MALTEŠKA LEKCIJA

Trebaju li SDP i Hajduk uistinu živjeti vječno?

ritn by: Ivo Anić | 28.05.2021.
MALTEŠKA LEKCIJA: Trebaju li SDP i Hajduk uistinu živjeti vječno?
Ne znam uistinu koliko vas se sjeća, ali prije dvije godine na Poljudu je pred 18.000 gledatelja gostovao Gzira United. Malteškom sastavu nitko nije davao šanse, kladionice najmanje, i Hajduk je odlično ušavši u susret poveo već u sedmoj minuti golom Bassela Jradija preko Bašića koji mu je prekrasnom dijagonalom asistirao po desnom krilu. Koeficijent na Hajduk bio je prije tog gola 1,2, a hendikep ako se ne varam 1,8. Pratim te stvari čisto iz zajebancije kao i zajebanciju na istočnoj tribini koja je poslovično kod takvih unaprijed dobivenih susreta zabavljena sama sobom. Hajduk živi vječno, odzvanjalo je Poljudom. Kako imam pretplatu za istočnu tribinu na kojoj su najveći zajebanti na svijetu, pukla je priča da utakmica nije gotova jer igrači malteškog sastava imaju dodatan motiv. Naime, pola igrača i pola rukovodstva kluba, uključujući trenera nije dobilo plaću. Mudrijaš iza mojih leđa došao je do podatka kako je uprava Maltežana zajebala članove, igrače i simpatizere kluba na način da je prije putovanja u Split održala klupske izbore.

Ne znam uistinu koliko vas se sjeća, ali prije dvije godine na Poljudu je pred 18.000 gledatelja gostovao Gzira United. Malteškom sastavu nitko nije davao šanse, kladionice najmanje, i Hajduk je odlično ušavši u susret poveo već u sedmoj minuti golom Bassela Jradija preko Bašića koji mu je prekrasnom dijagonalom asistirao po desnom krilu. Koeficijent na Hajduk bio je prije tog gola 1,2, a hendikep ako se ne varam 1,8. Pratim te stvari čisto iz zajebancije kao i zajebanciju na istočnoj tribini koja je poslovično kod takvih unaprijed dobivenih susreta zabavljena sama sobom. Hajduk živi vječno, odzvanjalo je Poljudom. 

Kako imam pretplatu za istočnu tribinu na kojoj su najveći zajebanti na svijetu, pukla je priča da utakmica nije gotova jer igrači malteškog sastava imaju dodatan motiv. Naime, pola igrača i pola rukovodstva kluba, uključujući trenera nije dobilo plaću. Mudrijaš iza mojih leđa došao je do podatka kako je uprava Maltežana zajebala članove, igrače i simpatizere kluba na način da je prije putovanja u Split održala klupske izbore, a sve članove kluba koji su bili dužni odbila pozvati na glasovanje. Otkaz upravi izbjegao se na način da je skupština kluba održana praktički bez pola upravnog odbora. Gzira živi vječno, pomislio sam i zavrtio glavom. 

Svugdje isto. Nepravda. Revolt. 

Taj podatak bio je, naravno, smiješan i nije mi ništa govorio sve dok tamnoputi Jefferson nije u 57. minuti izjednačio na 1 - 1. Veznjak Henrique odjednom se stvorio kao duh sam po lijevoj strani, prošao pored nezainteresiranog Jaira koji ga je samo ispratio pogledom i zavrnuo točno na glavu Jeffersona koji nadskače braniče Hajduka i glavom pogađa za izjednačenje. Okrenuo sam se prema mudrijašu koji je sjedio iza mene na istočnoj tribini, a koji je skočio, pazite sad, u dresu Hajduka, na neočekivan obrat koji je upravo ispunio na dobitnom listiću. 

Te su teorije urote zajebana stvar, pomislio sam, a još je zajebanija kada zbog takve jedne formalnosti dobiješ upravu koja će te zajebavati iduće četiri godine. Upravu koja veze nema s nogometom i, naravno, gleda samo svoju guzicu. Odmahnuo sam rukom i pogledao prema terenu na kojem se moj Hajduk sabrao i krenuo s centra u tajfunski juriš prema vratima slabašnih Maltežana.

Hajduk - Torcida
Hajduk živi vječno? (FOTO: Hajduk.hr)

Okrenuo sam se prema mudrijašu i njegovim teorijama zavjere likujući kako će možda shvatiti da u realnom životu to ne prolazi, već prolaze moji listići sa kvotama 1,2. tj. favoriti. Oni za koje čak pedeset posto birača SDP-a, pardon, Hajduka, ne da vjeruju da će pobijediti, nego bi ruku stavili u vatru, a na bubanj rodnu kuću, ženu, djecu i pripadajuće im vozilo.

I 65. je minuta, Poljudom se iz 18.000 grla ore hrvatske budnice, hajdučke bodrene i malteško podjebavajuće. Čeka se taj prvi gol koji će otključati stadion, da ovaj u posvemašnjoj apstinenciji koja traje desetljećima napokon eruptira kako bog zapovijeda. 

Stameni Josip Juranović ulazi poput buldožera među obranu Maltežana i glavom pogađa vratnicu, što Poljud, a posebno sjever, baca u ekstazu. Gol visi u zraku i Juranović se namješta na izvođenje kornera. Sjever bodri stasitog Juranovića uz prigodnu: „Gazi, gazi gazi Srbina, Srbina, Srbina“. Lopta pogađa Jradija točno u glavu i ovaj skida paučinu sa prečke. Jebem ti sve, pomislio sam i otvorio pivo. Splićani kreću silovito, krv se osjeća u zraku. Taj Juranović me podsjeća na Ivana Gudelja. Prolazi okomito kroz obranu i stvara već novu gužvu ispred vrata Justina Habera, kojem po prvi puta čujem ime, naravno, od mudrijaša iza leđa.

„Haber, to je golman, i on nije dobio plaću, al igra, naravno“, zna ovaj sve.

„Jebala te plaća“, rekao sam tiho za sebe grizući nokte. Hajduk napada, ali mi svi ti napadi sve više djeluju jalovo. Napokon se otvara preko lijevog beka, ovaj kliže u prazno i lopta ide na krilo. Centaršut i cijeli stadion se hvata za glavu. U stilu Vladimira Beare, Justin Haber vadi loptu iz samih rašlji paradom na kojom bi mu pozavidio i najveći vratar svih vremena. Niti minutu nakon toga, čudesno nogom brani izlazak Jradija na čistinu pred šesnaest i ja sam već dobrano zabrinut, kako za svoj listić, tako i za sudbinu SDP-a, pardon, Hajduka.

I tada se dogodilo. Moralo se dogoditi.

Takav je naime nogomet. Niti njime vladaju korumpirane uprave, niti oni koji nisu platili igračima plaće. Kada je sve bilo na strani Hajduka koji bi, da nije bilo tog nadahnutog Habera, mogao već voditi s barem 4 - 1, kada je kompletna momčad u bijelom bila na suparničkoj polovici, i kada su svi osim mudrijaša iza mene vidjeli pobjedu, u prazan prostor na jednu svijeću u ništa utrčava Kone i škaricama sa skoro dvadeset metara u 69. minuti – zabija u rašlje.

Taj je Kone, naime, da vam skratim ovu tužnu priču, nakon deset minuta zabio i treći gol, i time možda zauvijek zapečatio nade birača SDP-a, pardon, navijača Hajduka, da će taj nesretni klub ikada više biti velik.

Velik kakvim je nekada bio. Od te večeri ja jako dobro pazim na mudrijaše koji govore iza leđa o urotama i na mudrijaše koji skaču od sreće kada njihov voljeni klub izgubi ne možda zadnju utakmicu koja bi ga vratila među velike. Već kada izgubi samopoštovanje.

Tako se po svoj prilici danas osjećaju birači SDP-a. Kao navijači Hajduka na toj povijesnoj utakmici koja nas je sve otrijeznila. Te večeri, čak i oni zadrti, shvatili su da Hajduk više nikada neće biti velik klub. Kao što je to možda shvatio Leo Messi istu tu večer kada je gledao kako mu Bavarci zabijaju osam komada. 

Takve su večeri u životu ključne. Jer vas otrijezne. Postave vas u surovu stvarnost koju vi iz svoje opsesivne ljubavi niste bili u stanju vidjeti. Birači SDP-a u dlaku su isti kao i navijači Hajduka. Već 30 godina ti ljudi se nadaju i žive u uvjerenju da je SDP, tj.Hajduk, velika stranka, veliki klub. Jer ima toliku silnu vojsku pristaša, toliku silnu vojsku ljubavi. No, niti navijači Hajduka, a bogami, niti navijači SDP-a ne mogu protiv najgorih u svojim redovima. Najgorih koji će dobrobit svoga kluba, dobrobit svoje stranke, staviti pred osobnu dobrobit. I domisliti se kako da se domognu fotelja, kako da se domognu kluba, kako ga se domognu lagodna života.

A birače, navijače, igrače – tko jebe!

Mogu samo zamisliti kako je danas biti član SDP-a. To vam je po prilici kao da navijate za Hajduk. Ja, uistinu, bolje paralele nemam, niti je sada dok ovo pišem mogu smisliti.

Ako je demokracija proces koji nam garantira da s nama neće vladati bolji nego zaslužujemo, tada je ta davna izreka Bernarda Shawa idealna da vam se opiše stanje u kojem se nalazi prosječni član SDP-a. Zaslužuju li birači SDP-a zbilja bolje ljude da njima upravljaju veliko je pitanje, no ta gadarija u SDP-u kojoj nema kraja ni konca, ta svinjarija koja permanentno traje, a kojoj ni u primisli nije budućnost stranke, njena reforma niti na koncu postojanje, uistinu je u toj paraleli. S Hajdukom koji je onu nesretnu večer izgubio od malteškog Gzira Uniteda i tako pokopao zauvijek onaj slavni Hajduk kao i svu nadu da će taj i takav klub uskrsnuti bilo kada više.

Točno pamtim taj osjećaj kada sam se iz svijetlom okupanog Poljuda vukao kući. Takav osjećaj bojim se da će uskoro imati i navijači SDP-a. Oni najzagriženiji. Osjećao sam se kao zadnja budala. Jer sam dječački vjerovao da na svijetu još postoji poštenja, još postoji vjere, još postoji čojstva. Čojstva kakvo su mi pokazali tu večer Justin Haber i Kone, koje će već u drugom kolu malteška uprava, koja je na to čelno mjesto tog malog kluba došla izbornom prevarom – prodati.

Peđa Grbin
Koeficijent na Peđu Grbina samo 1,2 (FOTO: HINA)

Gzira United će popušiti iduće kolo bez pola te momčadi. Za njih više nitko nikada neće čuti osim vašeg kolumnista koji je tu epsku večer, s tim epskim golom u rašlje i možda najvećim nogometom koji sam u životu svome vidio, (a vidio sam ga u svojih 50 godina, hvala Bogu, i previše), shvatio da u životu ne kroje nogomet ideali, već siva eminencija sakrivena iza plaća koje nisu plaćene, pa time ljudi koji nešto istinski vole i nemaju izbora. Već da odigraju za inat, čisto da ti šupci vide što se moglo ostvariti da se imalo viziju. 

A ne samo viziju svog dupeta. 

Točno pamtim taj osjećaj kada sam shvatio koliko sam naivan, a bojim se da će ga uskoro shvatiti i svi navijači i birači SDP-a, kao što su ga jako dobro shvatili svi navijači Hajduka. Mi koji volimo taj klub te smo večeri naučili lekciju. Onu koju je časna starina Bernard Shaw tako dobro prepoznao i među svojim navijačima.

Demokracija je proces koji nam garantira da sa nama neće vladati bolji, nego ono što zaslužujemo. Pa iako je koeficijent na Peđu Grbina samo 1,2, pa iako je pedeset posto birača SDP-a suglasno da je Peđa taj koji će SDP vratit na stare staze slave, ja se sjećam onoga mudrijaša s istočne tribine koji me upozorio na put bez povratka kojim kroči Hajduk. 

Tako valjda umire demokracija. I tako valjda umiru iluzije. Tako valjda umire svijet, onaj pošten svijet kakvog smo poznavali, a počinje ovaj vrli u kojem Gzira United stavi Hajduk konačno na svoje mjesto, a izbori u nedjelju birače SDP-a – na svoje. 

Trebaju li dakle SDP-u ljudi na vlasti bolji nego li sam SDP to zaslužuje? Trebaju li Hajduk ili SDP uistinu živjeti vječno? Mislim da će vam se odgovor nametnuti sam.

Nitko Hajduku, naime, nije kriv što se uopće našao u situaciji da igra s nekom Gzirom Unitedom. Kao ni SDP-u što se uopće našao u situaciji da izlazi na izbore u Splitu koje namjerava izgubiti da počisti tu skupinu jebivjetara. 

Život vječni ma kako on izgledao i ma kakav bio, samo je utopija navijača i birača SDP-a. Ni jedni, a bogami ni drugi, takav život ne zaslužuju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

    13.07.2021.

    Lana Bobić

    LICEMJERJE BEZ GRANICA: Mislite to u svoja četiri zida, ne moramo svi znati da ste budala

  2. PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

    05.07.2021.

    Dinko Gruhonjić

    PRŽENJE MOZGA: Utvare iz našeg sokaka

  3. MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

    21.06.2021.

    Marko Pogačar

    MUZIČKA MAPA MARKA POGAČARA: Noć u gradu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije