Poraz Hajduka koji navijače Bijelih najviše boli i do dana današnjeg odigrao se na početku nogometnog prvenstva Jugoslavije u sezoni 1986./1987. Najbolniji svakako u memoriji navijača Hajduka nije, jer Hajduka zadnjih godina na Poljudu klepaju i amateri s Malte, no ostao je upisan u našim srcima kao najveći. 

Najveći jer smo na kraju utakmice pljeskali čovjeku s bijelim šalom koji nije slavio već nam mahao pun poštovanja prema Poljudu kojeg je taj dan ispunilo gotovo 45.000 ljudi. To jutro pred utakmicu nismo imali ulaznice koje su danima bile rasprodane i išli smo na sve ili ništa u nadi da će ulaznica biti barem kod švercera. Moj djed imao je čudan predosjećaj i ispunio je na Sportskoj prognozi x2 što nikada nije, pa se i meni zebnja uvukla u kosti. 

Sjever je bio krcat, a u jednom momentu ljudi su se počeli penjati preko ograde pa su me povukli unutra uz jedan oštar udarac organa reda pendrekom. Kada sam konačno ušao na tribinu dočekao me prizor koji nikada neću zaboraviti. Na sjeveru se natiskalo gotovo 4.000 ljudi što je ionako krivu okuku sjevera činilo još opasnijom za sve na ogradi. Stadion je vrio, i to doslovno, a na teren su prvi istrčali „plavi dečki“.

Hajduk je te godine imao strašnu momčad. Na klupi je sjedio Josip Skoblar, a Aljoša Asanovič, Stjepan Deverić, Drago Ćelić i Robert Jarni nosili su momčad za koju se očekivalo da konačno osvoji to tako dugo iščekivano prvenstvo. Na klupi Miroslava Ćire Blaźevića nije bilo gotovo nikoga koga smo poznavali. Na vratima Ladić, u veznom Oroz i Malbaša iz Rijeke i to je bilo to. Besek, Cvetković i Mlinarić, kao stara garda i jedini koje smo znali uz gore navedene „anonimuse“.

„Jebeš dobit ovakvog Dinama“ pisao je veliki Miljenko Smoje taj dan, a vojska navijača u bijelom očekivala je deklasiranje Dinama koji je bio u očitoj smjeni generacija. Očekivali su to svi, ali ne i moj djed koji je prijenos s Poljuda kao i uvijek slušao na svom starom radiju. Kada sam ga pitao zašto je stavio x2 na listić Sportske samo se zagonetno nasmijao.

„Dinamo ima Ćiru“, rekao je kratko i nasmijao se mom entuzijazmu. Pripisao sam njegovu skepsu činjenicom da sam odrastao, da sam srednjoškolac i da imam svoje pleme na onoj okuci Poljuda. Više ne trebam njega za utakmice i bilo mi ga je žao. Hajduk je bio iznad svega, a njemu se ionako nije išlo.

Dinamo je tri dana prije derbija ispao iz Kupa od niželigaša iz Bogdanovića pa je Splitom krenula zajebancija na račun „modrih“. Varvodić, naš popularni „Rambo“ u SN Reviji izjavio je da će ponijeti karte na gol da se imaju čim baviti on, Branko Miljuš i Dragi Setinov u zadnjem redu, a novopečeni Splićo, Štef Deverić, govorio je kako će Ladiću sam utrpati pet komada.

No, kako to obično biva kada se na terenu nađu pobjednici na papiru i unaprijed otpisani, sve je ubrzo krenulo po zlu. Četiri komada utrpali su nam Mlinarić i društvo na radost zapadne tribine koja je skoro cijela bila obojana u plavo. Dinamo je tih godina u Splitu imao vojsku svojih navijača i mi smo pognutih glava slušali njihovo likovanje.

Međutim, jedan čovjek nije slavio. Miroslav Ćiro Blaźević nije skakao na svaki gol koji je pekao Poljud, i nije ulazio u teren da zagrli svoje igrače. Ćiro je samo sjedio i mirno pušio.

Od tog dana prošao je čitav jedan život. Kako moj Robi radi u muzeju sa malenim caffe barom, tako sam tamo upoznao Ćiru kojem je to mjesto bilo neizostavno. Velikog Ćiru na zalasku svoje karijere, ali i života. Zajebavao sam ga naravno zbog onog „predsjedniče i gripu bih dobio od tebe“, ali Ćiro se na to samo smijao. Zaljubljenost u Franju Tuđmana bila mu je jedna od najvećih mana. 

Uvijek nasmijan (FOTO: Lupiga.Com)

Šarmantan kao i uvijek, taj galantni i svjetski zajebant, rekao mi je kako Bosanci imaju u sebi genetski kod za nesreću pa je istu najbolje unaprijed spriječiti. Nisam isprva to razumio, no s Ćirom sam tih dana svako jutro pio kavu na njegov račun i naučio više mudrosti nego za života do tada.

Pokazivao mi je gepek pun švicarskih čokolada najbolje vrste. I najskuplje naravno. Stari lisac tvrdio je da čokolada otvara srca, ali da se čokoladu treba znati pokloni na pravi način.

Ćiru sam naravno pitao o svemu, pa smo se dotakli i te nesretne utakmice na kojoj nas je izbušio na Poljudu. Pitao me samo jedno - sjećam li se što je bilo nakon utakmice?

Jasno da sam se sjećao. Poljud ispunjen do vrha „trenera svih trenera“ ispratio je s ovacijama. Toliko da je skupa s bijelim šalom morao doći pred nas na sjever.

„To ti je čokolada sine. Samo je trebaš znati darovati“, smijao se Ćiro rekavši mi da je tada, u tom momentu bio jedan od nas. Navijač Hajduka i da mu je od tog dana životni san bio da vodi bijele. „Ali nisam smio, sine, razapeli bi me ovi moji, razumiješ?“.

Razumio sam naravno, a tada mi je Ćiro otkrio tajnu svog uspjeha: „Trener, to ti je sine otac. Kada si na dnu, samo te otac dignuti može. Motivirati. Kada si na vrhu, samo ti otac može kazati da ostaneš skroman i samo otac zna sve tvoje jade i sve tvoje pobjede. A ja sam njima bio otac. Strog ponekad, ali oni su znali da bi ovu bosansku glavu stavio na panj zbog njih. Takav trener moraš biti svojoj djeci. Takav otac. Motivator, ali i njihovo utočište kada izgube.“

Ganuo me Ćiro tada kao mladog oca, i slušao sam kako mi govori o ženama koje, tvrdio je, i dan danas luduju za njim. „To ti je život sine, brzo prođe i sve što ti ostane njihova je ljubav pa opet budeš mlad“, zaključio je. 

Ćiro je bio i ostao "trenerom svih trenera" iako često osporavan da je motivator, a me trener.  Ćiro bi vam to priznao uz osmijeh: "Naravno, sine, da sam motivator. Nisam motokultivator."

Danas je i do mene stigla vijest da je Ćiro preminuo. Bolest za koju smo svi znali pripremala nas je na to, ali na tugu je čovjeka teško pripremiti. Na tugu da ga više nikada neću sresti pred kafićom onako nasmijana i da ga više nikada neću zajebavati zbog predsjednika i gripe.

Otišao je najveći motivator među trenerima, i najveći otac među nama igračima koji još uče sto je život i što nogomet. No jedno je sigurno, dragi moj Ćiro - kada god vidim nasmijane oči kojima pružim čokoladu sjetit ću se tebe. Trenera svih trenera i oca u svakom njegovom smislu. Da ga jebeš, za Bosanca koji preduhitri nesreću, to je veliki amanet.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com