„Prvo bi nam rekli da sjednemo na pod, onda bi nas vrijeđali da smo krijumčari i nazivali nas drugim pogrdnim imenima, nakon toga bi nas odvodili jednog po jednog u auto i tukli. U autu nije bilo zraka ni prozora, počeli bi onda vozili luđački, ljudi su povraćali. Kada bi došli na granicu s Bosnom, do Velike Kladuše ili Bihaća opet bi nas tukli, uzeli nam mobitele, novac. Ako imaš jaknu rekli bi da je skineš, ponekad i cipele. Nekoliko puta su mi uzeli jaknu i cipele, morao sam hodati bos. To je realnost. Ako bismo bježali u rijeku išli bi za nama i hvatali nas pa prebili. To nisu ljudi, jednostavno se ne može reći da se radi o ljudima. Ljudi imaju milosti, imaju srce, što nije bio slučaj s tim policajcima“, prisjeća se za Lupigu SK, jedan od aktera dokumentarca "Igra sjenki", koji je prošli tjedan došao u Hrvatsku - zemlju u kojoj ga je policija tukla.

Zbog čega Crkva (katolička ili bilo koja druga) ne može sudjelovati u pripremi zakona o pobačaju? 1. Zakone RH donose državna tijela sastavljena od izabranih predstavnika građanki i građana. 2. Predstavnici Crkve nisu izabrani ni na kakvim demokratskim izborima, oni su (samo)postavljeni u vlastitoj organizaciji, te stoga njihove ingerencije u odnosu na uređivanje društvenih odnosa putem zakona tu i prestaju. 3. Crkva može javno djelovati, ne i odlučivati o javnim poslovima. 4. Organizacije civilnog društva koje dijele svjetonazor Crkve i njihove stavove mogu sudjelovati u javnom savjetovanju u pripremama zakona, kao i bilo koje druge organizacije s cijelog političkog, kulturnog i društvenog spektra, ali im blizina Crkvi ne daje nikakvo posebno pravo na sudjelovanje niti njihovim stajalištima daje posebnu težinu.

„Sretna Povorka ponosa Bosna i Hercegovino! Neka je borbena i vesela. Hvala vam svima od srca i duše što ste bili s nama i pokazali solidarnost kada smo nailazili na razne barijere. Hvala vam što ste bili uz nas i kad smo se suočavali s institucionalnom homofobijom. Hvala što ste i danas s nama i stvarate narativ da ljubav i podrška čine veliko porodično okupljanje“, rekla je s pozornice Dina Bajrektarević iz organizacije Povorke. Ali do te pozornice bio je opet dug put. Pet mjeseci trajale su pripreme za ovaj dan. Gotovo pet mjeseci je bio poznat datum održavanja, a kako se bližio taj dan, pritisci na organizatore su rasli, posebno nakon odluke policije da blokira 52 ulice, kako su mediji unisono prenijeli: „zbog Povorke ponosa“. Mala je to, međutim, prepreka u odnosu na ono sa kakvim se preprekama suočavaju pripadnici LGBTIQ+ populacije.

Neki je Hercegovac, imenom Toni, vozio limuzine za gazdu u Los Angelesu. Naš Tony Mandich ostavio je broj govornice pored koje je stanovao i čekao poziv za posao, i tip se javio. Zadatak mu je bio da iz Beverly Hills Hotela odveze jednog gospodina na Rodeo Drive, gdje je italijanski restoran u kojem bi dvojica prijatelja večerala. Sudbina je htjela da je jedan od dvojice prijatelja bio Ahmet Ertegun, vlasnik Atlantic Recordsa, a drugi Michael, pjevač iznimno popularne grupe The Rolling Stones. Tony nije imao pojma ko je Ahmet Ertegun, ali mu je prijatelja odmah prepoznao. Nakon pola godine Ertegun će ga zaposliti u kompaniji na radnom mjestu Artist Development Manager, što je podrazumijevalo odnose s izvođačima, tv promociju i rad na turnejama.

Trebali bismo se pomiriti s činjenicom da smo se zaigrali silnim peticama. Valjalo bi se spustiti na zemlju i od prvog razreda osnovne školu učenike privikavati na skalu svih predviđenih i zakonom propisanih ocjena. Istina, ta skala je preuska. Teško je učenike smjestiti u pet klasa, pa ih onda veliku većinu stavljamo u jednu klasu, odnosno proglašavamo odlikašima. Stvorila se slika i dojam kako je sramota imati ocjenu manju od pet. Time vršimo pritisak na djecu i učitelje. Velik je to i težak teret, pod kojim mnogi posrnu. Djeca postanu nervozna, iskompleksirana, lažno motivirana, krivo procijenjena i iznadprosječno ocijenjena. To ne vodi ničemu dobrome. Trebamo se spustiti s oblaka i s obje noge čvrsto stati na zemlju, gradeći čvrste temelje usvajanja znanja i obrazovanja, bez čega nema napretka, boljitka i života.

„Fićo” je jezdio autoputem i šum koji sam čuo nije bio od motora. Već šum neizvjesnosti u koju idem. Bio je i stari sa nama. I šutao je. Kao i ja. Do Ljubljane. Ušao sam u bus. Ljubljana – Kapošvar. Mjesto u Mađarskoj gdje su se sastajale prošlost i budućnost, život i smrt, beznađe i nada. Nešto od svega toga bilo je smješteno u drugom busu koji je došao sa “one” strane. Odabir je bio na nama. A ja? Ja nisam znao šta nosim. Zagrljaji, poljupci, tople riječi i iskrene želje. Benzinska pumpa. Mrkla noć. Dva autobusa, jedan nasuprot drugome. Iskrcaj, ukrcaj. Očešeš se tako o putnika koji putuje istom trasom, ali suprotnim smjerom. Pogledaš ga. Gdje će? Odlazi li i on zauvijek i gdje ide? I u šta ulaziš? Autobus “Putnika”, primio je teret torbi, ali i naših duša. A sa tim nikad ne znaš. Da li će taj autobus moći da ih izdrži.