Brazil je zemlja velikih i izuzetno brzorastućih razlika između najbogatijih i siromašnih. Jedan posto najbogatijih Brazilaca tako posjeduje gotovo trećinu dohotka. Nejednakosti su najizraženije na sjeveroistoku, gdje potomci afričkih robova čine većinu stanovništva. Najbogatiji slojevi su pripadnici agrobiznisa koji porijeklo vuku od nekadašnjih robovlasnika i latifundista. Ta skupina je doživjela demokratski ustav Brazila iz 1988. godine, kojim je dokinuto dvadeset i pet godina vojne diktature, kao vlastiti poraz i ugrozu dugotrajnih društvenih privilegija: predaju zemlje većinskom afrobrazilskom i domorodačkom stanovništvu i otimanje moći tradicionalnim elitama. Zbog toga su se upravo agrobiznis i ostali predstavnici ekonomskih i društvenih elita, uz dijelove vojske, profilirali kao glavni podupiratelji konzervativnih i ekstremno desnih politika u brazilskom društvu.

„Druga djeca su prošla i gore od mene, o svemu su pričala između sebe, ali roditeljima zbog straha da im neće povjerovati ili iz srama nisu htjeli ništa reći“ – riječi su jedne od žrtava don Drage. Namjerno sam ih citirao jer sam i u svojoj obitelji imao žrtvu predatorskog svećenika koji nikada nije osuđen, nikada procesuiran, nikada dana zatvora vidio nije, a na članu moje obitelji ostavio je dubok trag. Kada neki pedofil i dođe u ruke pravosuđe, kako vidimo ovih dana, može se dogoditi nevažna greškica u sustavu, pa ih za društveno koristan rad pošalju u kakvu ustanovu gdje su smještena djeca, nekad čak i hendikepirana. Događa se, jel'te. Pa što sad? A što s djecom? Što sa štićenicima tog doma, što s drugim don Nedjeljkovim i don Draginim žrtvama, a koliko još ima takvih neotkrivenih monstruma koji su djecu zauvijek unakazili, obilježili, oskrvnuli?

Projekt obnove bastione trase osječke Tvrđe počeo je opskurno: tako da se dugo o njemu u Osijeku nije ni znalo. Arhitektonsko-urbanistički gledano, rješenje je radikalnog i megalomanskog karaktera: predlaže gradnju nove mastodontske zgrade u izvornim gabaritima nekadašnje bastione trase, ne prezajući ni od premošćivanja postojećih prometnica. Za zinuti u zaprepaštenju. Smjelo bi se govoriti i o monstruoznosti, ili bizarnosti, ovisi o pogledu na ostvarivost projekta. Neobjašnjiva je upornost kojom Grad Osijek i AOOT godinama nisu odustajali od projekta, svemu unatoč, s lavinom iskazanog prezira prema javnosti, struci, zakonskoj proceduri i demokratskim institutima urbanističkog planiranja. No, nije kasno za jedini metodološki pravilan postupak dolaska do rješenja.

Rad na određeno u Hrvatskoj je postao više pravilo nego izuzetak i često ne vodi do trajnih poslova. Uvjeti takvog oblika rada nerijetko su nepovoljniji, a tretman tako uposlenih nejednak, što ostavlja i negativne posljedice na druge aspekte života zaposlenih na određeno. Istraživanje u sklopu projekta „Rad po mjeri čovjeka” pokazalo kako je rad na određeno fenomen čije je širenje najviše pogodilo generacije koje su na tržište rada izlazile nakon 1996. godine, a da među generacijama koje su počele raditi od 2015. malo tko nema takvo iskustvo rada. Značajan udio zaposlen na određeno u funkciji je probnoga rada, što je zloupotreba tog instituta, da se često ugovore obnavlja zbog povećanog opsega posla, što je neprecizno zakonski definirano, a da su zapošljavanja zbog sezonskog rada, zamjena ili projektno, ipak na tržištu rjeđa.