Ima ta scena kojoj sam nazočio u predizborne dane na Kosovu, konkretno u Gračanici, poznatoj i po manastiru, jednoj od enklava koja je sada već gotovo u potpunosti povezana s Prištinom. Mjesto koje na prvu odaje dojam da ste više u Srbiji nego bilo gdje drugdje jer se svuda uokolo vijore zastave Srbije, a sve to nadgleda „veliki štrumpf“ (Aleksandar Vučić) sa strane. 

I uljuljka vas ta jednoličnost. Sve dok kroz mjesto ne prođe višekilometarska kolona automobila s albanskim zastavama. Svadba k'o svadba na ovom našem podneblju ne može proći bez zastava, pa tako ni ova. Ta slika nekako postavlja stvari ipak na svoje mjesto, a činjenica da nije riječ o zastavama Kosova, nego Albanije čak ih dodatno izmješta i otvara nova pitanja. Gdje smo, šta smo, kamo idemo?

BRATSTVO I UBISTVO: Kosovo - mrvicu bliže od Azerbejdžana

BOGDAN BOGDANOVIĆ: Mostarski grad mrtvih i Mostar - mrtvi grad

'UKLETI NEIMAR': 'Socijalistički modernizam imao je humanističku viziju da se stvari grade kako bi ljudi živjeli bolje i dostojanstvenije'

Čak i novonastale države koje nemaju taj problem s identitetom svog većinskog naroda ne znaju odgovor na ova pitanja, a kamoli Kosovo. A desilo se, eto, da je na izborima pobijedila opcija koja kosovsku zastavu smatra nametnutom pa koristi isključivo albansku. Da se razumijemo, ovdje govorim o pokretu Vetëvendosje, odnosno Samoopredjeljenje. 

Mnogi kosovsku zastavu smatraju nametnutom stoga nije rijetkost da se na Kosovu maše s albanskom zastavom (FOTO: Lupiga.Com)

I to sa zastavama nije to nešto što je nama strano. Republikom Srpskom se vijore zastave Srbije, zapadnom Hercegovinom zastave Hrvatske, prigodno u Zenici i Sarajevu zastave Turske, ali Kosovo je opet specifično jer, za razliku od Srba i Hrvata iz BiH, odnosno onog većinskog dijela, Albanci sa Kosova nemaju problem sa državnošću Kosova. Naprotiv. Žele dodatno da je učvrste. A Srbi im kao ne daju, da parafraziramo Bahrudina Kaletovića, s onog čuvenog YUTEL-ovog snimka iz Slovenije, u praskozorje sukoba na prostoru Jugoslavije. 

Vratimo se na kolonu. Ona je, ipak, u veselju prošla i za sobom ostavila brojna pitanja i nijedan odgovor. Najmanje ih znaju baš u Gračanici i sličnim mjestima, u kojima Srbi čine većinu. Ipak, nitko se nije mrštio, a još manje bunio. Vidljiva je bila samo briga šta će donijeti sutra. 

Na sjeveru je situacija drukčija. Naslonjeni na Srbiju tamo su Srbi bezbrižniji, mada samo naizgled. Mnogi će vam reći da slobode gotovo da nema, da se prijeti onima koji se protive službenoj politici Beograda, kao i da im veća opasnost prijeti od Srba nego od Albanaca kojih baš i nema previše na sjevernoj strani Mitrovice. 

Sjeverna i južna Mitrovica na dlanu (FOTO: Lupiga.Com)

A priča o Mitrovici se uglavnom svodi na incidente, podjele i to bi bio zicer, posebno u vrijeme pred i nakon izbora. Jedan grad kao dva kontinenta. Svaki incident pali. I najmanji. Ali čak i tada u Mitrovici teče paralelan život, često nevidljiv za sve nas. 

Nekad je simbol ovoga grada bio spomenik na brdu Kukavica. Posvećen palim rudarima u Drugom svjetskom ratu i osmišljen od slavnog Bogdana Bogdanovića. Vidljiv sa svake točke, na obje strane Mitrovice, simbolizirao je zajedništvo. Na spomen ploči pored spomenika stoje imena i Srba i Albanaca, a spomen tekst ispisan je na oba jezika. 

Ne znam hoćemo li ikada shvatiti veličinu Bogdana Bogdanovića. Činjenica da je svoj trag ostavio u Mostaru, ali i u Kosovskoj Mitrovici sigurno nije slučajna. Kao da je znao kako će sutra njegovo djelo podsjećati na nekadašnje zajedništvo. I siguran sam da se nadao da bi možda jednog dana ta djela mogla biti putokaz. Ona to i jesu.

Područje oko spomenika se trenutno renovira. Renovira se staza s južne strane kako bi mu se lakše pristupilo. Sa sjeverne, gdje je moguć pristup i automobilom, stoji vozilo KFOR-a. Čudi to. A kad priđete spomeniku primijetit ćete da su radnici Albanci iz južnog dijela Mitrovice. Komunikacija s njima je otežana jer danas Albanci mlađi od 35 godina uglavnom ne razumiju ni hrvatski, ni srpski, ni bosanski …

Putokaz Bogdana Bogdanovića (FOTO: Lupiga.Com)

Umjetnost, međutim, priča univerzalnim jezikom. Bogdanovićev spomenik je dokaz. I negdje se morao primiti. I primio se u srcu Bošnjačke mahale, tom jezgru života u Mitrovici koje diše i kad gradom ordiniraju oklopna vozila. I baš tu stoji jedan privatni kulturni centar. Po nekom zaboravljenom pravilu iza kulturnih centara stoje institucije, gradske, državne, koje god ... Naravno, ako postoje. Kako Mitrovica nije taj grad onda normalno da nema interesa ni za kulturni život, osim ako nije okrečen folklorom i nacionalnim mitovima.

Taj kulturni centar zove se "Akvarijus" i sve je što možete zamisliti – kavana, galerija, kazalište, prostor za koncerte, kao i za radionice. Riječ je o jednom "ostrvu kulture i slobode", reći će nam tamo. Jedna takva radionica nam je posebno zapala za oko i uho jer je ona sve ono što je kosovskom društvu potrebno i jer je, čvrsto vjerujemo u to, direktno inspirirana djelom i porukom Bogdana Bogdanovića. 

Nazvana je ARTaton. Kako sama složenica kaže riječ je o umjetničkom maratonu koji okuplja mlade umjetnike, dizajnere, aktiviste i obične građane s područja Mitrovice. Okuplja ih oko istog cilja – da 24 sata stvaraju ideje i na taj način, kroz kulturno stvaralaštvo, skrenu pažnju na sebe, problem koji vide, ili rješenje do kojeg žele doći. Na radionicu se prijavilo četrdesetak mladih ljudi s obje strane Mitrovice i svi su pozvani. Došlo ih je tridesetak kaže nam Marko Rakić iz NVO Link, udruge koja je osmislila program.

 Skromne prostorije koje su ugostile radionicu (FOTO: Lupiga.Com)

"U razgovoru sa našim vršnjacima iz Beograda shvatili smo da nismo imali prilike da se razvijamo onako kako su se razvijali oni. Shvatili smo da imamo puno kreativnih, mladih ljudi, ali i da imamo veliki problem, a to je podeljeni grad", objašnjava nam Marko. 

Stoga su išli da spoje grad, da spoje mlade ljude. One koji se nikad prije nisu vidjeli iako žive u istom gradu, koji prema službenim podacima broji oko 60.000 stanovnika.

"Najveće postignuće je to što smo uspeli da privučemo sve te mlade ljude zajedno na isto mesto. Izazov je dovesti ljude da severne strane na južnu i obrnuto", iskreno će Marko koji kao olakšavajuću okolnost, posebno za Albance iz južnog dijela Mitrovice vidi činjenicu da se sve odvijalo u Bošnjačkoj mahali. To je, ističe on, i za njihove roditelje "cool". 

U radu s mentorima s obje strane Mitrovice izbistrile su se određene ideje, koje su moguće, napominje naš sugovornik, ali i koje su institucionalno dopustive. Bilo je ideja o pravljenju otvorenog ateljea, o rock koncertu na mostu preko rijeke Ibar koji spaja podijeljeni grad, ali polako ... Četiri ideje koje su se izbistrile za početak će biti sasvim dovoljne. 

"Prva je spot o jednom malom Romu kog ceo grad zna i niko mu ne pridaje značaja. Živi život na koji ne utiče ni Briselski sporazum, ni izbori, ni ništa. On živi i najčešća rečenica koju izgovori je: Imaš deset dinara ili deset centi, kada je na jugu. Sad je narastao i ima gengsta rep fazon pa su se javili ljudi da mu pomognu da snimi spot za prvu pesmu. Vodiće ga po Mitrovici i snimati. Druga je crtanje murala na temu prijateljstva. Na nagovor mentora mislili smo da mural pocepaju na dva dela i da ga urade na jednoj strani mosta i na drugoj. Treća ideja je kulturni prozor, odnosno metalni prozor sa staklom koji će koristiti za promociju umetnika iz severnog u južnom delu grada i obrnuto. Četvrta ideja o kojoj smo razgovarali je predstavljanje Mitrovice u fotografijama. Imali su ideju i brinuli su se o tome kako će naći arhivu, ali u Muzeju u južnom delu postoji arhiva, stara kolekcija fotografija Mitrovice pa su se odlučili da ista mesta slikaju danas. Sve će to biti predstavljeno u ovom kulturnom centru i Gradskoj galeriji u Južnoj Mitrovici", nabraja nam Marko.

"Izazov je dovesti ljude da severne strane na južnu i obrnuto" - Marko Rakić (FOTO: Lupiga.Com)

Rezultat ovog rada bit će vidljiv već krajem godine. To je što se tiče onog što je vidljivo golim okom. Čak i tako površno gledano, ovo je donedavno izgledalo kao nemoguća misija. Ono što će ostati puno dublje su ti mladi ljudi odrasli pod sjenom one Bogdanovićeve "kade" na vrhu Kukavice. Oni su dokaz da ako postoji volja, onda za umjetnost nema prepreka, a ako postoji i najmanja sumnja u uspjeh, pogled na spomenik odozdo trebao bi je otkloniti, jer on poziva na rušenje prepreka i poziva na postojanost. 

I ne postoji bolje mjesto na Kosovu od Mitrovice koja će širiti tu ideju. Do Gračanice i Štrpca gdje se Albanci i Srbi zajedno bore protiv izgradnje mini hidrocentrala. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com