Od novoga zagađenja neće nas oprati sve i jedna voda
Kad je ono čuveni austrijski likovni umjetnik i arhitekt, Friedensreich Hundertwasser, prije tridesetak godina preuzeo brigu oko novog izgleda glavne bečke spalionice smeća, primarni njegov uvjet bila je promjena same unutarnje naravi toga komunalnog objekta. Ukratko, nije pristao na nastavak pukog spaljivanja gradskog otpada, u skladu baš s tom terminološkom distinkcijom. Lokalne vlasti su slijedile njegov uvid u modernije ekološke trendove i započele s erom posve drukčijeg pristupa dotičnoj materiji, odnosno materijama – otkrili su, naime, da kante za smeće nude izobilje tvari koje se mogu reciklirati, ili selektirati pa ložiti bez rizičnog ostatka, ili uz manje intervencije nanovo vratiti u upotrebu.
Bečlije su dobile javnu zgradu koja će u narednim desetljećima postati ultimativna gradska turistička atrakcija, ukrašena poput kuće od marmelade i čokolade za namamljivanje djece i onih koji se tako osjećaju, pritom u skladu s umjetnikovim pseudonimom koji u cijelosti glasi: Friedensreich Regentag Dunkelbunt Hundertwasser. Svega mu tu ima, upustimo li se u prevođenje, od mira i carstva i kišnog dana i tamnih kolorita i stotinu voda. No svašta je i dobiveno na tragu poklonstva umjetniku koji se ionako kretao jednom nogom ili barem rukom s kičicom u, recimo, kiču, e da bi osebujan i razbarušen svoj artistički stil ovjekovječio u radikalnoj funkcionalizaciji nove gradske spalionice.
Bečki incinerator Spittelau počeo je tako s redovnim plasmanom struje i grijanja za 50.000 do 60.000 kućanstava, naknadno tome dodavši opskrbu za sustav hlađenja dijela grada, a spaljivanje je nerazvrstanog smeća vremenom smanjeno za punih 90 posto. I ne bismo tome posvetili ovoliko pažnje – Hundertwasserov je komunalni pogon odavno stekao globalnu slavu – da se u novije doba nisu i pojedini naši razvojni vizionari dosjetili moguće gradnje jednog sličnog objekta. Sličnog doduše samo po tretiranju smeća vatrom, dok bi namjerena zagrebačka spalionica tako rješavala punih stotinu postotaka materije. Hundertprozent, dakle, bez selektiranja i reciklaže i ponovne upotrebe, mada bi se nešto energije usmjerilo na grijanje matičnog institucijskog kompleksa, da se tolika jara ne baci sasvim uludo.
Hundertwasserov je komunalni pogon odavno stekao globalnu slavu (FOTO: Flickr/ThomasFabian)
Posrijedi je, naravski, već ozloglašeni projekt bolničke spalionice KBC-a Zagreb u kojoj bi se na Rebru godišnje uništavalo do 1.200 tona infektivnih ostataka iz medicinske djelatnosti. Nije se mnogo čekalo na reakciju ekoaktivista, prvenstveno onih u Zelenoj akciji, pored kvartovskog organiziranja Građanske inicijative „Stop spalionici Rebro“. Već par mjeseci oni ukazuju na višestruku štetnost projekta, napominjući da nije usklađen s gradskom prostorno-planskom dokumentacijom te da mu popratna studija utjecaja na okoliš vrvi drastično neprihvatljivim mjestima. Da bi pozadina bila još luđa, autori studije načelno se u tekstu pozivaju i na činjenicu dugotrajnog uzornog rada spalionice u Beču.
SPALIONICA NA REBRU: Ekipa iz kvarta u borbi protiv netransparentnog sustava
Nema veze to što Spittelau čitavu vječnost funkcionira najmanje kao incinerator tj. spalionica, nema bitne razlike od stotinu do deset posto, nema govora o preporukama Svjetske zdravstvene organizacije koje upućuju na izbjegavanje spaljivanja medicinskog otpada. Ustvari, ovo posljednje je ipak tematizirano: studija tvrdi da Svjetska zdravstvena organizacija za metodu zbrinjavanja preporučuje upravo spaljivanje na mjestu nastanka. Ledeno su hladno nametnuli oganj i sač – tako nekako izgleda planirano ložište – pod idejno rješenje u navedene svrhe. Ne čudi takvo držanje nositelja projekta čija se dokumentacija skriva podalje od urokljivog oka zainteresiranih aktivista i poslije više njihovih traženja, a nakon zatajenog otvaranja procesa obavezne javne rasprave.
Susjedi protiv spalionice (FOTO: HINA/Dario Grzelj)
Nadalje, priprema gradnje nije uključila primjereno istraživanje tla i okolnog ambijenta koji broji samu bolnicu i pripadajuće pacijente, obližnji dječji vrtić i školu, pa i maksimirsku šumu. Nedostaje i specificirano predstavljanje konkretne predviđene tehnologije, ali i razrada zbrinjavanja otpadne vode iza pranja kontejnera u kojima se dovozi otpad – nju bi naprosto puštali u javni odvodni sustav. Pitanje naknadnog tretmana zaostalih otrovnih tvari indikativno je preskočeno, gurnuto u sjenu poput manje važnog aspekta, iako se zbog njih medicinski otpad i razmiče od svakoga ostalog, pored same inficiranosti. Konačno, upadljiv je izostanak detaljnije projektiranih financija, naročito u dijelu koji podrazumijeva dodatne procese.
Da je moglo biti drukčije već od starta, svjedoče lako dostupne studije i realizacije sustava baziranih na npr. parnoj sterilizaciji te reciklaži medicinskog otpada. No uzrok zastarjelog pristupa nadležnih hrvatskih stratega nije manjak podataka o suvremenim tehnologijama zbrinjavanja tih materija. Njihova indolencija potječe od realnih društvenih i ekonomskih okolnosti u kojima se na jednoj strani ustobočio velebni privatno-poduzetnički interes, a na drugoj skutrila ukupna nam zajednica, smežurana poput amazonijske tsansa-glave omiljenog neprijatelja. Tradicionalni vidovi zbrinjavanja otpada su jako lukrativna tržišna niša, ovdje prepuštena mafiji ništa manje negoli u TV-seriji The Sopranos.
Zaokret u sektorskoj teoriji i praksi, s utjecanjem interesu općedruštvenom, nije pritom samo tehnički i organizacijski zahtjevan, i financijski u početku. O njega bi se prebijale stečene pozicije onako kao što se i vidi po napetosti između Grada Zagreba i hrvatskih državnih instanci u ovom slučaju, gdje upravo nadležne adrese iz potonjega kruga udaraju ritam žilavom otporu kontra ekološki orijentiranog progresa. No samo da se još ne dosjete svoj naopaki projekt ukrasiti kakvom, primjerice, umjetničkom oblandom, likovnom i arhitektonskom. Istini za volju, turisti bi na Rebro možda nagrnuli žešće nego u Tkalčićevu, ali nas od novoga izuzetnog zagađenja definitivno ne bi oprale sve i jedna voda.
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: pxhere