„Na tri kralja komedija je preodijevanja, ali to nije komedija o transvestitima. Dečko/djevojka nije tek u preodijevanju, prije je u "odijevanju". Odjećom je. U našoj suvremenosti uniseksa dečki/djevojke skijaju se i plešu frapantno nalikujući jedni na druge, "kao jaje jajetu". Postoje u običaju, u glazbi, estetici i u erotici. Njihova prikazba posljednja je, ili, budimo oprezniji, pretposljednja Shakespearova suvremenost“ - tako je, koncem prošloga stoljeća, o jednoj od najslavnijih Shakespearovih komedija „Na tri kralja ili kako hoćete“ (nastala između 1600. i 1602. godine) pisao eminentni književni i kazališni kritičar, esejist i teatrolog Jan Kott (1914. - 2001.). Kott, rođen u Varšavi, od 1966. godine živi u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje kao gost-profesor, kao uostalom i u Europi, Japanu i Izraelu, kontinuirano drži predavanja, a William Shakespeare (1564. - 1616.) pritom je, naravno, nezaobilazna tema. 

O njegovoj suvremenosti Kott je ispisao mnoge stranice, izdvajam samo jedan mali detalj iz knjige "Rozalindin spol" koju je objavilo zagrebačko Znanje 1997. godine: "...Shakespeare je bio 'suvremen' već za vrijeme restauracije kada su ga adaptirali i krojili po mjeri ukusa melodrame, i 'suvremen' je u ne manje nemilosrdnim primjeravanjima i prekrojavanjima redatelja u posljednjih četvrt stoljeća. Bio je suvremen i jest suvremen, ali u svakom od tih vremena bio je i jest 'suvremen' na drugačiji način. Poput Orwellovih životinja među kojima, iako su sve jednake, ipak su neke od njih 'jednakije', Shakespeare je u različitim vremenima bio manje ili više 'suvremen' ... Suvremenost u svim područjima umjetnosti, ali možda najviše u teatru, označava ujedno izbor tradicije. Suvremenost je izbor prošlosti kao uzora, naravno, nasuprot drugačije prošlosti i drugačijeg uzora ... U kazalištu uvijek postoje dva vremena: vrijeme gledalaca, koje ne prestaje postojati čak ni kada se gase svjetla u gledalištu, i vrijeme ili čak mnoštvo brzo izmjenjivih vremena na pozornici. Suvremenost, su/vremenost je svezom tih dvaju vremena ... Shakespearove su suvremenosti neočekivane..."

Velikog poljskog šekspirologa spominjem jer se na njega pozivaju i autori predstave "12. Noć ili kako hoćete", prvotno praizvedene još na Dubrovačkim ljetnim igrama, u srpnju, pod nazivom "Na tri kralja ili kako hoćete", a koja je rađena u koprodukciji Zagrebačkog kazališta mladih. Zagrebačku premijeru predstava je imala krajem rujna i u kultnom zagrebačkom kazalištu moći ćete je ponovno vidjeti sredinom siječnja, u dva navrata.

Roman Pawlowski, koji potpisuje dramaturgiju i ujedno je koautor, s redateljem Grzegorzom Jarzynom, novog, poljskog teksta predstave koji se igra paralelno sa Shakespearovim originalom, (suradnici su kostimografkinja Anna Axer Fijalkowska, scenografija: AAFGJAP, rasvjeta: Aleksandr Prowalinski, glazba i oblikovanje zvuka: Marko Levanić i Ivana Starčević, scenski pokret: Šimun Stankov) u programskoj knjižici predstave zapisuje: „Kott naglašava da u objema dramama (misli se na komade 'Na tri kralja' i 'Kako vam drago', op. a.) Shakespeare provodi dvoznačnu igru stereotipima spola. Ta ipak su u elizabetinskom kazalištu ženske uloge tumačili mladići. Viola koja u Iliriji preuzima ulogu Cesaria ima dakle trostruki identitet: ona je mladić prerušen u djevojku koja se prerušava u mladića. Trokut Orsino-Olivija-Viola zapravo je trokut triju muškaraca koji izvode različite rodne uloge međusobno povezane ljubavlju i ljubomorom. Odatle je proizašla odluka da Viola postane nebinarna osoba - Violx, bez muškog ili ženskog nastavka. Ona naime, kako primjećuje Kott, nije ni mladić ni djevojka, već 'mladić/djevojka' iz Shakespearovih soneta, Viola je istovremeno i efeb i androgin, piše Kott. Viola pak sama o sebi kaže: 'Od ženske djece'. A nebinarnost joj daje neobičnu moć zavođenja kako muškaraca tako i žena. Ta karakteristika pokreće radnju komedije zabuna, a istovremeno za ostale likove postaje katalizatorom promjene ... Zamjenom uloga i uvođenjem teme rodne inverzije (cross-dressing) htjeli smo provjeriti je li doista istina da, kako piše Kott, spol nema uloge, nego je tek privid, a ljubav i žudnja prelaze s muškaraca na žene i sa žena na muškarce, ne baveći se rodnim pitanjima.“ 

Dvojni naziv ove dvije predstave, dubrovačke odnosno zagrebačke, ne bi trebao kod gledatelja izazvati nerazumijevanje ili nesporazum - 12. noć je, naime, posljednja noć božićnog razdoblja, poznata kao Tri kralja, u anglosaksonskoj tradiciji tada su se održavale noćne zabave na dvoru, tijekom kojih su se ljudi kostimirali, zamjenjujući svoje dotadašnje funkcije i društvene uloge. Redatelj predstave, Grzegorz Jarzyna, (rođen 1968.) spada među najvažnije poljske kazališne i operne redatelje, reinterpretira klasiku i moderne, suvremene autore na hrabar i inovativan način, kritičari će reći, kako nas upoznaje Gabriela Abrasowicz također u programskoj knjižici predstave, da je već na početku karijere "... otkrio mračnu energiju novog primitivizma koji je zaključan u današnjem čovjeku", često rabi znakove i simbole masovne kulture, njezinih stereotipa i klišeja koje, u doticaju s užasom nespoznatljivog, otkrivaju svoje groteskno lice, a međuljudske konstelacije i vizije dekadentne zajednice uvijek su u središtu njegovog redateljskog rukopisa, primjećuje Gabriela Abrasowicz.

I to nije teško prepoznati i u inscenaciji Shakespearove "12. Noći". U jednom razgovoru uoči zagrebačke premijere, Jarzyna će naglasiti kako je pitanje spola, odnosno roda, jedno od najvažnijih pitanja vezanih uz stanje suvremenog čovjeka, budući da sve više ljudi otkriva da se ne uklapa u tradicionalnu podjelu na muškarce i žene, i zahtijeva priznanje svog identiteta u društvu. Jer, kaže Jarzyna, nebinarne osobe oduvijek su bile dio društva, ali nisu imale priliku izraziti svoju jedinstvenost - kroz svoje čitanje Shakespearove komedije "12. Noć ili kako hoćete" on upravo takvu, nebinarnu osobu stavlja u centar pažnje, oko nje se sve skuplja i sažima, od nje sve počinje i s njom sve završava. U tome je srž njegove suvremene priče o ljubavi i želji koja nadilazi spolne granice, jer, kaže Jarzyna: "...nije važno kako se likovi deklariraju, kao muškarci, kao žene ili kao nebinarne osobe - bitno je da znaju tko su i da ne lažu sami sebi samo kako bi zadovoljili takozvani moral i ispoštovali kulturne obrasce". O tome, po mome mišljenju, danas govori ova Shakespearova komedija i to je nešto o čemu vrijedi razgovarati: što učiniti da pronađete pravoga sebe. Jer ovo nisu Ibsen ili Čehov sa svim nijansama emocija za koje su ljudi sposobni, ovo je apsurdna šekspirijanska komedija zabune u kojoj se otkriva prava priroda čovjeka.

„Ulog u ovoj igri je doseći srž ljudskosti...“ ističe bit predstave Jarzyna. Naravno, da bi to postigli, autori ispisuju dio potpuno novog dramskog teksta, a postojeći original donose samo fragmentarno, uz brojne preinake u samom mjestu i vremenu radnje. Recimo, likove blizanaca Sebastiana i Viole spajaju u jedan, jer Sebastian u novom čitanju ove komedije praktično je nepotreban, poznati brodolom se uopće ne spominje, nije također bitan za novi koncept drame nebinarne osobe. Predstava počinje kao proslava sedme godišnjice braka Olivia i Orsine, u nekom mondenom hotelu Ilirija gdje se okuplja društvena krema - prije njihovog dolaska u sam hotel na platnu će se projicirati petominutna anketa snimljena na zagrebačkim trgovima i ulicama sa slučajnim prolaznicima, tema je: priroda muškog i ženskog spola. Budući da je tako glavna tema predstave naznačena, kreće se u njenu realizaciju. Na sceni se preokreću muške i ženske uloge, princ Olivio, rola Dade Ćosića, inače Orsinin muž, postaje Olivija, a Orsina, izvorno Olivijeva žena, igra je Anđela Ramljak, preobražava se u muški lik, sada se zove Orsino, Viola, odnosno nebinarni Violx, u tumačenju Mie Melcher, ujedno je i Cesario, to je ta nebinarna osoba oko koje se sve vrti - po tom modelu preodijevanja i prerušavanja spol mijenjaju i svi drugi protagonisti. Malvolio je sada Malvolia, glumi je Katarina Bistrović Darvaš, ona je menadžerica hotela Ilirija, vitez Tobija, Sir Toby pretvorio se u šarmantnu pijanicu Tomassu, donosi je Doris Šarić Kukuljica, vitez Andrija sada je bogata turistkinja iz Engleske Andrea, uloga je to Barbare Prpić, Luda, odnosno klaun kod Shakespearea ovdje je Feste, organizatorica zabave, igra je Petra Svrtan - sve su karte izmiješane i primiješane u toj volšebnoj igri spola, roda i identiteta. 

U tom mixu nevjerojatnih rješenja gledat ćemo i fingirani boks meč ljutih i nespretnih protivnika, čuti eko-temu o zaštiti pingvina, slušati songove i pratiti koreografirani maskenbal - a u posljednjem monologu u predstavi, govori ga Malvolia, menadžerica hotela, možda nazrijeti i suštinu ove intrigantne kazališne igre, ili barem ono što su njeni autori željeli staviti u prvi plan. A taj monolog glasi: "Zaljubila sam se u nekoga tko ne zna tko je. Da bi ga pridobila, glumila sam nešto što nisam. Kada sam shvatila da sam se prevarila već je bilo kasno. Komedija zabune. Pokušavala sam ponovno. I ponovno. Nova slika u zrcalu ... Nova uloga. Nova ja. Loša sam glumica u teatru života. Sanjam san o vječnoj ljubavi, ali evo prolazi. Na kraju se budim na praznoj sceni. Commedia est finita. Kraj ... Ja ne mogu više tako. Ne želim više tako. Mislimo samo na sebe, na svoje želje. Ne razmišljamo o nepravdi, boli koju nanosimo. Voljeli bismo ljude oblikovati poput gline, a sami ne znamo tko smo. Noćas sam shvatila da ne znam tko sam. Ja ne znam tko sam ... Koliko dugo čovjek može promatrati ljubav kroz ključanicu? Zato želim pravu promjenu – ne kostima nego svijesti, ne imena nego identiteta ... Mislim da čovjek uvijek iznova može pronaći čovjeka kroz ljubav..."

Vraćam se samo još na trenutak pojmu suvremenosti Shakespearea, ali i osuvremenjivanja neke dramske tvorevine u teatru uopće, kako na to gleda drugi jedan veliki teoretičar i praktičar kazališne umjetnosti, redatelj Peter Brook: "Biti suvremen ne znači nužno sve slijepo svoditi na sadašnjicu, niti biti bezvremen ne znači naprosto biti snom, izdignutim tako visoko kao da sadašnjica posve gubi na značenju. Postoji točka u kojoj se veliki mitovi prošlosti i naš osjećaj življenja u sadašnjici, sada i ovdje, pojavljuju zajedno." 

Možda bi se u tim relacijama mogla potpunije sagledati i dubrovačko/zagrebačka "12. Noć" poljskog autorskog tandema Jarzyna-Pawlowski.

"12. Noć ili kako hoćete" - prema motivima drame "Na tri kralja ili kako hoćete" Williama Shakespearea u prijevodu Milana Bogdanovića

Koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih i Dubrovačkih ljetnih igara

Autori novog teksta: Grzegorz Jarzyna i Roman Pawlowski

Redatelj: Grzegorz Jarzyna

Dramaturgija: Roman Pawlowski 

Prijevod poljskog teksta: Jelena Kovačić 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: ZeKaeM