Godine 1984. sam od tate dobio knjigu „Kozmos“ Carla Sagana. Slike zamišljenih svemirskih objekata izmjenjivale su se s pravim fotografijama, koje su dolazile s dva Voyagera. Fantastične slike, na samoj granici mašte, bile su popraćene tekstom nenadmašnog Carla Sagana, čovjeka koji je obilježio cijelu jednu generaciju, a kojega i dalje često citiramo, pa i sada u razmacima između dva uzdaha gledajući nevjerojatne prve fotografije teleskopa James Webb (JWST): “Negdje tamo, nešto nevjerojatno čeka da bude otkriveno”. Zadivljeno sam komentirao: “Gledam ovu prekrasnu sliku i zamišljam Galileja, Brahea, Keplera, Hubblea, Carla Sagana… sve one velike astronome koji više nisu s nama kako bi se divili pogledu koji je širom otvoren ovim teleskopom”. S velikim uzbuđenjem sam čekao taj povijesni 12. srpanj. 2022. godine.

Kada je saznala da su studiji u Sloveniji besplatni za sve državljane i državljanke zemalja bivše Jugoslavije, za nju nije bilo sumnje da je to država u koju želi da se preseli. Tako se Vanna Jensen, dvadsetdvogodišnja studentkinja ekonomije, iz Sarajeva prošle godine doselila u Maribor. U Sarajevu je kao trans devojka živela kratko, nekih sedam-osam meseci. Nije izlazila u javnost kao trans osoba iz sigurnosnih razloga. „Dva-tri mjeseca prije toga započela sam sa hormonskom terapijom i htjela sam sačekati rezultate”, objašnjava naša sagovornica, koja je sačekala i sa promenom imena dok nije “došla do te faze da se ljudi čude kad pokaže dokument jer se ime ne poklapa sa profilom osobe”. U Sarajevu, kaže, ipak za nju osim “hejt” komentara, nije bilo većih problema.

Zato Paković komad završava sudbonosnim pitanjem i mogućim odgovorom: „Ko su danas ti tamni dželati u ljudskom liku / slični onima koji su Ziju zatukli / braća onih koji su Ivana Gorana Kovačić zaklali / Zar to nisu tamne ubice Hasana Kikića / Umnožavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici / noćni i dnevni vampiri, / fašisti, fašisti, samo ih danas drukčije zovemo… / Hladna je jeza njihova prethodnica / Neka! Nek svak se brani svojim oružjem / Jer još nije iskovana sablja koja može sjeći / naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone / Zbogom lijepi i strašni živote / Veliko je samo kad si Don Kihot“ Na kraju jedne od tih tako velikih, a malih pripovijedaka iz zbirke „Bašta sljezove boje“, Branko Ćopić pita sebe i svoje radoznale čitatelje: „… Je li pametnije biti mjesečar ili s mirom sjediti kod svoje kuće, pa kad zagusti, tješiti se rakijom kao moj strikan?“

Skoro sve najveće pojedinačne uspjehe hrvatskog sporta ostvarile su upravo sportašice: Iva Majoli, Janica Kostelić, Blanka Vlašić, Sandra Perković … O njima su napisani deseci tisuća tekstova, snimljene tisuće televizijskih i radijskih priloga, o njima svi sve znaju, one su ili su bile velike nacionalne heroine, pa bi se moglo očekivati da su svojim rezultatima i ulogom u povijesti našeg sporta bitno promijenile percepciju ženskog sporta. Tome, međutim, nije tako. Na stranu sad opaska jednog od najpoznatijih televizijskih komentatora da bi „trebalo ukinuti sve ženske sportove osim atletike, plivanja i odbojke jer nemaju nikakvog smisla“ ili klikbejterski naslovi na najčitanijim portalima poput „Odbojkaške guze su nam najdraže“, „Seksi bilderice očarale na EP-u u Zagrebu“ ili „Parada čvrstih guza: U Zagrebu održano EP u bodybuildingu“.

U rat šaljemo našu djecu koja potom ginu ili ubijaju nečiju djecu. Šaljemo ih u rat jer je tako naložio naš neprikosnoveni vođa. Otac naše nacije. Vid naših očiju. Nepogrešiv. Sveprisutan. Strog, ali pravedan. Veliki vizionar pogleda uprtog u osunčanu sutrašnjicu. On naređuje slanje naše djece u rat. Rat koji će, dakako donijeti progres, koji, mi, obični smrtnici, niti ne naziremo. To će biti još jedan veliki korak na putu do blagostanja. I kazna za naše mrske neprijatelje koji su željeli naš potpuni nestanak. I zato su naoružali njihovu mladost. Naravno, vođa u rat ne šalje svoju djecu. Već samo našu. Njegova mu trebaju kako bi mu donosila toliko potrebnu radost i neophodno opuštanje. Jer sveta je dužnost naše djece - umrijeti za Domovinu. Otadžbinu. Homeland. Vaterland. Otačestvo.

Subota ujutru. Devet i petnaest. Pijem prvu kafu na verandi. Mačka spava u saksiji. Otvorila je oči na tren, pogledala me i nastavila da džonja. Zabole je za sve. Voleo bih da sam ona kada su radne subote. Ili bilo kog drugog dana. A ne bih se bunio ni da sam saksija. Naročito ove subote. Jedva da sam otvorio oči, a već mi je hiljadu misli okupiralo glavu. Obično sačekaju bar do podne. Danas nisu. Kada bih birao saundtrak za jutrošnje misli, nijedna pesma ne bi pasovala bolje od "It's a Sad and Beautiful World" grupe Sparklehorse. Krećem na posao. Poslednjih nekoliko jutara na putu do posla slušam kao blesav novi album Nikolasa Krgoviča (kakva ploča!), ali ne danas. Ove subote mi se ništa nije slušalo. Srećem onog komšiju koji liči na Rika Rubina. On uvek šeta dva psa. I jutros je. Poželi mi dobro jutro i pita kako sam. Kažem da bi u krevetu bilo bolje.