Iako je tek nedavno izašla iz tiska, knjiga „PTSP spomenar“, bosanskohercegovačkog novinara Dragana Bursaća, izazvala je izuzetan interes javnosti. Pisana prepoznatljivim, rekli bismo bursaćevskim stilom – s pregršt emocija, hrabro i beskompromisno, a istovremeno nevjerojatnom lakoćom. I u Centru Samouprava, maloj, ali svakog spomena vrijednoj izdavačkoj kući pokrenutoj prije dvije godine u Sarajevu ostali su pomalo iznenađeni količinom narudžbi koju su za Bursaćevu knjigu primili u niti mjesec dana otkako je knjiga tiskana. Ovaj dvojac ovog ćemo mjeseca ugostiti u Zagrebu, na starom mjestu - No sikiriki, Nova cesta 88 - pa tim povodom i razgovaramo s njima.

Unatoč tome što ime knjige, ali i njeno vrlo efektno dizajnersko rješenje u vidu rupe od metka kroz doslovce cijelu knjigu, sugeriraju da će čitatelj u njoj naići na ratnu tematiku, ta pretpostavka baš i nije sasvim na mjestu. O tome će nam nešto više reći sam Bursać.

„I jeste i nije. Neka čitatelj sam vidi. No, ono što hoću reći je da je činjenica kako je 'PTSP spomenar' refleksija na rat. Nekada trenutačna, nekada s odloženim dejstvom. Znam da sve to možemo staviti u ideološki i aksiološki okvir rata, ali ima tu nijansi. Recimo, biće koje nije za rata (a, koje biće jeste?), takvo biće ubačeno u ratni narativ može samo da pripovijeda ili da se uništi. Ja sam to biće negdje na pola puta“, kaže Bursać u razgovoru za Lupigu. Priznat će kako je knjiga nastajalo jako dugo, čak, po njegovom mišljenju i predugo, pa je na koncu i sam bio iznenađen kada je napokon ugledala svjetlost dana.

„TREĆE STRIJELJANJE DJEČAKA PETRA IZ KONJICA“: Dragan Bursać osvojio prestižnu novinarsku nagradu

ZID ŠUTNJE: Kako su mediji izignorirali dobitnika „europskog Pulitzera“

DRAGAN BURSAĆ: "Fasciniran sam ljudima koji glasaju za ove jazavce na vlasti"

„Ja pišem knjigu, knjiga piše mene. Tih 117 strana i 120 grama papira esencija su jezika kojim govorim, mentaliteta, ljudi i prostora iz kojih jesam, kao i dešavanja oko moje glave i u mojoj glavi. Zapravo, ja ni nisam krenuo u pisanje knjige. Nisam imao predstavu da ću 'Spomenar' isporučiti svijetu, nego se nekih pet-šest njegovih segmenata sklopilo u knjigu“, nastavlja Bursać, koji je prošle godine dobio prestižnu nagradu „European Press Prize“, koju se naziva i „europskim Pulitzerom“, dok ga je godinu ranije Društvo novinara Bosne i Hercegovine proglasilo najboljim novinarom u BiH u 2017. godini. Njegove kolumne koje krasi obilna doza kritike, a koje već godinama marljivo objavljuje u nekoliko medija, u pravilu su štivo koje nailazi na veliku pažnju javnosti, tjera čitatelja na razmišljanje, ali i često izaziva reakcije društvenog taloga koji svoje „neslaganje“ iznosi u vidu brojnih prijetnji koje Bursać dobija u svim mogućim oblicima. 

"Jebiga, ljudima se dešavaju bolesno iste stvari" - Dragan Bursać (FOTO: Privatni album)

Knjiga je trenutno dostupna u nekoliko bosanskohercegovačkih knjižara, u Sarajevu, Tuzli, Gradiški, te putem najveće online knjižare u BiH www.knjiga.ba, a od ovoga tjedna u Hrvatskoj se može kupiti u nedavno otvorenoj riječkoj knjižari Naklade Val. Zanimljivo je primijetiti kako se u Banja Luci, gdje Bursać živi, „PTSP spomenar“ ne može kupiti. No, najpovoljnije ćete proći ukoliko svoju knjigu zatražite direktno od izdavača, kontaktom na e-mail centarsamouprava@gmail.com.

„Uskoro se nadamo da ćemo iznaći modus da naše knjige dospiju barem do Zagreba i Beograda. Znate, nama to nije baš lako jer nismo preduzeće i nismo registrovani za izvoz. Interes posrednika, većih knjižara i veletrgovaca, do sada nije bio pretjerano izražen. Vjerujem da je došlo vrijeme da se to promijeni, tako da ih, evo, i ovako pozivam da nam se jave i da ne budu previše nemilosrdni po pitanju marže i provizije. Kupovinom naše knjige ne stvara se zarada izdavaču već se direktno podržava sam autor/ica i njena/njegova stvaralačka sloboda i nezavisnost“, informira nas Ramiz Huremagić, jedan od pokretača Samouprave.

Pozornim čitateljima sigurno je u „oko upala“ ova njegova zadnja rečenica. Kako to Huremagić misli da se „direktno podržavaju autori i autorice“? Naime, Centar Samouprava je izdavačka kuća koja je isključivo okrenuta i podređena autorima. Tamo nisu kuće od čokolade, ni prozori od marmelade, ali su svi autori koje izdaje Samouprava vlasnici svoga objavljenog djela, autorskih prava, tiraža i aktivni su sudionici cijelog procesa.

„Za ulazak kod nas nema posebnih pravila. Osim dva elementarna uslova: rukopis mora imati svoju autentičnost i vrijednost, bilo da se radi o prozi, poeziji, esejistici ili teoriji književnosti. Drugi uslov je spremnost autora da dijeli zajedničku sudbinu sa svima nama. Tu je još jedan, nepisani uslov. Naši autori i njihova djela ni u kom slučaju ne smiju biti sluge zla, fašizama, nacionalizama, podanici i beskičmenjaci. Džaba i tri Nobela da imaju, kod nas ne mogu ulizice, fašisti i poltroni. I to nam je, vjerujem, najvažniji kriterij“, objasnit će ukratko Huremagić kako funkcioniraju stvari u ovoj izdavačkoj kući.

Imajući izrečeno na umu sasvim je jasno kako to da su se Bursać i Samuprava našli te da je „PTSP spomenar“ objavljen kao ukupno osmo izdanje Samouprave. 

„Pročitavši 'Spomenar', znali smo da imamo jedinstven tekst pred sobom i nešto što ima izuzetan značaj za današnje vrijeme i odnose u Bosni i Hercegovini. Pored onog Bursaća, kojeg znamo iz njegovih kolumni, tekstova i nastupa, ovdje smo imali jednu njegovu drugu stranu. Kakvu tačno, ostavljam samim čitateljima da saznaju. Uglavnom, trenutno imamo najčitaniju i najprodavaniju knjigu u BiH. Za nas 'male', to je ogromna stvar“, zadovoljno će Huremagić, ističući kako su on i Bursać od prvog susreta „kliknuli“ u svakom pogledu, kao da su pričali jednu te istu priču, dok je jedan nosio lijevu, a drugi desnu vojničku čizmu. Naime, obojici je zajedničko to da su imali tu nesreću da u proteklom ratu nose pušku i da su na suprotstavljenim stranama ratovali u bosanskoj Krajini. 

"Odmah smo znali da imamo jedinstven tekst pred sobom" - Ramiz Huremagić (FOTO: Privatni album)

Već iz prve jasno je da je „PTSP spomenar“ vrlo osobna priča, a Bursać će je opisati kao zbirku artefakata koji su se nekako prelomili kroz njegovo oko, emocije i mozak, odnosno da se radi o intimiziranoj ispovijesti, koja je, s druge strane, vrlo univerzalna. 

„Jebiga, ljudima se dešavaju bolesno iste stvari. Pa sam se onda i ja zaprepastio koliko ljudi oko mene živi sa sličnim traumama, a bez da su ih ikada rekli bilo kome, a kamoli ih negdje zapisali“, objašnjava nam u razgovoru u kojem smo se dotakli i događaja otprije 25 godina, a koji se našao opisan i u knjizi, kada je pijani srpski rezervista zapucao po Bursaću i njegovim prijateljima. Nekim čudom je, kaže, tada preživio, ali je izgubio najboljeg prijatelja

„Ostati bez najboljeg prijatelj velika je trauma, nešto što me je posve sigurno definisalo, ali sam način, dakle ubistvo, u meni je još tada izrodilo misao da ja traumu sa svijetom moram podijeliti. Dabome, bio je to u početku sebičan poriv samosažaljenja, ništa više, ali se vremenom čitava ta stvar profilisala i našla mjesto u 'PTPS Spomenaru'“, govori nam Bursać.

Njegov odgovor neminovno nam je nametnuo novo pitanje – u kojoj mjeri on osobno ima PTSP, a u kojoj ga mjeri ima današnje bosanskohercegovačko društvo.

„Za sebe mogu reći da sam IMAO PTSP. Bitna stvar. Došao je, drmao me dvije godine i onda je stavljen pod kontrolu. Preznojavanja, nesanice, napadi panike, agorafobija ... potpuna klinička slika. Prošao sam kroz PTSP i on kroz mene. To je poremećaj, ne treba ga romantizovati, ali isto tako ne valja, kada se on prigrli za ostatak života, pa vas u vidu alkohola, droge i nasilja povede sa sobom u smrt. Na koncu PTSP u egzistencijalističkom smislu i jeste infekcija smrću. Jeste ona posljedica brojnih trauma na ratištu, violencije oko ratišta i svega što se dešavalo u prvoj polovini devedesetih. Da nije dragih ljudi, ljekara, moje pokojne majke, prijatelja, sredine, ne bih vam sigurno danas pričao ovu priču. Na koncu, baš na koncu, 'PTSP spomenar' i jeste izlazak i zalječenje PTSP-a. Što se tiče BiH društva, ono je sa stanovišta socijalne psihologije, a bogme i psihijatrije neliječeno društvo. Kao i svako balkansko društvo“, kaže nam ovaj nagrađivani novinar. 

Pojasnit će kako nasilje, ubojstva, narkomanija, vapaj za novim dozama nacionalizma u ovim društvima, nisu više zapravo posljedice inicijalnog PTSP-a, nego neliječenog transgeneracijskog poremećaja, što je bilo neizbježno jer postoji veliki broj roditelja čija su djeca danas punoljetni ljudi, a koji su na ovaj ili onaj način kliconoše PTSP-a zbog čega njihova djeca pate. 

„Na svaki mogući način pate, pa onda vide tu roditeljsku stalnu potrebu za ratnim reminiscencijama i na koncu i sama postaju zarobljenici devedesetih u kojim nisu niti rođeni. Da, BiH jeste traumatično društvo, društvo neliječenih poremećaja, društvo bez denacifikacije, društvo siromašnih, duhom i znanjem, ali ako je (sreća), a sreća NIJE i okruženje je takvo. Zapravo, jedini objektivan lijek za ljude je bijeg sa Balkana. Pa proces liječenja negdje na Zapadu. Individualno i polako. Ovdje je to neizlječivo“, nimalo optimistično zaključuje autor „PTSP spomenara“.

Bursać je, kada ga pitamo je li moguće da taj krvavi rat u Bosni i Hercegovini, jednom postane davno apsolvirana tema, o kojoj više nema potrebe govoriti, uvjeren da za takvo što ne postoji ama baš nikakva šansa. 

Knjiga izuzetnog dizajnerskog rješenja (FOTO: Samouprava)

„Pazi, ukratko ću. Ovdje je na sceni jedan perverzan brak medija, politike, populusa i okolnosti, koji proizvodi rat. Ili barem ratni narativ kao pripremu za novi rat. Kao što Meksički zaljev zbog geografije, hidrologije, troposfere stvara Golfsku struju, tako smo mi avan iz kojeg cure ratovi. To je i povijesno tako. Na žalost. I mnogo pametnih ljudi je reklo da na Balkanu imaš jedan ogromni rat i pauze, veće ili manje između njega. To čak nisu niti moje misli, to je univerzalija. Sa druge strane, doslovno bi trebalo promijeniti narod, odnosno narode, e da bi nadali nekakvom trajnom miru. A to je ovim svjetskim migracijama moguće. Mada, i tada, Balkan ima takav položaj da bi se i neki Sirijac, Alžirac ili Pakistanac vrlo brzo zarazio prebrojavanjem nacionalnih krvnih zrnaca“, Bursaćevo je viđenje današnjeg stanja.

O stanju u Bosni i Hercegovini, ponešto će dodati i Huremagić, primijetivši kako je podrška države izdavaštvu dirigirana iz nacionalističkih centara moći i direktno vezana za vladajuće ideologije. 

„Manje-više, sve je tu jasno. Sve se svodi na to da skoro pa i nema autora koji piše na ovom našem jeziku ili jezicima, a za koje možemo reći da žive od svog rada. Imamo hiperprodukciju svega i svačega. Raznorazni 'pisci' plaćaju iz vlastitog džepa izdavačima da ih objave. Onda otkupe tiraž oni i njihove porodice, prijatelji, stranke, ministarstva gdje se zamoli 'svoga'. I inače, knjiga je, kao proizvod, podvrgnuta svim nametima skoro kao alkohol i cigarete. Samim tim je i prodajna cijena visoka. Jednostavno, ovima na vlasti nije u interesu da imaju razmišljajuće ili misleće čitatelje. Jer, ko misli a pritom i čita ozbiljnu književnost, može da pomisli i smisli svašta. I eto belaja“, britko će Huremagić.

Bursaćev „PTSP spomenar“ osma je knjiga koju je svjetlost dana ugledala zahvaljujući Samoupravi. Ranije su objavili knjigu Sanje Šoštarić „Igram se, dakle postojim“, iznimno zanimljivu poeziju Darka Cvijetića „Emotikoni u viberu“, roman Izeta Perviza „Stidovi i krivnje“, potom dvije Huremagićeve zbirke poezije, „Čekičanje vremena“ i „Miostrah“ te „Roman i manirizmi moderne“ i „Priča i ideologija“ Edina Pobrića, esejiste, književnog kritičara i profesora na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, čije smo prikaze u nekoliko navrata imali prilike objavljivati i na Lupigi. Upravo je Pobrić sljedeći na redu Samouprave. On je u suradnji s velikanom ovdašnje književnosti, Tvrtkom Kulenovićem, priredio izbor Kulenovićevih eseja o umjetnosti, koji su objavljivani po raznim časopisima, a običnom smrtniku danas su teško dostupni. Samouprava će to uskoro promijeniti.

Osim književnosti Samouprava se bavi i nekim drugim vidovima umjetnosti, tako da trenutno ova udruga dovršava kazališnu predstavu „Da li bi htela da se još ponekad nađemo“ prema tekstu koji su zajedno pisali Huremagić i Ana Isaković iz Beograda, a u koprodukciji s beogradskim Reflektor teatrom. Na zanimljiv način tekst progovara o silovanim i zlostavljanim ženama, a kao moto predstave nametnulo se - „Siluj, država te voli – Država te siluje jer te voli“.

Huremagić će objasniti i kako se u Samoupravi sve odluke donose zajednički, uz potpuno uvažavanje svih uključenih u proces, a za sada stvari postavljene na takav način funkcioniraju besprijekorno. Želja svih iz Samouprave, a uz Huremagića su tu, u prvom redu, spomenuti Pobrić, potom književnik i novinar Izet Perviz te „majstor od grafičkih znanosti“, Edin Džeko, je da se nekad u budućnosti prodaju značajnije tiraže kako bi se mogla organizirati svojevrsna kasa uzajamne pomoći, fond iz kojeg bi se financirali talentirani mladi autori.

„Naša najveća prednost leži u tome što mi radimo na neprofitnoj osnovi i niko od nas ne prima bilo kakvu naknadu za ono što radimo“, zaključuje Huremagić, a dobar put za ostvarenje gorespomenutog cilja mogla bi biti upravo ova Bursaćeva knjiga, zbog koje će se od sada za Samoupravu znati i izvan književnih krugova. Sjajni materijal na vrlo upečatljiv način podcrtava i izvanredna naslovnica „PTSP spomenara“, koja će se svakom tko knjigu samo i pogleda, duboko urezati u pamćenje. Zasluge za nesvakidašnji dizajn idu Nebojši Đumiću, koji je inače Bursaćev kum. 

Za kraj Bursaća pitamo hoće li iz ove knjige shvatiti ponešto i oni koji mu svakodnevno prijete. Na što će nam, kao iz topa, odvratiti – „neće“.

„Ne vjerujem da će uopšte pročitati knjigu, a i oni koji pročitaju vjerovatno će je stavljati u nekakve ladice koje oni ne vole, poput anacionalizma. Oh, kako bih volio da griješim, ali zaista mislim da jedna knjiga neće prati mozak nekoga ko je toliko zatrovan. No, na koncu, hajde ovako da kažem, neki pisac u meni bi volio da ova knjiga malo otvori oči tastatura ratnicima, ali novinar iz mene govori, nema ništa od toga“, rezignirano će Bursać. Otkrit će nam kako će uskoro ukoričiti svoje izabrane kolumne, a potom će se baciti na nešto puno veće. O čemu se radi Lupigini čitatelji saznat će na vrijeme.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Samouprava