„Pedagogija otpora Branka Ćopića”, predstava zasnovana na liku i djelu slavnoga pisca, ove nedjelje u 20 sati gostuje u zagrebačkom Teatru Exit. Beogradski redatelj Zlatko Paković Ćopića ne doživljava (samo) kao pisca za djecu, već kao odgajatelja koji nas vlastitim primjerom podučava otporu. Beskompromisna dosljednost iritantna je karakteristika što dugoročno rovari kontra površnosti, komocije i partikularnih interesa. 

„Stari je pedagog, pisac za omladinu i revolucionar, izvršio samoubojstvo: gotovo ritualno, kao performans. Pedagoški performance par excellence, performans jednog starca koji je sa svojim idealima ostao sam, bez ijednog suborca. Posljednji partizan, posljednji socijalista, posljednji Jugoslaven, posljednji pedagog otpora”, opisuje Paković Ćopićevu dosljednost iz koje i danas imamo štošta naučiti ističući „najljudskiju potrebu čovjeka da kaže DA – kad treba, odnosno NE – kad nešto nije istinito”. 

PEDAGOGIJA OTPORA BRANKA ĆOPIĆA: „Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku?“

Predstava „Pedagogija otpora Branka Ćopića” premijerno je odigrana na Bihaćkom ljetu prošle godine i odmah, kao i gotovo sve što Paković radi, izazvala određene kontroverze. Tu je premijeru popratio i Lupigin kazališni kritičar Mladen Bićanić primijetivši kako je predstava „usredotočena na govor, odnosno razotkrivanje istine i laži na našoj društvenoj sceni, a kroz prizmu djela i života čovjeka koji se sa onim što se tih, osamdesetih godina prošloga stoljeća događa u društvu za koje se iskreno borio, nije mogao pomiriti“. 

Jedna od scena koju konzervativna javnost zamjera predstavi (FOTO: Centar OMAHA)

To najbolje, smatra Bićanić, ilustrira jedan nadahnuti, istina fiktivni monolog reisa Huseina ef. Kavazovića: „Treba napokon prevazići nacionalni koncept podijeljenog bosanskog društva. Moramo uvesti jednu jedinu istinsku podjelu među Bosancima, to je podjela na one koji govore istinu i na one koji lažu“. Inače, značajan dio u predstavi zauzima fikcionalni dijalog koji vode reisu-l-ulema Husein Kavazović i Bakir Izetbegović, dijalog kakav se, nažalost, nikada neće dogoditi. 

U jednom ranijem intervjuu za Lupigu sam Paković će nam objasniti zbog čega voli i živi kazalište.

„Rat je najvećim delom bio rat za preraspodelu poseda i krađu onoga što smo zvali društvenom imovinom koja je trebala da pređe u ruke malog broja ljudi i prešla je. Mi imamo neoliberalnu ideologiju koja nam govori da sad sve to treba legalizovati. Mi smo u završenom procesu legalizovane pljačke. Kad govorimo o pozorištu, ja volim pozorište i živim u pozorištu zbog toga što mi ono daje mogućnost da stvari, koje u ovom pojavnom obliku dobijaju dimenzije koje su privid i neistinite su, dovedem u pravu razmeru“, reći će Paković

"Pozorište mi daje mogućnost da stvari, koje u ovom pojavnom obliku dobijaju dimenzije koje su privid i neistinite su, dovedem u pravu razmeru" - Zlatko Paković (FOTO: Lupiga.Com)

Poput Ćopića, ni Paković nije imun na boljke društva, a ne boji ih se demokratski podijeliti i s onima koji ga možda ne žele čuti, a rado bi mu zabranili i da režira. Naime, početkom godine u Zenici je umalo linčovan nakon praizvedbe predstave „Grobnica za Borisa Davidovića, kako je danas zidamo” kada su zenički intelektualci, braneći islam, navalili u napad na beogradskog režisera. Međutim, Zlatko Paković nije omiljen niti u rodnom gradu gdje mu velike kazališne kuće pod utjecajem vladajuće elite, uz različite izlike, dozvoljavaju da se kod njih eventualno pojavi tek u ulozi gledatelja, a nikako kao režiser. Najdalje su pak otišli u Podgorici čiji su gradski oci lani zabranili izvođenje predstave „Pier Paolo Pasolini režira Strašni sud”. U predstavi se pojavljuju predsjednik Crne Gore Milo Đukanović i patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije, no Grad Podgorica nije predstavu smatrao adekvatnom za ciljeve i vrijednosti koje promoviraju.

„Pedagogija otpora Branka Čopića“ nastala je u koprodukciji Pozorišne scene Krajine, Narodnog pozorišta Tuzla, Kulturnog centra Bihać i Kulturnog centra Novi Pazar, a u koprodukciji Centra OMAHA Cazin. Dva dana nakon Zagreba, predstava će, 28. studenog, biti izvedena na Prvom Reflektor teatar Festivalu u Beogradu. Muziku za predstavu potpisuje Jasmin Hadžisadiković, a sklopljena je od devet scena u kojima glavne uloge tumače Siniša Udovičić, Mirza Salihović, Erna Begatović, Elvis Jahić i Adnan Omerović.

Ramiz Huremagić iz Centra OMAHA o predstavi govori ovako: „Mi inače na nju gledamo kao na naš skromni doprinos pokušaju da očuvamo sve ono što Branko jeste bio i šta mu je bila životna misija. Tako da je logično da predstava obiđe Brankove gradove, a i sam Branko s nama. Osim Bihaća, tu su Zagreb i Beograd, a u decembru igramo i u Sarajevu. Na određeni način bih se usudio reći da je Branko naša štafeta. Najmanje što zaslužuje, jeste da se ukaže u svim ovim sredinama koje su se, uglavnom i u potpunosti, odrekle našeg Brančila. No, mi smo ubijeđeni da širom nam bivše zemlje još uvijek žive ljudi koji znaju koliko je Ćopić bitan, i što je još važnije – relevantan. Na žalost, među ovim gradovima nema Brankove rodne Bosanske Krupe, koja još nije našla za potrebno i shodno da vrati sebi svog Branka. Biće da još nije vrijeme za tako nešto.“

„Sukob autoriteta i poslušnika, uskogrudnost malih moćnika u sredinama gdje sve od njih ovisi, ispraznost i podlost sadržaja nekih društvenih mreža na kojima je, naravno anonimno, moguće sve izreći i svakoga ocrniti bez ikakvih posljedica, položaj boraca iz nedavnog rata, mjesto i uloga žene u društvu danas, prijetnje Isilovaca svakome koji ne misli isto kao oni, migranti u potrazi za novim domom – neke su od tih scenskih slika u kojima nije teško prepoznati trenutke života i društva u kojem jesmo“, zapisao je Lupigin kritičar o predstavi čije pojavljivanje na kazališnim daskama zagrebačkog Exita, toplo preporučujemo, nemojte propustiti.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Centar OMAHA