TUGA SA ZAPADNE OBALE

I mi vas gledamo!

ritn by: Lela Vujanić | 04.02.2023.
TUGA SA ZAPADNE OBALE: I mi vas gledamo!
Meta su beduinska naselja koja se mogu vidjeti s glavne ceste – na prvi pogled nije posve jasno kakva su to naselja, niti jesu li to zaista naselja – nastambe s limovima umjesto krovova, pričvršćenih kamenjem i gumama. Na brdima iznad Ein Samiye vidi se drugačiji tip nastambi, bijela utvrđenja. I dok su sva izraelska doseljenička naselja ilegalna, postoje ona koja čak i Izrael smatra ilegalnima. Takozvane „outposts“ grade ekstremni pripadnici zajednice koji stanovnike Ein Samiye napadaju štapovima s noževima, spuštajući se s brda, prijeteći i napadajući, rušeći njihove i životinjske nastambe i ograde. Ne usuđujem se pitati, ali cijelo vrijeme mi, u posvemašnjoj naivnosti, zvoni pitanje: „Ali zašto se niste branili?“ Srećom pitanje ne izgovaram, jer objašnjenje uskoro stiže: „Branili smo se, ali su dvojicu strpali u zatvor i još smo morali platiti kazne“.

Inovacija, tehnologija, clubbing, plaža, u „start-up naciji“ i „jedinoj demokraciji na Bliskom istoku“, ono je što razlikuje mirnodopski Izrael od njegovih susjeda, slikovito je opisao izraelski premijer Yair Lapid, u savršeno izrađenom i prezentiranom govoru kojim se jesenas obratio Generalnoj skupštini UN-a. Njegov govor odmah je proglašen historijskim, jer je po prvi puta u zadnjih deset godina netko od visokopozicioniranih izraelskih dužnosnika spomenuo takozvani „two state solution“, odnosno ponovno je, barem u naznaci, spomenuta mogućnost postojanja palestinske države. Ideju o dvije države, umjesto jedne, demokratske i nesektaške, s jednakim pravima za sve, Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) na čelu s Jaserom Arafatom prihvatila je osamdesetih, a mirovni Sporazum iz Osla trebao je omogućiti ne samo mir nego i mirnodopsku tranziciju prema dvije suverene, susjedne države.

U međuvremenu je na izborima održanim u Izraelu početkom novembra, petim u zadnje tri godine, pobijedio novi-stari Benjamin Netanyahu, po mnogima sahranitelj Sporazuma iz Osla. 

“Mi u osnovi komemoriramo Oslo. Ideja o dvije države je propala ideja“, kaže nam Amal Jadou, zamjenica palestinskog ministra vanjskih poslova. Ideja je to koja još uvijek figurira u imaginaciji međunarodnih političkih organizacija, a Palestinci ju najčešće opisuju kroz vic od dva prijatelja koja su sjela da se dogovore kako će podijeliti pizzu, da bi jedan od njih na kraju dogovora shvatio da pizze koja bi se dijelila više nema. 

Kuća na kraju puta

Kraj je babljeg ljeta, ali temperatura je još uvijek oko trideset stupnjeva. Sve je mirno i naizgled pitomo, zemlja oko nas je očigledno plodna, nekada davno hranila je obližnje gradove, a seljacima omogućivala pristojan život. Unatoč tome, oko nas nema ničega, samo sunce i gusta žičana ograda, visoka nekoliko metara, koja brani pogled na urbano naselje što se smjestilo u dolini iza ograde. 

Ipak, tu, posve blizu nas je jedna kuća, kuća koju ne vidimo, ali za čije postojanje znaju svi. Ulaz u kuću nalazi se ispod žičane ograde. Do kuće vodi tunel koji se nalazi iza željeznih vrata. U njoj živi jedna obitelj koja ima samo jedan ključ što otvara željezna vrata. Svi njihovi su s druge strane žice, tunela, vrata. Svi drugi su u dolini ispod.

Al-Walaya
Put do palestinske obitelji čiju su kuću izraelske vlasti izolirale od svijeta (FOTO: Lela Vujanić)

U toj kući jedna obitelj živi već desetljećima i usprkos neobičnosti svog položaja – iza žice, tunela, vrata – ne želi otići. A nudili su im sve – prazan ček na koji su trebali upisati bilo koju cifru koju bi smatrali prikladnom, zakup na 99 godina, preseljenje negdje drugdje, sudjelovanje u imaginarnom investicijskom poduhvatu kojeg bi njihova kuća bila dio. 

Odlučili su ostati, sami i samotni, u kući na kraj puta, potpuno odsječeni od svog sela i zajednice s kojom su dijelili život, nadanja i strahove desetljećima prije. Oni koji ih požele posjetiti moraju dokazati da su u bliskom krvnom srodstvu i zatražiti posebnu dozvolu koju izdaje izraelsko Ministarstvo obrane, najmanje 48 sati prije posjeta. Očekivano, posjećuju ih rijetki, a njih pet (otac, majka i troje djece) moraju uložiti izniman napor u organizaciju svog svakodnevnog života – odlaska u školu ili pak nabavke namirnica. Jer imaju samo taj jedan ključ i ne smiju ih imati više, ne smiju imati zvono na vratima i općenito ne smiju mnoge sasvim obične stvari jer svaki iskorak može biti tumačen kao sigurnosna prijetnja za onu drugu stranu. 

Tokom godina, zabranama su pridružene i svakojake druge zavrzlame – poput hapšenja, višegodišnjeg sudskog procesa, bageriranja zemlje oko kuće koja je uzrokovala njeno urušavanje, potpune blokade željeznih vrata – koje se čak i dobronamjernim čitateljima s iskustvom zadnjih jugoslavenskih ratova, mogu učiniti jednostavno – previše. 

Kuća Omara Hajajle, nekada je bila dio sela Al-Walaja, a danas se nalazi na izraelskoj strani Zida razdvajanja (West Bank barrier) kojeg je Izrael počeo graditi na teritoriju okupirane Zapadne obale na vrhuncu Druge Intifade, uz objašnjenje da Zid služi zaustavljanju bombaša samoubojica i oružanih napada na izraelske gradove. Zapadna obala premrežena je ovim zidovima i ogradama. Često su dizani, ne samo na linijama razgraničenja, na takozvanoj „Green Line“, već i duboko u palestinskom teritoriju, a posve su uobičajena militarizirana scenografija svugdje gdje su izraelski doseljenici izgradili svoja, po međunarodnim humanitarnim konvencijama, ilegalna naselja. Zid zajedno s fiksnim i mobilnim checkpointima, tako efektivno razdvaja ne samo Izrael od okupirane Palestine nego cijepa palestinski teritorij, razdvajajući dojučerašnje susjede, obitelji, onemogućavajući kretanje Palestinaca, poljoprivredu i ekonomiju države ili bilo kakav privid normalnog života. Kuća Omara Hajajle možda je najekstremniji, ali ne i usamljeni primjer tog i takvog razdvajanja.

Noževi, beduini i mladi s vrhova brda

Dolina je plodna, ali samo ponegdje naseljena i obrađivana. Zelene oaze s palmama neočekivano i čudesno se pojavljuju unutar jednoličnog, a ipak jednako čudesnog pustinjskog okoliša. Crvenkasto-smeđa zemlja igra se sama sa sobom, prelazeći iz stijena u pijesak, iz pijeska u oštra i visoka brda, i tako nepregledno, dokle god pogled seže, sve do Mrtvog mora. Zemlja je to koja širi specifičnu vrstu mira koja još uvijek postoji u pustinjama. Ipak, mira nema, crne kukuljice su na glavama, a noževi pričvršćeni na vrhove štapova za napade na pokretne mete i teška građevinska artiljerija za napade na one nepokretne.

Ein Samiya
Enklave s nezaštićenim beduinskim potleušicama pred nasrtajem ekstremnih doseljenika (FOTO: Lela Vujanić)

Meta su beduinska naselja koja se mogu vidjeti s glavne ceste – na prvi pogled nije posve jasno kakva su to naselja, niti jesu li to zaista naselja – četverokutne nastambe s limovima umjesto krovova, pričvršćenih kamenjem i gumama za ostatak improviziranih skloništa. Ein Samiya je jedno takvo naselje s 33 „kuće“ i 180 pustinjskih duša. Selo je to beduina koji su ovdje našli svoj dom nakon neprekidnog niza selidbi započetih u pustinji Negev mitske 1948. godine, preko Jerihona 1967. godine, pa sve do ovog, njihovog sela. Selidbe se nisu događale voljno, zbog pretpostavljenog beduinskog nomadizma već zbog stalno novih ratova i sukoba, kao i zbog neprestanog proširivanja vojnih ili zelenih zona, u kojima onda nikakva druga aktivnost nije moguća.

Dobro im je bilo ovdje, i njima i njihovim životinjama, iako do prije tri godine nisu imali ni struje, ni škole, javnog prijevoza ili pak ovih, od vjetra i zime izoliranih skloništa. I struju i školu u kontejnerima, kao i nova skloništa osigurale su međunarodne organizacije. One pomažu žiteljima sela – dovodeći struju postavljanjem solarnih panela, izgradnjom škole u bijelim kontejnerima, popravkom demoliranih skloništa. 

Ipak, od četrdesetero djece u Ein Samiyi samo njih pet pohađa novu, njima najbližu školu, ostali se ne žele registrirati jer ako škola bude uništena mogli bi izgubiti pravo pohađanja škole u koju trenutačno idu, 15 kilometara udaljenu od naselja. To jutro u septembru prošle godine, izraelska Civilna administracija, zadužena za „birokratska“ postupanja na okupiranom teritoriju, uništila je dva od 33 improvizirana skloništa koja su beduinski dom. Škola je također pod prijetnjom uništenja. Zašto bi itko želio uništiti ove skloništa, školu i zašto beduini uopće imaju gume umjesto krovova?

Na brdima iznad Ein Samiye vidi se drugačiji tip nastambi, bijela utvrđenja. 

“Naseljavaju se ovdje, dovode svoje životinje, napadaju nas i ruše naše obore“, kaže nam beduinski pastir Khader Qaabneh

I dok su sva izraelska doseljenička naselja ilegalna, postoje ona koja čak i izraelska država smatra ilegalnima. Takozvane „outposts“ grade ekstremni pripadnici zajednice koji stanovnike Ein Samiye napadaju štapovima s noževima, spuštajući se s brda, prijeteći i napadajući ljude, rušeći njihove i životinjske nastambe i ograde. 

Ne usuđujem se pitati, ali cijelo vrijeme mi, u mojoj posvemašnjoj naivnosti, zvoni pitanje u glavi: „Ali zašto se niste branili?“ 

Srećom pitanje ne izgovaram, jer objašnjenje uskoro stiže: „Branili smo se, ali su dvojicu strpali u zatvor i još smo morali platiti kazne“.

Ein Samiya
Detalj iz beduinskog naselja (FOTO: Lela Vujanić)

Palestinska samouprava u takozvanoj „Area C“ nije nadležna, a izraelske snage napade settlera na palestinsko stanovništvo najčešće ni na koji način ne sankcioniraju pod izgovorom da ne mogu pronaći zakrabuljene počinitelje iako je cijelo područje i Izraela i Palestine notorno poznato po brojnim i, vjerojatno, najsofisticiranijima sistemima nadzora i kontrole na svijetu.

Settleri su se u okupirano područje Area C, koje zauzima čak 61 posto Zapadne obale masovno počeli doseljavati tijekom Druge Intifade, a nakon Sporazuma iz Osla, kojim je palestinski teritorij podijeljen na tri zone koje označavaju različit stupanj administrativno-vojne kontrole između Izraela i Palestinske Samouprave, potpuna kontrola nad područjem „Area C“ tada je privremeno pripala Izraelu. Privremeni, petogodišnji mandat pretvorio se u trajni, a broj doseljenika se od početnih 100.000 popeo na današnjih 600.000 iako ljudsko-pravaške organizacije, i one palestinske poput Al-Haqa i one izraelske poput B'Tselema, upozoravaju da je stvarna brojka bliža milijunu, sa stalnom tendencijom rasta. 

Kontinuirano doseljavanje zajedno s izgradnjom prateće prometne, energetske i komunalne infrastrukture, isključivo za doseljenike, dio su izraelske de facto aneksije područja „Area C“. Beduini i njihov otpor, kao i većina živih tijela u ovoj okupiranoj zoni, neželjeni su kolateral te aneksije.

I mi vas gledamo

S jedne strane je mitski jeruzalemski Stari grad, s druge je nekadašnje selo, danas urbanizirano naselje Silwan, poprište biblijske borbe za naslijeđe i suvremene borbe za teritorij. Na Silwan gledaju video kamere, vojničke stanice s do zuba naoružanim mladim vojnicima, dijelom pripadnika službene vojske, dijelom podugovorenih privatnih „sigurnjaka“. Ali i s druge strane netko gleda. Velike, širom otvorene palestinske oči, dio međunarodnog muralističkog projekta u Silwanu, također gledaju, na drugu stranu, na sve nas, na svijet koji nezainteresirano „gejza“.

Silwan
Međunarodni muralistički projekt s jasnom porukom (FOTO: Lela Vujanić)

Na podiju okruženom turističkim shopovima dvije su grupe. Jednu čine bijeli američki turisti i njihov vodič koji objašnjava kako je arheološko nalazište poznato pod imenom „Davidov grad“ jasan dokaz da je i ovdje, u Silwanu (a ne samo unutar zidina Starog grada Jeruzalema), još u brončanom dobu (ili u željeznom, za ovu priču posve je svejedno), bilo središte njihovog svijeta. U drugoj grupi smo mi – i naš vodič, Daoud Al-Ghoul. 

Daoud, uspravan i ponosan, svojim glasom pokušava pobijediti biblijsku arheologiju prve grupe, neumorno objašnjava, pokazuje karte, citira izvještaje, podastire dokaze, upućujući na jednostavnu činjenicu da ovdje, možda ne baš od brončanog doba, ali dovoljno dugo, živi netko drugi. 

„Nemojte ovdje ništa kupovati“, upozorava nas, misleći na vodu, sokove i suvenire, „jer time potpomažete djelovanje doseljeničke organizacije koja je od države dobila pravo upravljanja Davidovim gradom“. 

Nas desetak kulturnih i medijskih radnika žedno je i umorno te polako gubi obrise nama poznate historije i politike u predugom povratku sve do brončanog doba.

Zapadna obala
Širenje doseljeničkih naselja s druge strane ograde (FOTO: Lela Vujanić)

Doseljenička organizacija „Elad“, jedna od najbogatijih i najmoćnijih u državi, osim što je dobila pravo upravljanja Davidovim gradom, angažirana je u puno širem poduhvatu kojeg je ovaj arheološko-turistički kompleks samo manji dio. Misija „Elada“ je i „pribavljanje kuća“ u Silwanu kako bi tamo ustanovila nova vrstu prisutnosti. Kuće u kojima živi domicilno stanovništvo, njih oko 50.000, pribavljaju se na razne načine: rušenjem kuća i drugih objekata koji nisu imali dozvolu za gradnju (a koju nikada nisu ni mogli dobiti), kupovinom udjela u vlasništvu i vođenjem financijski iscrpljujućih sudskih procesa kojima udio postaje cijela kuća, konfisciranjem zemlje za „javnu“ upotrebu, evikcijama temeljenima na Zakonu o državljanstvu ili Zakonu o imovini odsutnih koji omogućuje administrativno brisanje živućih osoba kao i oduzimanje njihove imovine. Broj doseljenika u Silwanu, zaštićenih ogradama i čuvarima, temeljem ovakvih strategija neprekidno raste jamčeći tu novu vrstu prisutnosti i novi krug uzajamnog očaja. 

Sva nesretna mjesta nalik su jedna drugima

Al-Walaja, Ein Samiya i Silwan, tri su sasvim obična, slučajno odabrana mjesta, mogla su biti bilo koja druga tri, moglo je biti tisuću primjera, opisa i slika, jer sva palestinska mjesta nesretna su na isti način. Ekspanzija settlmentsa na okupiranom teritoriju, nasilno iseljavanje domicilnog stanovništva putem evikcija i rušenja kuća, ograničenje kretanja, bilo checkpointima i zidovima, bilo zamršenim sustavom zakona i ID-ja, administrativno i fizičko nasilje, zatvaranja i racije, obezvlašćivanje, diskriminacija i okupacija, svakodnevica su većine palestinskih mjesta

„Nećemo pristati živjeti kao robovi i građani drugog reda u režimu aparthejda“, kaže nam Amal Jadou, naša sugovornica s početka teksta. Ipak, Fatahova vlada (koje je ona možda i ponajbolji dio), već dugo ne sabire nadanja naroda. Priča kaže da je prva Intifada bila zajednički, horizontalni projekt, da je druga bila iznimno krvava, da treća upravo počinje ili je već počela, s novom generacijom mladih, rođenih oko 2000. godine po izbjegličkim kampovima Jenina, Aide i Nablusa. Ali tko bi realno, tim mladima, trećoj ili čak četvrtoj generaciji djece rođene u statusu izbjeglica, poželio još jedan krvavi ustanak, s njihovim smrtima i zastavama, u neprekinutoj i spektakularnoj traci našega feeda? 

Zapadna obala
Palestincima je ovaj rat veći od svih ratova čovječanstva (FOTO: Lela Vujanić)

Filmske Novosti su 1972. godine producirale dokumentarni film "Krv i suze", sniman radi informiranja domaće javnosti, ali i kao čin drugarstva i političke podrške Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji. Bilo je to vrijeme kada su i Jugoslavija i Palestina bile dio masovnog internacionalnog političkog pokreta, a mi kao djeca odrastali uz Arafata i ostala poznata lica bliskoistočnih anti-kolonijalnih ustanaka. Kao što znamo, vremena su se promijenila. Mitska Palestina nikada ne dolazi na red međunarodnog zasjedanja. Situacija će zasigurno biti još i gora – novi-stari Netanyahu izgleda kao centrist u usporedbi s ekstremistima koji mu jamče koalicijsku većinu u novom parlamentu, a zauzvrat traže još veću prisutnost na okupiranom teritoriju.

I nakon svega ostaju oči, široko otvorene palestinske oči koje gledaju u njih i koje gledaju u nas – takozvanu međunarodnu zajednicu sa svojim nevladinim, među i supra-vladinim organizacijama, ženevskim konvencijama, političkim i humanitarnim institucijama i tijelima, koje već 75 godina u gotovo neprekidnoj mantri govore o „pogoršanju sigurnosne situacije“. Ali ovdje svi ionako žive u vječnosti i za vječnost, ne računajući na ekspresne pomake, svi su spremni na maratonsku borbu, do posljednje kuće, posljednjeg komada zemlje, od biblijskih vremena pa do danas i dalje u vječnost. I ne prijeti njima ni prelijevanje rata u Ukrajini na druga područja, ne prijeti im ni nuklearna bomba jer ovdje svi vjeruju da je ovaj rat veći od svih ratova čovječanstva. Jer za Palestinu nema drugog mjesta osim historijske Palestine i nema drugih referenci izvan same Palestine. I zato ostaju na toj zemlji, svojoj zemlji – i Omar Hajajla, i beduini i stanovnici Silwana, postajući tim ostankom ikonička mjesta (ne samo) palestinskog otpora. I zato i prva i druga i treća Initifada, ali za razliku od prve, ovu zadnju ne snimaju Filmske novosti, ona može računati samo na tijela djece odrasle po kampovima.

Ipak, možda nam je popularni sentiment s fudbalskih stadiona održao neočekivanu i neplaniranu lekciju. Palestinu su zaboravile vlade svijeta, pa čak i one arapskih zemalja, ali ona je u Kataru bila svugdje – na marokanskom timu, na ulicama, štandovima, prelijevajući se s arapskih i na navijače iz drugih krajeva svijeta. I mira neće biti za nikoga od nas bez te široke internacionalne fronte u kojoj ćemo ponovo biti dio istog političkog pokreta, dio istog nagnuća, podrške i suradnje sa svijetom od kojeg nas sada dijele zidovi i elektrificirane granice.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lela Vujanić

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

    09.04.2024.

    Lana Bobić

    POSLANICA LANE BOBIĆ: Otkud ovo kolektivno iščuđavanje seksualnom nasilju?

  2. SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

    02.04.2024.

    Bojan Tončić

    SLUČAJ GRUHONJIĆ: Aleksandar Vučić – Voltaire sa kamom

  3. IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

    28.03.2024.

    Srđan Puhalo

    IZ PRVE RUKE: Šta sve naučite o BiH kada počnete da slušate ploče?

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije