Kada obučeš bijeli dres i istrčiš na teren obasjan reflektorima pod kišom, ti u Splitu od običnog mulca postaješ nešto neobjašnjivo ostatku kugle zemaljske. Biće koje ostatku grada više nije ni dijete, ni čovjek, ni sugrađanin, već osoba kojoj svatko ima pravo pristupiti i kazati što misli od njemu. Od prodavača na pazaru i peškariji, do nastavnika i doktora. Vi u Splitu kada istrčite na travnjak u bijelom dresu … vi više niste vi, već ste dio opsjednutog kolektiva koji seže od vaše kućne čistačice u zgradi koja vas neće pozdraviti ujutro ako ste se u nedjelju „vukli“ po terenu. To svako dijete u Splitu zna. S tim se rodi, s tim se inficira. U Splitu kada se rodiš, prije imena dobiješ člansku iskaznicu Hajduka. Čudo je to, a čuda se, kako smo rekli događaju na malim utakmicama.

Kao po tragu Stoneovih riječi, na ulogu hrvatskih vlasti dan uoči Dana planeta Zemlje u svom je provokativnom maniru upozorila i inicijativa Extinction Rebellion održavši malu subverzivnu prosvjedu akciju na zagrebačkom Markovom trgu, mjestu gdje je građanima pristup zabranjen već gotovo tri godine. Na ogradu koja građanima priječi prilaz trgu aktivistice i aktivisti su okačili traku s natpisom “Mjesto klimatskog zločina”, a potom su preskočili ogradu i ušli u zabranjeno područje te u njemu istaknuli maketu zemlje okovanu lancima te transparent na kojem je stajala poruka - “Trebamo demokraciju, ne vaše ograde”. Policija je, ne sumnjate, promptno reagirala. „Markov trg postao je mjesto klimatskog zločina jer kroz gomilu afera Vlada rasprodaje zajednička dobra, uništava prirodu i krši radnička i građanska prava”, objasnili su svoju akciju.

Možemo slobodno reći gdje nastupa Baja MK, tu su srpske zemlje. On je hroničar našeg vremena od 90-ih do danas. Kako su se događaji u Velikoj Srbiji smjenjivali, a ona se smanjivala, tako je mutirala i njegova poezija. Kada Srbija nije ratovala u Hrvatskoj, on je pjevao o Knindžama, Dinari i Kninu. Pošto Srbija nije ratovala u Bosni i Hercegovini on je u svojim pjesmama spominjao srpske „heroje“, prijetio Aliji, pašama i ustašama. Kada su Srbi izgubili sve ratove, pa i onaj na Kosovu, Baja MK se okrenuo egzistencijalizmu, malom čovjeku i svakodnevnim problemima sa kojima se susreće. Od tada u njegovoj poeziji dominiraju žal za rodnim krajem, problemi sa alkoholom, klađenjem i naravno patnjama za neuzvraćenim ljubavima i sl. Sve to je praćeno jednostavnom melodijom i ritmom Roland sintisajzera.

Da se odmah razumijemo, nije da su crnogorski neočetnici za podcijeniti, nije da kakav Putinov major ne prati šta se dešava na južnom Jadranu, ima tu povoda za geostrateška domišljanja i zebnje, ali dok se region bavio Crnom Gorom kao lego kockom, unutra je stasala prva, druga, treća generacija i kucnuo biološki čas da TikTok zajednica dobije svoje novo lice. Nije riječ o političkoj promjeni koliko se radi o biološkoj i tehnološkoj smjeni, logičnom kraju jednog korumpiranog autoritarca i njegove kaste. Kraj je to priče predsjednika i premijera za čije trodecenijske vlade u Crnoj Gori nije izgrađena niti jedna bolnica. Čovjeka koji je pojam države prisvojio, a zatim ponizio do mjere da se građanstvo okrenulo mađijama i popovskoj bradi.

Nakon što je punih trideset godina pomno čuvao sva izbjeglička pisma i razglednice koje su mu poslali mostarske gimnazijske kolegice i kolege ratne 1992. i 1993. godine, glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Damir Markovina o svojoj je generaciji snimio potresan dokumentarac „Dezerteri“. Damiru se u Zagreb pismima odasvud javljaju njegovi prijatelji, maturanti. Javljaju mu se, može se prepoznati, i Hrvati, i Bošnjaci i Srbi - iz Londona, iz Vanersborga u Švedskoj, Istanbula, talijanskog Lido de Jesolo, iz Češke, Podgore, Beograda … U nekom postojanom ritmu, izmjenjuju se kadrovi današnjeg Mostara, ali nema u njima ničeg lijepog i očaravajućeg. Pusto dječje igralište, izgubljeni starci, napuštene zgrade, razbijeni poštanski sandučići … Damir Markovina je na kraju filma ispisao poruku: „Film je posvećen svima koji bježe“.

Prije četiri godine preraslo je u neku tradiciju. U ožujku kada je Dubrovnik još uvijek u zimskom snu i, na mapi društvenih događanja, zapravo izolirani otok, skupina dubrovačkih intelektualaca, predvođenih Željkom Vrtikapom i Perom Mrnarevićem, organizira razna društvena događanja. Bilo da su to javne tribine ili predstavljanje književnih izdanja, radi se o vrlo kvalitetnom programu. A tako će biti i ove godine. „Dovodimo ugledne goste, istaknute mislioce iz cijele regije kako bismo promovirali humanističke ideale, potaknuli kritičku misao, proširili prostor slobode misli i govora, potaknuli konstruktivni dijalog, doprinijeli kvaliteti javnog života i, konačno, povezali Grad i ljude“, objašnjavaju organizatori ovogodišnje edukativne manifestacije pod nazivom REBEDU. Program počinje u četvrtak 30. ožujka, u 19 sati, u Hotelu Croatia u Cavtatu, javnom tribinom „Nacionalizam i nasilje“, a na kojoj je jedan od sudionika novinar i književnik Boris Dežulović.