Nakon što su porazbijali ploče, od kojih je svaka bila izrađena i ispisana drukčije, rukama majstora s Korčule, dakle, nedvojbeno Hrvata, napisali su: „Balije. Tito je mrtav.“* I to, samo dan nakon što je postalo jasno da iz Bruxellesa neće dozvoliti da se u korist bosanskohercegovačkog HDZ-a promijeni izborni zakon čime bi se omogućio ulazak njihovog kandidata u Predsjedništvo BiH, bez obzira na rezultate glasanja. Spomenik je , dakle, uništen u ime „hrvatskog nacionalnog interesa“. Baš kao što nasilni roditelj tuče svoje dijete jer u njemu vidi svoje najgore osobine, ovoga puta su hercegovački HDZ-ovci prevazišli sami sebe. Razbivši ploče s imenima poginulih u Drugom svjetskom ratu, oni se nisu „osvetili balijama“ nego svojoj komunističkoj prošlosti i činjenici da se njihov predsjednik pisao kao Jugoslaven i potpisivao ćirilicom.

Najveće zlo koje sam počinio u životu dogodilo se u lipnju jedne davne godine, nekoliko dana prije kraja školske godine. Bilo je kasno proljeće, slušali smo „Lipe cvatu“ i počela je sezona bicikala. Školsku godinu podijelili smo na sezone. Sezona stripova bila je u studenom, sezona franja ili klikera/špekula prvim proljećem, a bicikle smo iz drvarnica vadili pred kraj školske godine u onoj užurbanoj izmaglici panike, ljeta i mirisa prve morske soli na koži. Tih dana visili smo u kvartu i smišljali kako završiti školu, kako izbjeći produžnu i sebi ne upropastiti ljeto, i u toj lijenoj razmjeni sličica fudbalera i timova pa montiranja „banana“ siceva iz Trsta ja sam sasvim slučajno uhvatio jednu poruku. Jedan komadić papira koji je Maja zgužvala i bacila na pod. U Maju smo bili zaljubljeni gotovo svi, pa nije čudo da se u nju zaljubio i Tomislav.

Prema procjenama crnogorskih povjesničara, kroz logore na Mamuli i obližnjoj Prevlaci prošlo je oko 2.300 ljudi, a 130 ih je ubijeno ili umoreno glađu. U svjedočanstvima snimljenim sedamdesetih godina prošlog stoljeća, preživjeli zatvorenici i zatvorenice uglavnom govore da su trpjeli nesnosnu glad. U medijima toga vremena Mamulu nazivaju logorom i mučilištem. Nakon devedesetih otok Mamula postao je mjesto koje je mogao posjetiti bilo tko. U prostoru tvrđave jednom godišnje lokalni SUBNOR-i komemorirali su žrtve iz Drugog svjetskog rata, Mamula je služila i kao filmski set, prirodno stanište galebova, izletište turista... Na koncu su, u jeku "valorizacije" svakog kvadratnog metra na moru i uz more, tvrđava i otok Mamula za relativno mali novac iznajmljeni švicarskoj kompaniji i postao luksuzni butik hotel.

„Kada smo 2013. godine tek počeli da brojimo minute ovih naših '24 minuta', imali smo spisak. Što bi neki mnogo opasni momci rekli – spisak postoji! Pa postoji spisak careva, mi ga napravili. Jedno od prvih imena na tom našem spisku, koga bismo voleli da ugostimo i upoznamo bilo je ime našeg večerašnjeg gosta. I evo ga! Ni deset godina nije prošlo, a sa nama je večeras novinar, kolumnista i pisac, Boris Dežulović“, tim riječima je Zoran Kesić, autor i voditelj popularne emisije „24 minute sa Zoranom Kesićem“, najavio jučerašnjeg gosta. U zanimljivom razgovoru Dežulović je bio potpuno otvoren pa je na pitanje kamo ide rat u Ukrajini odgovorio – „Ide u pizdu materinu“ – dodavši da ne treba biti neki veliki geostrateg kako bi se to zaključilo. Primijetio je i da rat u Ukrajini neodoljivo podsjeća na ratove devedesetih na ovim prostorima.