„Umjesto da se smatramo historijskim činiteljima koji određuju napredak, moramo prihvatiti da je 'sve oko nas tama i neprobojna tuga' kako Boris Godunov pjeva u svom velikom monologu u operi Musorgskog; međutim, paradoksalno je da ta zastrašujuća vizija ne svodi ljudske djelatne činitelje na bespomoćne majušne djeliće svjetske mašinerije. Stvarnost je mutna ne samo stoga što nadilazi ograničeni horizont smrtnog ljudskog bića nego i stoga što mi ljudi nismo u stanju kontrolirati i predvidjeti posljedice naše vlastite aktivnosti u našem prirodnom okruženju. U tome je paradoks antropocena: čovječanstvo postaje svjesno svojih ograničenja kao vrste upravo onda kad postaje toliko snažno da utječe na ravnotežu ukupnog života na zemlji“, citat je iz eseja „Posthumano, transhumano, inhumano“ Slavoja Žižeka, „postmarksističkog“ filozofa i kulturalnog kritičara, jednog od najznačajnijih mislilaca današnjice koji nam na tipično „žižekovski“ način ilustrira atmosferu i tjeskobu doba u kojem smo danas, vremena zahvaćenog pandemijom COVIDA-19. 

Teatar, ali i čitav kulturni sektor, ovdje, kod nas, u Hrvatskoj, u regiji, Europi i širom kazališnog globusa naravno da nije mogao ostati imun na ovu bolest, u kazališnim kućama, na neodređeno vrijeme, spušteni su zastori, probe za najavljene premijere priređuju se parcijalno, po kućama protagonista, brojna gostovanja su odložena, oko dva milijuna ulaznica koliko se godišnje proda ili podijeli za predstave u teatrima ili na festivalskim pozornicama u Hrvatskoj danas je magična, neostvariva brojka, utopijski cilj. 

Trenutni spas, tada netom po izbijanju te pošasti, pronađen je u online predstavama. Kazališta kao da su se utrkivala koje će više vlastitih produkcija ponuditi na nekoj od digitalnih platformi. Bio je to raznovrstan, bogat i šarolik, veliki show case teatara ovog podneblja. Online predstave, naravno, nisu bez barem neke svrhe i cilja – bile su dobrodošle u vremenima nesklonima kazalištu, kada su gotovo sva bila zatvorena, pružile su nam jedinstvenu priliku da ipak, barem na taj način, vidimo što se u kazalištima kod nas i u susjedstvu radi, mogli smo uspoređivati i analizirati repertoare, kazališne poetike, glumačke domete i redateljske rukopise i prakse, nastojala se očuvati kakva-takva komunikacija, ili barem njen privid, između kazališta i publike – no koliko dugo to može trajati, koliko online predstave stvarno mogu zamijeniti živi teatar, nadomjestiti odlazak u mrak kazališne dvorane, taj neposredni doticaj glumca i gledatelja, ostalo je pitanje bez odgovora. 

Mnogi kazališni radnici, ljudi od teatra, od prvih dana uočili su brojne opasnosti takve kazališne prakse. Naime, socijalni kontakt i javno okupljanje osnovne su dvije pretpostavke teatra pa tako i svih izvedbenih umjetnosti, a socijalna distanca i zabrana javnog okupljanja, kao glavne brane širenju epidemije što ih svi epidemiolozi naglašavaju kao nužno potrebne, smrtna su presuda teatru. Odmah su to uočili u Rijeci, gradu kulturnoj prijestolnici Europe 2020, koronavirus pomeo je surovo sve njihove planove, predviđene izvedbe i projekte. Ivan Šarar, pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu grada Rijeke, upozorio je: „ …očekuje nas gubitak radnih mjesta, zatvaranje kazališta ali i realna opasnost od urušavanja cijelog kulturnog sektora, kazališta i izvedbenih umjetnosti uopće“, dok na online predstave gleda kao na pohvalnu vatrogasnu mjeru za dizanje elana i pokazivanje života, no ne i relevantnu za duže razdoblje. 

S njim se slaže i Marin Blažević, intendant Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci: „… bez obzira na ovaj pozitivan, entuzijastičan i solidaran trend emitiranja kazališnih predstava na online platformama nadam se da će se uskoro shvatiti da takvom praksom svodimo kazališnu predstavu i živu izvedbu na TV-film ili seriju. Snimke naših predstava i koncerata nisu rađene za javno emitiranje, kazališta ne mogu postati producentske kuće televizijskih programa ili programa na YouTubeu … Kazalište naprosto ne može opstati na socijalnoj distanci. Emitiranje predstava putem online kanala, platformi i portala u ovoj akutnoj epidemijskoj situaciji solidaran je i terapijski čin, no dugoročno opasan za opstanak kazališta i izvedbenih umjetnosti u cjelini“. 

Bili su to prvi glasovi, znaci upozorenja da nešto sa online predstavama nije kako treba. Jer, teatar na internetu teatar je u egzilu, njegovo online prikazivanje, uz sve dobre strane koje nosi, prije svega kao jedna mogućnost upoznavanja i informiranja o onomu što se u teatru događa ili se dogodilo, ne proizlazi iz njegove prirode, Internet nije njegovo prirodno stanište, on mu ne pripada i nije na mreži ponikao, ma koliko ga ona usrdno i zavodnički mami. COVID–19 na trenutak je prekinuo tu neposrednu komunikaciju koja vlada između kazališta i njegove publike, preselio je predstave u neki drugi medij, doveo ih, prividno u naše domove posredstvom interneta – ali pritom se izgubilo ono najvažnije, direktna spona gledatelja i kazališnog čina. Nastalo je neko vrijeme teatra na čekanju.

U tom interregnumu, kada se ništa nije znalo, a posebno se nije moglo ni zamisliti kada ili da li će se stvari vratiti u normalu, odnosno publika u kazališne dvorane, mogli smo čuti vrlo zanimljiva stajališta o tom ne sasvim novom, ali nikada toliko često korištenom internetu u teatru. 

„Meni je fascinantna“, kaže Oliver Frljić u razgovoru sa Srećkom Horvatom, „ova nemogućnost kretanja i onoga što je esencijalno za kazalište, a to je neka živa suprisutnost izvođača i publike, odnosno da u ovom trenutku nema mogućnosti za nešto takvo i mene bi zapravo taj koncept suživosti jako zanimao, što će biti danas s njim, kako će kazalište nastaviti jednog dana kada se ovo završi, da li ćemo nastaviti tamo gdje smo krenuli, da li će to biti moguće, da li će biti donešene neke nove regulacije, da li ćemo u kazalištu sjediti možda na pet metara razdaljine, da li će ikakav fizički kontakt među publikom i izvođačima biti moguć?“ 

Svatko tko je u posljednje vrijeme posjetio neko od kazališta mogao je vidjeti kako to izgleda u stvarnosti, koliko smo udaljeni jedni od drugih, ali barem se predstava izvodi na pozornici, prisustvujemo tom činu, makar i u sablasno praznim salama. Ali ipak, očuvan je duh teatra. Veliki europski kazališni redatelj Milo Rau rekao bi da nije izgubljen ritual čiste prisutnosti „bez kojega teatar ne može postojati, bez obzira koliko bio umanjen praznim sjedištima“. 

Frljić je ukazao i na još jednu opasnost koja se ponekad zanemaruje, a to je da online predstave sve nas tjeraju puno više u digitalnu, virtualnu realnost, gdje su mogućnosti socijalne kontrole puno veće i opasnije, vode nas na put s kojeg se teško možemo vratiti, jer je u samim tim tehnologijama već upisano da mi tu neminovno gubimo. I zaključuje: „Mislim da kazalište, osim što je vizualna umjetnosti, osim što je umjetnost izgovorene riječi, također je umjetnost taktilna, ona počiva na jednoj vrsti fizičkog kontakta. Mi udišemo isti zrak, ali i ta činjenica da dišemo isti zrak u istom prostoru se sad ne događa. Ovo je sve vrlo dezinficirano, i doslovno i metaforički, cijeli ovaj medij (misli se na Internet i online razgovor i predstave op.a.) radi tu jednu vrstu dezinfekcije. Toga u kazalištu nema, tamo postoji nešto suprotno, kazalištu je imanentna jedna prljavština koja je sad postala na neki način najveći neprijatelj…“ 

Naravno, ne treba zaboraviti ni mogućnost, kako to navodi Anja Suša u razgovoru s Majom Pelević, da se digitalno kazalište, virtualni teatar i virtualni oblici umjetnosti uopće, koji i inače već postoje duži niz godina, ne proglase kao nešto „novo normalno“ i jedino moguće, da se u tome pronađe čak i neki ekonomski interes i da se taj digitalni prostor konačno markira kao jedini mogući scenski izvođački prostor.

Prošla godina bila je, u kazališnom smislu, vrlo atipična, pandemija se nametnula kao vrhovni arbitar u organizaciji i provođenju kazališnog života, premijere, predstave, gostovanja i festivali otkazivani su ili pomicani u neko drugo doba, igralo se, ako se igralo uopće, pod strogim epidemiološkim mjerama, broj posjetitelja ograničavan je, pa i dan danas, na minimum, a u najgorem slučaju predstave su se preselile u virtualni svijet online izvedbi. Godina dana protekla je, skijaškim terminom rečeno, u slalomu između želja i mogućnosti, što za teatar nije neka novost, no sada ograničenja nisu bila toliko financijske prirode već medicinske, do njih je dolazilo i dolazi zbog epidemioloških mjera – teatar je bio stiješnjen u procijepu: s jedne strane prijeti gubitak gledatelja, s druge strane mami izazov online prikazivanja – teatar je to u egzilu, ne preostaje mu drugo doli gordo posrtanje. 

Online predstave, naravno, nisu izlaz, teatar bez publike u dvorani daleko je od suštinske naravi utkane u samo tkivo izvedbenih umjetnosti, kazališta napose. Sve drugo, osim predstava na pozornici, uz prisustvo publike, pa makar i ograničeno, neizbježno vodi u propast i kaos. A spram kaotičnih pojava u životu, čovjek je uglavnom bespomoćan, zapisao je davno veliki Miroslav Krleža. I mudro dodao: „S jedne točke, koja treba da je samo tri intelektualna milimetra uzvišena iznad kaosa, kaos je smiješan, da upravo prezira dostojan!“ Dosegnuti ta tri milimetra iznad kaosa – to bi mogao biti izazov za teatar ubuduće!

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Hrvatska u koronakrizi"