Prigožinova smrt više deluje kao dokaz degeneracije ruske države nego kao obnavljanje Putinovog autoriteta. Ako Putin nije odgovaran za Prigožinovu smrt onda to znači da postoji neki drugi centar moći u Rusiji koji Putin ne kontroliše. U tom slučaju ni on sam se više ne oseća bezbednim. Ali, njemu odgovara da u Rusiji misle kako je on naredio ubistvo Prigožina, jer je to upozorenje svima koji bi u budućnosti pokušali da mu se suprotstave. Ako je prethodno rečeno tačno to znači da je Putin izgubio poziciju suverenog šefa kome su sve frakcije vladajućih elita podređene i lojalne. U tom slučaju sukobi unutar vladajućih krugova će se u narednom periodu intenzivirati. Iz sukoba sa Prigožinom Putin bi izašao kao pobednik da je, posle zaustavljanja pobune, smenio nesposobni vojni vrh, što nije učinio.

Neosporno je da premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković može varati neke ljude cijelo vrijeme te sve nas neko vrijeme, ali skorašnji izbori će pokazati može li varati sve birače cijelo vrijeme. Stameni Plenković, politički div na čačkalicama HDZ-ovih lijevih, desnih i srednjostrujaških ražnjića, uskoro će i u stranci i u javnosti morati zauzeti jasnije stavove o nizu tema. Morat će pokazati socijalnu (ne)osjetljivost, odnos s krupnim kapitalom, pa i izreći mišljenje o slobodi medija. Naravno, trebao bi se jasnije odrediti i o mangupima u vlastitom političkom prostoru, od Sabornice do brojnih općina, gradova i županija gdje se akcije USKOK-a protiv najvažnijih HDZ-ovaca priređuju prema tjednom rasporedu. O krađama u INA-i i plinskom biznisu da i ne govorimo.

Što se tiče Republike Srpske trenutno su u njoj najomraženiji neki likovi koji sebe nazivaju „Desingerica i Pljugica“. Oni su vam ko neki hiphoperi ili treperi koji su „utripovali“ da su zajebani i opasni. U praksi to znači da su im tekstovi prepuni seksa, droge, skupih automobila, nasilja i mržnje prema ženama. Oni su valjda „glasnogovornici“ mlade generacije i promoteri sistema vrijednosti koji svake subote i nedelje možemo da doživimo u raznoraznim balkanskim noćnim klubovima. Ipak, oni su prepoznati od strane domaćih „čuvara morala“ kao velika prijetnja za naše mlade. U Prijedoru su se oko njihove zabrane zadale mlade srpske patriote iz udruženja „Samopoštovanje“, dok je to u Banjaluci inicijativa gradonačelnika Draška Stanivukovića. Koje su to vrijednosti koje su mile našem mladom gradonačelniku, a samim tim ih on i afirmiše?

Ima li slobode medija u Hrvatskoj ili je nema? Ima li je premalo, nedovoljno, ili baš koliko nam treba, jer bi „previše“ demokracije i slobode možda moglo naškoditi državi, društvu, naravno i onima koji su na vlasti? „Previše“ odgovorne medijske slobode nikako ne može naškoditi državi i društvu, moglo bi samo štetiti vlasti, ako i kad naši mediji otvaraju korupcijske ili druge afere, konkretno, HDZ-u nijedna otvorena afera ne ruši rejting što je izvjesni hrvatski specifikum. Tome doprinosi neinventivna oporba koja ne koristi te zloupotrebe pojedinih HDZ-ovih moćnika. No, valja imati na umu da se HDZ diči s oko 200.000 svojih članova pa ako je broj i mnogo manji, kad se zbroje još punoljetni članovi njihovih obitelji, onda ova stranka uvijek ima osigurani barem 25-postotni učinak na parlamentarnim izborima. A uz vlast rado idu i koalicijski partneri.

Nasuprot dosljednom poricanju i okretanju glave na stranu, naš komšiluk će puno srdačnije iskopati i istaknuti bilo šta pozitivno u prilog i odbranu nasilnika – kako je samo vrijedan, kakvu je kuću napravio svojoj familiji – ma fin čovjek, nema šta, ne propušta ni jednu molitvu – ljudina, kažem ti ja, dao sve pare za obnovu nove džamije – kako samo brine o sinu, sve mu kupuje što ovaj poželi – fin čovjek, znam mu ja oca i familiju, sve čestiti i pošteni ljudi bili – komšija je divan, uvijek se tako srdačno pozdravi … Kad komšiluk sretne komšinicu, jutro nakon jauka, ne pita žrtvu paćenicu može li joj kako pomoći, kako je, boli li je – ne, komšiluk zagleda kako se obukla i kakav je to način da izlazi napolje sa tim modricama ispod tamnih sunčanih naočala. Komšiluk smatra da bi prava i poštena žena ostala kući i sakrila svoju sramotu.

Pamtim da smo kao klinci koji su imali jedva osam ili devet godina, možda neko i koju godinu više, obilazili porušene hrvatske kuće i temeljito ih demolirali. Izbijali bismo blok po blok praveći slovo X kako bi betonska ploča ostala oslonjena na jedan jedini blok. Skidali bismo salonit i bacali ga u vatru da čujemo pucketanja, prozore koji su preživjeli i hrvatske vlasnike i bošnjačke izbjeglice, što su se tu privremeno smjestili, lomili bi nemilice. Kao kakvi termiti: iza nas je ostajala samo pustoš. Niko nam nije rekao da to radimo, niko nas od odraslih nije ohrabrio, prvi put odveo i pokazao nam. Jednostavno smo znali? Kako, ni sam danas ne znam, kao što ne znam ni kako nas niko nije zaustavio, ne zbog povratnika već zbog mogućnosti da i sami izginemo u takvim rušilačkim pohodima. Mrzili smo, a da nismo ni znali šta, kako, koga, zašto.