Naš sugovornik, kojeg ćemo za potrebe ovog teksta nazvati Milan, poštujući njegovu želju da mu ne objavimo pravo ime, izbjegao je u Srbiju, 1995. godine, uoči akcije Oluja. U Beogradu je završio veterinarski fakultet u trajanju od pet godina. Punih šest godina radio je u sklopu Ujedinjenih naroda i OSCE-a (Organizacija za europsku sigurnost i suradnju) kao prevoditelj i asistent na procesu održivog povratka i integracije ljudi u Istočnoj Slavoniji. Nakon toga je nekoliko mjeseci radio i kao član misije za održavanje prvih demokratskih izbora na Kosovu.

“U Benkovac sam se trajno vratio 2009. godine. Od tada sam nezaposlen, broj na Zavodu za zapošljavanje bez obzira na moje radno iskustvo i fakultetsku visoku stručnu spremu. Što se moje struke tiče u početku sam tražio posao i slao molbe jedinoj gradskoj veterinarskoj stanici koja je kasnije privatizirana, ali kako mi se majka razboljela, imala je nekoliko moždanih udara, potpuno sam blokirao, jer osim mene nema se tko njome baviti. Ipak, obrazloženje za moje molbe bilo je da je prevelik broj ljudi već zaposlen u stanici, i kako sam doznao s raznih udaljenih područja, iz Slavonije i primjerice Dubrovnika“, priča naš sugovornik.

Molbe je slao i na natječaje u Općinu Benkovac.

“Uglavnom su to bili natječaji za medije, glasnogovornika i sl. Od Općine nisam nikad dobio odgovor na poslane molbe. Jedini kratkotrajni posao koji sam uspio dobiti bio je onaj na popisu stanovništva od prije tri godine“, govori nam ovaj danas 44-godišnjak.

Na putu zastupljenosti od 5,5 posto stoji zabrana zapošljavanja ili ne?

Slučaj našeg sugovornika znakovit je u smislu održivog i/ili eventualno daljnjeg povratka izbjeglica na područja od posebne državne skrbi koja teritorijalno obuhvaćaju trećinu države: sizifov bi bio posao nabrojati sva mjesta pogođena egzodusom devedesetih. Drugim riječima, male ili gotovo nikakve šanse za zaposlenje priječe i demotiviraju posebno mlađe ljude na povratak. 

U tom smislu nije puno pomogao ni Plan prijama pripadnika nacionalnih manjina u državnu službu u tijela državne uprave za razdoblje od 2011. do 2014. godine koje je donijelo Ministarstvo uprave temeljem Akcijskog plana za provedbu Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, posebno članka 22. koji je bio jedan od preduvjeta za članstvo Hrvatske u Europsku uniju. Njime se pripadnicima nacionalnih manjina osigurava zastupljenost u tijelima državne uprave i pravosudnim tijelima vodeći računa o sudjelovanju pripadnika nacionalnih manjina u ukupnom stanovništvu na razini na kojoj je ustrojeno tijelo državne uprave.

Podaci Ministarstva uprave odnose se na stanje s kraja prošle godine (FOTO: Lupiga.Com/Wikipedia)

Svrha navedenog Plana, dakle bila je utvrđivanje realnih mogućnosti povećanja broja pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave radi postizanja njihove zastupljenosti od 5,5 posto od ukupnog broja zaposlenih u navedenim tijelima. Ipak realne mogućnost kao i zakonski okvir – postali su mrtvo slovo na papiru.  

Ministarstvo uprave u odgovoru na upit o broju zaposlenih pripadnika nacionalnih manjina u tijelima državne uprave - čiji je broj statistički porazan, što u Ministarstvu objašnjavaju teškom gospodarskom situacijom – podsjeća da je na snazi i Odluka o zabrani novog zapošljavanja državnih službenika i namještenika u tijelima državne uprave, stručnim službama i uredima Vlade. Ova je odluka dodatno postrožena uvođenjem klauzule 2 za 1; za dva otišla jedan novi zaposleni. No, otvorimo li internetsku stranicu dotičnog Ministarstva naći ćemo nešto više od 1.400 natječaja za poslove u državnoj upravi.

Povratak u sanducima

Koliko pak ustavnih prava konzumiraju povratnici i pozivaju li se na svoja prava? Prema članku 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, naime, mora biti procentualne zastupljenosti zapošljavanja manjina u državnoj službi u odnosu na broj pripadnika te manjine na određenom području, ponajprije u sudstvu i policiji.

„Ovdje je to ravno nuli. Nakon poslane molbe lično se nisam pozvao na Ustavni zakon jer smatram da same strukture, dakle u ovom slučaju Općina i Grad moraju biti upoznate s tim s obzirom da je riječ o službenim notama odnosno državnim propisima. Zašto se, na primjer nitko iz Europske komisije nije zapitao što je s pravima nacionalnih manjina, kako i da li se ona realiziraju: projekti EU uglavnom nisu usmjereni na konkretne mjere koje bi dovele do otvaranja radnih mjesta i pomoći pri zapošljavanju manjina“, kaže Milan.

Rajko Kukavica, predsjednik Vijeća Srpske nacionalne manjine grada Benkovca kaže nam da na prste jedne ruke može izbrojati Srbe koji u benkovačkoj općini rade u državnoj upravi.

“Oni koji su radno sposobni pokušavali su, javljali se na natječaje koji osvanu rijetko, a češće ih ni nema, ali bez uspjeha. Prednost pri zapošljavanju često imaju drugi, branitelji i slični. Povratnici ovdje žive od 500-600 kuna socijalne pomoći ili od penzija drugih članova obitelji dok se drugi snalaze svakako ili nikako“, kaže Kukavica.

Koliko je povratak u benkovačkom kraju neuspješan, nastavlja Kukavica, govori podatak da je uoči Oluje na području općine Benkovac prebivalo 16.045 Srba, a vratilo se svega njih 1.268 što čini 7,9 posto predratnog stanovništva.

Benkovac gdje se mladi ne vraćaju (FOTO: Wikipedia)

“Motiva za povratak mladih ovdje više nema, gvožđe se trebalo kovati dok je vruće, sad je kasno za to. Vraćaju se još jedino stari ljudi, ali u sanducima kako bi se sahranili u svome kraju“, kaže Kukavica.

Vratiti se - i šta onda? Krepati od gladi?

Slično razmišlja i naš sugovornik Milan:

“Nitko se više ne vraća, održivog povratka nema. Povratak bez financijske podloge, odnosno mogućnost zaposlenja za povratnike je nikakav povratak. Ako je cilj samo se vratiti - šta onda? Da se ljudi zatvore u svoje gajbe i bukvalno krepaju od gladi? Eto ja danas bukvalno živim od mamine penzije što s obzirom na njene potrebe čini život teškim“, kaže on.

Negdje unazad dvije-tri godine, dodaje, pojavilo se nešto mlađih ljudi no kad su vidjeli da na duži period ovdje nema perspektive otišli su za Austriju ili Italiju. Budu tamo mjesec pa se vrate nazad na isto toliko i tako iznova. 

“Ako mene pitate lično, nisam gajio nadu da će nakon mog povratka ovdje poteći med i mlijeko, ali sam se nadao da će se barem poštovati Zakon o pravima nacionalnih manjina. Znam mnoge koji su se željeli vratiti i koji su mi kazali da ovdje nemaju od čega živjeti. Meni ipak nije žao što sam se vratio jer oduvijek sam bio vezan za svoj rodni grad. Pokušavat ću i dalje pronaći se ovdje, neki svoj smisao. Do tada mi ostaje snalaženje, tumaranje, nalaženje nekog modusa vivendi“, iskreno će za kraj naš sugovornik.

Natprosječna stopa nezaposlenosti među povratnicima

U knjizi “Manjinski povratak u Hrvatskoj – studija otvorenog procesa“ iz 2011. godine, profesori Filozofskog fakulteta u Zagrebu sociolozi Dragan Bagić i Milan Mesić upozoravaju da socijalna uključenost i pristup zapošljavanju i dalje ostaju izazovi za srpske povratnike tijekom njihove reintegracije u Hrvatsku. Istraživanje je, između ostalog pokazalo da je stopa nezaposlenosti među povratnicima u radno aktivnoj dobi veća od prosjeka za te županije odnosna ta područja. Posljedično tome nameće se pitanje: u kojoj mjeri se povratnici prilikom traženja posla suočavaju s diskriminacijom na nacionalnoj osnovi?

Iz studije Manjinski povratak u Hrvatsku (FOTO: UNHCR.hr)

“Ako uzmemo u obzir visoku stopu nezaposlenosti među povratnicima to pokazuje da oni imaju slabiju i nepovoljniju poziciju na tržištu rada. Naravno da nam kao razlog prvo na pamet pada diskriminacija po nacionalnoj osnovi za što sigurno postoje osobna iskustva i konkretni primjeri u kojima je ona odigrala ključnu ulogu. No problem se u potpunosti ipak ne može objasniti diskriminacijom. To je stoga što je radno mjesto u povratničkim područjima vrlo rijetko i vrlo ga je teško pronaći. Činjenica je da je većina radnih mjesta vezana uz javni sektor, dakle državnu upravu, javne službe i poduzeća i da je vrlo malo radnih mjesta izvan toga“, kaže Bagić.

Napominje da Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina nije zaživio u potpunosti, a to tumači ne samo diskriminacijom, nego i nekim strukturnim čimbenicima. 

 Krivi tajming za ustavni zakon

“Većina radnih mjesta u javnom sektoru je zapravo popunjena u kratkom periodu između 1995. 1997. i 1998. godine, kada je većina institucija i javnih poduzeća osnovana ili obnovljena i u tom periodu je popunjena većina tih radnih mjesta. U tom periodu, pak s druge strane, povratnika je bilo malo ili su tek dolazili; oni se još uvijek na neki način nisu snašli ni uključili na odgovarajući način u društvenu zajednicu, nisu osjećali sigurnost u smislu da pokušaju naći zaposlenje i tu disproporcionalnost u strukturi zaposlenih u javnom sektoru vrlo je teško ispraviti“, kazuje profesor.

To znači, dodaje on, da bi se morali ili podijeliti otkazi nekim Hrvatima da bi se zaposlili Srbi kako bi se izjednačila navedena struktura što je naravno socijalno, politički i pravno teško izvedivo. Druga mogućnost je u povećanju broja radnih mjesta, međutim i postojeće jedinice lokalne samouprave i poduzeća vjerojatno imaju višak zaposlenih odnosno imaju problem s budžetima i financijama da bi mogli osigurati povećanje radnih mjesta. 

“Strukturni problem o kojem govorimo nastao je u ranim godinama nakon Oluje i sad ga je zapravo teško ispraviti. Ispravljanje ide još sporije zahvaljujući diskriminaciji koja se dakle ne javlja kao uzrok problema, već više kao razlog koji otežava da se stvar s vremenom ispravi“, kaže Bagić. 

Unatoč neporecivoj činjenici da je postojeća visoka nezaposlenost demotivirajući faktor za veći povratak izbjeglica, naš sugovornik upozorava: „Da zaposlite sve povratnike i time maknete stopu nezaposlenosti to ne bi radikalno povećalo povratak. Smatram da se još uvijek ne bi vratila većina onih koji se do sada nisu vratili. Naprosto su nakon dvadeset godina ljudi izgradili nove živote negdje drugdje i to je ključna stvar. Dokidanje nezaposlenosti ovdje za te ljude koji su relativno uspješno negdje drugdje izgradili svoj dom ne bi ih natjerao da se vrate“. 

Ured pučke pravobraniteljice prima pritužbe, ali ne služi za primjer

Nepobitno je ipak da diskriminacija na području rada i zapošljavanja generira najveći broj pritužbi u posljednjih pet godina, što proizlazi iz Izvješća pučke pravobraniteljice Lore Vidović za prošlu godinu. Na ovo područje otpada 25,81 posto svih pritužbi, konkretnije 6,2 posto je pritužbi na osnovu nacionalnog podrijetla i 4,1 posto po osnovi rase, etničke pripadnosti ili boje kože. Iz dopisa kojeg smo primili iz Ureda pučke pravobraniteljice vezanog uz ovu temu stoji da je posebno teško pripadnicima nacionalnih manjina, pogotovo na područjima od posebne državne skrbi. Za zaključiti je pak, da bi broj pritužbi svakako bio i mnogo veći da se mnogi građani odluče prijaviti diskriminaciju. 

Lora Vidović (FOTO: ombudsman.hr)

Iako Ured pučke pravobraniteljice tijelo pokušava riješiti te pritužbe, ne možemo se oteti dojmu da i to tijelo doprinosi podzastupljenosti manjina u državnim tijelima. Naime, prema službenim podacima Ministarstva uprave na dan 1. ožujka 2013. godine, od ukupno 40 zaposlenih u uredima Pučkog pravobranitelja samo je jedan zaposleni pripadnik nacionalne manjine. S obzirom da smo na već spomenutim stranicama Ministarstva uprave primijetili i natječaj za savjetnika pučke pravobraniteljice za pravne poslove, pitali smo Ured događa li im se da se pripadnici manjina pozivaju na članak 22. Ustavnog zakona te kako to da u njihovim uredima nema više pripadnika manjina.

Iz Ureda pučke pravobraniteljice napominju da je od 2011. godine do danas bilo kandidata koji su se na natječajima za posao kao pripadnici manjine pozivali na pravo prednosti, odnosno na članak 22. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, pri čemu ne samo na pripadnost srpskoj nacionalnoj manjini. No, zbog ukupnih rezultata na natječaju nisu prošli. To znači da su drugi kandidati po ocjeni komisija unutar državnih tijela procijenili (moguće i subjektivno!) bolje zadovoljili uvjete natječaja za prijem na posao.

Prava prâva i ona manje prava

Takvu mogućnost ima na umu i Aleksandar Tolnauer, predsjednik Savjeta za nacionalne manjine RH koji smatra da bi u svrhu zaposlenja pozivanje na član 22. trebalo biti neka vrsta benefita.

„Stanje je šizofreno. Imamo EU standarde koje smo ulaskom u Uniju prihvatili i gdje u najmanju ruku, prema Zakonu o zaštiti osobnih podataka, ne možete i ne smijete propitivati nečiju nacionalnu pripadnost, ako se dotična osoba sama ne izjasni o tome, jer to ne propisuje ni Ustavni članak Zakona o pravima nacionalnih manjina. S druge strane postoje i Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, te drugi na čije pozivanje kandidati nerijetko ili potpuno imaju prednost nad pripadnicima manjina iako je pravno gledajući Ustavni zakon iznad toga ili bi bar trebao biti“, smatra Tolnauer.

Upozorava i na čestu needuciranost ljudi koju bi jače trebala provoditi lokalna Vijeća nacionalnih manjina vezano za pozivanje građana na Ustavni zakon pri zapošljavanju.

“Mi nažalost još uvijek imamo slučajeve da ljudi ne dobiju posao i onda se tek naknadno, kad je već kasno pozivaju na Ustavni zakon. Da li je u pitanju latentni otklon da se ne pozovu jer misle da će proći i bez toga na nekom natječaju, ili je u pitanju neka vrsta stida ne znam, ali svakako je i to moguće“, zaključuje Tolnauer.

Nakon svega za zaključiti je da u ovoj smiješnoj državi, koja je zapravo jedan veći europski grad, zakon još uvijek nije jednak za sve. Ili bi se, da rastjeramo tmurne oblake, možda svi mogli povesti za još jednom zgodnom grafiterskom porukom na zidu u Benkovcu gdje piše: “Seoski high-life“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Srđan Kovačević

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti".