Jedna "analogna" Ruskinja vadi iz svoje torbe papirnatu kartu Pekinga i upućuje nas na taxi. Kaže: „zaustavite prvi, platite 20¥ i tamo ste“. Bez greške, prvi taxi je naš i eto nas u centru suvremene umjetnosti. Nismo ni slutili koliko će nas oduševiti.

Art zona 798 (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Bivša tvornica, koju su osvojili umjetnici, učinivši je 'in' mjestom za zapadne, ali i talentirane domaće snage. Nemamo pojma što se aktualno događa u kvartu jer stigli smo nakon 18 sati kada se galerije zatvaraju, ali sama činjenica da se može slobodno lutati i uživati u neočekivanim umjetničkim intervencijama je genijalna.

Nismo ni slutili koliko će nas oduševiti (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Kao u lunaparku, zabavno je. Možda i previše zapadnjački, jer svi restorani nude pizze, pastu, steakove, ali pokazuje se da je Kina apsolutno aktualna i suvremena, iako neki misle da nemaju slobodu stvaranja. Uglavnom, mnoge jeftine predrasude o Kini su srušene, mada ostaje vidljiva razlika između bogatih i siromašnih. Neki prizori čisto slamaju srce, poput majke koja na ulici uči dijete slovima, istodobno proseći za hranu.

Prizor koji slama srce (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Na patku opet nismo stigli. Nijednu patku nismo vidjeli ni uživo, iako smo vidjeli brdo ptica, poput ove sirotice koja je vezana u jednom hutongu. Uglavnom, sutra idemo na Zid, a patka mora pasti u iduća dva dana. Držite nam fige.

I ovakvo nešto može se vidjeti u šetnji hutonzima (FOTO: Tomislav Brdjanović/Lupiga.Com)

Lupiga.Com