Prva večer, posvećena Karamazovim, uvest će i tipično Frljićev kazališni postupak kojim reagira i provocira aktualnu društvenu, imanentno političku scenu – ovaj put, naravno, ne može zaobići agresiju Rusije na Ukrajinu, pozornicom će defilirati fotografije/maske iza kojih se skrivaju protagonisti, a koje predstavljaju cvijet sovjetske političke i vojne, imperijalne vrhuške, od Staljina, Brežnjeva, Hruščova, Jeljcina, Gorbačova i drugih do, naravno, Putina, kao novog ruskog cara, pa će se čak i čuti fragmenti njegova nedavnoga govora. Dodir sa surovom stvarnošću ovjekovječen je i na plakatu predstave, na kojem je fotografija pravoslavne crkve Sv. Preobraženja u centru Zagreba, stotinjak metara udaljena od zgrade kazališta, ona je prekrivena najlonom i skelama jer ju popravljaju nakon što je stradala u nedavnom potresu, a netko je na dugačkom panou ispod nje napisao velikim slovima: „NE DIRAJTE RUSIJU“.

Klanjamo se ratnim zločincima. Masovnim ubojicama. Za čije se duše, skrušeno i strastveno, mole svećenici po našim bogomoljama. Mi smo već učinili gotovo sve kako bismo barbarima olakšali dolazak. Srodili smo se, stopili s njima. Čekamo ih spremni i ponizni. Sa svim ugodnostima i svim bljutavim, lažima jedne nakostriješene, umiruće civilizacije, na zalasku. Vođeni besramnim, bezidejnim, lako potkupljivim mesijama i vođama ove kastrirane epohe , koja se anđelima dodvorava, a vrazima nuđa, kao petparačka prostitutka po sofisticiranim bordelima isprazne tehnologije, načinjene i oblikovane za polupismene mediokritete i jeftinim drogama umrtvljene, neznanjem, predrasudama i mržnjom "našopane" proletere i plebejce. Spustite sve mostove. Širom otvorite sve veže, haustore i portune. Pustite barbare unutra! Neka uđu i otruju nas do kraja!

“Završili smo kao izbjeglice 6. lipnja 1993. Ja sam kao dijete od jedanaest i pol godina bio ranjen. Prvo sam bio u Banja Luci pa u Hercegovini, u Orebiću, u Ravnoj Gori pa onda sam tu doselio radi posla. Tu mi je došla tetka prvo, tako smo se tu nastanili. Ranjen sam u ratu i još trpim posljedice ranjavanja“, ističe otac Stipo Dražetić. Sa suprugom je godinama živio kao podstanar dok im općina nije dala na korištenje današnju nastambu. U dvije sobice živi njih osmero. Odnedavno, najstarija kćer ima svoju sobu u drugoj kućici u dvorištu.„Moj san bi bio da je sve u jednoj kući, a ne razdijeljeno i da svatko ima svoju sobu. Tako da svatko ima svoj prostor, recimo. Bilo bi dobro da imamo i parket, nama ne treba puno, sad ne znam šta, ali ono da je pristojno, normalno“, kaže majka Mirsada Dražetić.

"Ostajemo do samog kraja. Nećemo u detencijske centre i kolonije. Ne odlazimo negdje u Europu, ne odlazimo u Gruziju. Ostajemo u Rusiji, ovo je naša zemlja. Na žalost, onog trenutaka kad zakoni o vojnoj cenzuri stupe na snagu prestat ćemo objavljivati izvještaje s frontova. Više nećemo biti u prilici govoriti istinu o borbama u Ukrajini. Morat ćemo privremeno zaboraviti na granatiranje gradova u nama bratskoj zemlji. Morat ćemo zaboraviti na sudbinu naših vojnika, naših vršnjaka koji su se našli u vatri protiv svoje volje. O čemu drugom izvještavati? Koje informacije provjeravati? Informacije o zatvaranju nekog šoping centra? To je suludo", tim riječima se svojim čitateljima obratila Novaya gazeta, moskovski list koji je odlučio ostati dosljedan sebi, unatoč režimskim prijetnjama zatvorom i redovitim, vrlo ozbiljnim prijetnjama smrću.

„Strah me da se ne upljesnivi“, kroz smijeh će nam Edo Maajka komentirati svoj novi album koji bi svjetlo dana trebao ugledati za otprilike dva tjedna. Kao najavu albuma večeras je Edo na svom YouTubeu objavio i spot za treći singl s albuma koji će se zvati „Moćno“. Radi se o pjesmi „Zlatni koker“, zanimljivoj parodiji, koja je „puštena“ točno u 19 sati, na oduševljenje brojnih obožavatelja koji su jedva dočekali da čuju kakva je nova Edina stvar. „Reakcija na prva dva singla je bila odlična, vjerujem da će isti slučaj biti i sa 'Zlatnim kokerom'. Mislim da su se ljudi zaželjeli moga repa na beatu, jer zadnji moj album je rađen s bendom“, kaže nam Edo u razgovoru, posebno ističući kako je i njemu samom nedostajao takav proces i rad s Kooladeom, hip-hop producentom poznatim majstorom beatova s kojim je Edo intenzivno radio u početku svoje karijere.

Zadnjih trideset godina ideološka borba kao da je nestala, ustupajući mjesto ekonomiji. Ideale slobode i demokracije, koji su se činili zastarjelima i banalnima, zamijenio je McDonald's. Popularna je hipoteza svih ovih godina bila da pod zlatnim lukom sve države i svi narodi mirno žvaču hamburgere na putu do srednje klase kojoj ne treba krv, nego kečap. I sâm sam vidio kako ova teorija funkcionira kada sam nakon 13 američkih godina stigao u Moskvu, sletjevši točno na vrijeme za otvaranje prvog McDonald'sa. Red iz mauzoleja migrirao je k njemu: od mrtvoga do živoga, iako nepretencioznog. Onostrano je prešlo granicu dvaju svjetova i, materijalizirajući se, postalo vidljivim, opipljivim, gotovo jestivim. Ispostavilo se da glasovi s radija nisu lagali, i Zapad sada počinje na Puškinovom trgu, što bi se sigurno svidjelo i samom Puškinu.