UZ OTKRIVANJE SPOMENIKA MILJENKU SMOJI

Uloga Plavca u povijesti Splita

ritn by: Ivo Anić | 20.10.2023.
UZ OTKRIVANJE SPOMENIKA MILJENKU SMOJI: Uloga Plavca u povijesti Splita
Split se od čistog straha usrao svog pisca jer da ga ignoriraš značilo bi da ga ne čitaš. Ovako kada i nakon toliko godina čitaš Smoju, pisca se bojiš kao i riječi, kao i jezika jer ti je stran, jer ti je nepoznat i u konačnici jer savršeno nije tvoj. Kada danas šetaš Splitom to shvatiš. Da živiš u gradu koji više nije tvoj, nego grad ljudi koji ne razumiju taj stari jezik Splita. Ljudi koji ga se boje, jer nije njihov. Danas kada se Smojin grad konačno odlučio starom bardu dignuti spomenik na Matejušci sjetio sam se te večeri i promocije knjige Borisa Dežulovića o Smoji. Novi, retuširani Miljenko Smoje stajat će izliven u bronci i zamišljeno gledati u more. Oko njega će pišati strani turisti, a moji sugrađani će ravnodušno šetati pored starog barda koji im apsolutno ništa ne znači. Zaborav je kao crno vino. Kada te uhvati, zaboraviš sve ono što je bilo pa misliš kako je sve bilo kako tebi paše.

Koliko zapravo košta suza? Zapravo ništa i zapravo sve. Suze su obično olakšanje. Znaju one doći i od ganuća i od sreće. Suze ti recimo dođu kada ti se dijete rodi, kada ti odlaze prijatelji, rodbina. Suze su dobra stvar i potpuno besplatna. Suze ne koštaju ništa, a koštaju sve.

Knjiga koja je nastala između dva zareza, knjiga koja je nastala u trenutku jednog razgovora na jednoj sasvim drugoj promociji, a opet sličnoj, knjiga koja je nastala pažljivim slušanjem jednog izdavača, a izdavače je lako prevesti žedne preko vode i to je poznata stvar, i nije bila zamišljena i nije mogla biti napisana drugačije nego bez suza.

Ako ste mislili da je ta suza ona suza nostalgije ili ona izdajnička za vremenom koje smo nepovratno izgubili zasigurno ste se prevarili. Suza o kojoj je riječ gorka je i vidiš je na licu pisca. Pisca punog pravedne gorčine. Pisca kojeg je netko, ovaj put izdavač što je pažljivo slušao između dva zareza, za promjenu preveo žedna preko vode. O prijelomu je riječ, obavijestio je tako izdavač pisca, a ovom se prelomilo srce jer je tu knjigu nekako već jednom napisao i nastojao je što prije zaboraviti.

Knjige imaju tu navadu da se vrate, da se pojave iznenada i, ponekad, da se same napišu. To su posebne knjige, obično monografije koje izađu na iznenađenje i samog pisca. Nađemo takve knjige, recimo, na trafikama dok kupujemo novine. Pa se začudimo vremenu u kojem živimo. Vremenu u kojem knjigu možeš kupiti dok kupuješ cigarete. 

Nađemo takve knjige s licem pisca na zadnjoj stranici, licem potpuno iznenađenim koje držite u rukama jer pisci imaju tu navadu da zaborave napisano i da idu naprijed. Uvijek naprijed u novu temu, novi život, nove likove kojima daju životnost i emocije. Tako je knjiga zatekla pisca u svoj svojoj gorčini. Jednom je Ante Tomić na pitanje misli li da će po svojoj smrti njegova ulica imati spomen ploču s njegovim likom kratko odgovorio da bi bio sretniji da mu netko za života nalije ploču (taracu) i pisac je nekako uvjeren da bi Miljenko Smoje rekao nešto slično.

Tako je smijehom otvorena čaša gorčine. Kako vrijeme prolazi uspomene postaju poput mošta. Isprva ti budu guste, slatke i ljepljive, a potom gorke. Gorke jer toliko vremena prolazi, a uspomena na pisca ostaje ista. Kao da ga se njegov grad srami. Pa nam ovakvi susreti kao da otvore duha u boci koji se nadvije nad sve nas poput plavičastog dima. 

Otvorili su istina oni na stolu i pravu bocu. Bocu Plavca ne ponudivši nas, ali na to vino, na tu bocu i na tu njihovu „užancu“ da ne pitaju nikog hoće li natočiti čašu nekako smo i navikli. Takvi su pisci. Njihov svijet je prilično okrenut samom sebi da bi se uopće pisalo o nekom drugom. Onaj pravi pisac, od formata i posvemašnjeg iskustva, svoje likove kreira duboko referiran i odgovoran svom licu u ogledalu.

Da se ne zajebavamo, rekao je pisac o svojoj knjizi potpuno svjestan da ga je izdavač zapravo zajebao. Taj testament, taj zadnji intervju sa Miljenkom Smojom napravio je potpuno svjestan dijagnoze, a svjestan je bio i stari lav za sličnim jednim stolom, za sličnom jednom bocom Plavca koju na sličan način nisu ponudili nikome.

Boris Dežulović i Miljenko Smoje
Ono što se dogodilo za tim stolom promijenilo je i starog i mladog pisca (IZVOR FOTOGRAFIJE: Razgovori sa Smojom/Boris Dežulović)

Ta 1992. godina je Borisu Dežuloviću ostala urezana u pamćenje kao godina u kojoj je prilično nadrkan došao kod Miljenka Smoje sa, nećete vjerovati, bocom Plavca, da ga pita zašto više ne piše? U trenutku kada su plotuni odjekivali Varošem, a projektili sa topovnjače negdje u kanalu padali po Matejuški.

Ono što se dogodilo za tim stolom promijenilo je i starog i mladog pisca. Ovaj stari otvorio je mladom dušu i objasnio mu da su jučer momci u maskirnim odorama pretukli momka nasred rive samo zato što se družio s čovjekom krivih krvnih zrnaca. I stari i mladi pisac tako su taj dan ostali povezani. Gorčinom pomiješanom sa taninom na dnu u talogu čaše. Crno dalmatinsko vino je takvo. Oporo i gorko kao što je gorak život težaka, ribara ili književnika.

Dvadeset godina kasnije Boris Dežulović prepun gorčine radit će sebi nasilje nad dušom držeći u ruci knjigu koja je za njega sasvim dovoljno teška da je napiše kao što se teško rade vina, onaj Plavac s početka priče, a vina se rade na način da ih kušate, kažete koju riječ o njima i ponudite ih kušačima s ustima punim gorčine.

O trudu i znoju na kojem je nastalo to vino, o čokotima, suncu i neverama nećete čuti. Na promocijama vina hvali se isključivo sadržaj, ali nikada forma. Forma i razlog pravljenja istog. Ta gorčina nije piscu dala da pusti suzu iako je vjerujem pustio zamišljeno listajući istu prvi put u debelom hladu pod vinovom lozom u Pisku.

Ovaj put pisac je tu gorčinu suze ostavio nama. Tanin koji ti se kao dekantiran nakupi na dnu želuca.

Sam pisac rekao je pun gorčine da se Split boji svojih pisaca, a boji ih se upravo radi toga, jer su teški, jer su opori i jer piju Plavac, a ne ponude ga nikom. Pisci piju sami. Zatvoreni u svoje misli kao gusto, crno vino u staklenoj boci.

Split se od čistog straha usrao svog pisca jer da ga ignoriraš značilo bi da ga ne čitaš. Ovako kada i nakon toliko godina čitaš Smoju, pisca se bojiš kao i riječi, kao i jezika jer ti je stran, jer ti je nepoznat i u konačnici jer savršeno nije tvoj. Kada danas šetaš Splitom to shvatiš. Da živiš u gradu koji više nije tvoj, nego grad ljudi koji ne razumiju taj stari jezik Splita. Ljudi koji ga se boje, jer nije njihov.

Danas kada se Smojin grad konačno odlučio starom bardu dignuti spomenik na Matejušci sjetio sam se te večeri i promocije knjige Borisa Dežulovića o Smoji. Novi, retuširani Miljenko Smoje stajat će izliven u bronci i zamišljeno gledati u more. Oko njega će pišati strani turisti, a moji sugrađani će ravnodušno šetati pored starog barda koji im apsolutno ništa ne znači. Zaborav je kao crno vino. Kada te uhvati, zaboraviš sve ono što je bilo pa misliš kako je sve bilo kako tebi paše. Takvo će nekako biti i to otkrivanje spomenika starom bardu. Kao da su svi ti ljudi koji će se okupiti pijani, pa se ne sjećaju što je bilo i kako je bilo. I kakvom čovjeku dižu tu bistu.

Jedan pisac iz Piska taj dan neće doći na taj događaj. Ne zbog toga što mu nije drago što će se Smoje konačno vratiti na svoju Matejušku. Već zbog ljudi koji ga vraćaju u taj mandrač Splita. Ljudi kojima nije bitno što je i tko je bio Smoje i kakve je vrijednosti ostavio gradu.

Ali, siguran sam da će taj dan otvoriti bocu Plavca za spomenik koji je kao i njegova knjiga nastao između dva zareza. Između krajnosti bez jasnog konteksta. Takve stvari spasi uvijek i jedino Plavac. I zbog toga je uloga tog vina u Splitu toliko važna.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Mario Strmotić

 

Anketa

Varga je otkazao tulum jer je shvatio da:

Kolumne

  1. DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

    28.02.2024.

    Srđan Puhalo

    DUNI VJETRE: Čudna smrada od Mostara grada

  2. LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

    19.02.2024.

    Marko Tomaš

    LEKSIKON MARKA TOMAŠA: Glogov kolac za Gogolja

  3. PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

    13.02.2024.

    Bojan Tončić

    PROŠLOST JE ČINIO LAKŠOM: Pera Luković - inženjer na privremenom radu u novinarstvu

Lupiga predstavlja: Priče iz zagrebnog života

E-ciklopedija

  1. Povijesni put Hitlerove 'klonje'
  2. Yugo - urbana legenda
  3. Freedom Theatre (Teatar slobode)
  4. Japanske čestitke i razglednice
  5. Russellov čajnik

Recepti

  1. Domaći sok od bazge
  2. Burek (bosanski) za 1 odraslu osobu
  3. Drugačija svinjska jetrica
  4. Bosanska pogača
  5. Piletina u košuljici od sezama
Projekt se provodi uz pomoć:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske Agencija za elektroničke medije Grad Zagreb
Medijski partneri: Balkan Insight - Balkanska tranziciona pravda CINS - Centar za istraživačko novinarstvo Nezavisnog udruženja novinara Srbije