Nema tog autobusnog stajališta u Ugandi na kojem ne postoje ulični prodavači hrane. Na put u Ugandi ne trebate sa sobom nositi namirnice. Čim autobus negdje stane, odmah će se nekoliko ruku naći ispruženo u smjeru vašeg prozora, a u rukama će najčešće biti ražnjići, uglavnom svinjski, chapati, voda, sokovi, kikiriki, banane ... U autobusu tako tada nastane sveopća gozba i vrlo čest je slučaj da ljudi na sjedalima međusobno dijele ono što su upravo kupili. Sigurno se sada pitate postoji li šansa da tu pojedete i nešto pokvareno? Postoji, ali ipak nekako odlučite riskirati. Meni je ovaj ugandski „street food“ najbolji u Africi pa tako iz osobnog iskustva svakako mogu dati samo najbolje preporuke. Drive in!

Nedavno, nema tome petnaestak dana, prijatelj mi „baci dojavu“ o svirci u nekom friško otvorenom beogradskom klubu. Sviraju moji garažni rokenrol heroji s Novog Zelanda. Nalazim lokaciju, treba da fotkam bend, ali fak, niko ne priča naš!? I onda skapiram, u pitanju je ruski festival, ruskog promotera, sa ruskom publikom. Gledam oko sebe, tristotinjak mladih ljudi iz Rusije i nas nekoliko - domaćih. Nisam u Beogradu, u Moskvi sam. Nadrealno. Prema nekim procjenama u Beograd i Novi Sad, bježeći od rata i mobilizacije, doselilo se više desetina hiljada Rusa, neko kaže da ta brojka ide i do 300.000 u cijeloj Srbiji. Među njima, samo iz Moskve, šmugnulo je 300-400, za njihove pojmove, uglednih i poznatih lokalnih muzičara i umjetnika. Od toga, dvadesetak kompletnih postava bendova za koje su, naravno, čuli samo Rusi.

Grad je bio na rubu monumentalne transformacije, s velikim bogatstvom koje je čekalo one pronicljive ili dovoljno nasilne da ga se dočepaju. Prigožin je počeo skromno, nakon zatvora, prodajući hrenovke. Senf je miješao u kuhinji svog obiteljskog stana. „Zarađivali smo 1.000 dolara mjesečno, što je u rubljima bila planina. Moja mama jedva da je sve to mogla zbrojiti”, rekao je u svom jedinom intervjua ikada. Ubrzo je otvorio restoran "Stara carinarnica“ koji je isprva zapošljavao striptizete kako bi stekao klijentelu, no ubrzo se pročulo da je hrana izvrsna pa su striptizete otpuštene. Restoran se reklamirao kao najprofinjenije mjesto za jelo u gradu koji je tek otkrivao finu kuhinju. Tamo su voljele jesti i pop zvijezde i poslovni ljudi, kao i gradonačelnik Sankt-Peterburga Sobčak, koji je ponekad dolazio sa svojim zamjenikom Vladimirom Putinom.

Ako nigdje drugdje, Đurđicu Čilić mogli ste zapaziti na Facebooku gdje njene tople životne priče skupljaju na tisuće lajkova. Mogli ste je sresti i u knjižarama u kojima njene jednako tople knjige „Fafarikul“ i „Novi kraj“ izvrsno kotiraju, ali i na Lupigi gdje je svojevremeno pisala kolumne i objavljivala prijevode poljskih pjesnika. Sada ćete je susresti i u HRT-ovoj emisiji „Razgovor s razlogom“. Prvi dio emisije u potpunosti je bio posvećen Bosni i Hercegovini pa se pojavilo pitanje koliko ljudi u Hrvatskoj razumiju zbivanja u BiH. „Ona nisu do kraja jasna ni samim građanima BiH, a kamoli građanima Hrvatske, kojih dio, čak i onaj dio koji su porijeklom iz BiH imaju neku vrstu … Ajde, bit ću možda i malo oštra … Neku vrstu arogantnog pogleda na BiH kao na nekog malo retardiranog rođaka. Ja mislim da je to naša sramota“, kaže Čilić.

Po logici predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Lenjingrad nije bio ni pod opsadom ni pod blokadom jer je u svakom trenutku imao vodenu ili kopnenu vezu sa snagama Crvene armije preko Ladoškog jezera, koje je zimi ledilo. Tu istu logiku Milorad Dodik koristi kada govori o opsadi i blokadi Sarajeva. Evo šta nam on kaže: „Da je bilo blokirano, kako je mogla da dolazi hrana i ostale stvari. Kako se to moglo dešavati ako je, kako oni kažu, bilo u blokadi. Kako su mogli sve vrijeme rata da se spuštaju avioni na aerodrom u Sarajevu, kako onda može da bude opkoljen grad.” Sve što važi za Lenjingrad, mora važiti i za Sarajevo, ali Milorad Dodik to ne smije ni da pomisli, a kamo li da glasno kaže, jer zajebanciju sa Lenjingradom Rusi ne praštaju. Ali u toj istoj izjavi Milorada Dodika postoji jedna rečenica koja je mnogo važnija od nebuloze o Sarajevu .

Nedvosmislena kritika upućena je ovih dana osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću s nimalo očekivanog mjesta. Naime, kritike su Kordiću upućene s oltara katoličke crkve u rodnoj mu Busovači, i to na dan kada župa ovog malog mjesta smještenog u srednjoj Bosni slavi svoj najvažniji dan – Svetog Antu. Najgore je što se sve negativnosti, laži, progonstva neistomišljenika čine mirne savjesti. Strašna je činjenica da drugome nanosimo zlo, a da se uopće ne kajemo. Strašna je činjenica kada govorimo javno da bismo sve do sada ponovili, svo zlo koje smo učinili, opet bi ga uradili", poručio je s oltara fra Mario Katušić, gvardijan franjevačkog samostana, u svojoj propovijedi za blagdan svetog Ante u Busovači gdje je Kordić rođen, odrastao i živio veći dio života do odlaska u Haag.