Iz jednog od onih života čuvam jednu uspomenu. Čujem buru kako trese škure, i vodu kako protiče kroz cijevi našeg podstanarskog stana u podrumu. Kroz polusan, umotan u deku sa svojim “Fudbalerima i timovima”, čujem djeda kako gasi masivni starinski radio i lista novine.

“Šta bi te koštalo? Šta će ljudi reć? Koji ljudi? Oni tvoji na gradilištu. Berto moj, svak gleda svoju guzicu. Pogledaj nas. Živimo u podrumu. Ova će mi vlaga ubit dijete. Čuješ kako kašlje?”

Djed ostavlja novine i čujem ga kako se okreće u krevetu. Kada usne uvući ću se tiho u njegovu sobu i iz crnog takuina na laštik s logotipom Hajduka izvući mu sto dinara za sličice. Djed se pravi da spava, a baka uzdiše. Kako tko pusti vodu iznad nas, ona glogoče kroz cijevi i čujem jasno susjede kako se svađaju na katu. Opet je došao pijan, uzdiše baka i nikako da zaspe. 

Taj maleni stan, šupa zapravo, čitav je moj svemir. Oskudan, vlažan, no meni jedini. Moje utočište. Djed šuti, no ja znam što ga muči. Danas smo bili na Placu. Hajduk je igrao protiv OFK Beograda i izvukli smo na jedvite jade 1:0. Žungul, stari lisac, stvorio se kao duh na lijevoj stativi i u samom finišu na jednu svijeću s krila zabio za pobjedu. Stari plac je eruptirao, a ja sam sav sretan poklopljen tjelesima mahao svojom zastavom za koju je djed platio novčanicom s “crvenim konjem”. Moj djed bio je armirač. Građevinar Ivana Lučića -Lavčevića koji je čitav svoj život proveo po gradilištima Jugoslavije. Od nemila, do nedraga, kako je govorila moja baka. Ljeti na suncu i jari, zimi na kiši i buri. Vječno na zadnjim spratovima, vječno izložen elementima.

Danas je na utakmici među “njegovima”, a tako je svoje kolege radnike djed zvao, bio i poslovođa firme. U poluvremenu je odvukao djeda sa strane i govorio mu kako ima velike šanse da konačno dobije stan. 

“Ispod crte si Alberte. Prvi. Sućidar što ga gradimo imat će deset novih stanova za Lavčević. Ne budi lud. Deseti je tvoj. Sve što treba je znaš ... Samo dođi, potpiši, nitko neće znat. Jebe se koga. Svi su ionako već unutra. Osim vas par tvrdoglavih. Lošu mi sliku brate ostavljate u Komitetu. Dođi ujutro, potpiši i stan je tvoj. Ja ću pogurat, da budeš deveti, a ne deseti”, potiho mu je govorio.

Kad si dijete ne razumiješ. Nije te ni briga za probleme odraslih. Moji problemi bili su jedna Mia u školi u koju sam bio zaljubljen do ušiju i top iz matematike za kojeg majka ne zna. No najveći problem bio mi je Hajduk. Mučili smo se doma, gubili tijesno na strani. A Zvezda nam bježi tri boda. Kad si dijete ne shvaćaš probleme odraslih. Njihove životne dileme, i zašto smo još u tom vlažnom podrumu. Svi moji u razredu uselili su u novi Split 3, Mertojak ili Sućidar. Svake nedjelje odlazili smo nekome od njih u goste i divili se lijepim, modernim stanovima u koje su useljavali “njegovi”. 

Svi moji u razredu uselili su u novoizgrađene moderne stanove (FOTO: Facebook/Grad Split)

Baka je šutjela, no ja sam znao, kada voda u cijevima utihne, a susjedi se prestanu svađati, da će ona pitati djeda zašto je toliko tvrdoglav. 

Partija. Djetetu je ta riječ čudna. Zamišljao sam učene i poznate ljude s crno-bijelog televizora kako vrbuju mog djeda. Kako on važno sjedi među njima, a oni ga nagovaraju da im se pridruži. Učili smo u školi o veličanstvenosti naše zemlje koja brine za radnike i ja sam bio ponosan na djeda. Sigurno je važna osoba u svom radnom kolektivu kada ga toliko žele u toj svojoj Partiji. Kad odrastem, obećao sam sebi i ja ću biti armer. Pa će me jednom zvati u tu Partiju i moliti me da im se pridružim. I dati mi stan, koji ću pokloniti baki. 

Koračao sam uz tog snažnog čovjeka koji mi je zapravo bio kao otac. Djeda i unuka vezala je jedna neobična poveznica. Nogomet. Ljubav za tim sportom o kojem smo bili ovisni. Fanatici. Nismo propuštali niti jedan trening, kamoli utakmicu. Djed me učio sportu, a sport nas je obojicu učio životu. 

“Vidi sinko. Zamisli da netko Tomislavu Iviću kaže danas da mora u prvu momčad staviti Zorana Vujovića kojeg drži na klupi”, reći će mi.

“Zlatko ionako igra od početka. Možda to i nije loša ideja”, odgovorit ću djedu.

“Ne razumiješ. Ne da on sam odluči o tome. Već da mora. Jer su mu tako rekli 'jači' od njega”, nastavio je.

“Tko je djede jači od našeg Ivića?”, pitam ga. 

“Uvijek sinko ima netko jači. Zapamti to dobro. To ti je važno. Kako bi se osjećao Napoleon da mu netko recimo da stan, samo zato da jednom uradi nešto što hoće drugi, a ne on?”, ponovo će djed.

“Napoleon bi dobio stan, a mi bi izgubili utakmicu”, zaključio sam.

Djed se nasmijao i zagrlio me. Tako ti je to sinko u životu. U ovoj jebenoj dolini suza. Neće nitko znati, a znat će svi. Za sve, pa čak i za moju baku, djed je bio stara budala. Za sve, osim za mene. Za mene je moj djed bio najveći na svijetu. Kolos koji se uzdizao kao stijena iznad mene. Kolos na čijim je ramenima izrastao moj Split. Grad kojeg toliko volim.

Kad si dijete ne razumiješ. Nije te ni briga za probleme odraslih. Najveći problem bio mi je Hajduk. (FOTO: Facebook/Hajduk kroz povijest)

Prolazile su godine i moj djed je bivao sve stariji i stariji. Potucali smo se po podstanarstvima deset dugih godina. Vlažnim podrumima, potkrovljima bez sunca i prozora, šupama u koje nitko nije htio. Kada je konačno završio svoj radni vijek, u smiraj života dobili smo stan. Prostran, velik toliko da sam mogao čitavo igralište sam izgraditi u sobi za moje plastične igrače Hajduka. No djedu taj stan nije bio važan, niti je bio ponosan na njega. Nismo zvali “njegove” da ga vide, da se baka hvali prostranom kuhinjom, nismo ga opremili kako se stanovi opremaju inače. Sve što smo imali bila je stara kredenca i djedov starinski radio koji je hvatao Luksemburg. 

“Dat će Bog”, rekao je djed jedne nedjelje nakon čega smo, kao i uvijek, otišli na utakmicu. 

Kako sam odrastao svijet se mijenjao oko mene. Neboderi u kojima smo živjeli bivali su sve veći, a moj djed se smanjivao u tom betonu koji je svojim rukama izgradio. Posljednji put su došli s novinarima da im djed ispriča svoj životni put. Donijeli su mu plaketu za životni trud, ručni sat i potvrdu o mirovini. Baka je šutjela u kuhinji. Nije, sjećam se, rekla niti riječ. 

„Da je potpisao, stara budaletina“, jadala se susjedi na kavi, koju sam ja bjesomučno mljeo u mjedenom mlincu, „mogao je imati poštenu penziju. Ovako, sirotinja bili - sirotinja ostali. Ali bar imamo stan, nije mi dijete u onoj vlazi“. 

Prolazile su godine, desetljeća i nestalo je tog jednog od mojih života. U pijesku vremena nestalo je djeda, moje dobre i brižne bake, nestalo je i tog divnog novog stana kojeg su mu unuci prodali čim smo ga spustili pod zemlju, nestalo je čak i mog Hajduka. Svega je nestati moglo, za to sam znao i bio sasvim siguran, ali da će mi Hajduk biti ovakav? Kada sam ga ponio na ramenima, razmišljao sam o njegovu životu, i dok sam ga spuštao pod zemlju kao da sam čuo baku kako šapuće tiho u sobi: “Stara moja budaletino. Do kad ćeš igrati za raju i zanemarivati taktiku?”

Četrdeset je godina prošlo, a ništa se u ovoj mojoj varoši promijenilo nije. Još je ista kostela pred našom kućom, ista murva pred placom koji su otkrili, ljubav moju. Još su isti ljudi, koji dođu među nas radnike iz televizora u boji. Iste cijevi čujem iz kojih glogoče voda, iste susjede kako se svađaju jer je opet došao pijan kući. Sve je isto i ništa se promijenilo nije. 

“Ispod crte si Aniću. Prvi. Izbori su. Što se tako patiš? Ne budi lud. Sve što treba je znaš ... Samo dođi, potpiši, nitko neće znat. Jebe se koga. Svi su ionako već unutra. Osim vas par tvrdoglavih. Lošu sliku mi brate ostavljate u stranci. Dođi ujutro, potpiši i stan je tvoj. Ja ću pogurat, da budeš deveti, a ne deseti.”

Kimnem glavom i obećam da ću doći. Hajduk je loš, nikad lošiji. Čujem djeda kako se smije.

“Ko igra za raju i zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku”

Pa mi toplo oko srca. I oči se navlaže od ove naše jebene bure koja te grize za dušu. Kad ga vidim onako stamena, kako ih sluša, sve te male miševe u skupim odijelima, i kaže im da će doći.

Čim zora svane. A doći će malo sutra. 

Jer za reverom mu značka FK Hajduk, a u ruci piva. 

Jebo vas i vašu taktiku. 

I to ti je fakat. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay