Uporno i neumoljivo kiša je natapala blatne seoske puteve. Selo se zove Martinovići i do njega će vas od Gline dovesti dvadesetak kilometara pohabane ceste uz koju se nižu tužni prizori kuća u kojima više nikoga nema. I prije potresa ovdje su kuće uglavnom bile vrlo neugledne, a nakon potresa puno je gore.

Martinovići su selo sastavljeno od nekoliko zaselaka. U svakom od njih se skriva po nekoliko tipičnih banijskih kuća na koje je potres, s epicentrom kojih desetak kilometara zračne linije dalje, lupio neizbrisiv pečat. Ovdje država sa svojom „obnovom“ ni dvije godine nakon potresa nije kročila, a teško je nadati se i da ikada hoće. Vjerojatnije je da će ove ljude pustiti da umru u kontejnerima koji se danas bijele u blatnim dvorištima staraca kojima su najbliži susjedi divlje svinje i vukovi. 

Kuće pored puta (FOTO: Lupiga.Com)

Miljka, žilava starica od sedamdeset i koju, već dvije godine živi u jednom takvom kontejneru. U njenom zaseoku dvadesetak je kuća i sve su redom prazne. Voljela bi, umjesto u kontejneru, spavati u svom krevetu u kući, ali ne usudi se. S prozora joj prijeti crvena naljepnica.

„Rekli su mi da ne smijem ni ulaziti, ali ja ulazim“, sliježe ramenima dok otvara vrata trošnog kućerka i zove nas da vidimo kako je prošla u potresu. A prošla je loše, na sve strane pukotine, zidovi su gotovo potpuno ogoljeni od žbuke koja je u trešnji popadala na pod. U spavaćoj sobi osjeti se vlaga. Prokišnjava. Miljka kaže kako se u potresu nešto pomaknulo i sada joj, dok ovako uporno kiša pada, voda curi u sobu. Pokušava začepiti rupe – papirom. Sizifov je to posao, ali Miljka ne odustaje.

"Šta da ja radim, ne znam" - Miljka (FOTO: Lupiga.Com)

„Nemam vlasništvo jedan kroz jedan, nego jedan kroz dva, tako da me ne uzimaju u program obnove. E sad šta da ja radim, ja ne znam“, govori nam. Osim s psorijazom, muku muči i s vodom. Selo nema vodovod, nije ga ni imalo, a potres je poremetio podzemne tokove vode pa je životno važne tekućine sve manje. No, Miljka se ipak uzda u svoj bunar, a vodu za piće dostavlja joj povremeno Crveni križ. Najveći problem njoj je pitanje tko će joj iscijepati drva. To teško može sama.

"Kažu, čut ćemo se. Kako onda, tako i dan danas. Niti me iko nazvao, niti me iko išta pita" - Danica (FOTO: Lupiga.Com)

Prva Miljkina susjeda, Danica, živi nekih petstotinjak metara dalje, u drugom zaseoku. Ona vodu iz bunara cijevima vodi do dva bureta iz kojih onda nove cijevi, onako kroz blato, vodu nose do njene kuhinje. Za hladne zime ovaj patent smrzne, a za ljetnih mjeseci bunar presuši.

Ni ona se ne nada obnovi. 

„Dobila sam prvo zelenu naljepnicu, a onda kada su došli ponovo u kontrolu, onda su mi dali žutu. Tako da me nekad vode pod zelenom, a nekad pod žutom. Zvali su me proljetos i pitali jesam li ja prijavila kuću za obnovu. Velim im da jesam. Kažu, čut ćemo se. Kako onda, tako i dan danas. Niti me iko nazvao, niti me iko išta pita“, skrušeno će Danica. 

Dok nije zima patent funkcionira (FOTO: Lupiga.Com)

Na život u kontejneru se već naviknula. Ipak su prošle skoro dvije godine. Nije kao u kući, kaže, ali što će – „oš, neš, moraš“. U svojoj kući skuha i pojede, a ostatak vremena sjedi sama u kontejneru. Kuću sama ne može obnoviti ni za naredna tri života.

„Imam 1.160 kuna penzije. dok platim režije, šta možeš s tim. Borim se, malo bašte imam. Nemam ja odakle kupovati grah, krompir, to što mi treba, mrkva, peršin … Meni je Glina daleko, više od 20 kilometara, gdje ću ja ići kupovati i s čime, a i da imam s čime kako bi“, pita se Danica. 

Povratka ovdje više nema (FOTO: Lupiga.Com)

I ona, kao i većina mještana, nema automobil, a autobusnih linija ovdje nema, kao što ni trgovina više nema. Nekada su bile dvije.

„Mi mlađi, uskačemo, pomažemo, žao nam je, ne možemo gledati to. Kad nekud pođem s autom pitam ih šta treba. Ponekad prođe neka pokretna trgovina, već znaju za te bake, ali uglavnom je teško. Tko je jako stariji tome je baš teško“, govori nam Zoran. Kad kaže „mlađi“, treba primijetiti da se on približio pedesetoj. 

Zoran ima tu privilegiju da posjeduje automobil, ali i da do njegove kuće vodi asfalt, kakav-takav, ali asfalt. Zapravo njegova kuća do nedavno i nije bila njegova. Jer njegova je kuća, također stradala u potresu, odnosno kako se ovdje govori – „u crvenom je“. Ocu četvero školske djece, u pomoć je priskočila jedna obitelj iz Dubrovnika i pomogla im da kupe kuću koja u potresu nije teško stradala, a bila je prazna jer njeni vlasnici od rata žive u Srbiji. Svu ušteđevinu Zoran je potrošio na uređenje kuće i svojoj je obitelji sada priuštio ugodan život. 

Zoran - jedan od mlađih (FOTO: Lupiga.Com)

„Prije rata ovdje je bilo oko 400 naseljenih kuća, a sada je to mnogo manje. Daj bože ako nas ima dvadesetak domaćinstava. Bilo je života, bilo je naroda“, priča Zoran dok nosi vodu iz bunara da nam pripremi kavu. 

Požalit će se na loš signal, kojeg u većem dijelu sela nema. Loš je i internet, što je njegovoj obitelji predstavljao veliki problem kada je zbog korone škola „išla“ u online varijanti.

„Ceste su nam problematične, pogotovo kad dođe ovaj period, jesen i zima. Dignu se vode i odnesu put“, nabraja Zoran.

Jedan od puteva u Martinovićima (FOTO: Lupiga.Com)

Pedesetak metara od njegove kuće, u prostoru gdje je nekada bila seoska trgovina, odmah nakon potresa smjestio se krizni štab udruge Adra, Adventističke agencije za pomoć i razvoj. Ova udruga je za ovo selo i ove ljude učinila, da ne pretjeramo, milijun puta više nego država. 

„Prvi dan nakon potresa mi smo došli ovdje i tražili smo nekoga s kim bi se mogli koordinirati i dogovoriti koji geografski teritorij bismo mogli pokrivati. I tu smo osnovali svoju bazu“, objašnjava nam Daniel Presečan, humanitarni koordinator Adre. 

Čelni ljudi ove udruge mudro su zaključili da se ne treba raspršivati. Odabrali su 20 okolnih sela i odlučili da će djelovati samo na tom području. 

"Prvo što smo napravili bila je detaljna analiza potreba svih stanovnika 20 sela" - Daniel Presečan (FOTO: Lupiga.Com)

„Na početku je ovdje zaista vladao jedan veliki kaos, ljudi su bili preplašeni. Ove ceste su bile pune automobila s humanitarnom pomoći. I zaista, to je bilo nešto prekrasno, jer svi su pokušavali pomoći kako su znali i mogli, ali ono što je najviše nedostajalo je pravovremena informacija kome što treba i tko se gdje nalazi, kako se pomoć ne bi duplirala. Stoga je prvo što smo napravili bila detaljna analiza potreba svih stanovnika tih 20 sela“, prisjeća se ovaj volonter.

Novi krovovi bez pomoći države (FOTO: Lupiga.Com)

Oni su ti koji će Miljki iscijepati drva, Danici otići 20 kilometara u trgovinu. Oni su ti koji su mještanima organizirali popravak dimnjaka i sanaciju krovišta. Svako daljnje nabrajanje, a imalo bi se što nabrajati, završit ćemo podatkom kako je država na cijeloj Baniji od potresa do danas izgradila šest kuća. Adra ih je u ovih 20 sela izgradila pet, a popravila 63. Toliko.

„Ništa ovdje država nije obnovila. Što se tiče nas, ništa. 'Ljudi za ljude' su tamo kod Dragana riješili jednu kuću i Zaklada Solidarna je jednoj familiji sa šest članova napravila kuću“, kaže nam Dragica, mještanka Martinovića.

"Da smo ostali u kontejneru - umrli bi" - Dragica (FOTO: Lupiga.Com)

I ona ima novu kuću. Drvenu, ali ne smeta joj. Presretna je. Samo da nije u kontejneru. 

„Mi da smo ostali u kontejneru, umrli bi. Jako sam se bila razboljela, pluća su mi stradala od grijanja kaloriferom. Ne možete staviti pravu grijalicu, ne možete kuvati, ne možete ništa“, govori nam Dragica. 

U njenoj obiteljskoj kući smjestila se baza Adre. S obzirom da je ta kuća u centru sela, da je „na asfaltu“ i, ako dodamo, da je jedina u selu imala internet, jasno je da je bila idealna lokacija za Adru. Kada su pitali Dragicu bi li im ustupila kuću na korištenje, ona, kaže, nije razmišljala ni trena. Dala im je ključeve i pomogla kako god je mogla. I to joj se vratilo. Kada je jedan od humanitaraca došao kod Adre da nudi pomoć, pitao je kome što u selu treba. 

Samo jedna cesta je asfaltirana (FOTO: Lupiga.Com)

„I onda su oni iz Adre rekli, evo ovim ljudima – kuća. Ti su nam ljudi najviše izišli u susret, a njima smo najmanje dali. I čovjek nam je donirao građu za kuću. Kad je bilo pod krovom ja kao da sam progledala, mislim, evo sad mi možemo polako, kako bude da bude. Bitno nam je da je pod krovom, da je pokriveno, drugo ništa nam nije bilo važno. Prezadovoljni smo. Da smo državu čekali, ne bi je dočekali“, kaže Dragica.

I Zoran ima samo birane riječi za rad Adre. 

„Pomogli su, pogotovo onih prvih dana kad je bilo najteže. Ne znam kako bi ovo selo bez njih. Imali su volontere koji su obavljali razne sanacije na kućama, dovozili potreban materijal, hranu, piće. Stalno su obilazili stare i nemoćne, donosili sve šta je trebalo. Mislim, svaka im čast. Stvarno su jako puno pomogli“, pun je hvale Zoran. 

Adrini ljudi s mještanima (FOTO: Lupiga.Com)

Daniel iz Adre se dobro sjeća tih prvih dana. Govori kako je bilo najpotrebnije osigurati privremeni smještaj ljudima čije su kuće najteže stradale. Nikada, kaže, neće zaboraviti slike ljudi koji su noći provodili u upaljenim automobilima, grijući se. A, kako smo već rekli, rijetki su ovdje imali automobil. 

„Mnoge kuće nisu potpuno bile uništene, najčešće su se urušili dimnjaci. Kad dimnjak padne odmah bi se srušio i krov, a po ovakvom vremenu kad pada kiša, uništava se cijela kuću. Tako da nam je brzo i efikasno privremeno pokrivanje krova u tom trenutku je bilo najvažnije“, ističe Daniel.

Detalj iz jednog od zaselaka (FOTO: Lupiga.Com)

Njegov kolega, David Čiplić, voditelj projekta u Adri, također je ovdje bio od prvog dana i dolazit će, odmah nam kaže, dok god bude potrebno.

„U ovaj kraj se ni prije potresa nije puno ulagalo, koji su razlozi, sad neću ulaziti u to, ali tko god dođe u ovaj kraj vidi da je taj dio Hrvatske zaboravljen. Život ovdje nije lagan, pogotovo za nas koji smo odrasli i živimo u gradu. Kad dođete u Martinoviće puno toga vam nedostaje. Ljudi nemaju vodovod, idu s kanistrima po vodu na izvore i u bunare, bilo da je kiša, snijeg ili plus 40. Signala za mobitel skoro nigdje nema, morate hodati okolo da uhvatite jednu crticu. Ceste su skoro pa neupotrebljive kad padne kiša, nisu za obične aute. To nam je otežavalo situaciju u samom provođenju aktivnosti, znalo se dogoditi da volonteri zapnu negdje u blatu, a nemaju signala da to jave“, rezigniran je David. 

"Tko god dođe u ovaj kraj vidi da je taj dio Hrvatske zaboravljen" - David Čiplić (FOTO: Lupiga.Com)

S Danielom je David nebrojeno puta prespavao u Dragicinoj staroj kući, ali tome je sada došao kraj. Naime, Adra je ovih dana otvorila svoj novi volonterski centar. U Donjoj Mlinogi, desetak kilometara od Martinovića. Ali Martinoviće, obećavaju, neće zaboraviti.

„Nakon što smo prošle godine imali 12.000 volonterskih sati, mislim da su naši volonteri zaslužili jedno ovakvo mjesto, gdje konačno mogu doći, odmoriti se, ići normalno u toalet, gdje imaju tuš za okupati se, krevet za spavati, jer su dosad spavali na podu, na madracima, išli u poljski wc“, zadovoljno će Slavica Marčeta, direktorica Adre, dok nam pokazuje lijepo uređenu katnicu koja može primiti i do 20 volontera na spavanje.

"Puno je posla još pred nama" - Slavica Marčeta (FOTO: Lupiga.Com)

Ono što je veseli je da su uspjeli organizirati pokretnu ambulantu koja će uskoro početi s radom. Na ovom mjestu to je nemjerljiva vrijednost, jer staro stanovništvo nema nikakvu mogućnost doći do liječnika koji im je ponekad udaljen i 30 kilometara. 

„Naša će pokretna ambulanta ići od sela do sela, pa čak nekad, ako je potrebno, i od kuće do kuće. Ti ljudi ne smiju biti ostavljeni, moramo se brinuti za njihovo zdravlje. Inače, mi smo, prije svega, specijalizirani za krizne intervencije, ali isto tako djelujemo kroz različite humanitarne projekte - od podjele bazične humanitarne pomoći, preko različitih edukativnih projekata, kreativnih radionica za djecu, pa sve do poboljšanja uvjeta života ljudima, recimo, kroz naš projekt 'Home sweet home'. Brinuli smo se za prava ljudi u ovih 20 sela, za njihove potrebe, prvenstveno za hranu, odjeću, madrace, higijenu. Popravili smo 63 objekta kako bi se ljudi mogli što prije vratiti u svoje kuće i održavati svoja gospodarstva koja su im jedini izvor prihoda. Izgradili smo pet kuća, u suradnji sa Solidarnom i šest temelja za kuće koje su oni gradili ili će tek graditi, pružamo psihosocijalnu pomoć … Puno smo toga napravili, ali puno je toga još pred nama“, zaključuje Slavica.

Pokretna ambulanta ovdje zlata vrijedi (FOTO: Lupiga.Com)

Kada je pitamo kakav je njen dojam o ovom kraju, odgovorit će nam, kako je narod na Baniji jako uporan, ne odustaje i bori se za život. To nam najbolje pokazuju Danica, Miljka i Dragica. 

„Muž ima to zero penzijice, a imam i ja. Mi smo skromni, imamo nešto bašte i ne damo se. Samo da nam je malo više zdravlja, ništa drugo nam ne treba“, govori nam Dragica. Miljka koja sanja da, kao nekad, spava u svojoj kući, dometnut će nam na odlasku: „Ja mogu sve sa svojih deset prstiju. Meni je ođe raj, i tu želim umrijeti“.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"