Robertu Golobu i njegovom Pokretu Sloboda ankete predviđaju najviše glasova, a osim toga on kotira i kao najpopularniji političar. Za slovenačku politiku je karakteristično oduševljavanje birača takozvanim “novim licima”. Verovatno i zato što se politika smatra prljavom i pokvarenom delatnošću, debitanti imaju puno uspeha jer su još novi i “neuprljani”. Tako je u više navrata pobedio debitant. Prethodni premijer Marjan Šarec stigao je u politiku direktno iz glumačko-komičarskih voda, a njegov prethodnik, uticajni pravnik Miro Cerar sa Pravnog fakulteta u Ljubljani. Dok Pokret Sloboda želi povratak na staro koje je uništeno dolaskom Janše na vlast i potezima njegove vlade, Levica želi drugačije i novo društvo. Povratak na staro ih ne zanima. Oni obećavaju “Budućnost za sve, a ne samo za nekolicinu” i “Na svet gledaju očima slabijih”.

U hotelskim sobama godinama kasnije sanjaš lice iza vrata, pritisak puške na potiljku, sudbinu možda odgođenu, ali neumoljivu kao oči Marine Cvetajeve. Svaki put je prvi put. Jer tijelo pamti, ali ne nauči ništa. Nikad se ne završava. Neka tuđa imena sad krvare na sienenu, umjesto tvoje zapaljene kuće u kadru jedan čovjek predaje dijete vojniku. Njegove oči oči su tvog oca ili oca tvog oca, nije ni bitno. Ti si negdje, na nekom trgu sad piješ kapućino, gospođa pored tebe kaže: Kakav užas. Tvoj prezir pupa prelijep i svet. Nikad se ne završava. Rat se vucara za tobom kroz kontinente u dronjavim karavanima. Svaki rat je tvoj. Kad te na granici američki policajac pita odakle si, ti prstom pokažeš na sva mjesta koja nestaju. U supermarketu, među patlidžanima, borovnicama iz Perua u decembru, tvoje zečje srce bježi pred saznanjem da ćemo svi umrijeti.

Treba li hrvatski predsjednik Zoran Milanović pomilovati Josipa Perkovića i Zdravka Mustača? Ovo je posljednjih dana glavna lažna politička dilema koja izaziva isto takve - lažne, napuhane - podjele u društvu. To je stvarno i sudbonosno pitanje samo za dvojicu osuđenika, za njihove obitelji i prijatelje te vrlo važno pitanje i za obitelj ubijenog Stjepana Đurekovića. Hoće li Perković i Mustač biti pomilovani, zapravo veliku većinu hrvatskih građana koji imaju brojne realnije probleme, a bogme i strahove, uopće nije briga. No, bez obzira, ova najnovija priča je bila dobar povod da premijer Andrej Plenković i predsjednik Milanović (napokon) prekinu sve odnose i suradnju, kao da dosad jesu surađivali. Mustač ima 80 a Perković 77 godina, tako da su praktički osuđeni na doživotne kazne zatvora, a u zatvoru su proveli već više od osam godina.

U tih nekoliko dana siječnja, kad su se događali neredi u Kijevu, u grad je stigao Igor Girkin, alias Strelkov, ruski nacionalist opsjednut vojnom poviješću i idejom Novorusije, javna ličnost, po potrebi novinar i humanitarni radnik, veteran oružanih sukoba u Pridnjestrovlju, Bosni i Hercegovini, Čečeniji i Dagestanu. U dokumentu EU iz 2017. godine Girkina se opisuje kao agenta ruske vojne obavještajne službe GRU, čelnika pokreta Novorusija i bivšeg "ministra obrane" takozvane Donjecke Narodne Republike. U trenutku posljednjeg boravka u Kijevu Girkin se predstavlja kao umirovljeni pukovnik Savezne sigurnosne službe Ruske Federacije (FSB) i savjetnik za sigurnost ruskog "pravoslavnog oligarha" Konstantina Malofejeva. Girkin će uskoro na Krimu okupljati i uvježbavati paravojne formacije i s njima sudjelovati u dirigiranoj pobuni.

„Naš predsjednik hoda i bogu se moli, diže srednji prst, štuje nas i voli. Naš predsjednik - idol i nema mu mane, dajemo mu srce i sve druge organe“, tako počinje pjesma „Naš preCjednik“ Nermina Čengića, koja bi mogla biti hit, ali neće, jer po mjeri naših su ljudi Breskvica i Jala brat. Pjesma je snimana u sarajevskom studiju Antika, a Čengić potpisuje tekst i muziku, kao i režiju za video spot koji možete pogledati u nastavku.„ Inicijalna namjera bila je da ponudim vlastiti uvid u opšteprihvaćeno idolopoklonstvo kojem je ljudska vrsta sklona prema onome i onima što ju nominalno vodi, tek radeći samo za svoju korist i ispunjavajući vlastite snove ne libe se na putu do cilja upropastiti svakog i sve što im se nađe na putu. Ali, dozvoljava se i poželjno je da svako potraži vlastito značenje i poruku“, objašnjava Čengić

Čim je krenuo izbjeglički val brojni hrvatski građani angažirali su se kako bi pomogli ljudima u nevolji, ponajviše preko Facebook grupe SOS Ukrajina. Neki su primali izbjeglice u svoje domove i vikendice, drugi su odlazili odvoziti pomoć na ukrajinsku granicu, treći odlazili svojim automobilima i dovodili u Hrvatsku cijele obitelji, a četvrti ih brzo po dolasku zapošljavali. Ako je nekom trebala odjeća ili hrana – našlo se, prijenosno računalo – našlo se, besplatan liječnički pregled ili stomatološka usluga – našlo se i to. Za bilo koji zahtjev iskočio je netko tko baš to može „riješiti“ ili barem zna nekoga tko može. Brzo je reagirala i Zaklada Solidarna koja je osnovala Fond „Solidarno s Ukrajinom“ te potaknula mnoge građane da svojim donacijama ili znanjem i vještinama pomognu izbjeglicama.