Ispada da se otvorenost neke kulture mjeri prihvatom onih koji su je u prošlosti nipodaštavali: tako je ovih dana viralnim svijetom zaplovio spot u kojem notorni Bora Čorba pjeva svoju staru pjesmu „Hoću, majko hoću (u gradsku čistoću)“, u novom aranžmanu, sa sve dragačevskim trubama, i ekipom Okolja Piran, firme za zbrinjavanje otpada. Čorba, koji je posljednjih trideset godina uglavnom zagađivao duhovni prostor, našao se u novoj okolini, i počeo razmišljati ekološki. Spot je, simbolički, pokajnički: život je stari cinik. Put od prijezira prema bečkim konjušarima, do saradnje sa piranskim smetarima trajao je dugo, više od trideset godina. Valjalo ih je preživjeti. Tako da muzika zapravo jeste politika plus poetika. S tim da neke elemente u jednačini možete zamijeniti.

„Cveće živi na vodi“ – tako je svoju zbirku pjesama naslovio Ivan Ergić, Lupigin kolumnist kojeg šira javnost ponajviše pamti kao nogometaša Basela. A trebalo bi da ga pamti kao pjesnika, jer Ergić je i ovom zbirkom pokazao koliko je kvalitetna njegova poezija. Za one koji se pak s ovim imenom prvi put susreću vrijedi obaviti kratko upoznavanje. Ivan Ergić rođen je u Šibeniku 1981. godine. Do rata je živio u Gaćelezima, u šibenskom zaleđu, a onda ga je ratni vihor odnio u daleku Australiju. Umješnost baratanja nogometnom loptom početkom 2000. godine vraća ga u Europu, kada ga „kupuje“ Juventus, a nakon godinu dana seli u švicarski Basel gdje je u osam godina igranja ostavio dubok trag. Nakon nogometnog umirovljenja živi na relaciji Švicarska – Srbija – Hrvatska.

"Jedino relevantno političko pitanje današnjice koje nadilazi sve dosadašnje fikcionalne, primitivne podjele u smislu nacije, rase, roda, kulture, jedino čemu se svi trebamo posvetiti jest osvještavanje da su klimatske promjene tu, da je eksponencijalni rast zagađenja, izumiranja vrsta, uništavanja okoliša brz i nepredvidiv, i da ove loše vijesti trebamo proširiti svima kako bi se trgnuli i počeli djelovati", dio je upečatljivog govora književnice Ivana Bodrožić koji je održala na svečanosti proslave Dana grada Zagreba održanoj u utorak. Tom prilikom dodijeljeno je 15 Nagrada Grada Zagreba za osobite uspjehe, ostvarenja i zasluge u radu institucijama, udrugama i građanima. Među nagrađenima bila je i književnica Ivana Bodrožić, a njen govor na ovom mjestu donosimo u cijelosti.

„Izgubila sam vid sa 19 godina. Uzrok je bila tromboza moždanih vena i sinusa, inače vrlo rijetka bolest koja uzrokuje atrofiju očnih živaca, nakon koje nema povratka. Bilo je jako teško suočiti se s tim da ću do kraja života biti slijepa i trebalo mi je vremena da se prilagodim toj situaciji, kao i da prihvatim to da ću se cijeli život zapravo iznova morati prilagođavati na neke nove situacije. Pa, ipak, danas, kad imam 37 godina, bez zadrške mogu reći da se osjećam sjajno u svojoj koži, te da sam kroz rad na sebi i rad na tome da se uzdignem iznad sljepoće uspjela u tome da živim sretan i ispunjen život“, kaže Svetlana Maksimović. Ona je jedna od "živih knjiga", jedna od četiri prekrasne žene volonterke, koje su dio vrlo zanimljive priče: projekta „Živa knjiga – ne sudi knjigu po koricama“.

Crna komedija „Planet“ španjolsko-argentinske redateljice Amalie Ulman proglašen je najboljim filmom u igranoj konkurenciji netom završenog filmskog dijela 15. Subversive festivala. Posebno priznanje žirija u igranoj konkurenciji osvojio je film „Veliko kretanje“ bolivijskog redatelja Kira Russa. Film se sastoji od dvije odvojene priče koje se isprepliću, a u najavi je opisan kao „istovremeno halucinogeni trip, spiritualno putovanje i metafizička potraga - jedinstveno filmsko iskustvo puno bijesa, misterija i lizerginske magije“. U dokumentarnoj konkurenciji nagradu žirija odnio je debitantski film Marusje Siroječovskaje, „Kako spasiti mrtvog prijatelja“. Film se bavi suicidalnim „milenijalcima“ s moskovske periferije, a svojevrsno je ljubavno pismo redateljice njenom prijatelju Kimiju i svakako je preporuka za gledanje.

Konzervativni pokreti koji se bore za zabranu pobačaja u posljednjih deset godina izrazito su se profesionalizirali te se njihovo financiranje u Europi između 2009. i 2018. godine učetverostručilo. Jedna prošlogodišnja studija ukazuje da je u tom razdoblju u blagajne ovih organizacija pristiglo više od 700 milijuna eura. Indikativno je da oko 80 milijuna eura potječe iz Sjedinjenih Država, a čak 180 milijuna iz Rusije. S tvrdokornim i konzervativnim dijelom češke Katoličke crkve posljednje desetljeće počinju surađivati ultrakonzervativne organizacije koje su se vješto infiltrirale u društvo i izgradile imidž organizacije koje pomažu, posebno ženama. Jedna od njih je „Pokret za život“. Od krajnje marginalne organizacije s vrlo promišljenim, na prvi pogled potpuno sekulariziranim marketingom, izgradili su utjecaj u društvu.