Tri godine zaredom sam 29. prosinca provodio na terenu – po zabitima moje Banije. Posjećivao sam ljude kojima je bila potrebna pomoć nakon katastrofalnog potresa, ali i općenito zbog nebrige države za taj kraj i te ljude, države u kojoj zajedno živimo i umiremo čekajući neku bolju budućnost. Ove godine sam napravio iznimku. Za treću godišnjicu potresa nalazim se 1.400 kilometara od epicentra. Stigao sam iz središta potresa u središte nizozemske kulture Nizozemske. Amsterdam.

Prije tri godine sam s kćerkama bio u samom epicentru potresa, izbjegavajući likvefakciju iz pukotina zemlje koja se otvorila pod nama, a danas sam ih odveo u muzej Van Gogha. Zapravo, spojili smo ugodno s korisnim, pa ću sljedećih dana snimati svoj dugometražni dokumentarac u Amsterdamu.

Još prošlog tjedna sam posjetio nekoliko sela Petrinje i Pounja. Krenuo sam iz Kostajnice prema Hrastovačkoj gori pa iz smjera Petrinje prema Glini. Od Hrastovice novim asfaltom prema Bačugi – onom selu u kojem je potres svinuo konstrukcije škole, odnosno Centra za kesten i šljivu. Novim asfaltnim putem brže savladavam krivine i brzo sam u Bačugi. 

Novi asfalt se pružio prema Bačugi, ali malo tko prolazi njime (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Velik broj kuća je srušen i sad su na njihovim mjestima samo praznine. Na vrh brijega stara škola u ruševini stoji baš onakva kakvu sam je fotografirao prije tri godine. Ispred nje u dvorištu stoji fotelja. Divan scenski prizor za, na primjer, Očekivanje Godota. No, velikog centra za kesten i šljivu više nema. Korov i trava su pokrili temelje, pa nema nikakvih naznaka da je ovdje nekoć bilo veliko zdanje. 

Vozim dalje po novom asfaltu prema Martinovićima, no ipak je suđeno da se moje putovanje nastavi po makadamu. Jedino tako se iz Martinovića može do Kozaperovice. S lijeve strane ceste, odmah prije velikog spomenika partizanima, nalazi se prazan lokal. Tek naljepnica na vratima humanitarne udruge ADRA podsjeća da se ovdje djelovalo nakon potresa. 

Ovdje teško da će se tko vratiti (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Poslije Malog Gradeca stižem u zaselak Kozaperovice. Skretanje ulijevo na polje i tu ostavljam auto jer je put mokar, a ne želim zaglaviti u blatu. Obuvam bakandže pa ću još kilometar pješke do Milana. Nosim mu deset kila šećera i kavu. Neće trebati do Gline po namirnice barem neko vrijeme.

Na ulazu u dvorište po blatnjavom putu, vičem koliko me grlo nosi: „Milaneeeee! Milaneeee!!!“

Milan izlazi iz štale. Na prohladno jutro u prsluku je i čizmama.

„Evo pazim na kravu, treba se oteliti, ali izgleda da još neće“, osvrće se prema štali, pa mi dobacuje: „Hajmo mi u kuću, sad ću ja skuhati kavu“.

Nadrealan prizor iz Bačuge (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Ulazim u Milanovu kuću u kojoj pucketaju drva u peći. Prije desetak godina Milan je opljačkan. Prodao je tele pa je neka žena u banci navodno dojavila lopovima da Milan ima 7.000 kuna u svom novčaniku. Razbojnici su čekali noć, a zatim ga u dvorištu napali. Tukli su ga i mučili cijelu večer dok na kraju nije otkrio gdje je sakrio novac. 

I to nije bio kraj nego su ga zavezanog ostavili u dvorištu da umre. Pokušavao se osloboditi, no bez uspjeha. I kada je mislio da je to kraj njegovog života, prikrala mu se vučica koja je zubima prekinula uže i oslobodila Milana. Oprezni čitatelj će reći - kako divna bajka. No, tako je zapisano u policijskim izvještajima. O tome je prije dvije godine kratkometražni film snimio Nebojša Slijepčević. Priču mu je „prodao“ jedan lokalni novinar. 

Kako sam sudjelovao na snimanju filma kao organizator seta, ali i kao kaskader, tako sam i upoznao Milana. Zbližili smo se i ispričao mi je puno detalja oko tog događaja. Naime, on je ranije redovno hranio tu vučicu, ali nikada joj se nije približavao budući da se radi o zvijeri. Tako priča i dobiva smisao te zvijer postaje junakom Milanove priče. Kasnije su razbojnike uhvatili jer, iako su bili maskirani, dobro su bili poznati policiji po svojim nedjelima.

„Milane je'l ti tko dolazio iz 'obnove' jer imaš žutu naljepnicu“, pitam ga dok nam priprema kavu.

„Ma jok. Odmah su mi u općini rekli da ja nemam pravo ni na što jer nemam ni žene ni djece. Sam sam ovdje, tako da ništa od obnove. Ma ja sam sve to sam i popravio. Što ću koga čekati“, odgovara mi stavljajući šećer u džezvu.

Domaćin Milan (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Milan ima nekoliko krava, telad i dva bika. Živi od OPG-a. Proda telad, živi od mjera, skromno. Prvi susjedi su mu kilometrima udaljeni. U životu nije imao sreće sa ženama. Jednu je preko radio-oglasa primio na imanje. Došla je iz Zagorja, no samo mu je donijela nevolje. Kaže da ga je iskorištavala te izvlačila novce.

„Više su koristi od nje imali susjedi iz obližnjih sela koje je dovodila k meni. Samo mi je donosila probleme, tako da mi je laknulo kada je otišla nazad u Zagorje“, prisjeća se. 

„Pa kako ti je ovdje samome“, nastavljam ga ispitivati kad je već kava stigla na stol, a njen se miris intenzivno proširio skromnom kuhinjom.

„Čitam knjige, navikao sam ja sam“, smiješi se Milan,a odmah dodaje: „Meni je drago kad mi netko dođe ovako da me posjeti“.

Milan je pun priča iz nekih prošlih vremena. Opisuje mi djetinjstvo na imanju kada ih je puno više tu živjelo. Sjeća se škole u Glini. Dok govori pogledava se u ogledalo i tu se latim za fotoaparat i snimim odraz njegovog oka u zrcalu.

„Imao sam kao klinac prijatelja čiji su se roditelji bavili zlatom. Tako je i on kovao nešto, neke legure. I kao klinci zakopali smo u Glini na jednom mjestu nešto što je on iskovao, a kako nije znao pisati, ja sam mu napisao na papiru nešto kao: Ovo je zakopao Leonid … On je bio Židov. I sad zamisli, neki dan čujem u Crvenom križu u Glini kako čitaju to pismo, a na tom mjestu je izgrađen neki novi objekt. Očito su bagerom našli tu kovinu i pismo koje sam kao klinac pisao“, mirno će Milan.

„Pa jesi li im se javio i ispričao tu priču“, upitam ga.

„Ma ne, bilo me sramota. Rekli bi što ih prisluškujem“, odvraća mi.

Trošni put je vidio bolje dane (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Nakon dva sata kod Milana, uputio sam se kući budući da je dan kratak. Milan me otpratio do polja na kojem je bio parkiran moj auto. Usput mi pokazuje kako je cesta propala i kako ju je vododerina odnijela. U gepeku nađem jedan roman Chris Ewana „Vodič kroz Amsterdam za dobre lopove“, te knjigu o povijesti hrvatskog novinarstva koju sam dobio na FraMaFu festivalu u Daruvaru. 

„Evo ako te zanima, pa ću ti drugi put donijeti još knjiga“, pružam mu u ruku knjige,

„Hvala ti. Nego da ti ja dadem novce za onaj šećer“, hvata se za novčanik.

„Ma ništa, to je sitnica od mene. Zaboravi“, guram mu ruku s ispruženom novčanicom.

„Ne, ja ne volim nikome biti dužan“, inzistira Milan.

„Molim te, ovo je sitnica. Ne mogu ti doći praznih ruku. Imam novaca, molim te nemoj“, kažem mu.

Međutim, Milan mi silom ugurava novčanicu od pet eura u džep.

„Evo barem popij pivu“, zadovoljno će, sretan što je uspio da mi ugura novce

„I dođi mi opet pa ćemo popiti pivu“, pozdravlja me već kad ssam sjeo u auto.

Nakon što sam se oprostio s Milanom, uputio sam se u Kostajnicu. Opet se vraćam novoasfaltiranom cestom preko Bačuge Gornje ili Donje, svejedno. Nema tu baš puno ljudi, nikoga s kim bi razmijenio par riječi da ih pitam kako su. Po selima nailazim na kontejnere s osmrtnicama. Neki ljudi nisu dočekali obnovu. Mnogi. Iz limene kutije stavili su ih u manju, te spustili u zemlju. Zemlju koja nas je trešnjom prije tri godine pokušala „otresti“ sa sebe kao kad pas češkanjem sa sebe otkači buhe. 

Anka i Dušan na ulazu u svoj kontejner (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Usput sam posjetio obitelj Vinčić u Kuljanima, selu na putu prema Dvoru. Čim sam stao u dvorište, Anka izlazi iz kućice s osmijehom na licu. Ispred mobilne kućice i dalje stoji tek temelj nove kuće. Već punih godinu dana je tako. Poziva me da uđem u kućicu.

„Evo Dušan mi izašao prije tjedan dana iz bolnice. Operirao je debelo crijevo“, priča mi Anka dok Dušan sjedi vidno mršaviji nego zadnji put kad sam ga vidio. Pokušava mi reći da je operacija bila teška, no kako je ranije operirao glasnice bez aparatića ga je teško razumjeti.

„Baš je bila teška operacija. Čeka ga još i operacija srca. A vidi klimu“, pokazuje mi Anka klimu. 

„Nije radila pa sam zvala načelnika općine Dvor. Ne javlja se. Nitko da nam pomogne, ni općina ni Civilna zaštita. Na kraju sam platila majstora 50 eura da nam popravi klimu. Hej, 50 eura, pa odakle mi to? Znaš li kolika mi je mirovina …“, ne završivši rečenicu zaplače, dok Dušan sjedeći samo sliježe ramenima.

„Pa je'l ima što od kuće? Vidim da su i dalje tu samo temelji“, pitam je.

„Ništa. Nitko mi ništa ne zna reći, niti ja znam koga uopće pitati“, kroz plač, sad već i vidno ljutito, će Anka.

„Navodno propale firme koje su trebale graditi. Načelnik se ne javlja na telefon, a znao je dolaziti po glasove. E pa ja više neću glasati za nikoga! Ne tražim ništa osim svoga! Srušili su nam staru kuću, a nema nove. I to je život?“, kaže mi, dok Dušan ne pokušava ni govoriti, već samo potvrdno kima glavom.

Temelji već godinu dana ne napreduju (FOTO: Lupiga.Com/Daniel Pavlić)

Izašao sam van iz kućice i ponovno pogledao prema temeljima. Uhvatila se mahovina i koja uvenula travka jer je vani uveliko minus. Ovim ljudima ne može ni nada pomoći, nego samo konkretna akcija. A te akcije nema. Oni još uvijek žive pod pauzom. Stisnuta je tipka „pauza“ i nema više tona. Tipku „play“ stišće netko drugi, no još nije došao do njihovog životnog kazetofona …

Vrativši se kući na mail mi pristiže digitalni bilten o projektima moje županije. I zaista nema čovjek što reći – puno toga je izgrađeno, obnovljeno i investirano. Sve to stoji potkrijepljeno fotografijama. Petrinja, Sisak, Glina, no to su gradovi, a mojih zaselaka koje sam posjećivao teško tko može naći i na karti. Nisam ni sam pametan kako sve to procesuirati i sažvakati. Nema tu krivca ni pravednika, nego jednostavno je to tako. Potres koji je otkrio Baniju i njene žitelje napravio je tek impuls za nešto što dolazi i što će dolaziti u nekom budućem vremenu. 

Kraj koji je bio zaboravljen tridesetak godina, treba još toliko godina da se revitalizira. Tu nam ne mogu pomoći ni čarobnjaci, a kamoli političari. Moji prijatelji kojima sam pomagao očito još nisu došli na red. Sramota me više uopće i posjećivati ih jer se osjećam nekako beskorisno. Ne mogu im pomoći, a niti odmoći. Mogu samo pisati o njima.

Treća je godišnjica potresa, a ja sam svoje kćerke nakon posjete muzejima, vratio u hotel da se odmore od umjetnosti. Ove godine nemam izložbe fotografija jer sam sve fotografije skinuo iz okvira. Nije bilo zainteresiranih institucija da upriličimo izložbu. Valjda ljudi više ni ne mogu gledati kadrove ruševina i jadnih ljudi koji su ostali bez domova. Rane teško zarastaju. 

Neki dan sam u Zagrebu sjeo na kavu s frendicom pa mi kaže da sina još vodi na rehabilitaciju. Naime, kada je bio potres u Zagrebu dijete je ostalo šokirano i zanijemio je. Šutio je tako trogodišnjak nekoliko dana, roditelji se zabrinuli. Onda je odjednom počeo vrištati i u naručju udarati majku po licu. Na taj način je iz sebe izbacivao stres koji je doživio potresom. I od tada ga već pune tri godine vode na terapije. Rezultata ima i ide k boljem. Ostavio je potres na sve uzraste neku vrstu posljedica na mentalno zdravlje. To svi znamo. 

1.400 svjetlosnih godina dalje (FOTO: Daniel Pavlić/Lupiga.Com)

Dok su mi umorne kćerke u hotelskoj sobi zaspale, moja supruga Marina mi kaže da je lijep sumrak i da odem snimiti kadrove Amsterdama za film. Sunce ovdje kasnije zalazi pa sam hvatao objektivom „golden hour“. Poželjeh malo odmoriti od ispunjenog dana u ovom ludom gradu koji živi bez predaha, stoga sam sjeo uz amsterdamski kanal i naručio božićnu pivu. 

Sad sjedim u kafiću s pogledom na red turista koji hrle u muzeje i sjetim se Milana iz Kozaperovice. Konobar mi donosi račun od ravno pet eura. Iz džepa vadim onu novčanicu koju mi je Milano koji mi je ugurao u džep hlača prije par dana kada sam ga posjetio u njegovom zaselku negdje na Baniji koja mi je sad udaljena, ne 1.400 kilometara, nego 1.400 svjetlosnih godina. Koliko god bila kvalitetna holandska piva, u ustima mi ostaje gorak okus. Obljetnica je događaja koji nam je svima primijenio život.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com/Daniel Pavlić

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Ustavne vrednote u doba krize"