Kad sam počinjao da pišem za novine bio sam najmlađi. Svi političari bili su stariji od mene. Prošlo je dvadeset ljeta i političari su sada mahom mlađi. Preko mog novinskog puta slomila se kičma srednje generacije kojoj se uglavnom obraćam. Mi smo se podigli na priči o četnicima, sa njom smo morali da živimo, i u njoj ćemo, vjerujem, skončati.

Raznih sam četnika u životu gledao. Bilo je mekanih fanky četnika koji su veseli i pomirljivi. Bilo je gospode četnika koji govore „filosofija“, „dobrano“, ali nakon treće čašice bi da kolju redom do Bugojna. Bilo je vulgarnih gradskih četničina, sa šubarama poput one koju nosi gradonačelnik Nikšića. Bilo je romantika, nekakve oficirske elegancije u koju ni sami nisu vjerovali, jer znali su da brane neodbranjivo i da se četništvo bira kao heroin, greškom. 

Živimo u vremenu pametnih telefona, planeta grabi ka ekološkom krahu, a ti prtljaš o paravojsci fašista s planine koji su do nogu potučeni i prokazani od cijelog svijeta prije sedamdeset i kusur godina? Zar ne osjećaš promašaj teme kad pomeneš tamo neku kozojebnu tradiciju dinarskih koljača, zar se nismo odvojili od tog nihilizma muške snage zabodene kao kurac u dvadeseti vijek. I zar ti nije jasno da je ta vojska bez ijedne značajne žene, bez ijednog istinskog podviga i političke vizije, bez ideološkog nadahnuća, od samog početka bila osuđena na propast. 

Naravno da znam da je četništvo krenulo iz rasula umirućeg svijeta proklete kraljevine i da je na pogrešnom kolosijeku istorije izabralo agresiju i šovinizam, dakle ćorsokak fašizma u kome je iznašlo način da preživi. Baš zato mi grozno pada ideja da se po četnicima imenuju ulice u Crnoj Gori, pa još imenima nekakvi lijevih četnika, ako se to tako može reći.

Prije desetak dana, naime, stigao je glas iz Nikšića da je pokrenuta stidna procedura odozdo, nekakav „grassroots“ fašizam iz petne žile i mjesne zajednice, da se jedna ulica nazove po štabnom vodniku Jovoviću, izvjesnom četniku koji možda nije sa dna kace, ali jeste sa dna istorije, jerbo u nj ulazi aposteriori, pod stare dane, kad je na ispovijesti šapnuo pokojnom mitroplitu Amfilohiju da je lično ubio Pavelića. Istorija vrluda i mjeri pune dvije i po godine od navodnog atentata do Pavelićeve smrti, ali ko jebe istoriju, SPC svakako ne (inače ne bi za sveca proglasila popa Macu, koljača i ubicu majke Miše Janketića), pa tako i Blagoje Jovović biva blažen u izgledima da dobije sokak u Nikšiću. Grad bi o istom trošku, kako se šuška, na talasu masne revizije, trebalo da izgubi ulicu Narodnih heroja i Partizanskog puta. 

I na Novom Beogradu se voli Jovovića (FOTO: Wikimedia/MaraBG)

Nije lako načeti ovu temu a ne zvučati kao decentrirana kanta povijesnih pomija koja se proliva u nevakat. Postoji jedna nelagoda kod savremenog čovjeka kad izgovori riječ četnik. Postoji opcija da je riječ prevaziđena, i da se u društvu kazuješ kao metuzalem ako je potegneš. Tolike su moderne riječi oko nas, u svakom dobu se valja držati vokabulara koji govori duhom vremena, a pošto smo u postideolološkom, tehnokratskom svijetu, računam da riječ „četnik“ zaista zvuči kao pogrešna nota. 

Za početak, treba znati da je rasprava sa četnicima isto što i megdan sa ravnozemljašima, argumenti nisu presudni, važno je sagledati emociju, vajati u mašti i razbaštiniti politički mit nekim holističkim pristupom koji nije ni dociranje ni logiciranje, već zagledanje čovjeka u četniku, odnosno, u njegovom ideološkom potomku. Vjerovatno treba krenuti pošteno, s priznanjem lijevih skretanja, zašto da ne, pa onda zgrabiti mladog luzera za rukav i reći da mu prađed nije bio demon, samo je izabrao pogrešnu ratnu opciju, skrenuo pogrešno kod Albukerkija, ali njegov izbor danas nikog ne obavezuje. 

Zadatak nije lagan, jer moraš prvo spoznati kome se obraćaš. Foto-robot neočetnika jedva da je kroki - vidimo ga nad dimom pečenja kako sluša riječi odraslih na slavi ili prislavici. Tamo biva poučen jednom paralelnom nedoderu istorijske bajke protiv koje govore sve debele knjige ovog svijeta, ali zalud - ti intimni seminari u mirisu šljive i tamjana urodili su plodom (dunjom u fioci), formirali su emotivnu komponentu, umijesili gips za sve četiri krute na kojima se namagarčeni junker već emotivno vezao za svoju porodičnu muku.

Glavna furka nikšićke omladine već zakazana za 12. maj, praznik Svetog Vasilija Ostroškog, nakon što litijsku raju koji dan ranije zagrije Beogradski sindikat (SCREENSHOT: YouTube)

Naše se istorije zapravo pišu po kužinama i sušnicama, tamo gdje školstvo izgleda kao vic, naše istorije su paralelni univerziteti brkova i stidnih dlaka, guka i adamovih jabučica izvanjih stričeva dok kušaju slavsko žito sa šlagom. U temelju je fantazma pećinskog pripovjedača, rodovski kult što se internetom digitalizuje, presvlači, bježi u mim stranice i postaje urbani entitet novog desnog. Tako je glavna furka nikšićke omladine već zakazana za 12. maj, praznik Svetog Vasilija Ostroškog, nakon što litijsku raju koji dan ranije zagrije Beogradski sindikat.

DOGODINE U PRIZRENU, PREKOSUTRA U ČITANCI: Beogradski sindikat u svesrpskom ustanku

Kako promijeniti tužnu sudbinu grada, države, poluotoka? Lokalni crnogorski odgovor ovim tendencijama zasad je zelenaško bugarenje, tviter-histerija, prizivanje duhova stare slave, kukanje za Cetinjem i Milom, impotentno nacionalno zveckanje heraldikom i vilicama, partijsko zaricanje i pakleni šund domoljubnog kontraplana koji se zaglavio između turbo-folka i cro-popa. 

Pravog odgovora na talas neočetništva, međutim, ne može biti u naciji, i to lokalni barjaktari moraju znati. Jedini odgovor je lijeva dekonstrukcija, crvena farba i politički udar sredstvima koja izviru iz života, a ne iz istorijskih nadjebavanja koja je crkva prva dobila tomos. Tu raspravu nikad niko nije dobio, jer u njoj ne vladaju razlozi. Zar i sami Karl Marks ne kaže u „Prilogu jevrejskom pitanju“ da se ne popuje nego da se kod sagovornika otkrije tačka u kojoj će sam shvatiti svoju zabludu. Ipak, za to je potrebna upornost i trud, vrijednost, optimizam, nadmoć ljevice koja spaja ekonomski prioritet sa duhovnim identitetom. Takve politike u našim sokacima nema, zato nam je antifašizam štrokav, ugojen i bez trunke rizika. Zato četnici preuzimaju ulicu i omladinu lišenu smisla. To sam zapravo htio da kažem, problem je u nama koji tvrdimo da smo bolji.

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: BIRN