„To je sve što mi je u životu ostalo“, kroz suze nam govori Ljubica Letica pokazujući na sivu mačkicu koja umiljato mijauče dok je čeka na stepenici Ljubicinog novog doma – malene kamp kućice. Ljubica živi u selu Stražbenica, smještenom nekih desetak kilometara od Petrinje, nedaleko od D30, ceste koja od tog u potresu urušenog grada vodi do Hrvatske Kostajnice. Bolje rečeno - živjela je. Jer nakon potresa, kaže, ovo se više ne može zvati životom. 

FOTOGALERIJA: Tuga na Baniji

LUPIGINI FOTOREPORTERI U PETRINJI I GLINI: Teško je opisati svu ovu tugu Banije

VRIJEDAN POTHVAT: Provjerio preko 150 akcija za pomoć unesrećenima u potresu kako bi otkrio kome se može vjerovati

Na putu do Stražbenice oko ne zna gdje bi prije pogledalo. Uz cestu se nižu urušene kuće, goleme rupe otvaraju pogled na nečije spavaće sobe. Na zidu jedne jasno vidimo onu staru uokvirenu fotografiju s vjenčanja od sredine stoljeća. Ostala je ravno visjeti na zidu kao da se ništa nije dogodilo. Pored nje veliki križ. Sve što su ljudi desetljećima stvarali učas je nestalo. 

Ljubica sa "svime što joj je ostalo" (FOTO: Lupiga.Com)

Na ljude u Stražbenici, svega nekoliko njih koliko ih je ostalo živjeti u tom selu, država je potpuno zaboravila.

„Niko, niko“, kaže nam Ljubica pogleda usmjerenog u pod, kada je pitamo je li istina da čak ni statičari nisu došli do njih u deset dana koliko je prošlo od potresa kada smo ih posjetili. Najmlađi u selu ima 72 godine, zove se Đuro Peškir i šest je noći nakon potresa spavao u traktorskoj košari za svinje. Iako njegova kuća nije srušena, ali već na prvi pogled ima primjetnija oštećenja, u njoj se ne usudi spavati. U košaru je uglavio tanki madrac i uz svog psa spavao koliko je mogao, jer strah je u ovim ljudima još uvijek prisutan. Pas ga po noći probudi svaki put nekoliko sekundi prije potresa. 

Sve što su ljudi desetljećima stvarali učas je nestalo (FOTO: Lupiga.Com)

„Dobri moj drug i prijatelj“, mazi Đuro razigranog crnog psa, koji je do maloprije neprestano lajao na nepoznate goste.

Sad kad je Ljubica dobila kamp kućicu, već nekoliko dana, Đuro spava kod nje – u gostima. 

Život ljudi po banijskim selima uglavnom je bio težak i prije ovog zla. Od rata na ovamo, po selima je sve manje djece. U Stražbenici ni ne pamte kad su se ovdašnjim livadama zadnji put razlijegali dječji glasovi. Mladi su napustili ovaj kraj i za koje desetljeće brojna sela na Baniji bit će potpuno pusta.

Đuro pokraj traktorske košare u kojoj je spavao šest dana (FOTO: Lupiga.Com)

„Kad sam ja išao u školu, tu u Blinju, bilo nas je 200 djece, u dvije smjene, a sada je to sve prazno“, prisjeća se Đuro, neprestano nas nutkajući da probamo njegovu rakiju. Kaže, nije da se hvali, ali odlična je. Probavamo, a Đuro nas i prije nego smo ispili čašicu gleda pravo u oči ne bi li otkrio je li nam dobra, nestrpljiv da progovorimo.

„Dobra je“, kažemo mu i osmijeh se odmah razvlači na njegovo lice, a oči mu zaigraju. Trenutak ili dva poslije, tko će ga znati, oči mu se ponovo pune tugom. 

„Još koju godinu i ni to voće neće imati ko da bere“, tiho će, više kao da ne govori nama, nego nekom koga nema tu. 

Stotinjak metara od Đurine kuće, obitelj je Uglješić. Jovan i Desanka. Oni su ostali bez krova nad glavom, a s njima živi možda i najstarija Banijka. Jovanova majka koja ima 101 godinu. Smjestili su je u susjednu kuću, koja je nedavno temeljito obnovljena pa u potresu nije jako stradala. Vlasnici su rodbina, a već odavno su na drugom kontinentu. U susjednom dvorištu razmotali su neku veliku ceradu. Tu im je dnevni boravak i tamo su smjestili sve vrijedne stvari koje su iznijeli iz kuće. Prokišnjava, ali svejedno tu borave preko dana, kad nisu zabavljeni nikakvim poslom, a to je rijetko.

Jovan i Desanka boje se da će ostati bez struje (FOTO: Lupiga.Com)

Jovan i Desanka spavaju u kamp kućici koju su im neki dobri ljudi dovezli iz Bjelovara. Nisu im u toj svoj pometnji koja već danima traje, zapamtili ni ime, ali zahvaljuju im se „do neba“. Nije im, naravno, država osigurala ovaj smještaj, nego su ti ljudi iz Bjelovara poznanici Jovanovog nećaka, koji su kamp kućicu koristili u prilikama kad idu u lov u šumu. 

„Hvala im gdje čuli i ne čuli“, zahvaljuje im se Jovan, nadajući se da će njegovi dobročinitelji pročitati ovu zahvalu. 

Glavna briga im je sada što će biti sa strujom, jer ako se dodatno uruši kuća onda će i njihova i Ljubicina kamp kućica ostati bez struje, a samim time i bez grijanja. Zato svako malo rukom pokazuje kabel koji se nesigurno klati na hladnom vjetru i moli se da izdrži jer je to njihova jedina veza s modernim svijetom. 

Srećom ipak nisu svi zaboravili ovo selo. Ubrzo nakon nas dolazi Damir iz Petrinje. On i inače u „mirna“ vremena ovim ljudima organizirano donosi ručak, pa ih tako nije napustio ni sada. 

Damir nije zaboravio na mještane (FOTO: Lupiga.Com)

Kasnije stižu i dva volontera. Mladići su iz Zagreba i pokušavaju pomoći ovim starcima da barem raščiste ciglu i crjepove okolo objekata. No, problem je što su ljudi u Stražbenici već desetljećima okrenuti sami sebi, nenavikli na ičiju pomoć. Za sve govore da mogu sami pa se tako njihov susjed Janko, čija je kuća, kažu, „dobro prošla“, popeo na krov i sam uklonio urušeni dimnjak. Janko ima 82 godine. 

„Svi smo mi pri godinama. Sad prebacujemo od danas do sutra. Dokle će to sve skupa trajati i izdržati ja ne znam“, šireći ruke rezimira Jovan, dok se Desanka nadovezuje. 

„Ova kamp kućica je za prvu pomoć, ali to nije rješenje. Šta da radimo i kud da idemo, ja ne znam“, očajna je.

Ovce više nemaju štalu (FOTO: Lupiga.Com)

Uz sve to, brinu se i za svoje ovce, jer stradala je i štala, pa životinje više nemaju gdje držati. Oboje su još uvijek u šoku.

„Ne moremo od straha spavat nikako, sinoć kad nas je zdrmalo ne znam ni kud bi sa sobom, nit morem baku vući, nit ja morem kud“, govori nam Desanka, dok se Jovan prisjeća onog jačeg potresa, potresa koji će im iz korijena promijeniti živote. 

„Na ledini sam bio, kad je udarilo, ali nisam ostao na nogama, pao sam. Srušilo me koliko je to bilo jako“, opisuje nam pa objašnjava da do epicentra potresa zračne linije ima možda devet-deset kilometara.

Ljubicin novi dom (FOTO: Lupiga.Com)

Od jačine potresa pala je i Ljubica. Potres ju je zatekao u kuhinji, a kada vidimo kako izgleda njena kuća, shvatit ćemo da je prava sreća što je uopće ostala živa. Krov s njene skromne jednokatnice završio je nekoliko metara dalje u dvorištu, a cijela konstrukcija kuće urušila se na sve sobe, osim na kuhinju u kojoj se Ljubica nalazila u tom trenutku.

„Ovdje sam imala kupatilo, za okupati se, i wc… Sve sam tu imala, sad nemam ništa“, govori nam Ljubica hodajući kroz ono što je nekoć zvala svojim domom. Posebno joj je žao peći, jer nedavno ju je kupila i „baš je fino grijala“. 

Zbog operacije kuka teško se kreće i problem joj je živjeti u kamp kućici, jer u njoj nema dovoljno mjesta da se okrene. Volonteri nekih zagrebačkih udruga koji obilaze selo, pokušat će joj osigurati stambeni kontejner, a onda bi njenu kamp kućicu „naslijedio“ Đuro. 

U Ljubicinoj kući samo je jedna soba ostala neurušena, ona u kojoj je boravila u trenutku potresa (FOTO: Lupiga.Com)

„Kad nas po noći potres zatrese Ljubica počne vikat ajmo napolje Đuro, bježmo, a ja joj vičem gdje ćemo jadna ne bila. Ljudi, taj veliki potres je bio strašan. Ja nisam mogo stajat. To ruši čovjeka. Ne smijem pričat ništa… Ne smijem pričat ništa“, ponavlja Đuro podižući rukav svog radnog odijela kako bi nam pokazao da se naježio od samog podsjećanja na potres. 

Kao da ne zna što bi nam prije ispričao, jer poželio se ljudi, sjeti se da ima i dobre vijesti i rukom nam pokazuje da ga slijedimo. Ulazimo u njegovu štalu. Tamo je dvadesetak ovaca, među njima i dva janjeta.

„Oni su mi se ojanjili, jedno sinoć, a drugo jutros. Vidi mi ih što su lijepi“, uzima Đuro to jedno ojanjeno malo klupko vune u ruke i poziva nas da ga pomilujemo. Hrani ih uz pomoć flašice i neprestano razgovara s njima. Možda bi kaže, negdje i otišao, ali ne može bez njih. 

Đuro u razgovoru s dan starim janjetom (FOTO: Lupiga.Com)

„Pomrle bi bez đeda“, tako kaže.

Ovi ljudi nemaju Internet, nemaju mobitele, ne znaju popuniti aplikaciju za prijavu štete, niti mogu nadležnima poslati e-mail, a statičari nikako ne dolaze. Njihove kuće ionako su bile trošne i oštećene nakon Oluje. Nužnu obnovu financirala je vlada Norveške o čemu svjedoče male limene pločice postavljene na kućama, na kojima je u prvom planu norveška zastava. 

Živi podsjetnik na poslijeratnu obnovu (FOTO: Lupiga.Com)

Petnaestak kilometara dalje, u ravnici uz mirni potok, smjestilo se selo Mečenčani. Živo je. Rodbina seljana dolazi iz svih krajeva Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine te Srbije. Štete na objektima nisu tako velike kao u Stražbenici, ali su mještani uznemireni jer se u zemlji nakon potresa otvaraju goleme koncentrične rupe.

Prva je na samom ulazu u selo, odmah između dvije kuće koje su izgrađene 1969. godine za potrebe prosvjetnih radnika koji su radili u mjesnoj osnovnoj školi. U jednoj od njih do neki dan živio je Nenad Tomašević, nastavnik tjelesnog.

Rupa između dvije kuće (FOTO: Lupiga.Com)

„Trenutno su neupotrebljive, jer je stručna ekspertiza sinoć utvrdila da nisu za stanovanje. Ja sam ih pitao je li to predviđeno za rušenje, ovaj profesor s Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta koji je bio, odgovorio mi je da nisu predviđene za rušenje, ali da za stanovanje nisu“, kaže nam Tomašević koji od potresa živi šezdesetak metara dalje, u praznoj kući čiji su vlasnici već 18 godina u Americi.

Objasnit će nam kako je ova rupa nastala prije prvog potresa, kada su se pojavila dva koncentrična kruga.

Nenad Tomašević kaže da su rupe nastale dan prije prvog potresa (FOTO: Lupiga.Com)

„Krugovi su bili veličine nekog standardnog vrtnog plastičnog stola, a onda se preko noći proširila na dvije trećine ove veličine kolika je sada. Zemlja se urušavala i sada ima ovaj oblik. Mislim da se više ne širi nešto drastično, ali prizor nije nimalo ugodan ni prijatan“, govori Tomašević dok stojimo pred policijskom trakom kojom su rupe ograđene. 

Kojih stotinjak metara dalje najveća je rupa u selu, promjera nekih petnaestak metara i dubine četiri-pet metara. Olimpijski bazen, našalit će se nastavnik tjelesnog. Dno je puno vode i svakih nekoliko minuta čuje se kako se zemlja i dalje trusi te proizvodi pomalo sablastan zvuk dok pada u vodu. Tamo zatičemo i desetak pripadnika Hrvatske gorske službe spašavanja, koji u čudu promatraju ovaj fenomen. 

Najveća rupa koja se i dalje pomalo širi (FOTO: Lupiga.Com)

Na ulasku u centar Petrinje dočekuje nas policija. Cijelo središte grada, koje je najviše i stradalo, zatvoreno je za civile. Na pustim ulicama, pustog grada, tek je poneki vatrogasac ili statičari koji nešto snimaju, mjere, pa potom zapisuju. Po ulicama još uvijek ima drvenih greda, cigle, crjepova, betonskih komada, žbuke …

Vatrogasci u Petrinji neprestano rade (FOTO: Lupiga.Com)

Na drugom kraju središta grada, niklo je malo šatorsko naselje. Tamo kuhari volonteri iz cijele Hrvatske kuhaju za ljude pogođene potresom. Užurbano se miješaju puni kazani. Hrane ima dovoljno, ali i onih kojima ova pomoć treba. Govore to redovi pred mjestima na kojima se dijele obroci.

Tu su i brojne novinarske ekipe koje će danas izvještavati kako je država koja sama nije znala reagirati kad je trebalo, od jučer „otjerala“ kuhare, odlučivši nakon dva tjedna da će sada netko drugi kuhati. 

Red za obrok (FOTO: Lupiga.Com)

U blizini na očišćenom dijelu ulice stoji masivni komad zida koji se odlomio s jedne od zgrada. Tu je poginula trinaestogodišnja djevojčica. Na tom komadu zida koji je iza policijske trake građani pale svijeće. Uskoro uz samu traku staje automobil iz kojeg izlaze dvojica mladića, u srednjim dvadesetim. Odlaze u ono što je od zgrade ostalo i iznose neke stvari. Veš mašina, dječji bicikl, nekoliko vaza, plastične posude, tanjuri … S opipljivom tugom, nevoljko stvari guraju u gepek i raspoređuju po stražnjim sjedištima svoga auta.

„Nema ovdje više života. Nema“, govori nam jedan od njih. Braća su. Dok jedan odlazi po još stvari drugi ostaje i priča nam kako je već neko vrijeme u Šibeniku i kako će sada tamo povući i brata. Što drugo, pita nas.

Građani pale svijeće na mjestu gdje je djevojčica poginula (FOTO: Lupiga.Com)

„Sve će se ovo srušiti, nema druge“, poručuje nam dok odlaze i bacaju možda posljednji pogled na mjesto na kojem su odrasli.

Nekoliko minuta nakon što su otišli Petrinjom se razliježe stravičan tutanj.

„Evo ga. Evo ga. Evo ga“, ispočetka mirno, a potom sve paničnije dovikuje jedan vojnik čije kolege su taman s bagerom počele čistiti jedan dio zatvorene ulice. 

„Mičite se, bježite od kuća“, dere se prema njima, a oni uz zaglušujući zvuk bagera kao da ne shvaćaju o čemu se radi ili ih više nije ni briga.

Vojni bager uoči akcije čišćenja ulica (FOTO: Lupiga.Com)

Bio je to potres magnitude 3,3 prema Richteru, ali vrlo blizu, jedva dva kilometra od mjesta na kojem se nalazimo. 

Ljudi su u velikom strahu, jer se tlo ne prestaje tresti. Od razornog potresa do danas Baniju je pogodilo više stotina, što jačih, što slabijih, potresa. Trese se neprestano. Tri sata kasnije, novi potres, magnitude 3,8 prema Richteru, zateći će nas u centru Gline. U roku pet sekundi na ulice će istrčati na desetke ljudi.

„Nikad se neću naviknuti. Imam staklene boce na polici posložene jedne blizu drugih. Čim čujem da zveckaju ja trčim van“, otkriva nam prodavačica u lokalnoj trgovini svoju dozu tolerancije na potrese.

I glavne ulice Gline zatvorene su, kako za automobile tako i za pješake. Već godinama grad je sramotno zapušten. Do golemog skladišta koje koristi Crveni križ vozimo se okolnim cestama. O impozantnoj veličini ovog skladišta Drvnog centra Glina, u vlasništvu Šerif grupe, čuli smo puno priča, ali koliko je to skladište zapravo shvatit ćemo tek kad u njega uđemo. Unutra nekoliko desetaka ljudi sortira razne stvari. Nema gužve, tek nekoliko ljudi došlo je po pomoć.

Tone i tone robe u glinskom Crvenom križu (FOTO: Lupiga.Com)

„Na neradne dane bude i po 500 volontera, a kada je radni dan kao danas onda nas bude stotinjak“, govori nam jedan volonter na ulazu. Svima su usta puna hvale za vlasnika grupacije koji je odmah nakon potresa reagirao i ponudio Crvenom križu da njegova skladišta postanu sabirni centar, ali i smještaj za one koji više nemaju gdje živjeti. Cijelo vrijeme uspješno izbjegava medije i ne želi da se njegovo ime spominje. Poštovat ćemo njegovu želju, pa mu ni mi nećemo spomenuti ime. 

„Svaka mu čast za ovo što je napravio. Kažu da za svaki dan što ne može koristiti sve prostore gubi dva milijuna kuna poslova“, objašnjava nam stariji volonter koji nas ukratko upoznaje s poviješću tvrtke. Kaže, kako je prije ulaska Šerif grupe sve bilo vrlo devastirano, da je vlasnik porijeklom iz Bihaća i da se tvrtka zove po njegovom djedu Šerifu. 

Volonteri u Drvnom centru (FOTO: Lupiga.Com)

Ljudi iz cijele Hrvatske neprestano stižu i donose svoje donacije. Svega tu ima. Taman dok stojimo pred centrom dolazi kombi s jednog srednjodalmatinskog otoka. Vozač unutra ima i neke deke. Kad čuje da ćemo uskoro otići u Majske Poljane, obližnje selo koje je teško stradalo u potresu i gdje je pet osoba poginulo ispod srušenim objektima, silno nam želi dati dvije deke da ponesemo tamo. I mi i volonteri mu objašnjavamo da ne ide to tako, a osim toga da smo mi već ponijeli neke darove iz Zagreba za mještane Majskih Poljana, ali ne odustaje.

„Čekajte, imam ja nešto drugo za vas“, govori dok odlazi u kombi. Vraća se s dvije velike žute omotnice. Već iz daljine vidimo da su prilično debele. 

„Ovo je za vas“, kaže. Upozorava da ne otvaramo dok on ne ode. Ne želi reći što je unutra, samo toliko da je riječ o važnim papirima koje nitko ne želi objaviti, a slao ih je svim Dnevnicima TV kuća i da to svi ovdje moraju pročitati. Nikako ne želi shvatiti da smo mi novinari. 

U tom dolazi Alberta Cestarić, ravnateljica Crvenog križa u Glini, da bi nam objasnila kako centar funkcionira i na koji način sada mogu pomoći oni koji to žele. 

Alberta Cestarić (desno) kaže kako je sad najvažniji građevinski materijal (FOTO: Lupiga.Com)

„Zahvaljujući vlasniku Drvnog centra Glina Crveni križ je nakon potresa imao mjesto gdje će moći pomoći svim ljudima koji su stradali u potresu. Zbrinuti one koji su ostali bez svojih domova i kroz humanitarnu pomoć pripomoći svim potrebitima na terenu. Na samu prvu noć potresa prva korisnica je bila gospođa koja je izvučena ispod ruševina u Majskim Poljanama, hvala bogu, živa i zdrava, tako smo krenuli zbrinjavati ljude, u jednom trenutku je bilo 106 korisnika. Međutim kako su kontejneri počeli stizati ljudi su odlazili na svoju zemlju, u te kontejnere, tako da nam je ostala skupina od sedamdesetak judi koje smo zbrinuli na drugi način, putem Centra za socijalnu skrb, u lječilište Topusko ili u dom za starije i nemoćne u Zagrebu“, započinje Cestarić. Napominje kako trenutno ničega ne nedostaje, jer ljudi sve šalju i skladište je puno.

„Sada sređujemo kontejnere i kamp kućice s madracima, krevetima i grijalicama, sve što je potrebno. Sve to za sad imamo na našem skladištu, a pronašli smo donatore koji će u trenutku kad ostanemo bez toga, donirati sve potrebno“, kaže ravnateljica Crvenog križa u Glini te dodaje kako je sada najvažniji građevinski materijal kako bi se popravilo ono što je moguće popraviti. 

Dok razgovaramo s Albertom Cestarić, prilazi nam muškarac u otprilike star šezdesetak godina. Traži pidžamu. 

Saznajemo da je on jedan od onih koji spavaju ovdje, ali to od sutra više neće morati, ponosno nam ističe.

„Obećali su nam kontejner i sutra bi ga dopeljali, ali jedino ga mogu staviti na mjesto gdje se kuća može srušiti na taj kontejner. Onda smo odlučili da barem krov od kuće srušimo, jer ona je i onako cijela za rušenje. Ovi će doći ujutro da sruše, pa da onda mogu staviti kontejner da nismo u opasnosti od kuće“, objašnjava nam naš sugovornik. Zove se Vjekoslav Miklec. Iz Zagreba je, ali živi u Glini sa suprugom jer se moraju brinuti o supruginoj majci koja je blizu devedesete godine života, ali i o životinjama o kojima se ona više ne može brinuti. Ne može dočekati da stigne kontejner.

Dobija kontejner - Vjekoslav Miklec (FOTO: Lupiga.Com)

„Ovdje samo prespavamo, a preko dana idemo gore u selo, gdje imamo ovce, moramo ih hraniti“, govori nam odlazeći s pidžamom ispod ruke. Našao je, dometnut će, i neke papuče koje će mu sada dobro doći. 

Sjetimo se tada one omotnice koju nam je onaj otočanin ostavio. Otvaramo je. U svakoj od njih je stotinjak papira, a na svakoj stranici isti tekst. Autor je vjerojatno onaj koji nam je to ostavio. U bizarnom tekstu, ukratko, piše koliko je važno pomagati ljudima i da nas je ova, citiramo - „božja kazna“ - upozorila da ne smijemo biti oholi i uživati u raskoši, nego pomagati svojim bližnjima. Ostavljamo sve to jednoj volonterki, uz objašnjenje o čemu se radi i na koji način je to došlo do nas. Ne znamo hoće li važna poruka koju mediji ne žele objaviti, prije nego li je itko drugi pročita, završiti u smeću.

Na izlazu iz Drvnog centra opet nas dvije žene zamjenjuju za volontere. Upućujemo ih na prave volontere kojih pet-šest stoji nedaleko od nas. Žene su iz udruge za zaštitu životinja i zanima ih je li netko vidio malog crnog psa. Naime, prije nekoliko dana tu su bile njihove kolegice da pokupe tri psa, ali ovaj crni uspješno im je šmugnuo. Ostavljaju svoj broj telefona, ako netko vidi psa, ali i ukoliko netko bude trebao hranu za pse ili mačke, one će odmah doći i dostaviti hranu. Nitko ne pokazuje preveliku zainteresiranost, što ljuti žene, koje na glas primjećuju da ih nitko ne sluša i čude se. No, ni to nije nitko čuo. Prilazi neki muškarac, pita ima li gdje da je toplo, da se skloni. Iznutra dopire pjesma, nekoliko muških glasova pjeva „Moja domovina“. 

Krećemo za Majske Poljane. Znamo kamo idemo. Kod Damira Jurkovića. Već na ulasku u selo u kojem su gotovo sve kuće redom srušene, vidimo da se jedna kuća gradi. Vlasnik tvrtke iz Imotskog osigurao je sav materijal i radnike, upoznaju nas sa situacijom. Počistili su ruševine i krenuli graditi. Kuća je već dobila jasne obrise. Svuda naokolo se nešto radi, čisti, namješta, slaže ... U selu je vojska, kamioni odvoze nečiju prošlost u prikolicama, bageri je ravnaju. 

Naš domaćin u Majskim Poljanama - Damir Jurković (FOTO: Lupiga.Com)

Ispred Damirove kuće nov stambeni kontejner. Stigao iz Austrije u velikoj pošiljci. Jurkovići su kontejner dobili tek nakon što je jedna naša kolegica uočila da djeca nemaju gdje spavati i potom upozorila nadležne da bi kontejner došao odmah sutradan.

Ipak, nije adekvatan, jer Damir ima četvero male djece i u kontejneru od petnaestak kvadrata koji nema wc, teško da imaju dovoljno prostora. Noću poslože madrace po podu i legnu, a danju su vani. Dvorište je u blatu do gležnja.

„Eto, sad su djeca došla na svoje, jer po cijeli dan mogu biti vani i skakati po ovom blatu“, kaže nam Damir dok se pozdravljamo. Njegova supruga, sjedi kraj bureta u kojem gori vatra, ispred cerade što im je već deset dana dnevni boravak. U pozadini su ruševine. Apokaliptična slika. 

Dnevni boravak obitelji Jurković (FOTO: Lupiga.Com)

Obitelj ne zna kako dalje. Damir je radio u Njemačkoj, ali je ostao bez radnog mjesta zbog epidemije koronavirusa, pa se vratio u Hrvatsku. Taman je uložio zarađeno u sređivanje kuće.

„Strašno, to je neopisivo, taj doživljaj, ne daj bože nikome da to doživi. To jednostavno gledaš smrt pred očima. Traje 30 sekundi, a misliš da je vječnost. Da neće nikad stati …“, prisjeća se dana kada je Baniju pogodio razoran potres. Svi su u tom trenutku bili u kući, a odmah čim je trešnja prestala odvezao je obitelj na čistinu nedaleko sela i vratio se s bratom i prijateljem kako bi pokušao izvući ispod ruševina one kojima je potres potpuno srušio kuće.

„Odjurili smo do prijatelja Darka, tu gore, da ga spasimo, ali nije bilo spasa, cijela se kuća srušila na njega. Nismo ga uspjeli izvući“, govori nam.

Kontejner u blatu (FOTO: Lupiga.Com)

Iako je Damirova kuća jedna od onih koje su najbolje prošle u Majskim Poljanama, ipak ima crvenu naljepnicu i nije upotrebljiva za život. Lupigin sugovornik nada se da će što prije doći neka pomoć i da će imati krov nad glavom, jer odavde nemaju gdje, a kontejner nije rješenje.

Vozeći Banijom tog dana vidjeli smo najmanje pedesetak kamiona koji voze razne stambene kontejnere i kamp kućice, nečije nove domove. Ljudi s kojima smo razgovarali, dojma smo, očekuju brzu pomoć, da im se pomogne da dobiju novu kuću ili da im se osposobi stara, da im netko kaže što sada i što da rade. I to je zadatak na kojem sada treba raditi. 

Mahanje za laku noć (FOTO: Lupiga.Com)

Noć je odavno pala, najavljuju snijeg i debele minuse. Damirova djeca odlaze na spavanje. Uz smijeh nam mašu i spuštaju rolete nečega što im nikako ne može zamijeniti dom. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga