Masovni protesti koji se već tjednima održavaju u Srbiji, šire se i na srpsku dijasporu u inozemstvu. U Beču studenti iz Srbije organiziraju tjedne prosvjede ispred srpske ambasade. Kao i kod kuće, zahtijevaju da se odgovorni za urušavanje krova na željezničkoj stanici u Novom Sadu, kada je poginulo 15 ljudi, privedu pravdi.

Grupa od možda tridesetak ljudi počinje točno na vrijeme. U 11:52 svi se ušutkuju, mnogi podižu ruke s transparentima, studentskim iskaznicama iz Srbije ili crvenim rukavicama – simbolom masovnih protesta koji su zahvatili Srbiju ima već dva mjeseca. Crvene rukavice predstavljaju krv za koju prosvjednici tvrde da je na rukama vlade i državnih službi.

Ovo 11:52 je vrijeme kada se krov na ulazu u novosadsku željezničku stanicu urušio 1. studenog 2024. godine, usmrtivši 15 ljudi. Glavni izvođač radova bila je kineska tvrtka koja je renovirala stanicu u drugom najvećem gradu Srbije, angažirajući nekoliko lokalnih podizvođača. Neki od njih imaju bliske veze s vladajućom strankom SNS.

Crvene rukavice kao poruka (FOTO: Christoph Baumgarten)

Tišina vlada na uglu ulice nasuprot ambasade Republike Srbije u trećem bečkom okrugu. Jedini glasovi koji se mogu čuti dolaze od tri austrijska policajca koji blokiraju pristup ambasadi. Pričaju o svojim ranijim zaduženjima – najprije glasno, a zatim stišavaju glasove.

Nakon otprilike dvanaest minuta jedna beba počinje plakati. Ona nema pojma što se događa. Duga tišina i tuga na licima njegovih roditelja zbunjuju je ili plaše. Roditelji ga pokušavaju smiriti tihim glasovima.

Ovi prosvjedi više nisu vezani samo za tragičnu nesreću u Novom Sadu za koju mnogi u Srbiji krive očitu korupciju u „Aleksandrovom Kraljevstvu“. Nekoliko prosvjednika drži i transparente koji podsjećaju na uznemirujuće i tragične događaje diljem bivše Jugoslavije prošle godine. Prečko u Zagrebu i Ribnikar u Beogradu – dvije škole u kojima se dogodio masovni napad nožem, odnosno masovna pucnjava. Cetinje u Crnoj Gori, gdje je muškarac na Novu godinu ubio dvanaest ljudi. Donja Jablanica u Hercegovini, gdje je u listopadu klizište s ilegalnog kamenoloma usmrtilo gotovo 20 ljudi. Prosvjednici za ove smrtonosne događaje krive sustavnu korupciju i nemar vlasti. 

15 minuta tišine remetili su samo policajci (FOTO: Christoph Baumgarten)

“To je problem u cijeloj regiji”, kaže Kristijan nakon prosvjeda. 

“Korupcija je zamijenila vladavinu prava, i to je problem. Ali najgore je u Srbiji”, uvjeren je.

Njegova djevojka Sanija iz Zenice u Bosni klima glavom u znak slaganja.

Tišina je trajala točno 15 minuta. Jedna minuta za svaku žrtvu tragedije u Novom Sadu. I otprilike onoliko koliko većina ljudi može ruke držati podignute s manjim teretom. Kad tišina završi, neki prosvjednici izgledaju iscrpljeno, uglavnom oni stariji.

Srce za Zagreb (FOTO: Christoph Baumgarten)

Iako među prosvjednicima ima i radnika i umirovljenika, čini se da glavninu danas čine studenti. Ili oni koji su nedavno diplomirali. Poput Katarine iz Beograda. U Beču živi već osam godina. Došla je studirati glazbu i odlučila ostati. Jedna je od organizatorica. 

“Želimo pokazati našim kolegama studentima i sunarodnjacima da nisu sami”, kaže ona. 

“Zato smo ja i još nekoliko mladih ljudi odlučili organizirati prosvjede. Nadamo se da ćemo ih održavati svaki tjedan”, objašnjava nam.

Ove subote bio je to već treći prosvjed po redu. Odaziv je nešto manji nego na prvim prosvjedima prije dva tjedna, kada se okupilo stotinjak ljudi. No, danas je hladnije nego u prosincu, a mobilizacija se još uvijek uglavnom odvija putem osobnih kontakata na društvenim mrežama ili telefonom.

Beč je, prema nekim procjenama, dom za više od 100.000 prve i druge generacije imigranata iz Srbije. Uz to, mnogi iz treće generacije na neki način se identificiraju kao Srbi, iako svi nužno ne govore jezik ili imaju bliske veze s domovinom svojih baka i djedova. Među mlađima, neki vole predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, kaže Kristijan.

Studentski indeks u zraku (FOTO: Christoph Baumgarten)

To se ne odnosi toliko na one koji su ovdje nedavno došli. Još uvijek se sjećaju zašto su napustili zemlju. Bez obzira na profesiju ili obrazovanje, većina je otišla zbog nedostatka perspektive kod kuće, frustracije zbog korupcije koju mnogi nazivaju sustavnom i političkog sustava za koji mnogi kažu da postaje sve autoritarniji.

Hipotetski, ovo bi trebao biti ogroman bazen potencijalnih prosvjednika u gradu. Do sada ga nitko nije uspio iskoristiti. Dijelom zato što su mreže protestnih pokreta uglavnom neformalne, dijelom zato što nema mnogo lokalnih medija usmjerenih na Ex-YU dijasporu koji izvještavaju o ovoj vrsti političke aktivnosti. Osim toga, mnogi su noviji imigranti toliko frustrirani stanjem u domovini i zauzeti izgradnjom novih života da se niti ne žele aktivirati. Ovo otežava dosezanje značajnog dijela simpatizera.

Organizatori to nadoknađuju velikim trudom. Većina transparenata koje ljudi drže isto su dizajnirani kao i oni koje koriste prosvjednici studenti u Srbiji.

Mnogi se još uvijek sjećaju zašto su napustili zemlju (FOTO: Christoph Baumgarten)

Što se tiče politike: Nemoguće je ne primijetiti kako organizatori naglašavaju da njihovi prosvjedi nisu politički. 

“Ne, ovo nije politički”, kaže Katarina, pa dodaje: “Naravno da ima veze s politikom, ali ono što tražimo je da tužitelji temeljito istraže nesreću u Novom Sadu, da odgovorni budu procesuirani i osuđeni. Tražimo da država radi svoj posao.”

Jovana također naglašava ovu točku. Ona je iz Beograda i upravo je u posjetu rodbini i prijateljima za pravoslavni Božić u Beču. 

“Tražimo da pravosudni sustav radi onako kako treba”, ističe Jovana.

Kao da to nije izrazito politički zahtjev u bilo kojoj zemlji bivše Jugoslavije. No, za mnoge je riječ “politika” postala sinonim za politiku vladajućih i za pokušaje političkih stranaka da dobiju vlast ili postave svoje ljude na dobro plaćene pozicije. Zato su je odlučili potpuno izbjegavati.

Nijedan od prosvjeda zadnjih godina nije imao dugotrajne učinke (FOTO: Christoph Baumgarten)

Bez obzira želi li netko ove prosvjede nazvati političkima ili ne – činjenica ostaje da je Srbija doživjela nekoliko valova masovnih prosvjeda u proteklih godinu i pol dana. Prvo, oko sto tisuća ljudi izašlo je na ulice u svibnju 2023. godine nakon što je 13-godišnji dječak ubio devetero učenika i zaštitara u osnovnoj školi u Beogradu, a 21-godišnjak 20 ljudi u Mladenovcu i Smederevu.

Zatim su uslijedili prosvjedi nakon brojnih ozbiljnih nepravilnosti na prijevremenim izborima koje je „Kralj Aleksandar“ raspisao nakon ranijih masovnih prosvjeda – mnogi, uključujući međunarodne promatrače, nazvali su ih otvoreno namještenima.

U ljeto 2024. godine desetine tisuća su prosvjedovale protiv odluke vlade da dodijeli prava na eksploataciju litija međunarodnoj korporaciji u dolini Drine u zapadnoj Srbiji. Rudnici bi uništili velike dijelove lokalnih ekosustava.

Nijedan od tih prosvjeda nije imao dugotrajne učinke. Ovaj put će biti drugačije, kažu današnji prosvjednici. 

I u Beču će se protesti nastaviti (FOTO: Christoph Baumgarten)

“Vidimo demonstracije u mnogim gradovima svijeta s velikom srpskom dijasporom. Svi žele da Srbija postane demokratska zemlja s funkcionalnom vladavinom prava, istinski europska zemlja”, kaže Kristijan. 

“I ovaj put, studenti predvode prosvjede. Oni su snaga na koju treba računati”, primjećuje.

Jovana je također optimistična. 

“Bila sam na nekim demonstracijama kod kuće. Pogledajte odaziv. Prije nije bilo tako. Zato stvarno vjerujem da će ovo nešto promijeniti”, kaže.

Katarina govori da će ona i njezini prijatelji nastaviti organizirati prosvjede u Beču. 

“Moramo učiniti što možemo. I stvarno mislim da ovaj put možemo nešto promijeniti”, poručuje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Christoph Baumgarten

Reportaža Lupiginog suradnika Christopha Baumgartena objavljena je i na njemačkom jeziku na portalu Balkan Stories.

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.