„Možeš da me miluješ, možeš da me siluješ, možeš da me ubiješ, svejedno je“; „Samo gazi, gazi, gazi me tu pred svima, jer gde ima krvi, tu i ljubavi ima“; „Robinja sam tvoja, ubij me. Robinja sam tvoja, volim te“; „Ja bih opet bila tepih po kome ti gaziš“; „Udari me jako da me zaboli“; „Zato uzimaj me protiv moje volje“ – samo su neki od odabranih stihova, uglavnom turbo folk zvijezda, ali su u rad uvrštene i neke pjesme Daleke obale, Zdravka Čolića, Olivera Mandića, Partibrejkersa koji pjevaju „kupio sam prsten, kupio sam pušku, jedno od ta dva baciću u reku“, Magnifica sa stihovima „i ako treba, ja, ja, ubiću te ja, ubiću te dušo neka celo selo zna“, Đorđa Balaševića koji je pjevao „pa te sačekam za ćoškom i opaučim“, Osmog putnika („Budi dobra ženit ću te, ne varaj me prebit ću te“), Riblje Čorbe („Tvoje oko sad je modro, od batina sam te odro")...

Da bi se osiguralo da posao dobije politički podobna firma ponovo se angažuju tzv „navijači“, koji zastrašivanjem eventualne konkurencije garantuju da će se na tender prijaviti samo prihvatljivi i kooperativni preduzetnici. Naravno, njihove usluge nisu besplatne, te se u Srbiji neretko dešava da nekadašnje siledžije sa tribina, upitnih biografija i kriminalnih dosjea, naprasno postaju biznismeni i vlasnici preduzeća. Tako je građevinska firma Ultra kop, iza koje stoji jedan od vođa navijača Crvene zvezde, Marko Vučković zvani Komandant, dobila od Elektroprivrede Srbije (EPS) posao vredan više od 840.000 evra. Vučković je vođa podgrupe Delija – „Ultra bojs“ protiv kojih je policija podnosila krivične prijave koje ili nisu procesuirane ili su postupci trajali godinama, do zastare.

Umjesto da, po pronalasku, brigu o djetetu preuzmu nadležna tijela i službe, najprije socijalna zaštita i policija, dijete je, duboko pognute glave i vidljivo traumatizirano, postavljeno da sjedi na drvenoj kladi kako bi prisutni psihopati mogli praviti selfije sa djetetom i sve to prenositi uživo. Sve je bilo praćeno sa mnoštvom drugih koji su to sve prenosili na svojim ličnim stranicama i drugim divljim kvazi-medijskim portalima. Naravno, ni samo građanstvo nije ostalo imuno na ovu patologiju već im se zdušno pridružilo sa bezbrojnim sviđanjima, srcima, dijeljenjima i svim ostalim oblicima tehnoloških dostignuća kojima se može iskazati emocija. Ali, na žalost ili na sreću, i sva ljudska glupost, nepismenost, bezobzirnost i patologija stanja takvih pojedinca. Kojih nikako nije malo.

Prema Britannici, pojam „political correctness“ prvi se puta pojavio u marksističko-lenjinističkom rječniku nakon ruske revolucije 1917. godine. U to vrijeme se koristio za opisivanje privrženosti politici i principima Komunističke partije Sovjetskog Saveza, odnosno „partijskoj liniji“. Sjetimo se, u socijalističkoj Jugoslaviji svakodnevno, rutinski se govorilo o „moralno-političkoj podobnosti“, po toj skali su se procjenjivali ljudi (kadrovi) osobito za one odgovornije poslove koje se, barem neke od njih, u načelu, nije niti moglo obavljati bez političke legitimacije. Vrijednost političke „podobnosti“ u ovim krajevima kao da je vječna - podobnost koju diktira HDZ realno je još i izraženija nego u jednopartijskoj Jugoslaviji 80-ih godina. O političkoj korektnosti u govoru u javnom prostoru najviše se piše i govori u tri posljednja desetljeća, posljednjih godina sve više.

Zakonitost, ekonomičnost, efikasnost, jednakost, konkurentnost, transparentnost – ovo su glavna načela kako bi se trebale ponašati sve institucije pri trošenju budžetskih i drugih javnih sredstava, odnosno pri biranju i potpisivanju ugovora s tvrtkama u vezi raznih poslova, nabavke roba i usluga. Drugim riječima, ovi temeljni postulati, koji su i dio Zakona o javnoj nabavi, trebali bi omogućiti uspješno ostvarivanje ciljeva i nadležnosti ugovornih strana – ministarstava, općina, javnih tvrtki, državnih kompanija i drugih subjekata s javnim ovlastima, a da pritom postoji i odgovorno ponašanje prema javnom novcu. U tom smislu, ne bi smjelo postojati ograničavanje konkurencije među ekonomskih takmaca, odnosno da oni budu ograničavani, a još manje – da budu eliminirane zainteresirane tvrtke.

„Ne daj Bože nikome“, riječi su koje potiho, onako više za sebe, izgovara Anđelka Keleković dok nas dočekuje ispred ulaza u jednu od nekoliko desetaka novoizgrađenih zgrada u Novom Jelkovcu. Gore, na prvom katu, prikovan za krevet, leži njen sin Markica. I tako već više od deset godina. Dok se penjemo stepenicama Anđelka ne zna odakle da počne, što bi prije rekla, na što prvo da se požali. Njena je muka velika, ogromna i više od toga, neshvatljiva mnogima od nas, a njeno povjerenje da negdje ispred ekrana ovo čitaju neki dobri ljudi, bezgranično je. „Markice, anđele mamin, vidi 'ko ti je došao“, već s kućnih vrata doziva svog sina, pa ga nagovara da nas pozdravi. „Ajde, sine, anđele moj, pozdravi goste“, govori mu, ali Markica uporno ne progovara. Samo mu se na licu razvlači lagani osmijeh, a njegove živahne oči ne skidaju pogled s nas.