Možda i posljednji televizijski intervju, Miljenko Smoje dao je splitskoj Sarajki Selmi Katunarić, kako sama kaže, „baš zato jer je furešta”. Intervju je emitiran na Televiziji Marjan u sklopu emisije od četiri dijela „Šta je Splićanin”. U objavi videa, Katunarić navodi kako je riječ o o materijalu snimanom šest godina prije smrti Miljenka Smoje 1989. godine. Splitski kroničar kroz intervju prolazi klasični repertoar pojmova iz "splitologije" i dalmatinskog života. No, ni te 1989. ne boji se plivati protiv struje pa nas podsjeća i zašto ga ni danas, gotovo 30 godina od smrti, neki ne trpe. 

Da je Smoje bio ispred svog vremena potvrđuje i činjenica kako se u intervjuu uživo mogao baviti "fact chekingom" dok traži stare fotografije Hajdukovih prvotimaca sa šahovnicom na prsima. „Sad su bile ove peticije... Oćemo skinit zvizdu, nećemo skinit zvizdu. Da se na grudi opet vrati šahovnica koja je bila na dresu Hajduka", pojašnjava aktualno stanje Smoje.

MILJENKO SMOJE: Čelnik opasne bande

SPLIT PO MJERI IVICE PULJKA: Retuširanje Miljenka Smoje

PRVI TEKST MILJENKA SMOJE ZA FERAL: 'Jebe se mene za njihov Prvi maj'

Pa, evo, ovako je govorio Miljenko Smoje:

Što je Split i tko su Splićani?

- Moramo učinit distinkciju ... Svi falijemo kad govorimo o Splitu i Splićanima. Split, sam za sebe ... on nije ništa. To je fantazma, geografski pojam koji se može i širit i sužavat. Atenjani su, recimo, svoju Atenu malo kada zvali Atenom. U službenim prilikama, kada bi htjeli istaknuti što je to Atena, oni su govorili „grad Atenjana”. Isto tako treba postupati i sa našim gradovima. Split je samo onda kad je grad Splićana. Danas govoriti o Splitu kao gradu Splićana, to je nemoguće. Da budem zoran, Venecija se svela na 24 hiljade stanovnika, ona je prazna. Kad bismo mi Splićani doselili u Veneciju, bi li to bila Venecija? Ako bi doveli naš šušur, naš jezik, drugu spizu, druge pisme, druge beštimje ... Oni kanal bi se osušija, on bi umra! Da budem još bliže, recimo, da Split danas nasele Srbi, ili da ne budem tako drastičan, da ga nasele Kosovari i da dođe ovdi 200 iljada Kosovara, bi li to bija Split? To ne bi bija Split!

Šta je mulac?

- U izvornom smislu riči, mulac je dite kojemu se ne zna otac ili mater i otac nisu bili registrirani, ženjeni. Međutim, u prenesenom smislu, mulac je rič ka „berekin”. To je jedna opaka rič koja je prešla u dragost. Nekada je bacala dite vanka regula, ali smo je pretvorili u jednu lipu rič. Od te riči mulac, za čopor tih mulaca, dolazi i rič mularija. Ta splitska mularija, živeći u imperatorovom prostoru, u ruševinama carske palače, ali i među pantaganama di se miša imperatorski sjaj i mižerija, tuga i siromaštvo Geta ... To je mišanca koja daje jedan čudan soj ljudi.

Kada počinje intelektualna i društvena promjena u gradu?

- Do početka 20. stoljeća Split živi jednim ustaljenim ritmom, može se reć, srednjevjekovnim. Tek odlaskom naših studenata u Prag, Graz, Padovu, dolaze neka nova saznanja. Šta je naročito važno, donose šport! Studenti koji su donili i veslanje i vaterpolo, balun, tenis, „lawn tenis” su ga zvali ... Oni su uspravili toga Splićanima koji ka mulac nikakve igre nije ima. Sta je pogrbljen ... Naučili su ga odit, mislit ... Šport je odnija Split u svit. Naučili su geografiju, šta su oteli, šta su vapori i šta su ferate. Splićani su, ka pomorci, bili vezani brodima i morem. I danas, fala Gospi, imamo jako primitivne te veze feratom i putevima sa zaleđem ... Splićani su znali di je Triešt, znali su za Nju Jork, ali tek Prvi svjetski rat otkriva tamo neke Slavonije, Panonije, di raste žito i di i u ratu ima spize. To je bilo golemo iznenađenje da ima biloga kruva tamo negdi u Slavoniji. S druge strane, i socijalizam je svoje učinija. Izgradile su se velike tvornice, Jugoplastika, škver, radili su se veliki stambeni blokovi, svit se privlačija ... Grad je posta mnogoljudan i izgubija neke svoje stare ritmove.

Jedan od junaka u djelu Ivana Raosa kaže „Kakav je to patron i svetac koji u 1.500 godina ni jednog Splićanina nije mogao načiniti čovjekom?” Što mislite o tome?

- Meni je Ivan Raos drag čovik i bili smo dosta bliski, ali to je jako surovo i šporko. Moga bi replicirat „Kako to da mi Splićani od Vlaja, a prošlo ih je ovdi milijardu, od nijednog nismo mogli učinit čovika?” On nama vriđa generacije, dicu, mrtve ... To je jedna strašna uvreda koju može smislit jedan zli vlaj.

Kakvu ulogu igra ulica u životu Splićanina?

- Ulica je bila sve. Za razliku od tih gori di se živi u zatvorenim prostorima, mi Mediteranci inače, a pogotovo ovde, živimo na ulicu. Ulice, pjacete, trgovi, su pozornice di mi igramo cili dan. Za mene je glavna karakteristika mediteranskoga života, dalmatinskog, a pogotovo splitskog - ulica ka teatar. Mi cili dan igramo igru. Sve šta se događa na ulici je jedan teatar. Moj veliki prijatelj, pokojni Šanto, je bija jedan kolosalni glumac koji se uklapa u igru. Recimo, da objasnim anegdotom. Šanto se najidija na Borisa Dvornika jer ga dugo nije doša vidit. Ima je doma jednu veliku ruzinavu rašpu, znaš ti šta je rašpa? Turpija! Rašpa je pojam. S rašpom je „strašni anarkista” Lucheni ubija krajicu Eližabetu, probija je (talijanski anarhist Luigi Lucheni u Ženevi je 1898. godine ubio suprugu cara i kralja Franje Josipa I, austrijsku caricu i ugarsko hrvatsku kraljicu Elizabetu, poznatiju kao Sisi, op. ur.) ... I on da će ubit Borisa ka šta je Lucheni ubija kraljicu. Nije prošlo puno i Boris se pojavija na dnu dvora. Čim ga je vidija, Šanto trče u kužinu, nađe rašpu i gre prema njemu da će ga ubost. Boris, koji je isto tako Splićanin, zna šta ga čeka al nema više nazad. Sta je, raširija se, i zapiva Šantovu najdražu pismu „Tiho pojte”. I Šanto u trku vidi da ovome fali šekondo (drugi glas, op. ur.) pa ga zagrli i nastavi pismu s Borisom, a rašpa pade. Eto, to je ta igra koja se vječno igra ... Od dolaska do odlaska uvik se izmišljaju nove scene di se improvizira ta naša splitska komedija d'arte.

Zvizda na grbu Hajduka?

- Sad su bile ove peticije za Hajduka ... Oćemo skinit zvizdu, nećemo skinit zvizdu. Da se na grudi opet vrati šahovnica koja je bila na dresu Hajduka. I ja sad vrtim ove slike di ću nać tu šahovnicu na prsima ... Međutim, ona postoji u grbu, ali evo ... prva momčad Hajduka ... šahovnice nema ... Ovamo gledan ... dvadesete, tridesete godine ... nikakvih oznaka nema. Dres je potpuno bijel nema ničega na njemu pa sam iša iz kuriožitadi da vidin kako se šire te laži ... Zvizda je 45. godini stala naprsi Hajduka i oni sad identificiraju zvizdu sa komunizmom. To nema veze. Zvizda je simbol antifašističke borbe i ludo je skidat sad tu zvizdu. Hajduk je, kao i cila naša zemlja, stekla veliki ugled u ratu. Avijoni su bacivali letke po Europi za vrime rata, pozivali sportiste Evrope da se ugledaju u Hajduka. Ta naša zemlja, Jugoslavija, je bila obožavana zbog te moralne snage da se suprotstavi tom strašnom okupatoru i šta sad triba skidat zvizdu? Hajduku su nudili da ostane tim Narodne Armije kad je svršija rat. Pametni ljudi iz uprave lipo su zaključili da mi ostajemo gradski tim. Onda se, eventualno, mogla maknit zvizda i metnit gradski grb ili štajaznam ... Ali sad, nosite je 50 godina, napunite vitrine sa tim trofejima i Titom i posli svega pljunit i svega se toga odreć ... To je potpuno pljuvanje po sebi i tradiciji kluba. To mogu činit samo ljudi koji nemaju nikakve veze sa klubom i koji ne vole taj klub. Mi Splićani smo odrasli s Hajdukom, to je naše dite, s njim smo se cili život vrtili i živili za nj. Tribaju odlučit članovi društva da se na jednoj sjednici ozbiljno porazgovara. Ne sa lažima, vikom i galamom. To ni jedan narod na svitu ne bi učinija. To samo moredu učinit ovi prokleti i ludi Balkanci. Sve šta si učinija sve ćeš sad satrat, zgazit ... Sad se na pjaci skupljala i peticija da se skupe imena tih koji su špijavali... Pa prije su špijavali, sad kupidu potpise kontra špijavanju! Di to vodi? To su opasne, incidentne situacije. Ta rulja koja ništa ne radi, sutra će skupljat nešto drugo. To skupljanje potpisa nije ništa drugo nego novo denunciranje. Iz tih situacija može doći do situacija puno težih i grubljih. Ovo šta ja sad govorim može bit opasno, može mene neko prozvat, ali govorim istinu. Kaže HDZ ... oni se ograđuju od toga ... Ali to neprestano traje. Jedna grupa ljudi uspostavlja neke nove norme ponašanja, dovode u opasnost ljude, unose nesigurnost ... Ne može se tako živit. Oni ne počinju di su komunisti stali. Dobijam dojam, u mnogim stvarima, da se vraćaju onde di su komunisti počeli. Pa to je vraški opasno! Danas se osuđuje pozdrav „zdravo”. Pa to je najstariji pozdrav, Rimljani su Cezara pozdravljali sa zdravo ... Šta ćemo opet rušit fontanu? Opet se iste stvari događaju.

Selma Katunarić, koja je vodila intervju sa Smojom, rođena je u Sarajevu 1963. godine gdje je završila novinarstvo i orijentalne jezike. Na sarajevskoj Olimpijadi je radila u PR službi, a krajem osamdesetih seli u Split gdje se zaposlila na Televiziji Marjan. Bila je ratna izvjestiteljica HRT-a, austrijskog ORF-a i drugih tiskanih i televizijskih medija. Već tijekom rata pomagala je civilnim žrtvama rata u Hrvatskoj i BiH posebno se zalažući za prava silovanih žena. Tijekom izbjegličke krize radila je kao prevoditeljica s arapskog u izbjegličkim kampovima. Trenutno je viša savjetnica za kulturu u Gradskoj upravi u Splitu i dalje se bavi volonterskim i humanitarnim radom.

Lupiga.com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.