Ako nigdje drugdje, Đurđicu Čilić mogli ste zapaziti na Facebooku gdje njene tople životne priče skupljaju na tisuće lajkova. Mogli ste je sresti i u knjižarama u kojima njene jednako tople knjige „Fafarikul“ i „Novi kraj“ izvrsno kotiraju, ali i na Lupigi gdje je svojevremeno pisala kolumne i objavljivala prijevode poljskih pjesnika. Sada ćete je susresti i u HRT-ovoj emisiji „Razgovor s razlogom“, koja je emitirana prošlog mjeseca na javnoj televiziji.

ČUDO NA HRT-U: Ukazao se Viktor Ivančić

„Iz Bosne sam, tamo sam se rodila, tamo sam odrastala, tamo je moja prva obitelj. U Hrvatsku sam došla i osnovala svoju obitelj, u Hrvatskoj sam se obrazovala na Filozofskom fakultetu, Hrvatska ima Filozofski fakultet i to je jedan od jakih razloga zašto je volim. A Poljska mi je donijela jednu bogatu, različitu od naše, ali ipak na dosta načina blisku kulturu i fantastičnu književnost. Dakle, sve tri države su neodoljive na svoj način“, riječi su kojima se predstavila Đurđica Čilić koja je odrasla u Vitezu, a u Zagreb doselila na studij polonistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem danas radi kao izvanredna profesorica na Katedri za poljski jezik i književnost. 

Upitana kako je „imati“ tri zemlje, odgovara: „Puno je lakše živjeti s tri zemlje u sebi nego samo s jednom, jer ta jedna vas onda može opasati i zasužnjiti u svoje okvire, a ovako uvijek imam još dvije rezervne da se maknem od one koja mi trenutno smeta ili mi je dosadila.“ 

Urednicu i voditeljicu emisije Moranu Kasapović zanimalo je koliko je njenu gošću rat u Bosni i Hercegovini promijenio i na koji način.

„Nisam sigurna. Koliko god u retrospekciji pokušavam biti analitična, mislim da dosta toga previđam, ili ne vidim, ili imam neke mrlje koje mi onemogućavaju da stvari vidim precizno. Ono što je meni ostalo kao nekakva zapovjedna smjernica kojom se rukovodim u svakodnevnom životu jeste da ništa ne mora biti riješeno nasiljem. Ne postoji stvar, ne postoji sukob, ne postoji nesporazum koji ne bi mogao biti riješen ili dogovorom ili barem prestankom komunikacije, ali i šutnja je bolja od uvjeravanja drugoga da ste u pravu. U ratu se zapravo vrlo često, nakon određenog vremena, ispostavi da je teško razlikovati ispravne i neispravne napadače od onih koji se brane. Dakle, stvari se tu prožmu na kraju, tim crno-bijelim bojama i samo vidimo jedno sivilo, odnosno vidimo samo jedno crvenilo krvi i ugašenih života“, odgovorila je gošća. 

Prvi dio emisije u potpunosti je bio posvećen Bosni i Hercegovini, pa se pojavilo pitanje i u čemu se razlikuje Vitez djetinjstva Đurđice Čilić s današnjim Vitezom.

„Vitez mog djetinjstva je zapravo izmaštani Vitez. Ja sam selektirala svoje uspomene, sačuvala sam samo ono što mi je ugodno, što mi je drago i ono čemu se u sjećanjima vrlo rado vraćam. A današnji Vitez je moj tata, moja mama, koja je pokojna. Dakle, ja se vraćam opet svojim najbližima, tamo su moji prijatelji iz djetinjstva, neki su otišli daleko. Tako da se ja nikad ne vraćam u neki total Bosne i Hercegovine, koji je naravno zastrašujući, koji je grozan prije svega za ljude koji žive tamo. Nemam odgovor na to najteže od svih pitanja ove regije koje se zove Bosna i Hercegovina“, objasnila je.

Na pitanje koliko ljudi u Hrvatskoj razumiju zbivanja u Bosni i Hercegovini, bila je vrlo jasna. 

„Mislim da ona nisu do kraja jasna ni samim građanima Bosne i Hercegovine, a kamoli građanima Hrvatske, kojih dio, čak i onaj dio koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine imaju neku vrstu … Ajde, bit ću možda i malo oštra … Neku vrstu arogantnog pogleda na Bosnu i Hercegovinu kao na nekog malo retardiranog rođaka. Ja mislim da je to naša sramota, govorim iz perspektive hrvatske građanke koja je tu gotovo 30 godina. I da puno toga o o nama govori naš odnos prema Bosni i Hercegovini, koji bi trebao biti prijateljski, ravnopravan, a ne taj docirajući“, kaže Čilić.

Potom je direktno upitana i što misli o hrvatskoj politici prema Bosni i Hercegovini, a i ovdje je odgovor bio poprilično oštar.

„Hrvatska politika je jedna šizofrena politika, dakle s jedne strane to ponižavanje braće i sestara u Bosni i Hercegovini, a s druge strane neko slanje paketa, da se slikovito izrazim. Mislim da Hrvati u Bosni i Hercegovini zapravo žive tu neku svoju završnu fazu. Krivce za to vidim i u hrvatskoj politici, desetljećima pogrešno vođenoj, a danas tu krivnju dijeli, naravno, i većinski bošnjački narod“, smatra Đurđica Čilić.

Govoreći o svojoj zadnjoj knjizi, „Novi kraj“, koja je na neki način posvećena njenoj majci koja je preminula prošle godine, rekla je da je književnost zanimljiva jer pomoću nje možete ući u lik nekoga tko nikad ne biste mogli biti. 

„I to je put prema empatiji. To je, zapravo, prostor u kojem vi vidite kako je drugom čovjeku, Ta moja knjiga sa svim svojim manama, sa svim svojim slabostima, zapravo je bila moj pokušaj da iz jedne vrlo teške emocionalno strašno iscrpljujuće situacije pobjegnem u neki alternativni svijet. Ipak nisam pobjegla daleko, opet sam se bavila onim što me je tištalo u životu, ali mi je bilo nekako lakše. Osim toga, ja sam u toj knjizi pričala i mamine priče, priče koja ona više nije mogla ispričati jer je već gubila glas, jer je već zapravo gubila bitku sa životom“, kaže. 

Potom se razgovor prebacio na temu autoričine „treće domovine“, Poljske, u kojoj već godinama vedri i oblači konzervativna stranka Narod i pravda, koja Poljsku državu vodi prema nekim vrijednostima razumljivijima za doba Srednjeg vijeka, nego li današnjice.

„Bit ću kratka. Jeziva je poljska vlast. To što se Poljacima trenutno događa vjerojatno je jedna od najmračnijih epizoda samostalne Poljske, zanemarit ću onu dugotrajnu, višedesetljetnu fazu poljskog vazalnog odnosa prema Sovjetskom Savezu. Dakle, jako mi je žao što se to događa u Poljskoj koja je fantastična zemlja, koja je ozbiljna zemlja, koja je imala svoju državu kad ju je malo koji narod u Europi imao i ta država je bila inkluzivna, to je bila država vjerske tolerancije, država u koju su stranci dolazili i osnivali svoje zajednice, sudjelovali u životu, ne samo onom svakodnevnom, nego i vlastodržačkom. Dakle, ima sjajne epizode u dugoj svojoj povijesti, a sada živi jednu od svojih mračnijih faza. I ako Poljska nađe snage, a ja mislim da hoće, da se distancira prema ovom što trenutno gledamo, mislim da će se sramiti ove Poljske. Međutim, ono što bih htjela kazati, već su mi prigovarali da nedovoljno u svojim javnim nastupima kritiziram poljsku državu. Dva su razloga za to. Ja nisam građanka Poljske, ja ničim ne mogu popraviti tu Poljsku. I lako je meni odavde kritizirati Poljsku, treba u Poljskoj živjeti pa je kritizirati. Ja ništa ne riskiram. Neki moj skromni protest je bio kad mi je jedna poljska institucija htjela dati nagradu za promociju poljske kulture, pa sam to odbila. Ali, evo, to sad prvi put kažem. I drugi put neću. Ne moram kritizirati, neću kritizirati jer mislim da je Poljska puno više od svoje trenutne vlasti. Kad bih govorila o poljskoj vlasti ispalo bi da je to jedino o čemu je vrijedno govoriti, a ja upravo tim ne govorenjem o njoj hoću kazat: to su minorni ljudi koji će proći, to je sramota poljske države“, komentirala je stanje u Poljskoj gdje su posebno na meti ženska prava, koja su Đurđici Čilić vrlo važna.

„Tvrdnja da su se žene u Hrvatskoj izborile za ravnopravnost uz argument da imamo ministricu kulture koja je žena, da smo imali predsjednicu koja je žena … Ja bih rekla da to ne dokazuje ništa. Pogotovo, što ni na jednu ni na drugu stvarno nitko ozbiljan ne može biti ponosan. Čak ni kao političarke, a kamoli kao žene nisu odradile što je bilo na njima. Mislim da je važno ne zaboraviti muškarce u feminizmu, oni su naši partneri, oni nisu naši neprijatelji. I to je nešto što, čini mi se, fali feminizmu danas, da u njima tražimo saveznike, a ne naše zlostavljače. Ne niječući, naravno, povijesnu nefer poziciju žena“, otvoreno će gošća „Razgovora s razlogom“ koja je u emisiji otkrila i kako trenutno više uživa u prevođenju poljske književnosti nego u pisanju vlastite proze.

„Malo je europskih književnosti koje imaju tako dobre autore i autorice koji iako su jako uronjeni u vlastitu tradiciju, književnu, kulturnu, povijesnu, istovremeno progovaraju o različitim kulturama, na različitim jezicima funkcioniraju. Nešto fascinantno ima u činjenici da jedna Wisława Szymborska koja je cijeli svoj život provela u vrlo uskom prstenu, u Poljskoj, pišući isključivo na poljskom jeziku, progovara nešto što je blisko i njenim korejskim čitateljima i njenim čileanskim čitateljima, čak će progovarati i onim čitateljima koji se sad vjerojatno nisu ni rodili, koji je nikada neće sresti, ali nešto će biti u njenom poetskom pismu što će s njima komunicirati“, primijetit će Ćilić ustvrdivši kako dio etičkih vrijednosti koje je usvojila zasigurno duguje poljskim pjesnicima i pjesnikinjama. 

Otkrila je i kako je nedavno uredniku Marku Pogačaru, inače sjajnom pjesniku i Lupiginom kolumnistu, predala gotov prijevod izbora iz poezije Zbigniewa Herberta te sada ne može dočekati da knjiga ugleda svjetlost dana. 

„Mislim da će to biti knjiga dugog trajanja. Za svoje knjige nisam sigurna. Mislim da su to sezonske knjige, čitale su se, komentirale su se, kupovale su se, ali te knjige vjerojatno neće dugo poživjeti, ili možda griješim. Međutim, knjiga Zbigniewa Herberta je knjiga koja će nadživjeti i mene kao prevoditeljicu, a sigurno će upoznati neke čitatelje za koje ja sad još uvijek ne mogu pretpostaviti kad će doći, kako će izgledati i kakav će biti njihov svijet“, zaključuje Đurđica Čilić.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/YouTube/HRT