Drugim riječima, tvrtkom upravljaju odozdo sami radnici kao vlasnici i njihov je primarni interes razvoj proizvodnje, a izvršni direktor je tu da donese dobre poslovne rezultate. 

U Hrvatskoj ima još primjera radničkog dioničarstva. No, uglavnom je riječ o tvrtkama u nekadašnjem društvenom vlasništvu u kojima su radnici kroz proces pretvorbe dobili mogućnost povoljnog otkupa dionica, ali oni nisu većinski vlasnici jer prema zakonu ne mogu dobiti više od 25 posto dionica. Ostatak vlasničkog udjela i dalje je u rukama države ili privatnih većinskih vlasnika koji onda imaju i glavnu riječ u postavljanju menadžmenta i upravljanju tvrtkom. U tvrtkama gdje država još uvijek drži većinski vlasnički portfelj, menadžment se postavlja prema ključu političke podobnosti, a ne stručnosti, što pogoduje korupciji i pronevjerama. Novac se izvlači iz kompanija umjesto da se ulaže u razvoj pa je veliki broj takvih poduzeća u financijskim dubiozama, a radnici ne dobivaju plaće. 

Šansa u stečaju

I Itas je 90-ih godina prošao kroz famoznu pretvorbu u kojoj su pravila igre bila tako postavljena da su dionice namijenjene radnicima na kraju za male novce završile kod torbara u PIF Suncu, privatnom investicijskom fondu. Tvrtka je kasnije potpuno privatizirana i radnici ponovno dobivaju priliku da postanu vlasnici tek u procesu stečaja pretvarajući svoja potraživanja u suvlasničke udjele. Prema sadašnjem statutu Itasa dionice mogu biti samo u vlasništvu zaposlenika, bilo sadašnjih ili bivših i ne mogu se prodavati izvan tvrtke. Oni koji odlaze i ne žele zadržati dionice mogu ih prodati Itasu koji će ih isplatiti. Nitko od dioničara pojedinačno ne može imati više od deset posto dionica. Ovaj se model uvelike razlikuje od dosadašnjih zakonskih rješenja koji su samo u nazivu proklamirali radničko dioničarstvo, ali u praksi poduzećima nisu upravljali radnici nego političke klike.

Kod nas se radničko dioničarstvo često poistovjećuje s radničkim samoupravljanjem iz doba socijalizma, iako su i tada poduzećima upravljali podobni. U Europskoj uniji i SAD-u ima sve više primjera tvrtki koje su zbog recesije zapale u poteškoće, a spas pronalaze u radničkom dioničarstvu. Radnici preuzimaju vlasništvo spašavajući ujedno svoja radna mjesta.

U pozadini na zidu vidi Titova slika. To, kaže Varga, svi slikaju kad dođu i pitaju otkud tu Tito, a oni odgovaraju: "Pa i Tito je bio metalac!" (FOTO: Vedad Alimanović)

Pokazalo se da takve tvrtke imaju puno brži rast jer radnici svu zaradu ulažu u razvoj, a u vrijeme smanjene gospodarske aktivnosti skloniji su smanjenju plaća nego otpuštanjima. To se upravo vidi i na primjeru Itasa. Otkad su radnici preuzeli tvornicu, sva se zarada ulaže u razvoj, polako nabavljaju novu tehnologiju i ulažu u nove kadrove jer imaju ambiciju razviti vlastite sofisticirane proizvode. Prije dvije godine otpustili su direktora jer je sklopio štetne ugovore za tvrtku i doveli novog s kojim su u 2013. godini ostvarili dosad najveći rast prihoda i dobiti. Njihovo iskustvo pokazuje da su radnici kao skupina malih dioničara itekako sposobni upravljati svojom tvrtkom u tržišnim uvjetima. 

Radnik je zaštićen, neradnik ne

Njihov je slučaj zainteresirao domaće, ali i strane stručnjake koji se bave problematikom radničkog dioničarstva pa je tako nastao dokument pod naslovom Itas – radničko dioničarstvo, koji opisuje njihov model upravljanja tvrtkom. U izradi tog dokumenta sudjeluje Vladimir Lay, prvi predsjednik Zelene akcije, a danas jedan od vodećih ljudi u OraH-u, stranci koja je nedavno istaknula da je dio njihovog gospodarskog programa donošenje Zakona o radničkom dioničarstvu. Ukoliko će se temeljiti na Itasovom modelu, to će biti jedinstven primjer pretakanja prakse u teoriju umjesto dosadašnjih zakonskih rješenja koji su kreirani i provođeni odozgo prema dolje. Tvornicu u Ivancu posjetio je nedavno i američki ekonomist David Ellerman, autor knjige "Demokratska radnička tvrtka". Zanimala su ga dva pitanja: Je li radnik kao suvlasnik u Itasu zaštićen od otkaza i mogu li radnici smijeniti direktora?

"Radnik je zaštićen, ali neradnik ne, bez obzira što je suvlasnik, a direktora koji nije dobro radio svoj posao smijenili smo prošle godine", odgovorili su mu u Itasu.

Rad na narudžbi iz Njemačke (FOTO: Vedad Alimanović)

Za sve što su dosad postigli radnici su se, doslovce, izborili zubima i noktima. Da su se stvari prije deset godina drukčije odvijale današnjih 250 zaposlenika Itasa vjerojatno bi bili bez posla i dijelili sudbinu vojske od 314.000 nezaposlenih, što čini gotovo 20 posto radno sposobnog stanovništva Hrvatske. Veliki dio njih na burzu je došao upravo kroz programe zbrinjavanja viška radnika ili valove otpuštanja u nekad velikim poduzećima koja su kroz pretvorbu i privatizaciju obezvrijeđena ili potpuno uništena. Najviše su stradale proizvođačke industrije, a model "pretvorbe i privatizacije" toliko je puta viđen da je prerastao u otrcani klišej. Novi vlasnik koji poduzeće kupuje na temelju političkih veza za smiješno nisku cijenu nakon nekoliko godina zaključi da se proizvodnja ne isplati, radnici se otpreme u prijevremenu mirovinu, a na zemljištu nekadašnjeg pogona nikne trgovački centar.

Računica Čačićeve računovotkinje i provala u tvornicu

To je trebala biti i sudbina Itasa, da se pitalo tadašnju vlasnicu Mariju Brezovec, bivšu HNS-ovu gradonačelnicu Ivanca i šeficu računovodstva u Čačićevom Coningu. Većinski vlasnik Itasa ona postaje 2001. godine otkupivši dionice koje je tada još držao Fond za privatizaciju, zatim dio u vlasništvu PIF-a Sunce i dionice od nekoliko radnika. Prema također puno puta viđenom modelu, nekretnine, strojeve i svu vrijednu imovinu Itasa prebacila je na novoosnovanu tvrtku Itas-Novu. Dio zemljišta na kojem je nekad bio glavni ulaz u tvornicu i tvornički restoran prodan je i na njemu se danas nalazi supermarket jednog velikog stranog trgovačkog lanca.

Itas je zaposlio 80 novih radnika i pomladio svoj kadar (FOTO: Vedad Alimanović)

Supermarket je niknuo tik do zida tvorničkih hala u koje radnici danas ulaze kroz sporedni prilaz, neasfaltiran i prašnjav. Uvidjevši što im se sprema, nisu željeli mirno promatrati čerupanje poduzeća u kojem su neki radili i više od dvadeset godina nego su se organizirali i aktivno uključili u događanja s jasnim ciljem – sačuvati svoja radna mjesta. Glavna pokretačka snaga među zaposlenicima bio je tadašnji sindikalni predstavnik Dragutin Varga, čiji je lik na neki način obilježio cijelu priču oko Itasa, zajedno s još četrnaest radnika. U ključnom trenutku mimo volje tadašnjih vlasnika ušli su u tvornicu, zauzeli pogone i držali straže kako u nju ne bi ušli zaštitari i stečajni upravitelj koji je svoj posao želio zaključiti rasprodajom preostale imovine tvrtke, a radnike poslati na burzu. Kao dugogodišnji sindikalac Varga je prilično dobro bio upućen u pravne zavrzlame, a imali su podršku i sindikalnog odvjetnika pa su znali da je u ovom slučaju zakon na njihovoj strani.

Ovrhe zbog zauzimanja tvornice

"To što imam samo srednju školu, često mi je bila prednost na sudovima. Odvjetnici su mislili – lako ćemo s tim metalcem, a ja bih se pojavio dobro pripremljen i rasturio ih", priča uz osmijeh Varga dodajući kako je u cijeloj situaciji bilo ključno što su fizički zauzeli pogone.

"Tvornica se brani iznutra! Mi smo provalili u pogon, zauzeli ga i nismo izlazili. Da smo otišli kućama ničeg ne bi bilo", govori naš sugovornik koji je zbog borbe za radnička prava dobio nadimak Chegevarga.

ChegeVarga (FOTO: Vedad Alimanović)

Zbog dotad silnih neisplaćenih plaća ukupna potraživanja radnika tada su se bila popela na iznos od šesnaest milijuna kuna što je činilo 52 posto od ukupnih potraživanja svih vjerovnika u postupku stečaja. Kao najveći vjerovnici radnici su time imali većinu u skupštini vjerovnika pa su mogli odlučiti i o promjeni stečajnog upravitelja, što su i učinili. Doveli su novog "stečajca" koji je imao više sluha za njihovu viziju budućnosti Itasa, a to je bio nastavak proizvodnje i pretvaranje radničkih potraživanja u suvlasničke udjele. Konačno je 2007. godine osnovana nova tvrtka Itas-Prvomajska kao pravni slijednik nekadašnjeg Itasa u kojoj je zaživio i model radničkog dioničarstva. Prema riječima Dragutina Varge, ostale su vjerovnike u stečaju isplatili kroz poslovanje, a nedavno su povratili i imovinu koju je bivši vlasnik prebacio u drugu tvrtku.

Iako su kroz stečaj postigli ono što su željeli – postali vlasnici firme i nastavili s proizvodnjom, radili su u objektima i na strojevima koji na papiru nisu bili u njihovom vlasništvu jer su ih bivši vlasnici prebacili u tvrtku Itas-Nova. Varga je zbog toga protiv bivših vlasnika podigao nekoliko tužbi za gospodarski kriminal, a oni su njega i ostalih četrnaest radnika optužili za uzurpiranje njihove imovine, jer su mimo njihove volje zauzeli tvornicu. Sud je propisao kaznu od tisuću kuna za svaki dan proveden u tvornici i ta se cifra tijekom mjeseci stečajnog postupka popela na 2,4 milijuna kuna. Godine 2010. stigle su im ovrhe i blokirani su im računi.

Uvijek proradnički i proizvodno nastrojena Porezna pridružuje se karavani

"To je bio veliki šok i za naše familije. Zanimljivo je kako su sudovi u tužbama protiv nas bili efikasni, a sve naše tužbe za gospodarski kriminal do današnjeg se dana nisu pomaknule s mrtve točke, samo su se suci mijenjali", govori nam Varga, s kojim smo razgovarali u Ivancu, u starom tvorničkom pogonu, poprištu svih ovih događanja.

Tvornica je smještena u središtu usnulog zagorskog gradića podno Ivančice, u blizini željezničkog kolodvora, moglo bi se reći na prestižnoj gradskoj lokaciji pa stoga ne čudi interes lokalnih tajkuna da se domognu vrijednog zemljišta. Prije dvije godine uspjeli su se nagoditi s Marijom Brezovec i članovima njezine obitelji koji su ranije upravljali Itasom. Sklopljena je vansudska nagodba i imovina je vraćena Itasu, ali ni tu nije kraj borbe sa sustavom. Imovina je vraćena 2013. godine i knjigovodstveno je zavedena kao izvanredni prihod u iznosu od nešto više od jedanaest milijuna kuna, pa Porezna uprava sad na taj iznos potražuje porez od 1,8 milijuna kuna. Za Vargu je to apsurdno jer je riječ o povratu nekretnina i strojeva koji su ionako vlasništvo Itasa.

 Varga sa Alenom Kanjirem, mladim inženjerom koji je za dvije i pol godine rada došao na funkciju direktora proizvodnje, odmah iza izvršnog direktora Bože Dragoslavića, koji je radio u zadarskom SAS-u (FOTO: Vedad Alimanović)

Kroz sve ove godine radnici Itasa pokazali su žilavost, upornost i volju da opstanu i ta se energija i danas osjeti. Iako izvana tvornica djeluje oronulo, u velikoj proizvodnoj hali je vrlo živo. Veliki dio pogona još uvijek zauzimaju stari strojevi, ali nam pokazuju i nekoliko novih, modernih, ogromnih uređaja koje su nedavno kupili. Mnogo je mladih lica jer su u posljednje dvije godine zaposlili osamdeset novih ljudi, najvećim dijelom svoje učenike koji su kod njih odrađivali praksu, ali i mlade inženjere koji su došli direktno s fakulteta strojarstva i elektrotehnike. Među njima je prije dvije godine stigao i mladi Alen Kanjir, danas direktor proizvodnje, kad je riječ o poslu, praktički drugi čovjek nakon izvršnog direktora. 

 Rad na minimalcu i ulaganja u razvoj

Nakon što su radnici 2007. godine preuzeli tvornicu i upisali se kao dioničari, proizvodnju je praktički trebalo dići iz pepela, obnoviti povjerenje starih partnera i pronaći nove kupce. Od 2009. godine naovamo svaku su financijsku godinu zaključili s plusom (osim 2010.), a sva je dobit reinvestirana u razvoj.

"Da smo dijelili dividende, pojeli bi sami sebe. U ovu tvornicu nitko nije ulagao trideset godina", opisuje nam Varga izazove s kojima su se suočili nakon preuzimanja tvornice. Oko 90 posto proizvodnje odlazi u izvoz, a od toga 95 posto na njemačko tržište gdje im je najveći kupac kompanija Kunzmann. Osim toga, izvoze u Rusiju, SAD i Južnu Ameriku. Većina tih poslova odnosi se na lohn poslove tj. sklapanje uređaja prema dizajnu naručitelja. Ulaganjem u novu tehnologiju i kadrove uspjeli su podići kvalitetu pa time i svoje cijene, a cilj im je za dvije godine razviti vlastite najsuvremenije kompjuterski upravljane CNC strojeve. Zasad u ponudi vlastitih proizvoda imaju numerički upravljanu glodalicu Agitas, koju bi željeli razviti u CNC stroj s kompjuterskim upravljanjem. Iz tog su razloga prvo ulagali u inženjere i informatički obrazovan kadar, a sljedeći korak je razvoj prototipa vlastitih proizvoda koji bi im donijeli veću zaradu od sadašnjih lohn poslova.

Među novozaposlenima ima puno mladih, jer Itas zapošljava uglavnom učenike srednje škole metalskog smjera te inženjere s fakultetâ strojarstva i elektrotehnike (FOTO: Vedad Alimanović)

"Prije tri godine nitko nije htio ovdje doći raditi, a sad imamo tristo molbi iz cijele Hrvatske. Radnik nigdje nije tako slobodan kao ovdje", govori Varga s iskrom u očima. I novi radnici imaju mogućnost kupnje dionica. Povratom imovine povećan je temeljni kapital tvrtke i te su dionice kao serija B automatski ponuđene radnicima da ih otkupe po deset kuna. Prosječna bruto plaća u Itasu iznosi 4.700 kuna, a razlika između plaća s VSS-om i nižim stručnim spremama je oko tri na prema jedan.

Bez obzira na sretan ishod ove priče, posjet Itasu i razgovor s Dragutinom Vargom ostavlja pomalo gorak okus u ustima. Otkazi, štrajk glađu, ovrhe, blokirani računi, život na minimalcu čini se kao prevelika cijena da bi ostvarili nešto što im je na samom početku trebalo pripasti da su vlastodršci 90-ih omogućili pravedan model pretvorbe društvenog vlasništva u radničko dioničarstvo. Time bi se ispoštovala i zaštita vlasništva jer su poduzeća u socijalizmu gradili zaposlenici, od njihovih su se plaća odvajali razni doprinosi i ulagalo se u razvoj. U Itasu ističu da njihov primjer može poslužiti kao model u spašavanju drugih tvrtki, ali da radničko dioničarstvo treba primijeniti prije nego što dođe do stečaja. O tome zasad ne odlučuju radnici nego uprave i sadašnji vlasnici, a njima radna mjesta nisu na listi prioriteta.

 Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Vedad Alimanović

Ovaj članak nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Socijalna pravednost u uvjetima visoke nezaposlenosti".