„To su mahom hrabri momci, mladost kao takva jest neustrašiva, mnogi prepuni ideala lokalpatriotizma, domoljublja“, piše saborski zastupnik Mosta, Marin Miletić, u tekstu koji je na svom blogu objavio povodom "nemilih scena" iz Atene, gdje su se prošlog mjeseca pripadnici Bad Blue Boysa sukobili s navijačima tamošnjeg nogometnog kluba AEK. U nastavku rečenice dodat će čega su još prepuni: "obitelji kao svetinje, nekih vrijednosti koje sigurno ne odgovaraju politici koja promiče rodnu ideologiju", odnosno "politici i centrima moći koji bi ipak htjeli malo mirnije dečkiće, ako je moguće blago feminizirane koje će vrlo lako moći sustav uplašiti, ukrotiti u stado i kao neko stado voditi gdje ti ljudi iz sjena žele".

Dalje u tekstu, Miletić povlači paralelu atenskog slučaja s angažmanom države oko uhićenja hrvatskih građana u Zambiji "pod najgnjusnijom optužnicom trgovine djecom", gdje su se "baš potrudili da budu oslobođeni", nasuprot, kako kaže, nepružanju diplomatske pomoći ovim mladcima prepunim "ponosa i lokalpatriotizma", koji su "htjeli dugačkim putovanjem pokazati sebi i svijetu koliko vole Dinamo, njihov klub kojeg oni zovu i tako žive 'svetinja'". Pa eto, "ušli u tuču s antifama AEK-a", dogodilo im se, upali u sačekušu (tko bi ikad pomislio da bi se takvo što moglo dogoditi ako odu u Atenu).

Nego ... "antifama"? 

Pomišlja li Miletić pritom da je nezgodno konotirati kao nešto pohvalno dispoziciju protiv "antifa"? Valjda zato što "antife"?

Baš tako je prethodno nastupio Davorin Karačić, koji navijače AEK-a označava kao "najveći ljudski šljam", "Aekove pacove", "smeće". A šljam, pacovi i smeće su zato što su "narkomatsko-ljevičarsko-anarhistički otpad". Ne čudi da će notorni Karačić – uvaženi član Hrvatske odvjetničke komore i Hrvatskih suverenista, koji, pod ruku sa svojim klijentom Markom Perkovićem Thompsonom, spremno pozira s prononsiranim njemačkim neonacistom hrvatskog porijekla – bivanje šljamom, čiju smrt ne treba žaliti, izjednačavati s pripadništvom navijačkoj skupini poznatoj po ljevičarskim političkim pogledima.

Miletić je, međutim, netko tko se gura za pučkog tribuna i stoga računa na širu prihvaćenost u svom javnom i političkom djelovanju. Valjda se nitko takav ne bi želio otvoreno predstavljati kao fašist? A biti anti-antifašistom, rekla bi nam elementarna matematika svojim naukom o kraćenju, znači biti fašistom. Dobro, zna se da je i Miletić izdašno dokumentiran u naci-retorici i „holocaust denialu“ (od postrojavanja katoličkih skaut(ic)a i tjeranja da viču „Za dom“ pa „Spremni“, preko medijskih relativizacija „ZDS-a“, do proglašavanja da će se "boriti za istinu o Jasenovcu" i poziranja s revizionistom Romanom Leljakom ili služenja antisemitskim narativom o Isusu izdanom od Židova) – ali i da se izvlači preko prostora koji je za to kod nas ostavio famozni pravorijek o "dvostrukoj konotaciji". 

Lijevi ultrasi?

Ispada da se radi o šire poznatoj stvari, no kako ne pratim nogomet ni "navijačku scenu" – osobno nisam do ovih medijskih napisa oko obračuna u Ateni ni znao da navijači AEK-a figuriraju kao ljevičari. I da, štoviše, po upravo toj osnovi formiraju "trokut bratstva" s navijačima francuskog Olympique Marseillea i talijanskog AS Livorna (znaju se pridružiti i oni Partizan Minska i hamburškog FC St. Paulija), stajući jedni uz druge u vrlo nasilnim obračunima s ekstremno desničarskim ultrasima, napose onima Lazia i Verone, Panathinaikosa ili, evo, Dinama Zagreb. 

Provjerio sam to na Googleu nakon što me novinar po imenu „Index Sport“ upoznao da "navijači AEK-a, Marseillea i Livorno čine takozvanu 'antifašističku koaliciju' i jedni su od ne pretjerano čestih ljevičarskih navijačkih skupina" (za pogrešnu deklinaciju talijanskog grada i kluba odgovoran je autor „Index Sport“), uslijed čega u Grčkoj vlada panika jer – uživajte u naslovu – "Srbi i antifa koalicija stižu u Atenu osvetiti ubijenog Grka". Naime, naslov se odnosi na utakmicu „između Panathinaikosa i Marseillea koja je također proglašena utakmicom visokog rizika te je gostujućim navijačima zabranjen dolazak". Unatoč zabrani svejedno bi mogli doći – dojavljeno nam je u nastavku – osim ultrasa iz Marseillea i Livorna, također "i neki ultrasi Rome, i St. Paulija koji su također prijatelji s Grcima", pa čak i "Grobara, navijača Partizana, koji su veliki prijatelji PAOK-ovaca, AEK-ovih rivala, koji uskoro igraju s Hajdukom". Tko tu koga u cijeloj sapunici i u kakvom točno smušenom odnosu stoji s naslovom – nije za ovu priliku tako zdravo ni važno. Poanta te vijesti za mene je bila u saznavanju o egzistenciji – u vidu iznimke – nekolicine krupnih navijačkih skupina (npr. AEK okuplja 1.3 milijuna ljudi ili gotovo 15 posto svih grčkih stanovnika) ljevičarskih pogleda na svijet. 

Već na ovoj točki dalo bi se postavljati neka temeljna pitanja. Kako to da se radi o tako rijetkim iznimkama? I zašto je nama, štoviše, praktički samopodrazumijevajući „difolt“ da su skupine ultrasa desničarskih shvaćanja? Otkud nam ta naviklost? Kako dolazi do „difolta“? Trebamo li, zaista, ostati zatečeni mogućnošću iznimke? Ne radi li se kod ljevičarskih ultrasa o drvenom željezu?

Rasni ili klasni rat?

Pisao sam za vrijeme kolektivne euforije zbog srebra u Rusiji o tome kako sam se nekom davnijom prilikom zatekao na stadionu, taj jedan jedini put u životu, i kako me spopala heureka. Živio sam tada u Splitu, pa se stadion zvao Poljud. Ali slabo sam se mogao koncentrirati na znamenitu sportsku arhitekturu. Nigdje me nije kao na tom mjestu, tako plastično, lupila u oči fundamentalna podjela među ljudima: na one koji se dobro osjećaju među "svojima" i one koji se loše osjećaju među "svojima". 

Posrijedi je bio rasni kriterij toga tko je čiji: Hajduk je igrao protiv Budućnosti, Crnogorci su figurirali kao zamjenski Srbi i stadion je detonirao hrvatstvom. A ja sam mislio o tome kako se moja drama ne odvija na travnjaku (baš me briga za nogometnu igru i tko će pobijediti, jedino zbog fame o biloj boji dresa sam i znao koji su koji), nego upravo na tribinama. I to kao konfrontacija ne spram navijača Budućnosti, već navijača Hajduka među kojima sjedim, spram "naših", "mojih". Bilo mi je jasno da mi na čelu piše kako sam ja tu greškom, da mi se iz govora tijela čita kako, kao jedini među njima emfatičnima, uopće ne marim za Hajdukovu stvar – i da vladaju solidni izgledi da budem prepoznat u tome samom kao provokaciji. 

Potencijalno čak opasna situacija, kao što će nakon Rusije pisati Viktor Ivančić: "nacionalni trijumf je tako veličanstven da nitko nema pravo na zločin nepripadanja", s dobrovoljačkim patrolama koje će "kružiti ulicama i kontrolirati širinu sretnih osmijeha na licima prolaznika". Naravno da se nije radilo o nemarenju tek za torcidaške svetinje (svejedno mi je koji je klupski grb u pitanju, za sve ne marim jednako) i naravno da bih se u identičnoj pra-situaciji zaticao na bilo kojoj tribini svijeta, uključujući i onoj gostiju iz Titograda, kao suparnika torcidašima među kojima se nalazim taj čas. 

"Ubio sam ga jer biste vi mene ubili da ga nisam ubio" – formulira poljski književnik Witold Gombrowicz formulu svih vojski. Neprijateljstvo sadržano u toj arhetipskoj pra-situaciji odnosi se na vojsku koje si dio, a ne na onu na koju tvoja vojska puca. Neskloni svetinjama, latentni dezerteri, bit će izloženi konfliktu i nasilju primarno među "svojima" – za početak nasilju postrojavanja.

"Najotužnija je egzistencija onog čovjeka koji nema pravo biti sramota svoje obitelji i izrod društva", pogađao je „u sridu“ austrijski pisac Karl Kraus. Moraš biti izrod svoje sredine, to su osnove osnova. Navijačke skupine su pak antiteza bivanja izrodom, apoteoza bezostatne integriranosti među one "svoje" – zato su tako odvratne. Ne treba ništa više od toga za maksimalizirati bijedu egzistencije: uklopiti se konformno u vlastito pleme; biti jedan među ostalima u strojevom koraku. 

No, što ako kriterij tko je čiji na tribinama nije onaj rasni već klasni?

Zazor koji zadržavam

Opet pitam Google: hardcore frakcija navijača AEK-a (i najveća frakcija) zove se Original 21; osnovali su je 1975. kao "Gate 21" izbjeglice iz Turske. Generalno važi za stranu onih u grčkom društvu koji se osjećaju segregiranima i isključenima, koji ne stoje najbolje, siromašnih, migranata, azilanata, zatočenika ... Ultrasi su to koji naročito rado razbiju nos pripadnicima „Zlatne zore“ (kao osuđene zločinačke organizacije na poslu zlostavljanja i ubijanja migranata, obojenih, ljevičara …) ili potjeraju neonaci skupinu navijača kijevskog Dinama (koji za gostovanja u Ateni maltretiraju neke Ruse). Što se tiče vanjskih poslova, prozivaju tursko okupiranje Sirije, podržavaju Kurde i Palestince, iscipelare navijače Hapoela ili Ajaxa da ne bude na prazno vijorenje palestinskih zastava razvijenih na tribinama (uz spaljenost izraelske i američke). Odbiju šutjeti po FIFA-inoj direktivi o minuti šutnje za 9. rujan, nastavljajući s navijanjem (jer institucionalna hipokrizija je ako samo za te žrtve, a ne i za tisuće mrtvih u američkim ratovima). Izvrijeđaju na utakmicama direktno FIFA-u i UEFA-u kao kriminalce, kraljeve korupcije (jer pravi zločin protiv nogometa nije pirotehnika nego „Panama Papers“, porezne oaze, pranje novca, muljaže oko TV sponzorstva i sl.).

Mašala. Nema tako nečega kod nas na "navijačkoj sceni", pa nisam išao za time. 

Teško se i dalje izdaleka razabrati o konkretnostima iza ovih ljevičarskih općih mjesta, dalo bi se i na tom planu postavljati pitanja, a i izvjesno je da 1,3 milijuna ljudi ne može biti promatrano na previše homogen način – no zazor koji zadržavam prema navijačkim skupinama, također i takvima, ticat će se radije nečega trećeg i četvrtog, možda petog.

Prkos moćnome, zaštita slabome

Miletić, vidjeli smo, govori o navijačima kao momčinama koje se ne daju ukrotiti "politici i centrima moći", onim "ljudima iz sjene", kakvi bi radije feminizirane, mirnije dečkiće, krotkije. Ovi virilni i goropadni "ne odgovaraju niti jednom sustavu, niti jednoj političkoj opciji jer sustav kao takav želi i gradi – poslušnike. Tribina mrzi gospodare izvana, one koji se žele nametnuti tribini iz pozicija moći da bi upravljali tribinom. Tu se uredno rađa otpor koji je vrlo snažan."

Nije to bez smisla. Kad smo već na Poljudu ... "Prkos moćnome, zaštita slabome! Klub neka se Hajduk zove!"

Kao netko tko zijeva na Hajduk, jer zijeva na nogomet uopće, nisam išao čitati „Bili libar“ Borisa Dežulovića, no znajući autorov habitus – za očekivati je da mu je u bazi ovo konstitutivno Hajdukovo geslo. Ono i zadobiva smislenost tek kao ljevičarsko, zar ne? Nešto kao i stara uzrečica Finleya Petera Dunnea o svrsi pravog novinarstva u tome da se "comfort the afflicted and afflict the comfortable". Utješiti ojađene i ojaditi udobno zavaljene.

Ali preko prkošenja kome ili čemu i štićenju koga ili čega se onda legitimira Miletićeva muška omladina (prava muška)?

Biti ultras danas u Hrvatskoj podrazumijeva ultra osjećaj pripadnosti svom plemenu. Stapaš se s njim, ne bivaš njegov izrod. Što odgovara i načinu na koji se utakmice igraju. Ako Hajduk igra protiv Šibenika, to što si Torcida znači da si Splićanin naspram Funcuta; ako protiv Dinama, ti si Dalmatinac naspram Purgera; ako protiv Crvene Zvezde, ti si Hrvat naspram Srba. Što je sve skupa maloumno. Ali i ne samo maloumno, nego je maloumni tribalizam vladajuća ideologija već desetljećima. HDZ i tuđmanizam vladaju preko nacionalizma, etničkih i plemenskih vrijednosti. A za ispuniti konstitutivni princip moralo bi se ipak biti ne pripadnikom svog plemena kontra onog drugog (rasna barikada), već protiv onih gore u zaštitu onih dolje (klasna barikada). Ne?

Već je to prastara referenca, no poslužit ću se rečenicom kojom je Oliver Frljić u jednom intervjuu iz 2017. godine odgovorio na pitanje o mogućnostima otpora putem umjetničke produkcije. Jedna od mogućih stvari je, reče, baviti se "pitanjem kada će hrvatsko radništvo udariti na svoje stvarne neprijatelje, a oni svakako nisu srpska manjina u Hrvatskoj, već oni koji ih zadnjih 25 godina ekonomski beskrupulozno eksploatiraju koristeći nacionalni tor kao ogradu njihovom kritičkom razmišljanju".

Uvrnutost izvrtanjem

Frljić je tada govorio još neke stvari centralne za naše pitanje. Ustvrdio je, recimo, da "demokracija u postojećem obliku nema mogućnost zaustaviti suvremeni fašizam". Postulirao je pitanje: "Može li ona društvena klasa, kojoj je temeljito izbrisana klasna svijest, postati ponovno politički subjekt i nositelj društvene promjene?"

Suvremeni fašizam – to bi bio desni populizam; još se kaže i "postfašizam". Napisao sam prije koji dan zaseban tekst na temu. Ukratko za ovu priliku: radi se o moderniziranoj verziji stare teme prometanja radničke klase, time što joj je izbrisana klasna svijest, u lumpenproletarijat, koji u svojoj zadojenosti reakcionarnim idejama, nesvjesno radi za "odnarođene elite" protiv kojih kao ustaje. 

Globalna odmijenjenost lijevih politika desnim populizmom – kao utočištem za eksploatirane, deklasirane, pričepljene – odgovara nam odmah i na zapitanost kako to da su navijačke skupine mahom desničarske, uz samo rijetke iznimke. Kakva radnička baza, kao obilježje vremena koje živimo, takvi i ultrasi koji se iz nje regrutiraju. Nemoguće ih je danas uhvatiti u njihovoj biti ne shvaćamo li da su dio fenomena lumpen-trumpen proletarijata.

Kako funkcionira desni populizam u animiranju masa? Posredstvom iluzije o ispunjenosti Hajdukovog konstitutivnog principa! 

Probojnost iluzije počiva na dijelu u kojem je istinita. Potrebno je pokazati prstom na odnarođene elite, kao moć, udobno zavaljenu, koju bi valjalo ojaditi ili joj barem prkositi. Personificirana je kod nas u Andreju Plenkoviću, kao ekspozituri mrskog Bruxellesa. I taj dio je prilično točan, da se razumijemo – to i jesu njihovi i naši stvarni neprijatelji, oni koji zavode uvjete eksploatiranja, deklasiranja, pričepljivanja, udaranje na koje Frljić zaziva. Samo što umjesto da se manipulaciju plemenskim strastima prepozna kao ključnu tehnologiju preko koje ova tehnokracija vlada, desni populizam locirat će odnarođenost upravo u njenom percipiranom napuštanju i izdaji ili prodaji plemenskih strasti. Tako i narod koji inzistira na njima može sebe ugledati kao pokret otpora odozdo onima gore, "politici i centrima moći", "gospodarima izvana", "sustavu" – sve s prkošenjem njihovoj žandarmeriji, s kojom se povremeno i pokefa.

"Mi kao društvo trebamo promišljati našu odgovornost i zašto se rađa mladenački bunt koji vodi i u nasilje", poziva Miletić na diskusiju pa se pita da li "feminizacija dječaka, kroz medije i školstvo, doprinosi rađanju radikalnijih pogleda na sve ono što nekog muškarca čini kroz njegove odrednica kao muškarca".

Ali poziv na diskusiju je fingiran. Populist zapravo kaže: ja sam jedini koji zastupa pravu volju naroda – implicirajući tu volju kao jednoobraznu i poznatu. Neće o hrvatskom narodu – pištao je onomad protiv ratifikacije Istanbulske konvencije Zlatko Hasanbegović, kao pretendent na poziciju pučkog tribuna u Kulturkampfu – "odlučivati briselski birokrati, samozvani marketinški stručnjaci, sluškinje, babe, dženderolozi, Macan i odabrani novinski kolumnisti". 

„Hasso“ se, podsjetimo, kao anti-antifašist izjasnio „before it was cool“, avangardno, i to u svojstvu ministra jedne republike, ni pet ni šest. Tek s Timom Oreškovićem i Tomislavom Karamarkom postalo je u ovom mileniju moguće da netko takav postane ministar, a anti-antifašizam je dobio punopravnost republičkog građanstva. Ne da ustaše nisu rehabilitirane još Tuđmanovom „Pomirdbom“, ali to je tada posred državnog salona bio fašizam naprosto, a ovo je anti-antifašizam, govorimo baš o formulaciji kroz dvostruku negaciju kao prizivu dvostruke konotacije, koja je uslijedila.

Elite, glasi nauk kurentnog desnog populizma, nameću „woke“ ideologiju, "rodnu ideologiju" (ona je gore, na kolima, udobno zavaljena, vladajuća ideja, stiže pravo iz centara moći), koja razara naše tradicionalne vrijednosti (one su danas dolje, pod kolima, treba ih zaštititi) – ideale lokalpatriotizma, domoljublja, obitelj kao svetinju, Hajduk ili Dinamo kao svetinju ... 

Stvar je izvrnuta – ili da kažemo uvrnuta – na način da si mogu utvarati kako moćnome prkose i slabog štite ni manje ni više nego kroz pristajanje uz vladajuću ideologiju. .

Primjena šupljoglavaca

U aktualnoj gunguli oko huligana u grčkim zatvorima, posebno mi je zapeo za oko članak u Jutarnjem listu koji simulira opću javnu zabrinutost za to tko će našim dečkićima garantirati sigurnost, pa produžuje pravo u paniku zbog toga što u zatvoru Korydallos tavore "neki od najpoznatijih grčkih kriminalaca, poput pripadnika radikalne grčke gerila skupine '17. studeni'" (17N). Anarhističke, dodaje se karačićevskom manirom, premda je riječ o marksističko-lenjinističkoj skupini, što nije ni približno isto. Uglavnom, 17N su se u zadnjoj četvrtini prošlog stoljeća bavili prizivanjem revolucije putem terorističkih napada.

Komičan efekt izaziva ta gesta plašenja javnosti upravo "radikalno ljevičarskim teroristima", što je rado radio i Index, budući da gologuzi likovi iz Dubrave ili Dugava teško mogu biti interesantni kao plijen onima kojima su ciljna skupina – pazi tko ili što – banke, krupni biznis te glavonje CIA-e i druge visoke agenture kapitalističke države. U programu 17N sigurno nije dirati neki bezvezan svijet, pa radilo se i o huliganima. 

A koga ono naši huligani rado diraju? Kad smo zadnji put vidjeli da nerede rade tako da strah u kosti utjeruju poštenim poslovnim ljudima, biznisu, bankama, korporativnim menadžerima, vlasnicima kapitala i njihovim političkim ili medijskim serviserima? Ne, nego su bilmezi emocionalni u slavu svetinja od svog kluba, grada, regije, države, nacije, pa izvlače palice kontra drugih navijačkih skupina, jer drugdje lociranih, kao i migranata, svih obojenih, što crno kožom, što crveno srcem, pa onda naravno pedera i svake vrste odstupanja od konzervativne norme. Još najmilije je našim dasama derati po slabima.

I baš u tome se sastoji čak ne tragedija nego farsa njihove promašenosti u samoodređenju.

Ne radi se doduše o motu kluba koji podržavaju BBB-ovci, no navijačke skupine ikakav smisao čak i u teoriji imaju isključivo dok im je samoodređenje, etosom, u prkosu moćnom i zaštiti slabog. Da imaju imalo sposobnosti za samosvjesnu refleksiju, ti bi huligani u krizu identiteta zapadali samim uviđanjem da mejnstrim mediji (po definiciji serviseri moćnog) pravom bandom smatraju 17N, a ne njih. Da uopće ne strahuju od "naših navijača", nego, štoviše, za njih, i od "pripadnika radikalne gerile". To će im sve reći o razini do koje svojim huliganskim ponašanjem remete moćnom san. 

Ali i što mu remeti san.

AEK-ovi Original 21 su se tu nešto bolje razabrali, jer na nišan uzimaju Zlatnu zoru (od onih kojima još i mogu razbiti nos) ili FIFA-u i UEFA-u, američki imperijalizam, Recepa Tayyipa Erdoğana, itd. (od onih kojima ipak ne mogu ništa, zaista moćnih u našem svijetu). 

Pritom je najbitnija stvar koju treba imati na umu: BBB i Original 21 dolaze s istog mjesta: gnjeva deklasiranih. U proklamaciji svih navijačkih skupina stoji upravo klasni element – oni dolaze, je li, iz naroda, tu se običan narod organizira i ustaje protiv nepravdi gospodara svijeta. Kad Marin Miletić proklamira o tribini koja mrzi vanjske gospodare, o neustrašivosti i neukrotivosti, o neposluhu i otporu – to je to zajedničko proletersko mjesto. Samo što je kod BBB-ovaca i drugih desničarskih navijačkih skupina ono pervertirano odvedenošću u postfašističku kanalizaciju. 

Gospodari svijeta, kojima bi po nekom kodeksu trebali prkositi, ne samo da ih se uopće ne boje, nego njihovu šupljoglavost niti ne suzbijaju stvarno, štoviše, preusmjeravaju je za svoj račun, sebi na službu, kao korisne idiote koji će besplatno i samoinicijativno kinjiti slabe, na mišiće utjerivati u društvo rasni umjesto klasnog sukoba te svaku vrstu identitetske reakcionarnosti, upravo time stavljajući pod kontrolu latenciju klasnih požara. Do besvijesti mogu trubiti protiv tehnokratskih elita – ovima to neće smetati dok god je tako loše i krivo artikulirano, pa se kolektivna uličarska energija iscrpljuje na pjenjenju protiv njih kao „woke“ tiranije, umjesto njih kao neoliberalne oligarhije. 

Za lijeve ultrase možemo računati da su shvatili što desni nisu i da stvarnog neprijatelja svog radničkog "backgrounda" pravilno identificiraju u kapitalizmu, ne u "gay lobiju" i "kulturi otkazivanja". Svejedno ostajem više nego skeptičan prema konceptu lijevih ultrasa.

Ekstremno centriran banket u Blitvi

"Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom" – čitamo u „Banketu u Blitvi“ Miroslava Krleže. Stara opsjena, koja bi htjela da, meni, hrvatskom kmetu, hrvatski grof, zato što je hrvatski, bude draži od, na primjer, srpskog kmeta, kao kmeta – a srpski kmet, zato što je srpski, mrskiji od hrvatskog grofa, kao grofa. Neće proći ove noći.

Ali glavna stvar: tko je 1573. godine koga napao? Tko je inicirao nasilje? Hrvatski kmet je napao hrvatskog grofa, kao što se zna! Ne obratno. Seljačka buna počela je napadom na Cesargrad, kaže povijest. Napadom. Shvatimo li revolucionarnu seljačku samoupravu kao nekakvu proto-lijevu – je li legitimno da se slijeva na taj način inicira nerede, ničim izazvane? Tko ne bere ironiju, ne mogu mu pomoći. Neka bere blitvu svome grofu.

„Blitva“ preslikava tu temeljnu klasnu pra-situaciju iz feudalnog konteksta i na kapitalističku Hrvatsku – ovu današnju kao i onu međuratnu, tridesetih godina prošlog stoljeća. Ili da malo skoknemo na sam rub pameti? Tajkun Domaćinski je kao "liferant mesa i masti i rakije zarađivao u onom pokolju koji nije bio, dakako, nikakav 'kriminalan pokolj', nego 'pravedan rat', vođen isključivo u tu svrhu da bi takvi majmuni mogli pošteno i rodoljubivo zarađivati". Vidi pod prvobitna akumulacija kapitala (ili možda akumulacija razvlaštenjem). Budući da je ratno profiterstvo ozakonjeno, kao i nasilje eksploatacije, tu nema nikakvog kriminala i Domaćinski je zasluženo "bankir, on je paromlinar, on je veletrgovac vinom, vinogradar, on ima pilane, on je ugledan privrednik, on je naše gore list", k tome veliki donator Crkve. Kada mu neke "rebelske svinje zelenokadrovačke" (njih komada četiri) provale u pivnicu, koju je on zakonito stekao, pivnica je čistih papira njegova, da ukradu iz nje neku sitnicu – to naravno nije nešto zakonito i stoga zaslužuje da bude označeno kao kriminal, odnosno prvotni akt nasilja, koji Domaćinskom daje pravo da ih ustrijeli "iz vojničke karabinke, jednoga za drugim kao zečeve". Jer - samoobrana. Oni su prvi počeli, poduzeli inicijalan nasilni čin, dobili su što su tražili, sve po redu i zakonu.

U redu je društvena pravda načelno, ali nije u redu pribjegavati nasilju. Nasilje je no-no! Svi ekstremi su loši, ekstremni desničar i ekstremni ljevičar su potpuno isti čovjek! Jednako žele svijet dominacije i nasilja, samo drugačije raspoređujući centre moći! Kao antiteza Domaćinskom ili Tahiju treba nam svijet suradnje, tolerancije, ljubavi i divljenja ljepoti! Svijet bez divljaštva, mržnje, kompeticije, okrutnosti! Mir! Spokoj! Mudrost! Zamjenom jedne vrste ekstremizma i nasilja drugom ništa se ne postiže!

Zajebavam se i dalje, shvatili ste. Dosta je zabavno ove klasične refrene ekstremnog centra (citiram ih skoro bez intervencija, nije bitno odakle, posvuda su) postaviti u povijesni kontekst, recimo na pola puta do Franje Tahija. I Matija Gubec isti takav terorist i nametljivac kao Tahi! Ako ljudi ne žele bolje, onda ne moraju imati bolje! Nitko nema pravo nametati drugima rješenja koja nisu tražili!

Letva kao politički subjekt

Ono što prvo dolazi na um kao neodvojivo uz pojam ultrasa i udara u oči kao problematično je huligansko ponašanje. Ako si napadnut, branit ćeš se i zubima i noktima i letvama ako treba, ali kao što smo mogli vidjeti, Original 21 nije da se lemaju isključivo u samoobrani, nego baš traže kavgu, pri čemu pored palica rade i noževi i molotovljevi kokteli. Prema svemu što smo čuli zadnjih dana, summa summarum je da su AEK-ovi ultrasi po metodama huliganske brutalnosti gori od Dinamovih (valjda kao i općenito ta supkultura u Grčkoj u odnosu na onu u Hrvatskoj). 

Ali kao što smo također vidjeli: nije pitanje da bi to bilo automatski kontraindikativno. Ako nitko prije na ovim prostorima, Krleža nas je naučio - ne stoji da ljevica, za biti ljevicom, ne bi smjela raditi nerede i izazivati incidente, koji uključuju fizičke obračune. Ne da se to ne kosi s lijevim idejama, nego se one uvelike i sastoje od programa polarizacije i konflikta, dok god se radi o klasnom sukobu ("ne ratu među narodima, ne miru među klasama").

A kakvu je još mogućnost otpora kroz umjetnički rad vidio prethodno spomenuti Oliver Frljić? Moguće je, reče, prokazivati sve ono "što radi na pacifikaciji socijalnih sila koje bi po svojoj samoj naravi morale biti antagonističke". 

I, dobro, umjetnički rad, da prokaže sabotažu socijalnih sila antagonizma prema vladajućoj klasi ... ali to implicira da nam primarno treba otpor u vidu samih tih socijalnih sila. Gdje su te sile? Nema ih jer radnička klasa nije politički subjekt.

Ljevica je i kao teorija i kao partija danas u slijepoj ulici, jer sve od Kraja Povijesti 1989. nema podršku radničke klase (koja se preselila u okrilje desnih populista). U takvim okolnostima, možemo teoretizirati, ali od prakse ništa. Protiv kapitalizma samo mrčimo papir do iznemoglosti (što ne bih i ja dodao malo toga?), dok društvene i političke snage koja bi ga realno ugrozila ni od korova. A svijet bi ono po Karlu Marxu valjalo mijenjati, ne ga samo tumačiti.

Atenski Original 21 su kap u moru u tom smislu, no nije li isto tako točno da se tu evo radi o podršci radničke klase za lijeve ideje, umjesto eskapizma u postfašizam? Da svjedočimo izuzetku koji kao proletarijat, pa još onaj stadionski, nije lumpen-trumpen nego pokazuje klasnu svijest? I koji se pritom, o čemu također stalno tupimo, organizirao i aktivirao, jer ne sjede kao mi svatko u svom tornjiću? I nije li točno da, kao tipovi s ulice, ne mrče samo papir, poput nas salonskih ljevičara, nego se – što god mislili o toj praksi – ostvaruju najdirektnije u praksi?

Eno, gle, pet zlatnozoraša ubija boga u migrantu (iz rubrike: dogodilo se). Mi se osvrćemo i klimamo jedni drugima – ne bi li netko trebao nešto da uradi? Samo, tko će? Država? Policija? Ali nešto sirene i ne zavijaju, ne čujemo ih. Dođu Original 21 i organizirano daju nacijima po lampi, razjure ih (isto iz rubrike: dogodilo se). Nije li to lijepo, premda nasilje nije lijepo? Ali lako za lijepo, nego – nije li to maksimum onoga što je ljevica u ova neoliberalna vremena uspjela postići? Svakako više nego što je Sirizi pošlo za rukom.

I što ćemo sad: ugledati ostvarenje svega što godinama prizivamo – u huliganima? Uh, grubo bi bilo ... i nepopularno. Ne bismo si time učinili uslugu – izloživši se kao na slobodan udarac onom ekstremnom centru, da nas ridikulizira u izjednačenosti pojmova ljevice i huliganizma.

S druge strane, nismo li baš poput tih „assholes in the middle“ ukoliko previše brzo i olako počnemo frktati finim građanskim nosićima nad Original 21 jer su huligani i služe se nasiljem (fuj nasilje – to nam je univerzalni moto)? Radije biti izjednačen i s huliganima nego s milostivama i preciozama, kaj ne? Kukamo svo vrijeme i zazivamo drugačiju radničku klasu od ove pasivizirane ili napunjene reakcionarnom ideologijom, hoćemo da bude masovna i da bude politički subjekt, a kad nam se pojavi pred očima drugačija – i koja evo jest i masovna i nekakav politički subjekt upravo u svom klasnom svojstvu – opet ne valja, jer letve i molotovljevi kokteli?

Tko smo mi? Ljevičari! Čega nama danas fali? Lijevih vojski! Što je ovo? Lijeva vojska! Pa onda? Ne, to ne!

Moje, dakle, pitanje (samom sebi, za početak) glasi: ako to nije ono što tražimo, zašto zapravo to nije ono što tražimo? Letve mi nisu odgovor koji bi sam po sebi zatvarao raspravu. Ako je hrvatski kmet smio vilama iz čista mira nasrtati na hrvatskog grofa, smije i grčki huligan iz čista mira letvom na... hm, zbilja, koga sve ono?

Drveno željezo

Prvo što će, kod mene barem, proraditi određenim zazorom – onaj je refleks izroda, dezertera, koji se kao ničega gnuša vojske i postrojavanja. Teško mi se zamisliti na tribini, pored tisuća drugih, u činu jednodušnog navijanja, kao jedan koji detonira gestikulacijama emfatične podrške među mnogima koji detoniraju gestikulacijama emfatične podrške ... i da se dobro osjećam u takvoj situaciji, kao "svoj među svojima". Nešto u meni organski izaziva otpor. Da nije prosto zaostali refleks spajanja mase i vojske kao sinonima za pleme?

U redu, uzmimo da prestaje biti imperativom da se bude sramotom svoje sredine i otpadnikom svog plemena onda kada o plemenu nije ni riječ, jer osnova grupiranja nije rasna već klasna. Pa, ipak ... što i u tom slučaju znači sama ta gesta da mi eto "navijamo"? Za nekakav "klub"? Što to znači, koji je smisao toga? Ništa to meni nije jasno. Sami pojmovi su mi čudni, strani, ne razumijem ih istinski. Valjda klub kao privrženost uz ideju da se tu radi o nečemu našem, svih nas, kao zajednice ... Kul, ali koje točno zajednice? Ne vuče li to na ono fingiranje kišobranskog karaktera zajednice kao kad se grofa i kmeta hoće okupiti pod konstruktom hrvatstva – i baš zato da bi se preko toga pacificiralo i neutraliziralo socijalne sile antagonizma kmeta prema grofu? Ako, na primjer, volimo Hajduk jer je klub naše zajednice, našeg Splita i naše Dalmacije – znači li to da je Hajduk klub kmetova ili grofova unutar naše splitske i dalmatinske zajednice? Evo ja to ne razumijem, tako izdignuto na razinu apstraktnog socijalnog konstrukta (Splita, Dalmacije, Hrvatske, štogod).

I okej, ako bi ijedan klub i imao nekog smisla u tom pogledu, onda je to baš AEK, jer nije klub Atene, nego, klasno specificirano, klub atenskih kmetova (a s Panathinaikosom kao klubom atenskih grofova – pa stoji i ono da zašto ne bi AEK-ov kmetovski ultras letvom iz čista mira raspalio po Paovom grofovskom ultrasu ako je i hrvatski kmet mogao iz čista mira vilama po hrvatskom grofu?). No, opet, na koju foru može biti izraz klasne stvari, koji bi nas zastvarno okupljao u masu po baš toj osnovi - nogometni klub? Ako AEK bolje stoji na tablici, onda smo mi klasno oslobođeniji?

Nadalje, je li uopće zamislivo da to bude sasvim oslobođeno plemenskog ključa – u sustavu natjecanja podešenom da igraju klubovi iz jednog kraja protiv onih iz nekog drugog, a uvijek su tu i ovi ili oni identitetski specifikumi, na razini grada ako ne regije, kvarta ako ne grada, ili možda ovakvih ili onakvih generalnih svojstava stanovnika nacije-regije-grada-kvarta, neminovno uvaljujući već neku identifikaciju s identitetskom skupinom? 

A onda neovisno i o tome – previše ozbiljna identifikacija sa "svojim klubom", s njegovim grbom i obilježjima, nije naročito spojiva s lijevim idejama u kontekstu profesionalnog sporta u kapitalizmu. Naročito u povišenoj emocionalnosti nogometa – svijet koji ne ide bez kiča, patetike kao patvorene sentimentalnosti (iskreno uspaljene, ali patvorene). Kad je postalo temom svih vijesti da je Domagoj Vida kao bivši Dinamovac sada u dresu AEK-a zabio Dinamu, sjetilo me to na sintagmu "toksična kultura relativiziranja nogometnih ideala"; copyright Slobodne Dalmacije, koja je nekom bivšem igraču Hajduka zamjerila što je iznevjerio nogometne ideale. Koji se sastoje od toga da igrač ljubi grb kluba za koji igra. Relativiziranje tih ideala je (čitamo u članku) ono kad igrač ljubi grb svakog kluba za koji zaigra. A toksična kultura relativiziranja nogometnih ideala bi onda bila pretpostavka o uspostavljenosti i normaliziranosti običajne kulture da igrači promiskuitetno ljube grbove i drugih klubova za koje su zaigrali (što od njih svaki od tih klubova i očekuje po primarnoj kulturi nogometnih ideala), nakon što su već jednom ljubili grb nekog kluba za koji su igrali. 

Toksično je to i strogo za osudu, kao izdajničko, naročito u svjetlu kreposnosti svijeta sportskih menadžera, agenata i milijunskih tranši koje se stalno vrte, s golemim privatnim profitima. Tko je evo iz uprave AEK-a Domagoju Vidi dao velik novac da zabije Dinamu? I svim tim vrhunskim igračima kako bi klub ostvarivao značajne sportske uspjehe? Profesionalac neće zaigrati u nekom dresu iz političkih uvjerenja. A i menadžeri basnoslovno zarade na svakom transferu. Biznis (pre)prodaje igrača kao robe općenito je sve samo ne nešto lijevo. Mogu Original 21 izvrijeđati FIFA-u i UEFA-u, ali klub za koji navijaju i dalje ne može ne operirati po njihovim pravilima igre, u protivnom ne bi bio kompetitivan u ligama u kojima se natječe.

I otkud AEK-u kapital za to? Vlasnik kluba je, pitao sam Google, privatnik, neki D.M. (72), tajkun, šesti najbogatiji grčki biznismen. Što bi onda imao značiti koncept u kojem lijeva navijačka baza druka – zaboravljajući se u rezultatskoj groznici – za jedan privatni biznis u tajkunskom vlasništvu i skroz-naskroz kapitalističkog modusa operandi, karakterističnog za profesionalni sport? I da to onda bude klasna osnova našeg bratimljenja na tribinama?

Puno me toga žulja na samoj ovoj točki "navijanja" – i to je točka na kojoj mi koncept lijeve navijačke skupine najviše odiše karakterom drvenog željeza. Maybe it's just me.

Loše naciljana meta

U objektivnom pogledu, postoji temeljniji problem. Ne sastoji se u letvi kao letvi, ali pitanje protiv koga ili čega se ide letvom je onda centralno – važno je jako dobro naciljati. Koliko je nešto stvarno prkos moćnome?

Ultrasi AEK-a doduše znaju razbiti zube i ponekom zlatnozorašu kojeg uhvate u zlostavljanju autsajdera, ali „core business“ razbijanja zubi im ostaje međusobno mlaćenje s drugim navijačkim skupinama, prvo ultrasima Paoa, u drugom planu i ostalima naglašeno naci nastrojenosti, poput onih Dinama (kijevskog ili zagrebačkog). Možemo li zaista tako zasnovanim uličarskim obračunima pridati značaj klasnog sukoba – taman i bili deklarirani s obje strane kao politički motivirani, u svojstvu antifa i anti-antifa koji udaraju jedni na druge? 

Na samoj razini prakse udaranja, Original 21 tu preuzimaju šablonu desničarskih ultrasa, ne obratno - u tome je problem. Šablona je ona identitetskih ratova: potuku se međusobno navijačke skupine zato što su, ne znam, jedni čakavci, a drugi kajkavci. U nikakvoj lijevoj maniri ne bi moglo biti uzimanje na nišan nekakvih jebenih navijača drugog jebenog kluba; ništa slično ne prolazi kao "ciljna skupina" socijalističkog ustajanja na oružje.

Taj aspekt odražava jedan još temeljniji – da se bukvalno ne radi o sukobu različitih klasa. I jedni i drugi su radnička. 

Gospodari svijeta nalaze se na nekim skroz drugim mjestima, ne na poprištima tih tuča. Gologuzi ultrasi Paoa ili Dinama, progutani desnim populizmom, samo su korisni šupljoglavci svojih gospodara (i to onih protiv kojih se desni populizam kobajagi buni, kao alternativa liberalnoj demokraciji). Nema nikakvog klasno produktivnog rezona u tome da se preko leđa tih bezveznjaka obračunava s neoliberalnom hegemonijom. 

Izjašnjavao sam se već da se ni pod razno ne smije, u generalnijem smislu pacijenata desnog populizma, popuštati gard prema njima, mekšati sanitarni kordon – budući da se ipak radi o (post)fašističkom profilu, od kojega se mora strogo odmicati. Oštre higijenske mjere, ako ga se već ne da razjuriti. Ni u bunilu okupljati se s njim, rame uz rame, kao potlačena klasa s potlačenom klasom, protiv nominalnog zajedničkog neprijatelja u vladajućoj klasi, korporativnim elitama. U koštac se treba hvatati sa žarištem upale, a izvjesno je da prazne trumpenproleterske glave nisu to žarište upale – samim time što se ne radi o vladajućoj klasi (nego tek njenom topovskom mesu).

Možda da Original 21 razbiju vlasnika svog antifa kluba, za početak, radije nego anti-antifa navijače?

17N su tu bili daleko precizniji. Oni bi ucmekali vlasnika AEK-a, prosto jer je krupni kapitalist, ne bi se tabali u njegovo ime. To je primjer prave mete – samo što terorizam nije metoda ni put. Previše je personalizacijski. Još više prirodno ograničen na usku zonu, pa i ako precizniju zonu, nego huliganizam, koji se iscrpljuje na razbijanju sirotana u nasuprotnom dresu.

Naše nasilje i vaše nasilje

Frljić je upitan i za predstavu „Mauser“, po tekstu Heinera Müllera, koju je postavio u Münchenu povodom stote obljetnice Oktobarske revolucije. Predstava propituje "revolucionarno nasilje" i postavlja pitanje "za što smo spremni ubiti ili, još bolje, za što smo spremni umrijeti danas". 

Mi, svinje rebelske? Kuda idu divlje svinje i gdje su danas uopće?

Teške riječi, uglavnom.

Teška su i pitanja. Frljić napominje kako se već i ranijom predstavom „Naše nasilje i vaše nasilje“ bavio "oblicima konceptualizacije nasilja" (Benjamin, Fanon, Wahnich) – razmatrajući nasilje "koje se pojavljuje kao emancipatorna praksa", ali i ono koje biva "oblik društvene dominacije i kontrole, kao u slučaju strukturalnog nasilja". Predstava je otvarala pitanja hipokrizije sadržane u istovremenoj kolonijalnoj prošlosti zapadnih zemalja i zatvaranja granica pred izbjeglicama iz sadašnjih američkih ratova po Bliskom Istoku. I ne samo što nismo solidarni, jer to bismo mogli ne biti i da njihova muka nije nikako korelirana s nama (nama: EU), nego – u kojoj mjeri pristajemo na koncesiju mrtvih i raseljenih tamo kao cijene za naš malograđanski spokoj ovamo? 

Nasilje je već tu, a priori. 

Ta je predstava odzvonila, poznato je, i po izazivanju panjeva i bukvojeda da izađu iz mraka dvorane i istupe – sa svim svojim svetinjama i svojim pridavanjima si prava na uvrijeđenost – pravac na binu, na svjetla pozornice, da svi znamo tko je panj i tko je bukvojed. O metafori je riječ – nisu bili u dvorani, razmilili su se po raznim nekim binama izvan dvorane, što je i bila ideja (Frljićeva). Jebo umjetnički rad koji ostaje u kazalištu. Predstava treba biti "jedan od performativnih instrumenata za širu društvenu izvedbu". 

Ništa bez izlaska na ulice. Müllera je zanimao fenomen "konstruktivnog defetizma", što bi se odnosilo na "naivnu vjeru da je stvarnu društvenu promjenu moguće ostvariti kroz postojeće institucije". Naša vrlo liberalna demokracija nema mehanizme kojima bi suvremeni fašizam, kao ni nekad onaj historijski, "zaustavila niti u dobivanju demokratske legitimacije". Jedini izlaz bio bi u tome da radnička klasa, ako ikad povrati klasnu svijest, postane političkim subjektom, a "možda bi nam se trebalo i podsjetiti naziva rezolucije Weather Undergrounda: 'The Elections Don’t Mean Shit – Vote Where the Power Is – Our Power Is In The Street'".

"You will not be able to stay home, brother, because black people will be in the street looking for a brighter day" – pjevao je 1971. godine Gil Scott-Heron o revoluciji koja se neće na televiziji odigravati. 

Ali ne valjda samo ako si crna pantera?

Ušutkani jer ututkani

The Clash su 1977. godine pozivali na „White Riot“ – opa, što je sad to, bijeli suprematizam, poziv na rat među rasama? Tako je to mnoga bukva htjela shvatiti – ali baš suprotno. 

Pjesma se referira na kontekst Notting Hilla. Danas teško gentrificirana četvrt Londona, tijekom pedesetih godina prošlog stoljeća je bila slum razoren ratom i kriminalom, u koji su se naselili karipski imigranti (ciljano dovezeni brodom radi manjka radne snage u Engleskoj). Ali bila je i uporište nacista Sir Oswalda Ernalda Mosleya i pratećih bandi, koje su već 1958. godine počele s terorom nad crnačkim stanovništvom. Tijekom sedamdesetih, Notting Hill je podijeljen na dobrostojeći i sirotinjski dio, s dominantno obojenom populacijom, u kojem su 1976. godine živjeli i Joe Strummer i Paul Simonon iz The Clasha, svjedočeći svakodnevnoj policijskoj represiji i brutalnosti u komšiluku. Do tada se u četvrti uspostavila tradicija velikog karnevala karipske kulture (s reggae i ska muzikom, kao bitnim utjecajem na The Clash). Zadnjeg dana festivala 1976. godine izbila je pobuna: mladi crnci, siti arbitrarnih hapšenja i maltretiranja, navalili su na 1.600 policajaca (naravno da ih nije slučajno bio toliki broj i da je čak sama prisutnost takvog broja oblik rasističkog uznemiravanja), ozlijedivši njih 300 i demoliravši 35 policijskih auta. 

Strummer je bio tamo tog dana i pitao se – čekaj, a zašto se i nazočni siromašni bijelci nisu pridružili crnoj braći? Pa tlaka koju trpe odnosi se u svojoj klasnoj dimenziji i na njih: O tome je „White Riot“: "All the power's in the hands / Of the people rich enough to buy it / While we walk the street / Too chicken to even try it". 

Potaknut postfašističkim anti-HDZ prosvjedom jesenas, novinar Rade Dragojević prisjetio se onoga iz 2011. godine, na kojem je sudjelovao, skupa s mnogima lijevih afilijacija, premda mu je takt također udarao desni populist (Ivan Pernar). Pa su se, kaže, osim izvikivanja anti-HDZ parola, "naguravali s policijom, bacali jaja i slično". Sitna je to incidentnost, ali krupnija je poanta: jasno da će društveni angažman dovoditi do uličnih incidenata, pa i do nereda u daljnjim scenarijima. 

Mislim li na scenarije u kojima odnarođena milicija počne tući mirne prosvjednike? Može biti, mislim i na te, ali zašto bih mislio samo na te? Matija Gubec bi valjda dan-danas bio i živ i kmet da je mirno i kulturno čekao da se plaćenici vlastele pobune protiv njega.

Hrvati danas više nisu skloni narodnim bunama – s ponekim jajetom kao krajnjim dometom – „white“ smo u smislu onih „usranaca“ iz Strummerove pjesme: "Black man gotta lot a problems / But they don’t mind throwing a brick / White people go to school / Where they teach you how to be thick / And everybody's doing / Just what they're told to / And nobody wants / To go to jail". 

Premda je srž represije ona u kojoj je bijela sirotinja u istom čamcu s crnom – objašnjavao je Strummer pjesmu – za razliku od crne braće, koja su ustala i odbila da ih se dalje kinji, bijelci iz komšiluka su ušutkani jer su ututkani sitnim ustupcima, malo "hi-fi", malo „high as fuck“ i mozak baj-baj.

Bella ciao

Od frljićevskih tema, fundamentalna pitanja "revolucionarnog nasilja" svojom kompleksnošću nadilaze mogući opseg ovog teksta. Ionako smo daleko od revolucije – akutno je stanje koje joj prethodi. Dinamika je tog stanja, današnjeg stanja, u dijalektici strukturnog nasilja, kao "oblika društvene dominacije i kontrole", i nasilja "koje se pojavljuje kao emancipatorna praksa" – u vidu otpora strukturnom.

Popovanja koja rade metafizički princip od nepribjegavanja nasilju – princip vrlo visok, vrlo šupalj i vrlo ciničan – dekontekstualizacijska su, uvjetovana nekinjenošću svaki dan, u suštini malograđanska. Neka zlostavljanima prva briga bude da se ni za živu glavu sami ne pretvore u nasilnike – riječ je gospodnja. Neke privilegirane gospođe ili gospodina, kojima je to komotno reći, jer su o tome gledali nešto na televiziji.

I američki crnci bi dan-danas brali pamuk kao nečije vlasništvo da su se krotko držali televizije, ne izlazili na ulice i ne napadali nikoga iz čista mira. Presudno pitanje je tko koga zlostavlja, strukturnim nasiljem, koje je unaprijed tu i svo vrijeme tu. Ne Gubec Tahija, nego Tahi Gupca.

„White Riot“ nam govori obratno nego popovanja milih gera: posramljuje nas zbog toga što ne pribjegavamo nasilju tamo gdje ono biva emancipacijsko – kao ustanak protiv strukturnog nasilja. 

Lijevi ultrasi kao Original 21 nisu odgovor. I više jesu nego nisu drveno željezo. Ali pouka njihovog primjera, kao rijetkog izuzetka, glasi: „what Strummer said“.

Što onda savjetujem Hrvaticama i Hrvatima – da napadaju? Koga? Ne savjetujem ja nikome ništa. Pa ni to „what Strummer said“. Samo bistrim principe. 

Jedan od aspekta ograničenosti primjene i dometa Original 21 i u njegovom je mačo elementu. Kad bi oni bili odgovor, revolucija bi se svodila na muški spol, a isključivala bi i one koji se ne znaju tući. Isto tako, za sve što nadilazi lokalne uvjete kinjenosti, neće biti dovoljno natamburati neke lokalne policajce koji su te maltretirali u komšiluku. Niti ucmekati neki broj glavonja CIA, banaka, korporacija ili vladajuće politike – što ne može donijeti puno drugoga doli novih lica na starim mjestima istih politika. Kad je ime strukturnog nasilja globalni kapitalizam – pobuna bi morala biti sveprožimajuća, stratifikacijski i geolokacijski. 

Serija protesta u Beogradu od maja naovamo – pod kodnim imenom "Protiv nasilja", naime strukturnog – nije loš primjer. Ne sudjeluju teroristi ili huligani, u svojim uskim stratifikacijskim nišama i još užim zonama operiranja, kao ni samo neka šikanirana skupina, nego široka narodna fronta. 

I to, doduše, pomalo jenjava u intenzitetu. Nije ni za očekivati da bi se moglo nastavljati unedogled kao jedna te ista stvar, a da se ništa ne dogodi. Znam da ima i konkretnijih objašnjenja, ali solidno vuče i na ovu moju bizzaro verziju Gubeca, koji diže narodnu bunu tako što ne udara na režim, neće iz čista mira da pribjegava vilama, nego mirno prosvjeduje i čeka da se plaćenici režima pobune protiv njega.

Ali što i kad bi beogradski prosvjednici zbacili Aleksandra Vučića? Nije da ne bi bilo poželjno po nizu osnova, no za borbu protiv neoliberalne hegemonije ni u samoj Srbiji ne bi puno značilo, kamoli šire od toga. Pojedina zemlja, kao što je baš grčka priča pokazala, ne može ništa protiv supranacionalnog poretka hegemonije (od Trojke do Big Three) čak ni na vlastitom teritoriju. Tek bi umjesto Vučića i njegove klike zasjela neka druga lica sličnih crta.

Morale bi, nekako, sve zemlje odjednom ... Proleteri svih zemalja, ujedinite se. Internacionala kao preduvjet revolucije također je stara stvar. Evo, to je ono što bih savjetovao! No, povijest uči – a znamo da se ona voli ponavljati – i da će prije takvog scenarija, dovedenost kapitalizma preko ruba pucanja (sasvim je nevjerojatno da to neće imati neke veze s klimatskom krizom ovaj put, križano s puknućem jednog balona financijalizirane ekonomije previše) rezultirati time da ćemo opet morati u partizane.

Ne znam koliko je zabavno primijetiti da tada više nijedna mila gera neće pitati zašto ti partizani nose mitraljeze, jesu to neki huligani, teroristi, šta li, što će im oružje – i popovati da to nije lijepo i da je lijevi ekstremizam isti kao desni. Strukturno nasilje koje prinuđuje na emancipacijsko bit će previše eklatantno u svačijoj faci. A ukoliko NOB i opet pobijedi, revolucija će početi jesti svoju djecu – e, onda ćemo razbijati glavu problematikom revolucionarnog nasilja. Ako ne bude kasno i za to. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube