Superclasico ili kako su europski nogometni konkvistadori pokrali i posljednje južnoameričko blago

ritn by: Vedran Buble i Sanja Cicvara | 23.11.2014.

Ako mislite da je teško nabaviti ulaznice za Ligu prvaka, raritetne europske izlete Hajduka ili velike dvoboje na svjetskim smotrama hrvatske reprezentacije, onda niste pokušali doći do karte za Superclasico - jedan od najvećih nogometnih derbija na zemaljskoj kugli, kojeg su ugledni svjetski časopisi uvrstili u kategoriju "TOP 100 things to see before you die". Taj strogo čuvani cirkus zavodljivo rasplesane i raspjevane argentinske nacije praktički je zaključan daleko od očiju turista i inih došljaka, a raskošni video clipovi koji na YouTubeu skupljaju milijune klikova, figuriraju kao provokacija, jedan brižno smišljeni predmet pomame.

Mistično, čarobno mjesto na koje je gotovo nemoguće otići - imidž na kojem bi pozavidjeli i najcjenjeniji PR stručnjaci.

U sedam dana, koliko smo proveli u trinaestmilijunskom čudovištu Buenos Airesu uoči prvog od dva Superclasica u studenom, poslali smo na desetke mailova i poruka, što klupskim glasnogovornicima i novinarima, a što prijateljima, poznanicima i mnogobrojnim hrvatskim iseljenicima. Tražili smo fotografske ili novinarske akreditacije, vaučere, neiskorištene pretplate, gratis - ulaznice, a u očaju i one koji bi nam pokazali rupe u ogradi slavne Bomboniere. Međutim na svakom od ovih mjesta naišli smo na zatvorena vrata. Na koncu smo se, pet sati prije dvoboja, zaputili u jednako romantičnu koliko i opasnu četvrt La Boca, gdje smo u finalu velike potrage odlučili iskušati sreću licem u lice s notornim preprodavačima.

Jednako romantična koliko i opasna četvrt (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Vožnja autobusom tih kilometara - javni prijevoz je bezobrazno jeftin zbog predizbornih vratolomija predsjednice Cristine Kirchner koja se "u sudačkom vremenu" dodvorava siromašnima (1,75 kuna za jednosmjernu kartu) - trajala je više od dva sata. Bilo bi to istinsko mučenje po izrazito toplom proljetnom danu da skromni autobusić nije bio prekrcan s petnaestak fanova Boca Juniorsa, koji od prve do posljednje stanice nisu prestali intonirati cijeli sijaset navijačkih pjesama.

Mjesto u kojem noću Bog ne postoji

Najviše nam se u u pamćenje urezala: "Boca no tiene marido, Boca no tiene mujer, Pero tiene un hijo bobo, que se llama River Plate"; u prijevodu Boca nema muža, Boca nema ženu, ali ima ludog sina imena River Plate. Sve u svemu, prava je sreća što se autobus nije prevrnuo u luđačkim navalama euforije, kada bi se na puškomet od očiju plavo-žutih navijača pojavio netko s obilježjima River Platea.

Na prvi pogled Boca ne izgleda toliko strašno (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Notorna Boca, koju svaki turistički udžbenik opisuje kao "mjesto u kojem noću Bog ne postoji", na prvi pogled ne izgleda toliko strašno. Oči siromaha izviruju iza svakih vrata i iz svakog prozora, ali daleko je to bolivijskog El Alta ili favelaške stvarnosti Rija i Sao Paula.

Dojmu sigurnosti uvelike su pridavale tisuće policijskih postrojbi, a osim onih klasičnih kordona, vrlo su upečatljivi bili parovi jahača na blještavim motorima, od kojih drugi stoji na nogama i paradira s golemim puškomitraljezom. Nedopustivo ih je slikati pa ako želite znati kako izgledaju proguglajte fotografije s imenom "Policia Motorizada BBAA".

Policija na svakom koraku (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Hrabro uplivavši u rijeku navijača krenuli smo prema stadionu, gdje su se trebali odviti mukotrpni pregovori s preprodavačima. U međuvremenu smo doznali i pozadinu cijele priče.

Boca Juniors ima 60.000 članova, koji naravno imaju prvenstvo kupnje karata, dok stadion Alberto J. Armando prima svega 49.000 gledatelja. Ulaznice su za njih prilično jeftine (120 pesosa ili 60-tak kuna), iako se radi od polufinalu Copa Sudamericane, pandanu europskom Kupu Uefa. Oni koji pak nisu članovi preko visoko pozicioniranih prijatelja mogu nabaviti kartu za petstotinjak kuna, dok nekoliko sati uoči dvoboja crno tržište upravo luduje.

Čari poznate četvrti (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Ulaznice su nam nudili za 3, 5 pa čak i 10 tisuća pesosa, dok internet trgovina namijenjena "gringosima" najbolja mjesta vrednuje i s 20 tisuća pesosa (10 tisuća kuna). Poseban problem su krivotvorine, a nekoliko poznanika reklo nam je uoči odlaska na Bombonieru kako su se u prošlosti masno isprsili za taj vrijedni papirić, s kojim naposljetku nisu ni uspjeli ući na stadion.

Gosti - no pasaran!

"Radi se o pravoj pravcatoj mafiji, koja koristi činjenicu da cijeli svijet želi prisustvovati ovoj predstavi", kažu nam domaćini koji s prezirom gledaju bandu "negrosa" u potrazi za inozemnim žrtvama.

Ludnica u autobusu (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Lutajući po živopisnoj La Boci, koju je šezdesetih godina lokalni umjetnik Benito Martín od nakupine zapuštenih limenih straćara lučkih radnika sa svega nekoliko kanti boje pretvorio u svjetsku atrakciju, primijetili smo kako nema ultrasa River Platea. Rekli su nam kako je to rezultat velikih nereda posljednjih godina, nakon čega su se dva kluba dogovorila za vrijeme Superclasica zatvoriti vrata gostujućim fanovima.

Vatreno rivalstvo dvije navijačke skupine tako su nam samo mogle oslikati pjesme, posebice ona "River decime que se siente haber jugado el Nacional. Te juro que aunque pasen los anos, nunca lo vamos a olvidar." Naime, River je 2011. ispao u drugu ligu, a i nakon tri pol godine ne prođe dan kada se plavo-žuti ne rugaju svojim suparnicima. "To je mrlja koja se nikada neće zaboraviti", pjevaju.

Bez obilježja River Platea (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Kako se bližila gorepomenuta duga mračna noć, a karte još nismo nabavili, odlučili smo otići pogledati utakmicu u obližnju artističku četvrt San Telmo, s obećanjem kako nećemo odustati od potrage za ulaznicama. Boca i River odmjerit će snage opet u uzvratu za sedam dana na El Monumentalu, a tjedan kasnije na rasporedu je posljednje prvenstveno kolo i još jedan poseban derbi na Bombonieri, Boca - Estudiantes.

Utješna nagrada zvao se kafić La Brigada, gdje se svaki korak ovog čuvenog derbija pratio u izrazito napetoj atmosferi. Konobari su češće sjedili no usluživali goste, a u 90 minuta paklene tišine okupljenih jedino se čuo dramatični glas tv-komentatora Marcela Arauje.

Sretnici s ulaznicama u džepu (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Dvoboj je završio remijem bez golova, a treba biti iskren i reći kako je kvaliteta nogometa zaista skromna, iako je tempo igre doduše na europskoj razini. Superclasico - ova simbolična borba aristokracije i radničke klase, danas je nažalost samo poligon osrednjih nogometaša koji ne mogu pronaći angažman na Starom kontinentu. Indikativna je činjenica kako je u ovom trenutku najbolji igrač Boce nekadašnja neuspješna akvizicija madridskog Reala, defenzivni veznjak Fernando Gago, dok su nekad davno travnjakom Bomboniere prašili Cannigia, Maradona, Riquelme, Martin Palermo i mnogi drugi.

Devedeset minuta napetosti u baru (FOTO: Vedran Buble/Lupiga.Com)

Zapravo, priča argentinskog nogometa vrlo je slična onoj splitskog Hajduka. Od svega je ostalo samo ono na tribinama, taj spektakularni navijački asortiman. Slavi se talent jedne od najvećih svjetskih nogometnih nacija, a zapravo se veličaju i financiraju "tvornice" koje tako lako i jednostavno pakiraju iole vrjednije proizvode za europsko tržište. Većina tih mladih superzvijezda, budući Tevezi, Higuaini, Messiji..., danas odlaze preko oceana kao tinejdžeri i neće nikada odigrati nijednu utakmicu na južnoameričkom tlu, nijedan Superclasico. Možda ga zbog toga i tako grozničavo skrivaju od očiju svijeta...

No, priča se nastavlja.

Naš dopisnik iz Buenos Airesa s prijateljem (FOTO: Sanja Cicvara/Lupiga.Com)