Za početak, znamo li što je to seksizam?

Prema jednoj od općeprihvaćenih definicija seksizam je „diskriminacija koja se temelji na spolu ili uvjerenju da su muškarci nadmoćniji od žena, pa je samim time ta diskriminacija i opravdana“. 

Evo, onda, za početak dva kviz-pitanja.

Prvo, je li sljedeća izjava seksistička?

„Sudjelovanje žena na Olimpijskim igrama bilo bi nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i nekorektno. Olimpijske igre su svečano i povremeno uzdizanje muškog sporta s internacionalizmom kao bazom, odanošću kao sredstvom, umjetnošću kao okružjem i ženskim pljeskom kao nagradom.“

Drugo, tko je autor navedene ultra-seksističke izjave (eto odgovora na prvo pitanje) koje žene eliminira sa sportskih natjecanja i iz sporta uopće?

Odgovor na drugo pitanje možda će vas malo iznenaditi. Naime, o sudjelovanju žena u sportu seksistički je ne tako davne 1896. godine zborio slavni i opjevani otac modernih Olimpijskih igara, barun Pierre de Coubertin!

"Nepraktično, nezanimljivo, neestetsko i nekorektno" - Pierre de Coubertin (FOTO Wikimedia)

Coubertin se, dakle, organizirajući prve moderne Olimpijske igre u Ateni u svojim razmišljanjima nije previše odmaknuo od poimanja sporta iz vremena antičkih olimpijskih igara (776. prije Krista – 393. godine) na kojima žene nisu sudjelovale, a nisu smjele čak ni gledati sportska natjecanja. Takve su, dakle, bile startne pozicije žena u sportu. 

Ženama je, ipak, dozvoljeno sudjelovati već na sljedećim Olimpijskim igrama 1900. godine u Parizu, ali samo u tenisu i golfu, dok im je u St. Louisu 1904. na program dodano još i streličarstvo. Tek 2012. godine na Igrama u Londonu žene su se natjecale u svim sportovima u kojima su se natjecali i muškarci.

Sudjelovanje žena u sportu je, dakle, od samih početaka bilo opterećeno seksizmom i rodnim stereotipima prema kojima njima nije mjesto u sportu, barem ne u onom vrhunskom. Iako su danas mnoge sportašice velike svjetske zvijezde i kao takve opće prihvaćene u društvu, seksizam ipak nije nestao sa sportskih borilišta, iz medija, ali ni iz glava mnogih koji prate sport. Negdje se pojavljuje kao trend, a negdje tek kao slučajna omaška koja, međutim, više negoli sama namjera svjedoči o odnosu prema sportašicama.

U tom slučaju je paradigmatičan slučaj američke streljačice Corey Cogdell-Unrein, koja je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru 2016. godine na svojim trećim Igrama osvojila drugu brončanu medalju. Chicago Tribune je u prvoj obavi vijesti o njezinom uspjehu stavio naslov „Wife of Bears lineman Mitch Unrein, wins bronze in Rio“, odnosno „Supruga linijaša Bearsa Mitcha Unreina osvojila je broncu u Riju“. Urednicima se, eto, važnijim činilo naglasiti da je osvajačica olimpijskog odličja supruga igrača američkog nogometa - kako se kod nas najčešće prevodi najpopularniji američki sport football – nego joj u naslovu spomenuti ime. Corey Cogdell-Unrein je pravo na ime dobila tek u sljedećim objavama iste vijesti, nakon brojnih protesta čitateljica i čitatelja, sportašica i sportaša te svih ostalih koji su u ovakvom naslovu prepoznali težak seksistički ispad. Nije ga prepoznao ni voditelj priredbe na kojoj je 2018. godine, prvi put u povijesti, dodijeljena Zlatna lopta za najbolju nogometašicu svijeta. Nagradu je dobila Norvežanka Ada Hegerberg, a spomenuti voditelj, francuski DJ Martin Solveig, je na pozornici pitao slavodobitnicu zna li „twerkati“, odnosno mrdati ili tresti stražnjicom, da i to prevedemo na hrvatski. Iako je nogometašica Lyona kasnije rekla da je Solveigovo pitanje smatrala šalom, ono je izazvalo salve kritika i negativnih komentara. Najoštriji je bio dvostruki wimbledonski pobjednik Andy Murray koji je slučaj prokomentirao sljedećim riječima: „Samo još jedan primjer da seksizam i dalje postoji u sportu. Zašto se žene i dalje moraju nositi s tim sranjem. Kakva pitanja su postavljena Mbappéu ili Modriću?“

Puno blaži eksces, ali na istom tragu rodnih stereotipa i seksizma je i pitanje koje je voditelj u ESPN-ovoj emisiji SportsCenter postavio košarkašici Candace Parker. „Uvijek vas vidimo s kćerkicom Lailom, kako uspijevate biti glavna igračica vašeg kluba i dobra majka svojoj djevojčici?“, pitao ju je voditelj, a u reakcijama koje su uslijedile netko je dobro primijetio da nitko nikad nije pitao jednog od najboljih svjetskih košarkaša, LeBrona Jamesa, „Kako uspijevate biti najbolji igrač svojeg kluba i dobar otac vašem djetetu?“

Tako je to u bijelom svijetu, a kako je u Hrvatskoj?

Skoro sve najveće pojedinačne uspjehe hrvatskog sporta ostvarile su upravo sportašice: Iva Majoli, Janica Kostelić, Blanka Vlašić, Sandra Perković … O njima su napisani deseci tisuća tekstova, snimljene tisuće televizijskih i radijskih priloga, o njima svi sve znaju, one su ili su bile velike nacionalne heroine, pa bi se moglo očekivati da su svojim rezultatima i ulogom u povijesti našeg sporta bitno promijenile percepciju ženskog sporta. Tome, međutim, nije tako.

Na stranu sad opaska jednog od najpoznatijih televizijskih komentatora da bi „trebalo ukinuti sve ženske sportove osim atletike, plivanja i odbojke jer nemaju nikakvog smisla“ ili izjava jednog primarno košarkaškog novinara koji je u jednoj televizijskoj emisiji na pitanje o našim košarkašicama mirno odgovorio „ne pratim žensku košarku“.

Na stranu i klikbejterski naslovi na najčitanijim portalima poput „Odbojkaške guze su nam najdraže“, „Seksi bilderice očarale na EP-u u Zagrebu“ ili „Parada čvrstih guza: U Zagrebu održano EP u bodybuildingu“. Sve se navedeno može smatrati pojedinačnim ispadima koji ne moraju ocrtavati odnos prema sportašicama i ženskom sportu u Hrvatskoj. No, postoje i brojke, odnosno rezultati istraživanja koji će o tome reći puno više.

Ništa bez "guza" (SCREENSHOT: Net.hr)

Tako je Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u okviru znanstvenog članka „Ženski sport nije pravi sport: Negativni stereotipi prema sportašicama i doživljaj rodne neravnopravnosti u rukometu u Hrvatskoj“ ispitao negativne stereotipe o sportašicama. Ispitanicima oba spola su predočene različite seksističke tvrdnje vezane uz sudjelovanje žena u sportu, a njihovi odgovori poprilično dobro oslikavaju prevladavajuća stajališta o toj temi. Izdvojit ćemo neke od njih.

„U sportu djevojke ne mogu biti ni približno uspješne kao mladići“

-74% ispitanih najmanje jednom u životu je čulo tu tvrdnju

-25% ispitanih često čuje takvu tvrdnju

„Ako žele biti dobre u sportu, djevojke moraju naučiti igrati muški“

-75% ispitanih najmanje jednom u životu je čulo tu tvrdnju

-22% ispitanih često čuje takvu tvrdnju

„Djevojkama bi bilo bolje da se bave nečim drugim, a ne sportom“

-61% ispitanih najmanje jednom u životu je čulo tu tvrdnju

-10% ispitanih često čuje takvu tvrdnju

„Ženski sport nije ’pravi' sport“

-45% ispitanih najmanje jednom u životu je čulo tu tvrdnju

-7% ispitanih često čuje takvu tvrdnju

„Nastupi ženskih ekipa su dosadni“

-61% ispitanih najmanje jednom u životu je čulo tu tvrdnju

-16% ispitanih često čuje takvu tvrdnju

„Sportašice su muškobanjaste“

-72% ispitanih najmanje jednom u životu je čulo tu tvrdnju

-14% ispitanih često čuje takvu tvrdnju

„Sportašicama je važniji izgled nego sportski rezultat“

-73% ispitanih najmanje jednom u životu je čulo tu tvrdnju

-13% ispitanih često čuje takvu tvrdnju

„U Izvješću o radu za 2020. godinu ustvrdili smo da je objektivizacija ženskog tijela i vrednovanje žena temeljem fizičkog izgleda i dalje najuporniji medijski trend. Kada je medijsko izvještavanje o sportu u pitanju, općenito možemo reći da se sportašice nalaze u posebno nezavidnom položaju u odnosu na sportaše. Ne samo da su osjetno podzastupljene i ponekad gotovo nevidljive u sportskim rubrikama, nego i kada su zastupljene, naglasak često nije na natjecateljskom aspektu sporta i njihovim sportskim postignućima, već na njihovom fizičkom izgledu“, kaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić.

Pravobraniteljica smatra da negativnu ulogu u seksističkom odnosu prema sportašicama imaju i oglašivači.

„Jedan od principa prema kojemu mediji i marketing tradicionalno funkcioniraju je taj da se ženska seksualnost koristi za privlačenje pažnje javnosti na svoje sadržaje i proizvode, ne vodeći pritom računa na štetne posljedice za percepciju žene i odnose medu spolovima. Nažalost, sportašice najveću šansu da budu zastupljene u medijima imaju ako su prikazane na seksistički način. Naravno da to oblikuje javno mnijenje i pridonosi formiranju i učvršćivanju seksističkih stavova u odnosu prema sportašicama i ženama općenito“, objašnjava Ljubičić. 

Ima, međutim, i primjera koji pokazuju da se percepcija žena u sportu mijenja, naročito kada je riječ o pobijanju tvrdnji da ženski sport nije atraktivan i da nikoga ne zanima.

"Naglasak često nije na natjecateljskom aspektu sporta i njihovim sportskim postignućima, već na njihovom fizičkom izgledu" - Višnja Ljubičić (FOTO: HINA/Denis Cerić)

„Iz naše perspektive pomalo nestvarno djeluju pojedina međunarodna iskustva koja pokazuju sve bolji status ženskog sporta u nekim zemljama. Primjerice, 30. ožujka oboren je rekord posjećenosti utakmice ženskog nogometa u Španjolskoj, gdje je utakmicu Barcelona - Real Madrid na stadionu Camp Nou u Barceloni pratilo preko 90.000 gledatelja. To je pokazatelj što je sve moguće postići ako se kontinuirano i sustavno radi na promjeni percepcije o sportu kao 'muškom' području te ako se za žene i muškarce primjenjuju isti principi djelovanja“, zaključuje pravobraniteljica za ravnopravnost spolova.

U uredu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova vjeruju da su pomaci nabolje mogući, usprkos rodnim stereotipima koji su u našem društvu još uvijek duboko ukorijenjeni.

„Potrebno je razbiti uzročno-posljedični krug kojeg karakterizira nedovoljno ulaganje i poticanje razvoja ženskog sporta, snižena razina motivacije žena za bavljenjem sportom, snižena razina konkurentnosti i kompetitivnosti te nedovoljan interes medija za sportska natjecanja u ženskoj konkurenciji. Domino-efekt navedenih, međusobno povezanih čimbenika, je problem na koji već dugi niz godina ukazuju međunarodne organizacije iz područja sporta. Premda u posljednje vrijeme nailazimo na sve više primjera pozitivne akcije u tom smislu, u nacionalnim okvirima takvih inicijativa ima još uvijek vrlo malo“, poručuju iz ureda Pravobraniteljice i predlažu neka rješenja.

„Na svim razinama, od nacionalnih saveza do sportskih klubova, potrebno je pojačati aktivnosti na uvođenju mjera razvoja ženskog sporta, te također raditi na razbijanju stereotipa o tome da žene u sportu ne bi trebale imati ravnopravan status. Uvođenje posebnih mjera predviđeno je Zakonom o ravnopravnosti spolova, te u svim prilikama ukazuje na potrebu primjene tih zakonskih odredbi. Različitim projektima tijekom godina nastojimo postupno raditi na promjeni trenutnog stanja, međutim rodni stereotipi u sportu vrlo su snažno ukorijenjeni te će biti potrebno postupno, strpljivo i kontinuirano raditi na promjeni percepcije o ulozi žena u sportu“, objašnjavaju moguća rješenja.

Zaključimo ovu priču još jednim „primjerom iz prakse“. Na predstavljanju Preporuka za bolje praćenje ženskog sporta u elektroničkim medijima jedna se naša nogometna reprezentativka požalila da nogometašice, za razliku od nogometaša, nikad ne dobivaju dnevnice. Iz zadnjih redova dvorane hitro se javio glasnogovornik Hrvatskog nogometnog saveza i rekao: „Ne zaboravite da svi mi živimo od Luke Modrića i muške reprezentacije“…

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda

 Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost udruge Lupiga