PEDAGOGIJA OTPORA BRANKA ĆOPIĆA

„Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku?“

ritn by: Mladen Bićanić | 12.07.2022.
PEDAGOGIJA OTPORA BRANKA ĆOPIĆA: „Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku?“
Zato Paković komad završava sudbonosnim pitanjem i mogućim odgovorom: „Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku / slični onima koji su Ziju zatukli / braća onih koji su Ivana Gorana Kovačić zaklali / Zar to nisu tamne ubice Hasana Kikića / Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici / noćni i dnevni vampiri, / fašisti, fašisti, samo ih danas drukčije zovemo… / Hladna je jeza njihova prethodnica / Neka! Nek svak se brani svojim oružjem / Jer još nije iskovana sablja koja može sjeći / naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone / Zbogom lijepi i strašni živote / Veliko je samo kad si Don Kihot“ Na kraju jedne od tih tako velikih, a malih pripovijedaka iz zbirke „Bašta sljezove boje“, Branko Ćopić pita sebe i svoje radoznale čitatelje: „… Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?“

„Jesi li vidio čovjeka da ne vara? / Jesi li vidio čovjeka da sebe ne vara? / Možemo, dakle, reći: / Čovjek je biće koje vara… / Šta treba činiti da čovjek nauči govoriti istinu? / Šta treba činiti da čovjek zavoli govoriti istinu? / To je pedagogija otpora. / Ima onih koji su je životom potvrdili.“ - to su prve riječi koje čujete sa scene na kojoj se izvodi najnoviji autorski projekt beogradskog pisca i redatelja Zlatka Pakovića „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ u koprodukciji Centra OMAHA Cazin, Kulturnog centra Bihać, Narodnog pozorišta Tuzla i Kulturnog centra Novi Pazar.

Praizvedba se odigrala krajem lipnja u okviru Festivala scenskih umjetnosti Bihaćko ljeto 2022., što se priređuje već 24. godinu. Vrlo je to zanimljiva i relevantna revija mahom pozorišnih predstava, uz nešto muzičkih i plesnih nastupa: čak su tri Pakovićeva projekta (spomenuti Ćopić, potom predstava „Papa Franjo se hrva sa svojim anđelom“ zadarskog Teatra VeRRdi, kao i snimak predstave „Srebrenica, kad mi mrtvi ustanemo“), a tu je i beogradski Zvezdara teatar te Ferzeng teatar, BKC Tuzla, Pozorište mladih iz Sarajeva, dok su iz Zagreba stigli Teatar Moruzgva i EXIT Teatar, ali i sjajna monodrama MISTERO BUFO Dražena Šivaka, potom Gradsko pozorište Jazavac iz Banje Luke, Multimedijalni performans „Dnevnik očiju koje ne šute“ pisca i redatelja Šemsudina Gegića te nezaobilazni majstor scene – Zijah A. Sokolović sa svojim „Medvjedom“. Književni program donio je dvije promocije knjiga - „Najljepši od svih svjetova“, pripovjedača i dramatičara Almira Imširevića te zbirka poezije „Zemlja prvo pojede oči“ pjesnika Ramiza Huremagića.

INTERVJU - ZLATKO PAKOVIĆ: „Danas odgajamo male robove, ove mlade nema više ko ni da nauči“

ZLATKO PAKOVIĆ: „Bogatstvo bogatih zavisi od bede siromašnih“

„KAD MI UBIJENI USTANEMO“: Najskuplja srpska riječ nije Kosovo, već Srebrenica

Pitanja sa samog početka predstave „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ (autor i redatelj: Zlatko Paković, muzika: Jasmin Hadžisadiković, igraju: Siniša Udovičić, Mirza Salihović, Erna Begatović, Elvis Jahić i Adnan Omerović) uvode nas ravno u „samo srce tame“ ovog pozorišnog čina, otkrivaju njegovu srž i bit. Ovdje će se, jasno je na samom početku, govoriti o istini i laži na našoj društvenoj sceni, a kroz prizmu djela i života čovjeka koji se s onim što se tih osamdesetih godina prošloga stoljeća događa u društvu, za koje se iskreno borio, nije mogao pomiriti. Naime, kako to i u programskoj knjižici predstave navodi Zlatko Paković, Branko Ćopić (1915. – 1984.), revolucionar, partizan, romanopisac, pripovjedač, pjesnik i jedan od najpopularnijih i najboljih pisaca za djecu, diplomirani pedagog, čitavim svojim životom i djelom svjedočio je i živio tu pedagogiju otpora: kao prvoborac u partizanskoj vojsci, kao satiričar društvenih anomalija, kao netko tko se bezrezervno suprotstavlja nadirućim pobornicima četništva, ustaštva i rigidnog nacionalizma, ali i besprizornim zagovornicima surovog kapitalizma, sile i moći što proizlazi iz besramnog gomilanja privatnog kapitala zahvaljujući grabeži i krađi na koju nitko u društvu ne reagira. 

Pedagogija otpora Branka Ćopića
"Ti ćeš meni četnika Ćopića dovoditi, šta nema naših bošnjačkih autora?" - detalj iz predstave (FOTO: Centar OMAHA)

Suočen sa svim tim, piše Paković: „…stari je pedagog, pisac za omladinu i revolucionar, izvršio samoubistvo: gotovo ritualno, kao performans koji se ne može reprizirati. Bio je to pedagoški performans par excellence, performans jednog starca koji je sa svojim idealima ostao sam. Bez ijednog saborca u životu. Posljednji partizan, posljednji socijalista, posljednji Jugoslaven, posljednji pedagog otpora. Lijep je pogreb kad ideali sahranjuju svog čovjeka. Ružan je pogreb kad čovjek sahranjuje svoje ideale.“

Ćopić, kao tankoćutni humorist koji je tako blistavo vladao ironijom, i kada napada uočene neuralgične točke društva, više se ponaša, kako je zapaženo, kao „neka vrsta dvorske lude u odnosu na elitni sistem ideoloških i književnih vrijednosti u društvu“, svjestan dvostruke prirode svog smijeha, ali i nerazumijevanja pa i protivljenja na koje je nailazio: „…Često sam nailazio na veliki otpor. A te otpore i dan-danas ne razumem. Ako čovek napiše dobru komediju sa živim likovima, on uopšte neće štetiti ni progresu, ni svojoj zemlji, ni ljudima uopšte. Strah od komedije i humora je potpuno bezrazložan. Čini mi se da što je sredina primitivnija, teže prihvata humor“, govorio je Ćopić. Kao da je pritom zaboravio da humor i smijeh najsmjelije otvaraju prostore slobode, i čovjeku-pojedincu i društvu u cjelini – a to mu brojni protivnici nikako nisu mogli zaboraviti. A riječ je o moralnoj slobodi, kako bi rekao talijanski filozof i povjesničar političkih ideja, Maurizio Viroli, za njega je to upravo od svih sloboda ona najvažnija, jer je to sloboda čovjeka koji traži, nalazi, propituje i primjenjuje moralne i političke ideale, za samog sebe i zbog samog sebe. Osvajajući tu, moralnu slobodu, razotkriva i raskrinkava njenu suštu suprotnost, moralnu prazninu u svim drugima koje ta potraga za slobodom ne zanima, ili je pak žele zatrti, a to Ćopiću, trajno prisutnom na tom putu slobode, nisu mogli oprostiti.

Predstava je sklopljena od devet scena kroz koje nas vrlo skladno uigrana glumačka ekipa sastavljena od pet glumaca – Siniša Udovičić, Elvis Jahić, Adnan Omerović i Mirza Salihović, u suigri s jednom glumicom, Ernom Begatović – vodi kroz prizore koji bi da dočaraju tu pedagogiju otpora Branka Ćopića. Sukob autoriteta i poslušnika, uskogrudnost malih moćnika u sredinama gdje sve od njih ovisi, ispraznost i podlost sadržaja nekih društvenih mreža na kojima je, naravno anonimno, moguće sve izreći i svakoga ocrniti bez ikakvih posljedica, položaj boraca iz nedavnog rata, mjesto i uloga žene u društvu danas, prijetnje Isilovaca svakome koji ne misli isto kao oni, migranti u potrazi za novim domom – neke su od tih scenskih slika u kojima nije teško prepoznati trenutke života i društva u kojem jesmo. 

Naravno, predstava želi uključiti i publiku, upiti njene reakcije, glumci to potiču, iz gledališta i sa scene. Upečatljiva je treća scena, u cijelosti posvećena ženi-žrtvi nasilja, majstorski je nosi Erna Begatović, bolno je tragična njena ironijska nota, kada kaže: „… jer žena je istinski srećna samo kad je muškarac dobro zauzda – stamen, nepokolebljiv u svom sedlu. To je tajna pravog ljubavnog i bračnog odnosa, pa se sad vi pitajte zašto je depresija postala prva bolest čovječanstva…“

Pedagogija otpora Branka Ćopića
Detalj iz predstave s likom reisa Kavazovića (FOTO: Centar OMAHA)

Središnje mjesto u predstavi svakako je fiktivni razgovor koji vode reisu-l-ulema Husein Kavazović i Bakir Izetbegović – sam Paković upozorava nas u didaskaliji na sličnost ovih replika sa dijalozima drame „Rosmersholm“ Henrika Ibsena iz 1887. godine, no da su one svojeglavo pošle svojim putem i da im je dramska sudbina potpuno različita nego što je to u spomenutoj drami. 

„Ta razlika“, izrazito naglašava Paković, „uspostavlja se u istoj onoj mjeri u kojoj se dramski likovi reisa Huseina ef. Kavazovića i političara i državnika Bakira Izetbegovića razlikuju od njih samih, jer ovdje su dati u svojoj neostvarenoj mogućnosti, a ne kao ono što jesu“. 

Provjereni je to i kod Pakovića već uhodani postupak da na pozornicu dovede zbiljske likove i zaogrne ih plaštem fiktivnih razgovora, fikcija i stvarnost tako se miješaju, tu pred našim očima stvarajući privid nečega što bi možda moglo i postati stvarno, no ipak se prelije samo u kazališnu stvarnost. Ef. Kavazović tako će, kod Pakovića, doživjeti da u njegov duh stigne „jedno novo proljeće“ pa nadahnuto kaže: „Treba napokon prevazići nacionalni koncept podijeljenog bosanskog društva. Moramo uvesti jednu jedinu istinsku podjelu među Bosancima, to je podjela na one koji govore istinu i na one koji lažu“. Naravno, za političara je to ravno svetogrđu, razlaz je neminovan, dijalog više nije moguć. 

Posebno efektna je, s pozorišne točke gledišta, glumački i redateljski, završna scena koja se poziva na „pismo koje ne može stići svom adresatu“ – riječ je o pismu što ga nakon ubojstva književnika Zije Dizdarevića u logoru Jasenovac 1942. godine Ćopić njemu piše i u kojem tako proročki nagovještava dolazak tih „…mrkih ubica s ljudskim licem. O njima ne mogu i ne volim da pišem. Osjećam samo kako se umnožavaju i rote u ovome stiješnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i još malo, čini se, pa će zakucati na vrata…“ 

Zato Paković komad završava sudbonosnim pitanjem i mogućim odgovorom: „Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku / slični onima koji su Ziju zatukli / braća onih koji su Ivana Gorana Kovačić zaklali / Zar to nisu tamne ubice Hasana Kikića / Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici / noćni i dnevni vampiri, / fašisti, fašisti, samo ih danas drukčije zovemo… / Hladna je jeza njihova prethodnica / Neka! Nek svak se brani svojim oružjem / Jer još nije iskovana sablja koja može sjeći / naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone / Zbogom lijepi i strašni živote / Veliko je samo kad si Don Kihot“ 

Na kraju jedne od tih tako velikih, a malih pripovijedaka iz zbirke „Bašta sljezove boje“, zove se „Pohod na Mjesec“, Branko Ćopić pita sebe i svoje radoznale čitatelje: „… Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?“ Predstava „Pedagogija otpora Branka Ćopića“ autora i redatelja Zlatka Pakovića na to će vam dati nedvosmislen odgovor.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Centar OMAHA

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

    15.08.2022.

    Sofija Kordić

    STRAH OD FEMINIZMA: Zašto se emancipirane žene boje pridružiti

  2. UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

    05.08.2022.

    Jerko Bakotin

    UZ ODLAZAK VLADIMIRA MATIJANIĆA: Ostajemo usamljeniji pred bagrom

  3. PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

    23.07.2022.

    Marko Tomaš

    PRESTANIMO SE LAGATI: Odavno živimo u aparthejdu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije